петак, 16. април 2010.

UNTIL THE LIGHT TAKES US (2008)



 **** 
 4- 

mada nisam neki pomni slušalac blek metala, imam određenu simpatiju prema njemu. danas sam više okrenut ebm-u, industrialu, dark ambientu, neofolku, military, ritual i sl. muzici, ali u vreme kada sam više pratio metal nego danas, oduvek sam preferirao mračniju i morbidniju muziku (death, goth, black...) nego li populistička pop-veselja ac/dc-a ili iron maidena.
takođe, mračnjačko-satanistička ikonografija nije bez svog đavla (estetski posmatrano), iako ideologiju (if any) uglavnom ne delim – tj. ode satani su mi podjednako bezvezne kao i ode ješui hristosu i njegovom jahve-tatku i sjatamu duhu. no, ako bih morao da biram između boga i đavola, đavo mi je ipak draži. a i to samo zbog moje inherentne simpatije prema opoziciji i mržnje protiv svake vlasti, te naklonosti prema autsajderima i gnušanja prema mejnstrimu. inače ne gajim iluzije da bi dolazak đavola na vlast doveo nekakav bolji poredak od ovog jehovinog sranja u kome trenutno, kao, gacamo.
enivej - UNTIL THE LIGHT TAKES US je odličan dokumentarac o norveškoj blek metal sceni, sa naglaskom na BURZUM, MAYHEM i DARKTHRONE. reditelji su imali exkluzivan pristup najbitnijim imenima te scene, uključujući tu i varga vikernesa (BURZUM) koji je u to vreme robijao zbog paljenja crkava i ubistva jednog kolege. u međuvremenu je (2009) prevremeno pušten na slobodu (zbog dobrog vladanja i solidnih albuma rađenih u zatvoru!). varg je, očito, u celoj toj bulumenti najpametniji i najharizmatičniji i, zapravo, jedini prema kome osećam rispekt. kako ne voleti čoveka koji sa ovakvim smeškom prihvata svoju presudu - na 21 godinu robije?
makar cela ta priča bila donekle klinačka, u njenoj srži su ipak sentimenti koje delim: antihrišćanstvo i antiamerikanizam/antiglobalizam. kako ovaj film (najzad) jasno pokazuje, to paljenje crkava u norveškoj sredinom 1990ih nema blage veze sa satanizmom, barem ne inicijalno – već sa mržnjom protiv bliskoistočnih uljeza u nordijskom okruženju i željom za povratkom izvorne ('paganske') vere. naravno, sve te 'jadne' crkve sagrađene su na ruševinama paganskih svetilišta koja su hristijani uredno sravnili sa zemljom. lično ne osećam hrišćanstvo kao konstitutivan deo svog identiteta, ni u kom smislu i ni u kojoj meri, i uglavnom sam ravnodušan prema njemu, sem u momentima kad militantno-vulgarni neo-vernici osete potrebu da zidaju proklete crkvetine na svakom ćošku i da dižu gigantske svetleće krstove u svakom gradu. –u svakom slučaju, varg & co. imaju moje simpatije za svoje akcije. uostalom, poštujem svaki fanatizam koji ne ostaje samo na rečima, iako je ta akcija u suštini bila tek jalovi, izolovani unapred na neuspeh osuđeni pokušaj da se zaustavi i spreči dalja kokakolizacija i mekdonaldizacija i hristijanizacija sveta.
priča o ovim norvežanima već je solidno prezentovana u dokumentarcu SATAN RIDES THE MEDIA, ali treba istaći da UNTIL THE LIGHT TAKES US pruža jedan intimniji, bliskiji, neposredniji i dublji uvid u celu tu priču. a ona je, u suštini, višestruko tragična i na momente (meni barem) i dirljiva. ne, ne zato što su neke crkve gorele a neki ljudi zaginuli, dok su neki treći završili u zatvoru. mislim, tragično je i to u banalnom smislu reči. ali tragedija koja zaista boli, i koja je vanvremena, jeste činjenica da UNTIL THE LIGHT TAKES US pruža još jedan slučaj neizbežnog (!) kvarenja svake ideje i njene devalvacije, izneveravanja, falsifikovanja i travestiranja. od plemenite i hvale vredne ideje ("The church [in Norway] has behaved so disgracefully," says a clean-cut Varg from prison. He reasons that he was just trying to save Norway from Christianity and return it to its pagan -not Satanic- roots...), suštinski low-profile i subverzivne, blek metal se izrodio u 'satanizam' tj. naivni kvazi-satanistički pozeraj nekakvih u crno umotanih šminkera koji su ubrzo (a bez veze sa subverzivnim idejama bilo koje vrste) prihvaćeni kao, ako ne baš mejnstrim (ipak je to muzika ograničene ciljne grupe i dosega, pa i dometa) a ono kao legitimni, okej momci koji eto nešto malo drkaju gitare i vrište. mlados-ludos i tako to.
vikernes je u zatvoru – tj. da ne dramimo previše, ovo je ipak NORVEŠKI zatvor, dakle – ništa rešetke i crnačke gromade koje te siluju svaki dan i dvaput nedeljom, nego kulturna, fina ćelija sa laptopom i komforom, bolja nego mnoge sobe u kojima neki moji drugari, podstanari, žive na 'slobodi'. slušajući ga, teško je ne osetiti deo frustracije zbog toga što mu se ideja otrgla iz ruku kada su idiotski mediji čitavu priču sveli na senzacionalistički 'satanizam', a ovaj iz zatvora to nije mogo da demantuje; a potom, još bolnije, kada su tinejdž slepci krenuli, na tragu tih medijskih manipulacija a bez veze sa vargom, da pale crkve i ruševine ukrašavaju sa 666 i obrnutim krstovima, tako medijske budalaštine pretvarajući u self-fulfilling prophecy.
dirljiva je, takođe, i zaleđina svega toga, koja se pomalja, u vidu odnosa između članova te scene, a naročito dvojice glavnih aktera ovog filma: pored varga, tu je i 'fenriz' iz DARKTHRONE-a, simpatičan mladić koji tokom većeg dela filma deluje mentalno skromnije obdaren, ali onda ga vidimo kako naživo daje intervju (preko telefona) i tu zasija s nekoliko briljantnih, britkih, on-the-spot odgovora na kontroverzno-provokativna pitanja, i onda vidite da se i u toj glavici nešto zanimljivo dešava. pred kraj ima i vaistinu dirljiv momenat kad fenrizu puštaju snimak u kome varg govori o njemu sa suzdržanim poštovanjem, i u kome i ovaj samo što se ne raspekmezi pred kamerama.
naravno, sve ovo možete posmatrati i kao frikšou neke besne norveške klinčarije (akteri su bili jedva punoletni u vreme tih akcija 1990-ih) i kao gomilu budala i pozera sa pompeznim nadimcima (varg je sebe nazivao 'grof grišnak'!) predanih melodramatičnim akcijama (pri čemu je, za mene, vrh kada član MAYHEMA nabasa na telo 'deada', pevača te grupe, koji je otelotvorio svoj nadimak tako što je prvo neuspešno rezao vene na rukama a onda suicid ipak uspešno okončao puškom u usta: ovaj na licu mesta zgrabi foto-aparat i uslika ga, a onda fotku ovoga krvavog, sa mozgom ispalim iz lobanje, metne na cover svog idućeg albuma!).
u svakom slučaju, ovaj dokumentarac najtoplije preporučujem sličnomišljenicima ali i uopšte pametnim ljudima, radi opšte kulture, jer zaista mislim da je taj norveški blek metal trend (sasve paljenjem crkava) relevantna kulturna pojava – ne samo zbog trendovskih izložbi poput one koju harmoni korin napravi u oslu (vide se delovi u ovom filmu), nego zato što je to bio jedan od poslednjih iskrenih i large-scale pokušaja implementacije vere da umetnost utiče na život, odnosno da život oponaša umetnost. to je ideja koju danas sve ređe viđam bilo gde, sem u knjigama iz istorije umetnosti.
meni je bilo otkrovenje u ovom filmu saznati da je varg samo 2 nedelje mlađi od mene, takođe vodolija, i da se njegove akcije poklapaju sa vremenom u kome se u mojoj glavi rodio NAŽIVO (1995) i u kome se radnja i dešava. baš kao i moj dejan u romanu, i on je imao 23 godine u vreme prelomnog događaja u svom životu, samo što je on otišao u zatvor, a dejan – eh, sačekajte nastavak!
naslov filma potiče od imena BURZUMOVOG albuma "HVIS LYSET TAR OSS" (IF THE LIGHT TAKES US, 1993) – sjajnog rada na kome su najbolje prva i poslednja stvar (svaka traje po 14 minuta!), iz kojih se delovi čuju i u ovom filmu.

четвртак, 15. април 2010.

LITAN - LA CITÉ DES SPECTRES VERTS (1981)


bizarnim sticajem okolnosti, sudbina je tako htela da mi u roku od samo 7 dana u ruke (tj. na hard) padnu 3 najduže tražena, užasno nenabavljiva, nigde-nepostojeća, brutalno retka, nikad-čuo (za neinicirane) bizaro cult rare weird filma!!! bukvalno decenijama ih jurim: prvo je pao EL AÑO DE LA PESTE (1979), poprilično razočarenje kako ispade, ali sam se barem smirio oko njegovog ganjanja na sve strane.
drugi koji je pao za slobodu je predmet ovog osvrta – LITAN, GRAD ZELENIH UTVARA – a o trećem ću napisati koju u narednim danima.
za ovaj film zainteresovao me je, pre 20 godina, karakteristično štur i nekonkretan, ali ipak nanamljujuć textić u zoćinoj enciklopediji sf-a. uz sve probleme i ograničenja koje ta enciklopedija ima, mora se priznati da je zoća svojevremno, u pradavna vremena pre nego što je postao respektabilan i marketilan pisac, znači dok je još pratio sf i horor, redovno išao na festival fantastičnog filma u trstu, pa zato u njegovoj knjizi postoje i osvrti na neke brutalno retke euro flickove za koje ameri (i oni koji zavise samo od angloameričkih izvora) uopšte ne znaju. recimo, LITAN nije obrađen u hardijevoj (otherwise superiornoj, i nimalo anglocentričnoj!) aurum enciklopediji sf-a, pa čak ni u enciklopediji horora (gde bi ovom nesvrstanom, ali jezovitom filmu ipak radije bilo mesto)!
upornost se isplatila, kao i čačkanje po obodima opskurnog filmofilstva, LITAN je odgledan, i – što je najvažnije – ovog puta nije bilo razočaranja! film je tačno takav kakav sam zamišljao i priželjkivao!
istina, verzija koju sam gledao je na originalnom francuskom, bez titla (trenutno nisu dostupni eng. ili drugi titlovi za ovaj film!) a moj francuski (nešto malo, kao, učen u gimnaziji i na faxu) dovoljan je tek da natucam šta tu ko kome kaže, ali dok ga ne overim u potpunosti, neću da mu dajem numeričku ocenu. za one koje to ipak zanima, ona će sigurno biti negde oko 4- minimum.
LITAN je, to već sad mogu da tvrdim, skrajnuti klasik evropske fantastike: izvan zoćinog osvrta u 3-4 rečenice, nigde u relevantnoj periodici, ili na netu, nisam naišao na textove o njemu. tome su poprilično krivi i sami francuzi: ovaj remek je predugo bio dostupan samo na skrnavom vhs-u, a DVD (sa koga je ovo ripovano) izašao je tek pre par godina – i to, po svemu sudeći, BEZ eng. titlova! ostrvski mentalitet kulturnih idiota! oh, well...

LITAN se čitav zbiva u jednom zabitom planinskom selu kojim dominiraju impresivne prastare zgradurine izjedene vremenom, a pre svega (reklo bi se) magluštinom koja pokriva naselje sve vreme. ne postoji ovde zaplet u nekom ozbiljnom smislu reči – ovo je, pre, organizovano kao jedna beskrajna scena potere, jurnjava od početka do kraja (tj. bez kraja) kroz slikovito mesto, nešto kao najbolji delovi iz SENKE NAD INSMUTOM, samo bez uvoda i priprema, i bez amfibijskih abominacija.
umesto njih, ovde imamo sledeće: pola sela je iz nejasnih razloga pod prilično jezivim maskama (nekakav festival?);
tu je i orkestar manekenoidno-androidnih čudaka u crvenom;
uličice su tesne kao u primorskim mestima (vajb venecije iz DON'T LOOK NOW u spoju sa neimenovanim out of time mestašcima iz priča tomasa ligotija);
kroz sred sela lomataju se slapovi planinske rečice, a na obalama neverovatne gotske građevine napuštenih fabrika i sl. pompeznosti u raznim stadijumima ruševnosti;
ispod sela su pećine, stalaktiti i stalagmiti i voda kroz koju se prolamaju plavičasti zraci (wtf?!) koji ubijaju/rezurektuju (or some such?) one koji u vodu upadnu;
a tu je i ludnica u kojoj doktori izvode bizarne experimente sa nekakvim svetlucavim sokoćalom nad jednim ginger tinejdžerom (potonje je, uz pomenute misteriozne i svakako nenaučne i nevanzemaljske zrake, otprilike jedini razlog da dr. zoća ovo, uz mnogo silovanja, smesti u SF enciklopendiju – ali fala mu enivej!).
film je prožet predivno mistično-nadrealnom atmosferom najboljih euro-gotskih fanta-horora – znači, MALPERTUIS sreće DON'T LOOK NOW sreće PROFONDO ROSSO sreće L'ALDILLA sreće SANTA SANGRE sreće FANTOMASA. ima tu i ligotijevske začudnosti, i jodorovskijevskog karnevala i cirkusa, i italo iracionalnosti (uz pomalo krvi) bliže ruralno-avatijevskoj nego li urbano-arđentovskoj provenijenciji, i palp fantastike (nenaučne!) i nadrealizma (ipak, francuzi su ga izumeli, ne zaboravimo to!) i vintage-fulčijevskog 'jebeš-zaplet-odvrni-ludilo-na-11-i-vozaj-atmosferu' etitjuda.
fascinantan retro ugođaj, kao i zaplet, više duguju klasičnim nemim serijalima (otud FANTOMAS referenca) nego li žanrovskim filmovima kakvi su se pravili na početku 1980ih, čak i u evropi, a očigledna nezainteresovanost za konvencionalnu naraciju u mojim očima dobrodošao je plus (mada će sigurno smetati onima beznadežno zatrovanima holivudskim storitelingom). btw: nigde u filmu nema zelenih utvara.
to što je ovo, pre svega, film atmosfere a ne zapleta ne znači da je ritam spor, naprotiv: kao što rekoh, svih 80ak minuta trajanja sastoji se iz jurnjave kroz maglovite uličice, preko sablasnog groblja, uz padanje u pećine, putovanje podzemno-nadzemnim vodama u mrtvačkom sanduku kao čamcu (!), uz povremena stajanja u ludnici, zatvoru, i drugde, ali bez trenutka dosade i bez ijednog nezanimljivog kadra.

skor se sastoji iz jedne jedine teme – ali ta jedna podseća na fabio fricijeve radove za najbolje fulčijeve filmove, pa tu nemam zamerki na repetitivnost i mestimičnu neadekvatnost te jedne teme (uostalom, kompozitor nije imao vremena za celokupan skor pošto igra glavnog negativca, pa je zato morao da uskoči čajkovski sa nekim svojim filmskim temama!).
iako se neke važne stvari (na kraju) kažu kroz dijalog, najnestrpljiviji slobodno mogu pokušati da ovo overe i na francuskom – ovo je film koji pre svega govori SLIKAMA i zvucima, kako jedino i treba, a ono BLA-BLA može ali i ne mora da se shvati. gledajte ovo otvorenih očiju i otvorenog uma, i – ko razume, shvatiće!

среда, 14. април 2010.

GOTH: LOVE OF DEATH (2008)




***(*)
3+

evo, napokon, filma koji nas podseća pomalo zaboravljene činjenice, da nema dobrog azijskog filma dok ga japanac ne napravi. možete slobodno da otkidate na honkonško-tajlandsko akciono-pucačko majmunisanje i na korejske melodrame svih žanrova, ali što se tiče FILMA sa velikim slovima, filma za prave sladokurce, japanci su oduvek bili i uvek će biti TATE za svu tu ostalu kosooku dečicu iz komšiluka. sorry, kids, ali tako je. nema ljutnje. obrišite sline i gledajte kako to odrasli ljudi rade. kad dosegnete ovaj nivo, javite se.
case in point: GOTH. ni banalnijeg naslova, ni boljeg filma! kako to inače japanci umeju da rade, pre filma bio je prvo roman, pa manga po njemu, a evo sad i film: nisam čito predloške, ne znam kako se film odnosi prema njima, ali roman bih svakako čito kad bi mi pao šaka.

ovde je (skoro) sve što volim u japanskom filmu (a i šire):
-originalni, atipični, amoralni etitjud;
-sjebano-zajebani, neprosečni protagonisti;
-uvrnut zaplet;
-nekro-nihilistička atmosfera, otuđenost, suzdržanost, minimum afektacije;
-dosledna inteligencija, a ne površni gimmick;
-odlična, glasna muzika;
-morbidnost i splatter (ovde, istina, prilično svedeni, za japanske standarde).

žanrovski, GOTH i jeste i nije horor. tema i etitjud svakako jesu tipični za horor, ali naglasak ipak nije na plašenju i saspensu i stravi – toga ima relativno malo – nego više na vrlo bizarnom trileru, ili još tačnije – na drami. glavni junaci su tinejdžer i cura, oboje otaku, povučeni, opsednuti smrću, nezainteresovani za veselje i zajebanciju drugara u razredu. dečak iza police sa knjigama ima drugu, sakrivenu, u kojoj – poput dejana iz NAŽIVO - drži knjige o serijskim ubicama i slikovnice sa fotkama mesta zločina, koje povremeno prelistava onako kako njegovi vršnjaci listaju erotske magazine. curin dom ne vidimo, ali slutimo da nije bitno različit od ovoga.
njih dvoje spaja prisustvo mestima na kojima nepoznati ubica javnosti prezentuje svoja 'umetnička dela' u vidu aranžiranih lešina lepih mladih devojaka koje tu ostavlja sa odrezanom levom šakom. a i potraga za sličnim knjigama u biblioteci. posle prvog ozbiljnijeg upoznavanja, on joj u ruke tutne zbirku priča h.p. lovecrafta, i kaže: 'javi mi, kad pročitaš, kako ti se čini!' da me film nije kupio već prvom scenom (nalaženje leša u nekakvom vodenom parku), imao bi me u ovom trenu!
ono što je tipično japansko jeste da oni ne izigravaju detektive-amatere iz motivacije koja bi vodila junake nekog, recimo, američkog (ili ejp-korejskog) filma: kao, 'ajde da otkrijemo ubicu i tako se dokažemo zajednici kao njeni dostojni članovi! ajde da svoje geekovstvo inkorporiramo u sistem tako što ćemo da pokažemo (hronično nesposobnoj) policiji!' pa čak ni 'ajde da sebi dokažemo koliko vredimo: rešavamo zagonetku for the hell of it!'
jok. ovo dvoje mladih nekrofila više se poistovećuje sa ubicom ('umetnikom') nego li sa njegovim žrtvama (inače, njihovim vršnjacima). u jednom mračno-morbidno-romantičnom momentu on nju zamoli da, na mestu nalaženja jednog od prethodnih leševa, ona legne u potok, tu gde je bilo telo žrtve. ona to i učini. on je fotografiše…
ne očekujte dinamiku ni previše saspensa. ovo je film opuštenog, laganog ritma, u kome je najveća čar u kreiranju mikrosveta to dvoje glavnih junaka i njihove, vrlo uslovno, romanse. što je naročito zabavno, i krajnje dosledno njihovim karakterima, ovo i nije tipična 'boy meets girl' pričica (za to sačekajte američki rimejk, već u pripremi!) – iako postoji neka sapatnička empatija među njima, nisam baš siguran da se bilo ko tu zaista zaljubiška. neću da spojlujem, ali pogledajte scenu pred kraj u kojoj naš goth nalazi telo ove cure na krovu zgrade, i koliko mu vremena treba da ode do nje i vidi dal je uopšte živa i kako je!
ovo je, dakle, jedan zadiviljujuće introvertan, autistički, umereno spor, ali ko voli – zabavan film atmosfere, u kome je plot najmanje bitan, baš kao i taj jebeni ubica i njegova motivacija (koga bre zabole dupe za to ko je ubica? muka mi je od ljudi koji gledaju filmove samo da bi videli ko je ubica i dal će na kraju da se uzmu!). u centru pažnje je ovaj nekrotaku duet, i na svu sreću – igra ih dvoje zaista simpatičnih i prijemčivih mladunaca, nadasve ubedljivih u svojim netipičnim, i ne nužno audience-friendly ulogama. recimo, cura (retko slatka za jednu azijatkinju) se skoro ceo film nijednom ne nasmeje, momak je takođe stalno ozbiljan, a opet to nije neki patetični emo ili goth (bez obzira na naslov!). scenario je retko pametan i dosledan, dijalozi nenametljivo pametni, takođe, a gluma sve vreme zrela, na nivou. ovo dvoje rastu u zvezde, tu nema dvojbe.
GOTH je prava uživanjcija za one koji vole japanske filmove iz pravih razloga (što isključuje pomodarstvo, a uključuje dubinsku empatiju). pomalo ga kvari jedan savršeno bezvezan i razvučen i ničemuneslužeći, kao na silu ubačen twist (pitam se ima li ga u knjizi/mangi?) koji gnjavi u poslednjih 10ak minuta i malkice otupljuje otherwise vrlo respektabilan impakt. ono što je najvažnije, ipak, ni taj nebitni twist ne razblažuje dosledan etitjud filma, tako da, šta god se filmu moglo zameriti (uglavnom sitnice), on ostaje mudovit do kraja.

уторак, 13. април 2010.

NIŠKI KRITIČARSKI KRUG: AUDIO ZAPIS PROMOCIJE

Kao što je već ranije na ovom blogu bilo obznanjeno, u četvrtak, 25.03.2010. u Bg Kinoteci održana je promocija najnovijeg dvobroja YU filma danas, izdanja u knjiškom obliku pod naslovom SVETLO SA TVRĐAVE: NIŠKI KRITIČARSKI KRUG.

Ako kliknete na naslov, možete se podsetiti sadržaja ovog zbornika odabranih tekstova četvorice najistaknutijih savremenih niških filmskih kritičara.

Sada možete skinuti i poslušati audio-zapis te promocije, u kome govore:

priređivač, Severin Franić

i autori:

BRANISLAV MILTOJEVIĆ

DEJAN DABIĆ

SRĐAN SAVIĆ

DEJAN OGNJANOVIĆ

i specijalni gost-domaćin: DINKO TUCAKOVIĆ!



Oni govore o svom radu, svom dosadašnjem opusu, uzajamnim odnosima (uključujući i izvesna neslaganja između Ognjanovića i Franića), stanju u filmskoj kritici i publicistici na srpskom, itd. Sve je to, rekao bih, izrečeno dovoljno zanimljivo i poučno da bi trebalo da zanima i šire filmofilske mase, a ne samo 'experte'.

Dakle, evo Rapidshare linka, pa ko voli – nek izvoli:

SVETLO_SA_TVRDJAVE__BG_KINOTEKA__MART_2010.rar

понедељак, 12. април 2010.

HOROR FILMOVI: PRVI KVARTAL 2010 (2) - NOVI NASLOVI

NOVI NASLOVI

u prethodnom delu ukratko sam se osvrnuo na neke starije naslove premijerno odgledane u prvom tromesečju a koji nisu bili dovoljno inspirativni za duže seciranje.

sada to isto radim sa najnovijim hororima, tj. onima premijerno prikazanim u 2009. i na početku 2010. a koji su tek u ovoj godini meni pali šaka.


CARRIERS

Àlex Pastor,David Pastor

USA, 09

*** 3-


slaba trojka je fina ocena, i ovo je najbolji (tj. najmanje loš) film u ovom izboru: svakako vredi gledanja. iako ne izmišlja rupu na saxiji niti leba na kriške, to je sasvim prijemčiva pričica o mikro-grupi uverljivih (i neiritantnih – što je retkost) ljudi koji putuju zaraženom i desetkovanom amerikom (uglavnom zabačenim i pustim putevima i napuštenim gradićima) u potrazi za – čime, tačno? baš kao ZOMBILENDovci ili THE ROADovci, i ovi nesrećnici iz nekog razloga veruju da je obala okeana nešto više, a ne samo kraj zemlje i početak vode. na neki način, put ka mestu na kome su u normalna vremena letovali nije toliko definisan prostorno koliko je iracionalni pokušaj vremenskog putovanja – beg u prošlost koja više ne postoji. zaraza je, ipak, još uvek tu, u sadašnjosti iz koje nema bekstva.

BLOOD CREEK

Joel Schumacher

USA, 09

**(*) 3-

treš premisa o nacističkim naučnicima koji krstare amerikom u potrazi za vikinškim (!) natpisima u kamenju, i o zlu koje se iz jednog od njih budi danas, na jednoj zabačenoj farmi, tretirana je sa onoliko ozbiljnosti koliko se to uopšte može, i za koliko je džoel šumejker sposoban (što nije previše). zaplet je bezvezan, komplikovan i nelogičan, likovi jedva skicirani, njihovo ponašanje često apsurdno ili psihološki neubedljivo, ali se usred svega toga nalazi nekoliko odličnih kadrova i čitavih scena koje ne liče ni na šta u savremenom hororu, pa samo zbog te mestimične OUT THERE atmosfere i WTF momenata vredi overiti ovaj osrednji ali sporadično zabavnjikav filmčić.

DAYBREAKERS

Michael & Peter Spierig

USA, 09

**(*) 3-


još jedan vizuelno upeglan ali narativno šupalj 'film' braće spirig čiji me je UNDEAD svojevremeno već dovoljno ugnjavio da od ovoga ne očekujem previše. ima tu solidnih egzibicija sa kamerom u nekim scenama jurnjave – šteta samo što nema i likova za koje bismo brinuli, pa tako ni saspensa u tim otherwise 'cool' insceniranim akcijama. sve je ovde fejk: i taj neubedljivi svet u kome su vampiri većina, i ti likovi, i motivacije, i krvna srodstva, i nova pravila o vampirizmu smišljena specijalno za ovaj film, i sva ta CGI krv koja šiklja u pixelima na sve strane. džaba sve, pa i viljem defo. savršeno prazan i zaboravljiv film.

THE COLLECTOR

Marcus Dunstan

USA, 09

**(*) 2+


apoteoza (odnosno DNO) torture porn podžanra od strane jednog od njegovih akolita, veterana SAW serijala. zaplet nema ama ni pokušaj neke logike ili smisla nego služi samo kao alibi za to da se neverovatno antipatični lik (koji izgleda drogirano kroz ceo film!)...

...lomata po kući koja je čitava postavljena booby trapovima sadističke sorte (udice, šiljci, oštrice, itd.) – kao neka splatter verzija HOME ALONE, samo bez duha, bez simpatičnog protagoniste i bez uverljivog zlikovca (koji je ovde NULA – maskirano ništa, bez prošlosti, sadašnjosti, motiva, namera, ičega: dakle, praznina na koju bolestan gledalac projektuje svoje sado porive? aktant gledaočevog ida?). da, ima nekoliko 'pipavih', gadnih scena, ima prizora vezanih i mučenih ljudi koji plaču i mole za milost dok im creva vise iz stomaka, ima mučenja (i ubijanja) žena, pa ako drkate na te stvari, COLLECTOR je prava stvar za vas. za moj groš, ova orgija sadizma ne samo što nema nikakav razlog da postoji, nego je i unikatno ružno snimljena, i sa tim nepojmljivo odbojnim glavnim likom zaista predstavlja test izdržljivosti – ali ne zbog krvavih scena.


PAINTBALL

Daniel Benmayor

SPA, 09

** 2


nekakvi španci dolaze u neimenovane istočnoevropske ali verovatno srpske zemlje da se gađaju kuglicama sa farbom – samo da bi se, odjednom, našli na meti nekih (uglavnom nevidljivih) protivnika koji ih gađaju pravim mecima, i drugim ubistvenim oružjem. likove je nemoguće razlikovati jer ih upoznamo sve odjednom, džumle, u 5-minutnom uvodu, a potom ih gledamo u identičnim uniformama i šlemovima kada postaje nebitno ko je ko, ko gde šta, kako i zašto. reditelj oživljava ponešto od frenetičnosti situacija u žarištu borbe pa je ta kamera iz ruke i dokumentarnost upotrebljena umešnije nego inače u ovakvim radovima, ali sve to ipak nema neku bitniju poentu niti smisao (ispostavi se da je cela akcija nešto kao HOSTEL za pejntbolovce u zemljama iz velike šume u kojima, kao, stranci mogu bez problema da nestaju u desetinama i stotinama, i nikom ništa. kulturrasizam na delu). ovo je, inače, trebalo da se snima u srbiji, ali ne znam zašto je na kraju završilo u bugarskoj. ko zna zašto je to dobro!

CABIN FEVER 2

Ti West

USA, 09

**(*) 3-


vrlo prljav i gnjusan (in a good way) nastavak filma koji inače ne volim – CF2 pruža dovoljno podnošljive likove i nadahnute situacije da ga vredi overiti zbog nadahnutih gross-out prizora kakvi mogu da prođu samo u DTDVD produkciji (pljuvanje sperme iz usta pušačice; zaraženo-deformisani penis; žešće i prljavije scene sexa od kojih jedna uključuje i pozamašnu debeljucu, itd.). na žalost, neki potencijali nisu iskorišćeni: pomenuta scena sa debelom jebačicom u bazenu mogla je vrlo lako da bude antologijski set-pis, a zadovoljila se nekim mlakim, neinspirisanim nagoveštajima (eh, da je juzna ovo radio, ne bismo prošli samo sa par mlakih kadrova crvene farbe u bazenu...). isto važi za scenu maturske večeri koja je mogla i MORALA da nadjebe i onu u KERI – ili barem da pokuša – umesto što se njome, takoreći, nije ni bavila. o izrazito glupom kraju filma neću ni da govorim pošto je njega dosnimio ko zna koji idiot nakon što je ti west otišao i praktično digo ruke od filma koji su mu debilni producenti preuzeli ipak, čak i u ovako okrnjenoj verziji vide se dalji tragovi da taj ti west – čiji sam HOUSE OF THE DEVIL vrlo lepo primio – ima odlično poznavanje (+ ljubav) za B-horore iz 1980-ih, i ume da postigne njihov vajb kao malo ko. nestrpljivo čekamo njegov sledeći film.

THE WOLFMAN

Joe Jonston

USA, 10

**(*) 3-


čemu ovo služi, a uz to i ne radi? do poslednjeg trena sam se nadao da je a) endrju kevin voker napisao scenario kakav se od njega očekuje i b) da je ponešto od toga ostalo u finalnoj verziji, nakon što su se na taj scenario posrali producenti, reditelj i svako drugi ko je stigo. avaj. nije ostao kamen na kamenu, ako je ikada i bilo nečega tu. ovo je produkcijski prenaduvan, 'zvezdama' prenatrpan, a opet jezivo prazan, dramski i emotivno uninvolving studijski produkt za navlačenje mediokriteta što je posebno neoprostivo u priči o jebenom VUKODLAKU u kojoj ljudski faktor ipak MORA da postoji ako se teži bilo kakvoj respektabilnosti koju bi budžet i angažovani glumci trebalo da nose (da ne govorim o živim legendama, poput velikog montažera voltera merča angažovanog da iz zbrke snimljenog materijala skocka nešto što ima početak, sredinu i kraj). pozerski uslikani 'gotski' prizori (pun mesec, izmaglice, kvrgave grane golog drveća...) i nešto više krvi nego što je obično u ovom nivou produkcije ne uspevaju da stvore ono bogatstvo gotskog ugođaja koji je tim barton oživeo u USPAVANOJ DOLINI i SVINI TODU. čak su i scene transformacije otaljane i zasrane imbecilnim CGI efektima i prebrzom montažom. zaboravite da ovaj film uopšte postoji kao što ga i ja polagano zaboravljam – i bolje reprizirajte lendisovog USA VUKODLAKA U LONDONU. mada 30 godina stariji, on je i dalje superioran u svakom zamislivom smislu – glumačkom, scenarističkom, tehničkom, a o još uvek spektakularnim i nedostižnim efektima maske da i ne govorim.