субота, 8. март 2014.

THE CONSPIRACY AGAINST THE HUMAN RACE – Thomas Ligotti

          
          Gledate li seriju TRUE DETECTIVE? Ne? Pa šta čekate, Ghoulov Pečat Preporuke? Imate ga! To je izuzetna, možda se čak može reći genijalna serija: preostala je još jedna epizoda do kraja, pa ću se, kad to sve bude završeno, oglasiti sa definitivnim sudom i rivjuom, ali i pre toga, ako dosad niste – skidajte to i gledajte pod hitno. A paralelno s tim, dok čekamo završnu epizodu, evo savršene lektire da se prekrati vreme!
            Jedan u nizu kvaliteta pomenute serije je i njena jaka literarna zaleđina: ne samo što je scenarista Nik Picolato pre svega odličan (objavljivani) pisac, nego je i scenario pun eksplicitnih i implicitnih aluzija na neke klasične i moderne majstore horora. Prilično prominentan među njima je Tomas Ligoti. O njegovoj prozi već sam na blogu pisao OVDE, pa bacite pogled ako vam je to promaklo.
            Ovog puta želim da vam skrenem pažnju na Ligotijevu izvanrednu NON-FICTION knjigu koja, kao i većina njegovog novijeg opusa (npr. MY WORK IS NOT YET DONE; I HAVE A SPECIAL PLAN FOR THIS WORLD i sl.), ima bombastičan naslov: THE CONSPIRACY AGAINST THE HUMAN RACE. U suštini, to je teorija i praksa nihilizma, sa korenima podjednako u Šopenhaueru i u Lavkraftu, kao i u izvornom budizmu, ali sa nekim modernim misliocima (i naučnicima, i slikovitim ekscentricima) dodatim da ilustruju osnovnu ideju knjige: da je samosvesno postojanje u ovom svetu greška, da zahteva više patnje i muke nego što vredi, i da je svekolika egzistencija – kako to Ligoti bombastično definiše – MALIGNANTLY USELESS!

            Možda ste se primili na pojedine mračno-otkrovenjske replike koje u PRAVOM DETEKTIVU izbacuje harizmatično-mračni Rast Kol (Metju Mekonahi). Evo nekoliko transparentnih LIGOTIZAMA iz serije.  

            Samosvest je neprirodna i protivprirodna perverzija; sopstvo je iluzija; mi smo ništa koje misli da je nešto a najbolje bi mu bilo da i formalno više ne postoji:
"I think human consciousness, is a tragic misstep in evolution. We became too self-aware, nature created an aspect of nature separate from itself, we are creatures that should not exist by natural law. We are things that labor under the illusion of having a self; an accretion of sensory, experience and feeling, programmed with total assurance that we are each somebody, when in fact everybody is nobody. Maybe the honorable thing for our species to do is deny our programming, stop reproducing, walk hand in hand into extinction, one last midnight, brothers and sisters opting out of a raw deal."



Mi smo samo smrtne, mesnate marionete:
"People... I have seen the finale of thousands of lives man. Young, old, each one was so sure of their realness. That their sensory experience constituted a unique individual. Purpose, meaning. So certain that they were more than a biological puppet. Truth wills out, everybody sees once the strings are cut off all down."


            Ipak, ovo su samo sporadične replike u seriji koja ipak nije nihilistička, nego sa srodnim idejama samo povremeno koketira (otud masovna popularnost). Ako želite da baš zaronite u totalno crnilo – a da tamo, ipak, uživate u divnim jezičkim konstrukcijama, nadahnutim crnoduhovitim frazama i mislima, u dražesno neodoljivom gaženju organizovane religije i njenih metafizičkih pretenzija uz istovremeno utabavanje pod zemlju izvikanih klasika horora (Bletijev ISTERIVAČ ĐAVOLA) u poređenju sa genijalnošću Lavkraftovog Č. D. VORDA – e, onda obratite pažnju na ovaj izbor nekih od lucidnijih, duhovitijih i pametnijih deonica iz Ligotijeve must-have knjige THE CONSPIRACY AGAINST THE HUMAN RACE.

            Sve vam je jasno kad vidite citate na njenom početku, koji kažu:

“I have to admit that the results of these considerations won’t amount to anything for anyone who ‘stands in life still fresh and gay,’ as the songs says.”
—Jean Améry, On Suicide: A Discourse on Voluntary Death


Look at your body—
A painted puppet, a poor toy
Of jointed parts ready to collapse,
A diseased and suffering thing
With a head full of false imaginings.
The Dhammapada


   The Thomas Ligotti SHOW   
  (The Cult of Ghoul MIX) 

  Excerpts from   
  THE CONSPIRACY AGAINST THE HUMAN RACE   


Schopenhauer wrote: “Let us for a moment imagine that the act of procreation were not a necessity or accompanied by intense pleasure, but a matter of pure rational deliberation; could then the human race really continue to exist? Would not everyone rather feel so much sympathy for the coming generation that he would prefer to spare it the burden of existence, or at any rate would not like to assume in cold blood the responsibility of imposing on it such a burden?”


Someone once said that nature abhors a vacuum. This is precisely why nature should be abhorred. Instead, the nonhuman environment is simultaneously extolled and ravaged by a company of poor players who can no longer act naturally. It is one thing for the flora and fauna to feed and fight and breed in an unthinking continuance of their existence. It is quite another for us to do so in defiance of our own minds, which over and again pose the same question: “What are we still doing in this horrible place?”


Contra Schopenhauer, Nietzsche not only took religious readings of life seriously enough to deprecate them at great length, but was hellbent on replacing them with a grander scheme of goal-oriented values and a sense of purpose that, in the main, even nonbelievers seem to thirst for —some bombastic project in which persons, whom he also took seriously, could lose (or find) themselves. Key to Nietzsche’s popular success with atheist-amoralist folk is his materialistic mysticism, a sleight of mind that makes the world’s meaninglessness into something meaningful and transmogrifies fate into freedom before our eyes.


So they trust in the deity of the Old Testament, an incontinent putz who soiled Himself and the universe with His corruption, a born screw-up whose seedy creation led the Gnostics to conceive of this genetic force as a factory-second, low-budget divinity pretending to be the genuine article. They trust in anything that verifies their importance as persons, tribes, societies, and particularly as a species that will endure in this world and perhaps in an afterworld that may be uncertain, unclear, or an out-and-out nightmare, but which sates their appetite for values not of this earth—that depressing, meaningless place they know so well and want nothing more than to obliterate from their consciousness.


Newsflash: anyone who must receive instruction in morality will not benefit from it. Those concerned with morality are not the ones who need concern themselves with morality. The ones who need to be concerned with morality are those who will never be concerned with morality.


Should the puzzle ever be put together, it would be the greatest disaster in human history. To piece together a picture of things as they really are in both the human and nonhuman world is not what anyone wants, for it would be the end of us.


Utopias are ersatz heavens unsupported by any knowledge, logic, or portents we have or can ever have. Life is suffering and the promise of a future of non-killing jobs or a jobless leisure is but an inveiglement to keep us turning on this infernal Ferris wheel of life, a booby prize when set beside nonexistence. Pessimist conclusion: at all levels, the systems of life — from sociopolitical systems to solar systems — are repugnant and should be negated as MALIGNANTLY USELESS.


Any killjoy will tell you: “If even one person’s life is a living hell, then the world and any happiness within it is MALIGNANTLY USELESS.”


The result is a being that is not what it believes itself to be, a puppet that cannot realize its puppet nature. Everything in our world coils around this grotesque misconception of ourselves. Our incompetence in seeing through this misconception, these lies that perpetuate us, is the tragedy of humankind.


To salve the pains of consciousness, some people send their heads to sunny places on the advice of a self-help evangelist. Not everyone can follow their lead, above all not those who sneer at the sun and everything upon which it shines. Their only respite is in the unpositive. The best thing for them, really the only thing, is a getaway into bleakness. Turning away from the solicitations of hope and the turbulence they bring to the mind, sanctuary may be petitioned in desolate places —a pile of ruins in a barren locale or a rubble of words in a book wherein someone whispers in a dry voice, “I am here, too.”


What we call “evil” captivates us from childhood to old age, never paling in its seductive entreaties, its heady effects on our imaginations and our glands. We are gluttons for atrocity and yawn at the quiescent. The most prominent of the angels is the one who started a war in heaven. In a milieu where there seemed no place for anything new, he invented evil... and has been on our minds ever since. One thing about infamy — it is never boring.


A self-acclaimed “non-entity” in his own time, Lovecraft has enlarged in stature since his death. This should not be taken as a sign that the world has “caught up” with him. That is not the issue. Neither the public nor the academic mind can embrace the consciousness of Lovecraft any more than it can latch on to that of Schopenhauer or Cioran, much less Zapffe’s. None of these writers portrayed a world acceptable to either average or distinguished heads, not as long as those heads can believe in God or Humanity, not as long as they are disgorging gospels of purpose and meaning and a future as vomitive as the past.


The narrative parameters of The Exorcist begin and end with the New Testament; those of The Case of Charles Dexter Ward could only have been conceived by a fiction writer of the modern era, a time when it had become safe not only to place humanity outside the center of the Creation but to survey the universe itself as centerless and our species as only a smudge of organic materials at the mercy of forces that know us not (as it is in the real world).


The works of both writers (Lovecraft and Poe) have been hooted down for what appears to their critics as bad writing, which translates as meaning that they wrote with an emotional intensity and in a spirit of self-disclosure that violated the rules of detachment to which professional authors largely adhere. True, their prose styles are often high-strung to hysterical. This is not untypical for solitary writers. It is also true that if they had not written as they did, nobody would be reading them today. The possessed quality of their writing is precisely why their works have lasted.


In one of his plentiful moments of fulgurant clarity, Schopenhauer spelled out why he thought that “sexual desire, especially when through fixation on a definite woman it is concentrated to amorous infatuation, is the quintessence of the whole fraud of this noble world; for it promises so unspeakably, infinitely, and excessively much, and then performs so contemptibly little.” The lesson is a straightforward one: everything in this life is more trouble than it is worth.



No one in a productive society wants you to know there are ways of looking at the world other than their ways, and among the effects that drugs may have is that of switching a mind from the normal track. Reading the works of certain writers has a corresponding effect. When receptive individuals explore the writings of someone such as Lovecraft, they are majestically solaced to find articulations of existence countering those to which the heads around them have become habituated. Drawn to peruse further that small library of the hopeless, the futureless, they may happen upon minds whose soundings into certain depths of thought immediately become indispensable to their existence. Some may fall to their knees to hear a voice other than theirs execrating this planet as a nightmarish penitentiary, not excusing its dust as that of a dreamy paradise in the making. By these words they have been confirmed.


The tolerance that we, the people, have for submitting ourselves to a life of toil gives one a sense of why the rulers of this world have such contempt for us and enact their villainies whenever the mood strikes them.


The game is to get the smalltimers to identify with the big-time players, those for whom the lines between money and power have become blurred. This is an elementary con, since on the whole people are only too willing to believe they have a fair stake in the game. (A government-run lottery, which everyone knows as a “stupidity tax,” is proof against arguments to the contrary.) Napoleon referred to his troops as “cannon fodder,” but you can be sure that they spoke well of him, because by doing so they believed they were speaking well of themselves as the sidekicks of a Great Man. Such minds are convinced that they are part of a greater cause than any to which they could aspire on their own. They will argue for it, they will kill for it, and they will die for it. All they require is a paper-thin slice of a humongous pie, a walk-on role in a historical epic, and a few shares of common stock in Project Immortality and Sons, Inc. They will never be allowed or allow themselves to understand the real workings of the system.


Prospective parents may indeed be ogres, but it is too ghastly to contemplate that anyone consciously enters a new vertebrate into the rat race with the idea that its life will be preponderantly an unhappy one. Its death, a cheerless certainty, is another matter. None may plead ignorance on that score. Then how do they do it? How are people able to look their children in the eye without flinching? How is it that they are not haunted by remorse for embroiling them in this high-volume business of putrefying bodies?


But some individuals do not care for the evening news, viewing it is as a ticker tape of fragments and abstracts from a world simmering in its own stupidity. Real-life misery has no coherence to it, no vision to channel. As Mark Twain said, “Life is just one damn thing after another.” Not every mortal who owns a television wants to consume the raw data of the world any more than they must. Instead, they would prefer to attend to the words of someone who will stand up and say, “Life is just one damn thing after another” rather than surrender their heads to some jackass of a news anchor who presents the day’s horror as so many human interest stories and tearful installments of emotional pornography because his corporate overlords figure they can use this kind of stuff to sell advertising minutes. Everyone knows that this is the case. Everyone knows that this is an abomination. And everyone, more or less, is hooked on it.


From the wallflower Brahma to the lame-brained Yahweh to a menagerie of prime movers who spawned the earth and its denizens through unreasoning verve or groaning defecation, Creators come off as a rather sorry bunch. Their products are so shoddy that they are constantly dying out or blowing up or breaking apart right out of the box. And their antics remind one of toddlers who are playing with their toys one moment and smashing them the next. For pure brainpower, Creators are unqualified to carry the deerstalker hat of Sherlock Holmes, a construct that outshines any star set to explode in this spilt-milk of a universe.


As luck would have it, Adam and Eve could no more choose not to do what they did than they could choose not to choose not to choose. . . . And their Master was no help, choosing to keep His own counsel about the booby traps he had strung between the Tree of Life and the Tree of Knowledge of Good and Evil. After they tripped the wire, He had his excuse to throw the recalcitrant twosome out on their ear from Eden, so that they might become the first family of a race of inbreds. As fall guys go, so they went. Lucifer, of course, had inside information, being a longtime acquaintance of the Creator and knowing full well what He was capable of. When paradise was lost, those two people in the Garden of Eden played second fiddle to the Tempter, who also upstaged his former boss and took over the puppet show. It is Lucifer, rather than the Elohim —in singular, plural, or Trinitarian format — who would sustain us, or rather sustain our imagination of ourselves. The Gnostics’ biggest mistake was their attempt to rehabilitate this figure as one of truth and knowledge in opposition to the Old Testament imposter, whom they disparaged as an evil demiurge. Lucifer endears himself to us only as the Lord of Lies, for in this role he is most convincing as a character, which is to say, as a fiction that has been so fully realized that he misguides us with a false feeling of our own reality because we are the ones who made him: he is subordinate to us, especially in the art of lying. For the acephalics among us who have said that the Devil’s greatest trick was convincing the world that he did not exist, it must be said back: if he did not exist, then neither would we. God may have created humanity in his image, as the story goes, but we created the Evil One in ours. In a universe that was already rife with built-in torments, Lucifer, following our lead, chose to complement this standard hell with an optional one of his own making. God was long gone before Nietzsche made his death certificate into a slogan, but no one has yet written the obituary of the Devil. He must endure to represent us to ourselves as the fiendish miscreations of this world—so tortured, so deceiving, so real. He is the true hero of the race, and as long as we keep him breathing, as long as we outrank him and any other beasts of our invention, then we are the immortal, the deathless, the superior, if not literally then at least in literature.


Having this knowledge, we could never be at home in nature. As beings with consciousness, we were delivered into another world —the one that is not natural. All around us were natural habitats, but within our every atom was the chill of the unknown, the uncanny, the unearthly, and even the terrible and fascinating mystery of the holy. Simply put: we are not from here. We move among living things, all those natural puppets with nothing in their heads. But our heads dwell in another place, a world apart where all the puppets are dead in the midst of life.

* * *

            Imajte na umu sledeće: ova knjiga je za najveću sirotinju dostupna onlajn, odavno. Uz malo guglanja možete je naći za free download. ALI! Ipak treba znati da to NIJE "kompletna" knjiga nego njen raniji, kraći draft iz 2007. godine. Ovo je suviše genijalna stvar da je ne biste imali na papiru – tim pre što njeno štampano izdanje predstavlja znatno prerađenu i dopunjenu verziju u odnosu na ovo što imate online. Najpametniji i najpovoljniji način da ovu must-have knjižicu sebi nabavite jeste preko sajta Bookdepository gde je trenutno oko 11 E.

buy the book from The Book Depository, free delivery

            Za kraj, ili početak (ako Ligotija do sada još niste otkrili niti ste sebe njime do sada častili) evo i ovog draguljčeta:


четвртак, 6. март 2014.

TRACKMAN (PUTEVOJ OBHODCHIK, 2007)


**
2

Besramno derivativan i isto toliko apsurdan, ovo je ipak vizuelno dovoljno zanimljiv i dinamičan film da zadrtim hororistima posluži za ubijanje vremena do nekog narednog malo boljeg i supstancijalnijeg užitka. Zapravo, lokacija napuštenog metroa je glavni lik i najbolji glumac ovde, i uslikana je maestralno – mada sa apsurdnim zahvatima. Npr. u nekim scenama je toliko hladno da likovima izlazi para iz usta: u nekima toga nema; još gore, pred kraj se u tim tunelima javi i IZMAGLICA – iako to s mozgom veze nema, važno je da lepo izgleda! 
Muzika tokom filma je standardno kompetentna, ali neupečatljiva; zato je pesmica koja ide tokom (odlične!) najavne špice - izvanredna! Zašto se češće dečji horovi ne koriste za horor skorove?! Podsetilo me na početak CHILDREN OF THE CORN (gde takođe uz tu creepy tra-la-la muziku idu morbidni dečji crteži ubijanja i klanja).
Režija uglavnom drži vodu, na svoj derivativni, nadrkani copycat način – barem u rutinskim scenama, ali drastično pada onda kada treba da ISPORUČI svoju glavnu poentu, tj. napetost, stravu ili barem grozu. U ove 3 stavke film je – gromoglasan promašaj. Pošto nije baš svakoj šuši dato da ume da kreira stravu, očekivalo bi se da bar splatter (kao najsiroviji efekat horora) funkcioniše, naročito sa tim konceptom vađenja očiju kao glavnim zaštitnim znakom ubice – ali ne! Groza se dešava ili offscreen, ili sa nekim imbecilnim slow-motionom koji uništava žestinu i udar događaja, a možda ni majstori za maske nisu bili na visini da bi se njinim umećem razmetalo, tako da ovde nema ništa od eye-violence prizora fulčijevskih dometa, ili igde blizu tome! Jedna lepa otkinuta šaka je jedino što mogu da pohvalim na ovom planu.
Likovi su kliše-skice, svi odreda iritantni; scenario je jalova reciklaža sa nizom neubedljivih i smešnih momenata (likovi neprestano rade glupe stvari a glupe stvari im se dešavaju i nevezano za njihove glupe odluke); ubica je neznalački modeliran, njegovo prikazivanje je baš slabo urađeno, sa očiglednim nepoznavanjem horor stilema, a o motivaciji da i ne govorim (kroz dijalog se sugeriše da je to černobilski mutant, ali u surprise twist endingu se vidi da je to zapravo neki patetični čiča – što TEK TAD nema veze s mozgom); završetak je, naizmenično: nenamerno smešan, zbrzan i glup.
Film izgleda kao da ga je pravio ruski mladunac koji je odrastao tokom sjebanih 90-ih gledajući američke B-filmove i kradući iz njih šminku a ne i suštinu, i sada sa tim bagažom loše kulture, lošeg ukusa, lošeg poznavanja žanra i lične praznine koja nema svetu šta da kaže on, ipak, insistira da ga Zapad kupi jer je (površno gledano) uspeo da ejpuje njihove trećerazredne fazone.
            No, ako je verovati imdb-u, taj reditelj je rođen 1962. i ima iza sebe nekoliko filmova, od kojih me najmanje jedan -uprkos svemu- vrlo zanima: Semya vurdalakov (1990), po priči Alexeja Tolstoja koju je Mario Bava već superiorno ekranizovao u TRI PRIČE STRAHA. Pronašao sam i ovog VURDALAKA, ali bez titla.
Uprkos autorovoj 'zrelosti' (po godinama i iskustvu), film ipak deluje klinački i nesvareno, half-assed. Ipak, iz istih razloga iz kojih je nešto sofisticiranom gledaocu gadno on može biti privlačan nekom zapadnom šlok-producentu kome TREBA jeftina najamna snaga za trećerazredne jeftinoće koje bi išle za neprobirljiviji deo direct to DVD marketa. Stoga me nimalo neće iznenaditi ako uspe da se ovim sočinjenijem dodvori nekom zapadnom producentu koji će ga angažovati za rimejk PETKA 13-OG, PART VI ili tako nečeg. Time će ovaj siroti rus možda rešiti svoj egzistencijalni problem, i na ličnom nivou negde mogu da razumem njegovu besramno očiglednu želju da se proda – ali, objektivno posmatrano, time ljubitelji horora neće nimalo biti obogaćeni.
Ovaj baja nema svetu da (po)kaže ništa što već nismo drugde videli mnogo bolje, inventivnije i efektnije. Siguran sam da će ga mnogi pogledati SAMO ZATO ŠTO JE FILM RUSKI – i u tom smislu, kao kuriozitet, on zaslužuje pažnju; ali njegova 'ruskost' je razočaravajuće tanka, skoro nepostojeća: film bi ladno mogao da se DABUJE NA ENGLESKI, pri tome da se imena junaka promene u anglosaksonska, a CGI-jem da se par natpisa na ćirilici zamene latiničnim - et voila! Dobili smo još jedan generički američki direct to DVD flick.
Majko Rusijo, zar si na to spala?! Da oponašaš drugorazredni američki drek?

понедељак, 3. март 2014.

ZAVODNIK: pretplata i status


Kao što, nadam se, znate – pre tačno dve nedelje raspisao sam pretplatu za ZAVODNIKA. To je moj drugi roman strave koji iz štampe izlazi početkom aprila. Detalje o romanu kao i o pretplati imate OVDE, pa bacite pogled ako vam je to nekako promaklo.


Do ovog trenutka ZAVODNIK je privukao ukupno 85 pretplatnika. Dve trećine njih već je uplatilo potrebnu sumu a ostali rade na tome: neki su naručili i po više primeraka, a pojedinci su iskoristili priliku da u istom cugu nabave i neki od poslednjih preostalih primeraka romana NAŽIVO (trenutno ima manje od 10 komada, pa vi samo čekajte!).

Dakle, za dve nedelje, 85 osobe iz Srbije i celog regiona su osetile potrebu da podrže The Cult of Ghoul i njegov Ghoul Press. Za blog koji ima 305 stalnih pratilaca i dnevnu posetu od 500-600, to baš i nije mnogo – ali OK, nije ni loše. Biće, valjda, bolje. 



Ovo što radim ionako ne radim za bestseler rulju, nego za odabrane – ali voleo bih da verujem se da se takvi, ipak, u ovim krajevima još uvek broje u stotinama, a ne u desetkovanim desetinama!



Postoji ona jevrejska legenda da svet počiva na postojanju 36 pravednika i da bi gubitkom samo jednog od njih patnje sveta postale tako teške i surove da bi bile u stanju da otruju i dušu deteta. 

Ja se nadam da postojanje ovog bloga (i Ghoul Pressa) počiva na bar deset puta većem broju pravednika, i da od tih 500-600 ljudi koji svakodnevno dođu ovde, barem polovina dolazi zato što prepoznaje vrednosti koje se ovde promovišu, a ne zbog "pas jebe ženu" videa itsl. materijala (koje ionako neće naći). 


Uostalom, avantura sa samizdat izdanjem ovog romana je, pored ostalog, i eksperiment kako bih jednom za svagda utvrdio koliko, zaista, imam ozbiljnih čitalaca, a koliko je onih kojima služim samo kao video-vodič, odnosno cyber verzija radnika u video-klubu.



Pretplata traje još dve nedelje, a onda knjiga ulazi u štampu, i kad bude izašla – prodavaće se po malčice većoj ceni. Dakle, iskoristite priliku: podržite ono što volite, u šta verujete + sebe same, jer pretplata je ipak najpovoljnija!


Što se tiče pretplatnika iz okolnih država, najisplativija opcija je VREDNOSNO PISMO a otvorena je i mogućnost zvana Bookdepository: pišite na dogstar666 at yahoo dot com da se dogovorimo.
Može biti da neke Neverne Tome sumnjaju da će knjiga izaći, pa čekaju da je vide naživo pre nego što se odluče za kupovinu. Uveravam takve da nema mesta bojaznima: sve potrebne finansije već su obezbeđene, završni fini radovi na tekstu su u toku, korica je skoro gotova i ZAVODNIK izlazi sigurno, oko 1. aprila ili ubrzo zatim.

Jedino što to može da spreči jeste da ja naprasno umrem, ili da izbije Treći Svetski Rat (s tim što je ovo drugo trenutno izglednije).

Da li će Srbija posle predstojećih izbora biti drugačija? Hoće – jer u njoj će tada postojati i ZAVODNIK: bar nešto lepo čemu se možete nadati u bliskoj budućnosti!

Zato, krenite snažno u reforme srpskog horora, jer znate kome verujete! Strava stanuje na staroj adresi (i strava, i užas): kod dr Ghoula!


Napomena: ovaj post ukrašen je ilustracijama čoveka koji se zove John Kenn Mortensen, a odabrao sam ga zato što njegovi radovi, po tematici, pristupu i stilu, imaju puno bliskosti sa vrstom strave koju sam u ZAVODNIKU pokušao da stvorim.

субота, 1. март 2014.

FEST 2014: šta gledati?

             
U petak 28. februara počeo je FEST u Beogradu, a u naredni ponedeljak (1. marta) u Nišu kreće FEST-ovo pitino detence, odnosno izbor od desetak najnagrađivanijih i najizvikanijih naslova koji će, pretpostavlja se, uspeti da zaintrigiraju učmalu nišku publiku.
            Evo mog osvrta na pogledane filmove, kao i preporuka za one koje još nisam, a zvuče vredni pažnje.


1) VEĆ SU PRIKAZANI NA BLOGU

NIMFOMANKA 
(NYMPHOMANIAC)
Scenario i režija: Lars von Trier
Uloge: Charlotte Gainsbourgh, Stellan Skarsgård, Stacy Martin, Shia La Beouf...
 SINOPSIS: Nimfomanka je strasna, poetska priča o životnom putu jedne žene od njenog rođenja do pedesete godine - glavne junakinje Džo koja sebi postavlja dijagnozu nimfomanke.

Moja kritika je OVDE, pa kome je promaklo na vreme, neka čita sad. Ocena: 3-


PLAVO JE NAJTOPLIJA BOJA
BLUE IS THE WARMEST COLOUR / LA VIE D'ADELE CHAPITRES 1 ET 2
Režija: Abdellatif Kechiche
             Odlična ljubavna i postljubavna priča. Moja kritika je OVDE. Ocena: 4-

SAMO LJUBAVNICI OPSTAJU
ONLY LOVERS LEFT ALIVE
Režija: Jim Jarmusch
Uloge: Tom Hiddleston, Tilda Swinton, Mia Wasikowska, John Hurt, Anton Yelchin
 SINOPSIS: Adam je usamljena rok zvezda čija je jedina želja da se skloni od fanova i komponuje muziku. Eva je njegova voljena žena, koja napušta svog najbližeg prijatelja kako bi sa Adamom putovala po svetu i živela u trošnom studiju na periferiji Detroita.
 Super za hipstere. Moja kritika je OVDE. Ocena: 2+

MAJOR
THE MAJOR / МАЙОР
Režija: Yuri Bykov
            Solidan triler koji ispusti loptu pred kraj. Moja kritika je OVDE. Ocena: 3-


2) GLEDAO SAM ALI NISAM NA BLOGU PRIKAZAO: EVO, SAD ĆU


KANIBAL
CANNIBAL / CANÍBAL
Režija: Manuel Martín Cuenca
SINOPSIS: Karlos je najbolji krojač u Granadi, ali je takođe i serijski ubica iz senke. Ne oseća kajanje, niti krivicu, sve dok se u njegovom životu ne pojavi Nina. Ona će ga suočiti s pravim značenjem počinjenih dela i po prvi put u njemu probuditi ljubav. Karlos je inkarnacija zla, a da toga nije ni svestan. Film Kanibal demonska je ljubavna priča.

            Ocena: 2+
            Prećeralo se sa anderstejtmentom: film o kanibalu bez krvi još i nekako mogu da shvatim; ali film o kanibalu bez ikakve poente, ravan, neoriginalan, sa izlizanom formulom (nova stanarka –> prva ljubav –> hoće li cura da preobrati kanibala ili će kanibal ipak da pojede curu) i bezveznjačkim završetkom, ovo je pravi film za FEST-ovu publiku: film dosadnjikavo-artsy, ali ne baš ubi-bože, tematika dovoljno intrigantna za razgovor, stil neupečatljiv...


SLEPI DETEKTIV
BLIND DETECTIVE / MAN TAM
Režija: Johnnie To
            Ocena: oko 2+
            Ovo sam počeo da gledam, pa ugasio i obrisao posle pola sata (zato je ocena "oko", i shvatiti je uslovno). Ne zato što je užasno, niti je negledljivo; ali ja zaista imam veliki problem sa hongkonškom dramaturgijom (uključujući besramnu patetiku za retarde u spoju sa kretenskim slepstikom za retarde), i ma koliko pojedini set-pisovi bili zabavni na nivou cirkuske atrakcije (vidi ga šta radi s tom lopticom!), to je sve ipak previše infantilno i plitko, nesupstancijalno za moj groš, i previše me boljih filmova čeka da bih baš na ovaj trošio vreme.


HOĆU I JA
ME, TOO / Я ТОЖЕ ХОЧУ
            Režija: Aleksej Balabanov
            Ocena: 2+
            Poslednji film nedavno preminulog ruskog velikana ne spada u njegove bolje filmove, ali je zanimljiv iz više razloga: ne samo zato što je Balabanov svoju karijeru okončao baš tim i takvim filmom nego i zato što predstavlja vrlo bizarnu parodiju/kritiku filma STALKER. Mnogo je tu razvlačenja, mnogo ponavljanja, nepotrebnog prikazivanja mehaničkog putovanja od tačke A do tačke B (slično kao u prethodnom, LOŽAČU, ali ovde još dosadnije jer nema tako slikovite i zabavne likove), ali autentično nihilističko i mizantropsko crnilo koje izbija iz ove priče o (uzaludnoj) ljudskoj potrazi za srećom ima svoju draž i čini ovaj film vrednim pažnje.


3) NISAM GLEDAO, ALI HOĆU

 

LEPOTICA I ZVER
BEAUTY AND A BEAST / LA BELLE & LA BÊTE
Režija: Christophe Gans
Uloge: Vincent Cassel, Léa Seydoux, André Dussollier, Eduardo Noriega 
SINOPSIS: Gansov scenario baziran je na najranijoj poznatoj verziji tradicionalne bajke. Neobično je što se u njoj pojavljuje veoma surova zver. Reč je o višeslojnoj bajci za decu i odrasle koja govori o snazi snova i sukobu ljubavi i materijalnih vrednosti, zbog čega je izuzetno aktuelna i danas. Gans se potrudio da pruži novu verziju filmskog klasika.

            OČEKIVANJE: Od reditelja ispraznih ali mestimično vrlo zabavnih slikovnica (PAKT SA VUKOVIMA, SILENT HILL) očekujem jedno manje-više konvencionalno francusko visokobudžetsko šarenilo sa mnogo CGI efekata i extravagantnih kostima, sa mnogo buke i besa, a malo duše. Ipak, to je priča ozbiljnih potencijala, a s tim rediteljem i glumcima, i s tim parama, vredi je pogledati na velikom ekranu.
Ocena: u najgorem 2, u najboljem 3, najverovatnije: 3-


MAMULA / DARK SEA aka NYMPH
Srbija, 2014
Režija: Milan Todorović
Uloge: Kristina Klib, Franko Nero, Natali Burn, Dragan Mićanović, Miodrag Krstović,
SINOPSIS: Dve Amerikanke dolaze u Crnu Goru u posetu starom prijatelju. Nakon nekoliko dana odlučuju da odu do napuštene vojne tvrđave Mamula, koja se nalazi na nenaseljenom ostrvu. Tokom ovog izleta shvataju da nisu same. Još neko je na ostrvu i učiniće sve da zaštiti tajne koje čuva decenijama. Postoji mračna sila koja vreba duboko ispod Mamule. Užas tek počinje.

OČEKIVANJE: Od reditelja treš-hita ZONA OF THE MRTVIH, novi horor! Istina, postoje neki mikro-detalji o koje najoptimističkiji među nama mogu da okače nešto malo nade: 1) Scenario ovog puta NE potpisuje Milan Todorović Toki. 2) Direktor fotografije nije onaj epileptični idiot koji je razmrljao ZONU, i reklo bi se da se ovog puta neće preterati sa shaky-camom. 3) Sirene su ipak daleko manje ofucane od fucking zombija, o kojima se svake nedelje snimi barem jedan "film" (mada, isti "autori" već prete i nastavkom ZONE pod naslovom WRATH OF THE DEAD!). 4) Primorsko-ostrvske lokacije su oku ugodnije od fucking Pančeva i srodnih mu tužno-"urbanih" lokacija iz ZONE, a ni cure u kupaćim kostimima nisu za bacanje.
Ocena: Pošto je ZONA OF THE MRTVIH od mene svojevremeno dobila 2-, mislim da ova neautorizovana biografija NADE MAMULE može da dobaci do celih, okruglih dva (2) a možda, uz mnooogo sreće, čak i do 2+.


NULTA TEOREMA
THE ZERO THEOREM
Režija: Terry Gilliam
Uloge: Christoph Waltz, Matt Damon, Mélanie Thierry, Tilda Swinton
SINOPSIS: Ekscentrični usamljeni kompjuterski genije, koji oseća egzistencijalne teskobe, radi na tajnom zadatku čiji je cilj pronalaženje svrhe života ili utvrđivanje da svrha zapravo ne postoji. On je samo jednom osetio ljubav i strast, i to mu je bilo dovoljno da nastavi da živi.
            OČEKIVANJE: Gilijama više poštujem nego što volim, pa ću i ovo da ispoštujem (!) bez ikakvih velikih očekivanja. TIDELAND sam intenzivno mrzeo, DR. PARNASSUS me neopisivo smorio, a ni ovo ne deluje mnogo bolje.  
Ocena: 3- ako sam srećan.

OSLOBODITI SE
BREAK LOOSE / VOSЬMЁRKA
Režija: Alexey Uchitel
SINOPSIS: U filmu pratimo četvoricu prijatelja koji su deo Specijalnih jedinica ruske policije - OMON. Van posla oni žele jednostavne stvari u životu - ljubav, porodicu i dom. Mladi su i puni nade, jedan drugome su oslonac. Jedne noći u diskoteci njihov život pretvara se u pravi rat s lokalnom mafijom zbog trivijalne tuče na plesnoj bini. U međuvremenu Herman upoznaje neodoljivo privlačnu Aglaju, u koju je zaljubljen i šef mafije Buts. Dok Aglaja i Herman sanjaju o zajedničkom životu, on mora da donese odluku da li da napusti prijatelje. Ona se pita da li može da pobegne od posesivnog mafijaša.
            OČEKIVANJE: Zvuči zanimljivo, može biti bilo šta. Vredi pokušati...
            Ocena: 3-


POSLEDNJA BITKA
RAGNAROK / GÅTEN RAGNAROK
Režija: Mikkel B. Sandemose
SINOPSIS: Arheolog Sigurd Svensen godinama je opsednut vikinšim brodom Oseberg. Jedini natpis koji nalazi na brodu ispisan je starim nemačkim pismom. Arheolog je siguran da se na brodu krije rešenje za misteriju sudnjeg dana prema severnjačkoj mitologiji. Kada njegov kolega Alan nađe slične natpise na kamenu na krajnjem severu Norveške, Sigurdu postaje jasno da je u pitanju mapa koja vodi do blaga. Dvojica prijatelja kreću u avanturu ka ničijoj zemlji na granici Norveške i Rusije, napuštenoj već decenijama. Na tom putu otkrivaju stvarno značenje drevnih natpisa - mnogo strašnije nego što su mogli da pretpostave.
            OČEKIVANJE: Deluje kao simpatična spilbergovština iz vremena kad je ovaj, sa svojim poslušnicima, pravio interesantne fantavanture.
Ocena: Može biti simpatičan 3-

STALJINGRAD
STALINGRAD / СТАЛИНГРАД
Režija: Fedor Bondarchuk
SINOPSIS: Zaplet se zasniva na dramatičnoj ljubavnoj priči koja se razvija u toku velike Staljingradske bitke. Godina je 1942. i nemačke trupe okupirale su obale reke Volge. Zbog neuspešnog pokušaja protivofanzive, sovjetske snage su morale da se povuku. Ipak, deo vojske je uspeo da se prebaci na nemačku stranu. Sklonište nalaze u obalskoj kućice gde sreću nepoznatu devojku.
OČEKIVANJE: Ruski ratni spektakl.
Ocena: Možda dobaci do trojke.

TOP JE BIO VREO
SO HOT WAS THE CANNON
Režija: Slobodan Skerlić
Scenario: Slobodan Skerlić (po romanu Vladimira Kecmanovića)
Uloge: Stanislav Ručanov, Anita Mančić, Muhamed Dupovac, Mugdim Avgadić, Slavko Štimac, Nikola Đuričko, Milica Mihajlović, Gordana Gadžić, Ivica Vidović, Mira Banjac, Bojana Maljević
SINOPSIS: Tema filma je odrastanje, sazrevanje dečaka u opkoljenom, bombardovanom Sarajevu početkom devedesetih godina. Granata s brda ubija roditelje desetogodišnjaka tokom opsade Sarajeva 1994. Dečak prestaje da govori. Prihvata ga komšinica i neguje kao svog sina. Kada dečaka lokalni nasilnici izbace iz opustošenog stana, on počinje da lunja ulicama sa školskim drugom, gde prerano i prebrzo prolazi kroz proces odrastanja. Upoznaje sa značenjem reči sila, seks, smrt. Uči kako se napreduje. Uči o sistemu vrednosti. Uči o tome šta je važno u životu. Komšinica bezuspešno pokušava da ga zaštiti. Dečak srlja u propast. Smrt i patnja postaju deo njegove svakodnevice.
OČEKIVANJE: Smrt, patnja, Srbija. Nisam čitao roman, ali smrdi mi izdaleka, kao i njegov autor. Ima indicija da je film autošovinistički, možda čak i pogodan za CHETNIXPLOITATION. Videću.
Ocena: Između 1+ i 3-

VENERA U KRZNU
VENUS IN FUR / LA VENUS A LA FOURRURE
Režija: Roman Polanski
Uloge: Mathieu Amalric, Emmanuelle Seigner
            SINOPSIS: Posle niza bezuspešnih audicija za novu predstavu koju planira da režira, Tomas ostaje u pariskom teatru, žaleći se na loš kvalitet prijavljenih kandidatkinja. Nijedna nije dovoljno dobra za naslovnu ulogu. Baš kada krene kući pojavljuje se Vanda, neobuzdana i bestidna u svojoj energiji. Vanda je otelotvorenje svega što Tomas prezire. Ona je drska, bezobrazna i ne preza ni od čega da bi došla do uloge. Kada ubedi reditelja da je sasluša, on je fasciniran njenom transformacijom. Ne samo da je našla pravo uporište za ulogu, ona razume junakinju i zna tekst napamet. Audicija se produžava i postaje sve intenzivnija, a Tomasova pažnja pretvara se u opsesiju.
            OČEKIVANJE: Roman Polanski u ovom veku nije snimio ništa naročito, ali zbog stare slave i kredita gledaću ga do smrti.
Ocena: 2+ / 3-

4) POKUŠAĆU, ALI NE VERUJEM DA ĆU IZDRŽATI DO KRAJA


VELIKA LEPOTA
THE GREAT BEAUTY / LA GRANDE BELEZZA
Režija: Paolo Sorrentino
SINOPSIS: Aristokratkinje, ambiciozni pojedinci, političari, kriminalci, novinari, glumci, dekadentni plemići, umetnici i intelektualci - autentični ili umišljeni - pletu tkivo neuhvatljivih odnosa unutar beznadežnog Vavilona smeštenog u antičke palate, skupocene vile i na najlepše trgove grada. Đep Gambardela ima šezdeset pet godina, ravnodušan i razočaran, alkoholom zamućenog pogleda, posmatra ovu paradu ispražnjenog, na propast osuđenog, moćnog, depresivnog čovečanstva. Moralno mrtvilo od koga se vrti u glavi. A u pozadini, leto u Rimu. Veličanstven i nezainteresovan grad, kao diva na umoru.
OČEKIVANJE: Ovo je dobilo toliko dobre kritike i nagrade i preporuke da, eto, daću mu šansu, iako normalno ne bih bio uhvaćen s ovakvim filmom u istoj sobi!

AVGUST U OKRUGU OSEJDŽ
AUGUST: OSAGE COUNTY
SINOPSIS: Beverli Veston pesnik je iz Oklahome koji se bori protiv alkoholizma, dok njegova supruga Vajolet ima tumor i zavisna je od lekova. Neposredno pošto joj nađe negovateljicu, Beverli nestaje, naterujući porodicu da se ujedini kako bi ga pronašla i došla do neočekivanog rezultata. Majka i kćerke koje se nikada nisu međusobno suočile, konačno se hvataju u koštac sa posledicama.
            OČEKIVANJE: Smrdi po dosadnom pozorištu i glumatanju, a trajanje od preko dva sata ne obećava. Ipak, rađeno prema drami čoveka koji se zove Trejsi (!), autora KILLER JOE-a.

POSLOVNI KLUB DALAS
DALLAS BUYERS CLUB
Tokom 1986. sida je izazivala neshvatljivi strah, alarmirajući javnost i zbunjujući lekare u potrazi za lekom. U Teksasu, Ron Vudruf nije se plašio bolesti. Nije imao ni ideju o njoj. Zato, kada ovaj razmetljivi ženskaroš dobije HIV, njegova reakcija je instinktivna: nema šanse! Film prikazuje istinitu priču o čoveku kome je ostalo još samo trideset dana života i koji pregovara s doktorkom o upotrebi eksperimentalnog leka Retrovira.
            OČEKIVANJE: Nikad u životu ne bi mi palo na pamet da gledam film na ovu temu – da u njemu glavnu (za Oskara nominovanu) ulogu ne igra najbolji današnji američki glumac, Metju Mekonahi, dvostruki dobitnik Zlatnog Ghoula za mušku ulogu. Zbog njega, pokušaću.

U GLAVI LUINA DEJVISA
INSIDE LLEWYN DAVIS
Film prikazuje nedelju dana u životu mladog folk pevača koji se pokušava da se probije na sceni Grinvič Vilidža 1961. godine. 
OČEKIVANJE: Nikad u životu ne bi mi palo na pamet da gledam film na ovu temu – da ga ne režiraju braća Kojen, pa zato, stisnutih zuba i zapušenih ušiju – pokušaću (mada me živo zabole za folk muziku, pa još iz 1960-ih).

METRO
METRO / МЕТРО
Režija: Anton Megerdichev
SINOPSIS: Metro je prvi ruski film katastrofe u poslednjih dvadeset pet godina. Zbog izgradnje stambenih i poslovnih zgrada između dve metro stanice u Moskvi, pojavljuje se pukotina koja će ugroziti živote hiljade korisnika podzemne železnice. Voda iz reke Moskve počinje da kulja preteći da uništi podzemni saobraćaj, ali i ceo grad.
OČEKIVANJE: Ruska katastrofa. Verovatno repertoarska spektakl-žvaka bez duha, ali... ko zna?

SKRIVENO DETE
THE HIDDEN CHILD / TYSKUNGEN
Režija: Per Hanefjord
SINOPSIS: Roditelji uspešne spisateljice Erike Falk stradali su u saobraćajnoj nesreći. Nekoliko meseci kasnije na njenom pragu pojavljuje se nepoznati čovek tvrdeći da je Erikin polubrat. Ona mu ne veruje i traži od njega da ode. Kada ga nađu mrvog posle nekoliko dana, Erika počinje da pretura po majčinim stvarima. Tako dolazi do saznanja o porodičnim tajnama iz prošlosti i o dešavanjima koje neko želi da sakrije od nje. Erika iznenada biva uvučena u mrežu laži i ubistava.
            OČEKIVANJE: Potencijalno zanimljiv triler. Potencijalan smor. Could be anything.

            Što se tiče niškog Mini-Festa, on se dešava (sa istovetnim programom, ali u dva zasebna bioskopa) počev od ponedeljka. Evo šta igra u KUPINI.