AFTER THE DAY BEFORE aka MÁSNAP (2004)

*** 

3

ovo je najbolji dosadan film koji sam u skorije vreme gledao.

ili možda najdosadniji dobar film koji sam gledao.

zato, oprez: ovo ima moju preporuku, ali ne očekujte triler hudanit rolerkoster kakav ovlašni pogled na fabulu radnje može u nečijem umu da prizove. imajte na umu da se ovde radi o MAĐARSKOM filmu, što podrazumeva sasvim drugi donos prema storitelingu i ritmu nego u vašem uobičajenom holivudskom filmu.

dakle: stranac dolazi u nekakvu ruralnu zabit, usred leta. kao, dobio u nasleđe kuću koju kroz ceo film nikako da nađe (ima samo fotografiju, ali ništa u stvarnosti ne odgovara njoj – šta god mu neki govorili o tome). pri samom dolasku, iz prikrajka rašomoniše scenu u kojoj nekakav neprijatni brka upadne u napuštenu kulu (?!) i iz nje iščupa prelepu mađaricu i počne da se dere na momka koji se, očito, s njom tamo ljubavisao. svaki normalan čovek u tom trenu automatski staje na stranu mladog romea i njegove julije. tek kasnije u filmu, bez fanfara i pompe, onako uzgred, saznamo da su ovo dvoje zapravo brat i sestra, a ovaj brka im tatko.

MÁSNAP je 'ispričan' (ako je to uopšte prava reč) napadno nelinearno. zaplet je kao lavirint (koji pomenuta lepotica 'rešava' dok čuva ovce), odnosno kao spirala rečnih puževa (od kojih ona pravi ogrlice). parčići, fragmenti, delići slagalice javljaju se pred našim očima, ali gde tačno pripadaju, šta je tu pre a šta posle – to nije baš najlakše razrešiti, a u krajnjoj instanci, nije ni previše bitno (sem onima toliko zatrovanim holivudom da će morati opsesivno da datiraju svaki jebeni komadić, svaku scenu u filmu; ok, koga ne mrzi, može da lejbeluje svaki kadar, ali odsustvo linearnosti je ovde deo poente, pa je prilično promašeno krpiti nešto što je namerno i s određenim ciljem rasparano i izloženo baš na ovakav način).

MÁSNAP je film ugođaja, atmosfere, i u tome je izvanredan. naročito imponuje umeće s kojim reditelj uspeva da naizgled prozaične i čak LEPE ambijente, pod suncem, u zelenilu, bez gotskih magli, golih stena (ok, nešto malo na kraju), kiša i blata, sivila i sličnih efekata – učini prožetim pretećim potencijalom ZLA koje svakog trena može da iskoči iz senke drveta, iz kukuruza, iz obične seoske kuće… u tome mu grdno (suštinski) pomaže vrhunski dir. fotografije, gabor medviđi, inače majstor koji je naslikao sve najbolje i najlepše filmove bele tara. znači, prva liga.

ovo žanrovski gledano NIJE HOROR, ali svejedno poseduje zlokobnu, preteću atmosferu i nekoliko genijalno creepy scena koje su creepy pored ostalog baš zato što nisu žanrifikovane i svedene na konvenciju. takva je, recimo, scena na tavanu – nije neki spojler ako kažem da se u njoj ništa posebno ne DESI: ali ono što se vidi, slutnje i nagoveštaji toga, vrlo su potentni i košmarni. takva je, takođe, deonica u kojoj ovaj naš (neimenovani) zanoći na farmi bizarnog dueta majka-ćerka, gde se ne zna koja je od njih luđa – da li teen curica (preslatka) koja od ovoga traži da joj ubije majku, ili pak njena spooky keva koja se ograđuje od ćerke. a tu je i vrlo fina, skoro arđentovska upotreba spooky dečje lutke, obešene o kaiš i sa probodenim okom…

inače, SVI u ovom selu se dernjaju jedni na druge – to je takva orgija mizantropije i svinjoljudstva da to doseže gotovo HUNDSTAGE proporcije (ko ne zna: u pitanju je skoro nesnosno mizantropski austrijski film koji ima ghoul's seal of approval – potražite ga, ako mrzite ljude: HUNDSTAGE je prava poslastica!). svi muškarci u selu su ili pijana brutalna stoka koja se iživljava nad svima oko sebe, ili žene u različitim stadijumima sjebanosti i/ili veštičarstva.

MÁSNAP je jedan sasvim solidan spoj kafke (ZAMAK: čovek dolazi u sumanuto izolovano selo i nikako da pronađe ono što traži, ali se zato maje i ukrug vrti sa nekim bizarnim seljanima i njihovim uzajamno kontradiktornim pričama i nedokučivim odnosima) i kamija (STRANAC: otuđeno-bezosećajni, pasivni 'junak' koji ubija, reklo bi se, ne iz drugog razloga no 'zbog previše sunca'), filovan sa solidnom dozom austrougarske trejd mark mizantropije i nešto malo skoro-pa-horora (da li sam pomenuo odsečenu ovčju glavu u torbi? da li sam pomenuo da ovde ima i neko offscreen ubistvo, ili dva?...)

sad, iskren da budem, početna tvrdnja o dosadi ovog filma je možda ipak malkice preterana: on jeste zahtevan za gledanje, & takes its sweet time, i možda je malkice repetitivan (ali čak i to je, donekle, opravdano mozaično-lavirintskom strukturom) – ali svakako vredi tog truda za svakog strpljivijeg gledaoca spremnog da mu se prepusti. MÁSNAP mi lično imponuje i iz sasvim subjektivnog razloga – naime, veoma mi je privlačna premisa 'horora' koji se dešava usred leta, u zelenilu, u sunčanim, lepim danima, u izolovanom selu, sa grupicom 'pomerenih' likova: zapravo, baš to je ambijent i atmosfera i etitjud mog narednog romana, ZAVODNIK…

PS: MÁSNAP je rimejk kratkog filma (35 min) koji je autor, atila janjić, potpisao cele dve decenije ranije - A MÁSIK PART (1983). i on je dostupan, ali bez titlova, međutim, ako ga pogledate POSLE dugometražne, nove verzije, uglavnom se može pohvatati šta je tu bilo jezgro. mora se reći da je sniman na drugim i siromašnijim lokacijama, da je vizuelno znatno manje sofisticiran, a da je naracija uglavnom linearna (uz nešto elipsi koje nisam baš siguran da je dijalog 'pokrio'). no, kome se duža i bolja verzija dopadne, može da overi i ovu kraću – solidna je.

WOLF CREEK (2005)

*** 

 3 

Film je bolji od naznaka zabrinjavajućih rivjua koji su se mogli čuti pred ulazak u distribuciju. Pre svega, neki rivjueri kenjaju da se ništa ne dešava u prvih sat vremena: početak je OK, uvod u likove i bla-bla je prihvatljiv, možda se 5-6 minuta moglo iseći odatle, ali nisam bio smoren. Kola im se kvare negde oko 35. minuta, ubrzo stiže njihov 'izbavitelj', i odatle pa sve do kraja, ovo je horror rollecoaster. Pravi pokazatelj DOBROG horora jeste da navijaš za 'žrtve' umesto za ubicu: ja sam sebe već u startu zatekao kako navijam da cure smesta pobegnu, jebeš i horor i zabavu i akciju i sve – samo nek odu smesta odatle, makar (horor) film propao zbog toga. To ne biva tako. Mnogo se gadnih stvari izdešava pre kraja, i njihova žestina i surovost prevazilaze po učinku sve skorašnje filmove iz pod-žanra 'redneci nas jebu sve u 16' (TCM rimejk, WRONG TURN, ORDEAL, DEVIL'S REJECTS...) – zapravo, jedino je REJECTS bio blizu ovog stadijuma nihilističkog bezizlaza i nezaslađene surovosti.

To ne znači da film u nekoliko navrata nije imao šanse da bude još gadniji nego što jeste, i siguran sam da će neki gorko plakati što iživljavanja nema još više. Ja plačem zato što WOLF CREEK mestimično bez prave potrebe poseže za nekim klišeima (omažima? pozajmicama?), pre svega vezano za tatu svih ovih filmova, za veliki i nedostižni Huperov TCM, i što nije još malkice izvajao svog zlikovca u nešto originalnije. Ipak, sviđa mi se to što najzad imamo jednog gada koji – pored sveg hladnog oružja – uviđa i izvesne prednosti vatrenog, te i njemu pribegava kad mu plen odmakne predaleko.

Film je imao solidnu šansu da možda čak i dostigne originalni TCM, da postane TCM za XXI vek, pa nije uradio ništa slično, ali je za mene pružio najpribližniju skorašnju nestilizovanu i nekarikiranu (poput Zombijeve) rekonstrukciju žestokog survival horora iz '70ih – naravno, uz Ažin rimejk BRDA... koji je tome prišao još bliže i bolje.

Najveća zamerka: kraj filma, i uopšte tretman jednog od likova čija sudbina nije najadekvatnije prikazana u startu, a onda nije ništa posebno s njim urađeno ni na kraju. Umesto žestokog i nezaboravnog PUNCH-a koji će da odjekuje dok zurimo u odjavnu špicu, završetak je prilično izduvani 'poooff!'

Suma sumarum – vrlo dobro, za one koji vole ovakvu vrstu filma i mogu da ga podnesu.

ISTREBLJENJE LJUDI by Dorijan Nuaj

mislim da pratiocima ovog bloga ne moram da objašnjavam ko je Dorijan Nuaj.

rivjue njegovih knjiga već ste čitali ovde: CRNI NEMIS, BOŽANSKA REVOLUCIJA KATASTROFE (I UGOVOR SA ĐAVOLOM) i LUCIFEREZA – a nadam se da ste čitali i same knjige.

ovog puta ovde on gostuje sa svojom novom proročko-oniričko-ezoteričkom tiradom o vanzemaljsko-lavkraftovsko-gigerovskom teroru, i ljudskom mestu u svemu tome.

Sve se dešava u snu. Ali, pre nego što otkrijem bilo šta, napomenuću jednu bitnu stvar, jedno slučajno otkriće, zapravo fenomen za koji sam oduvek znao da postoji. To je neverovatna i zapanjujuća dodatna memorija u stanju sanjanja. Čitav san koji ću opisati zapravo je trajao svega nekoliko sekundi ali su opisana sećanja iz pomenute dodatne memorije. Kao da sam odgledao trailer nekog filma povezavši radnju i shvativši šta se zapravo desilo. Imam primere u snovima kada recimo sanjam neku nepoznatu osobu ali smo veoma bliski i dugo se poznajemo. Iako je prvi put vidim, znam i sećam se mnogih detalja iz istorije naših odnosa. Tako i u ovom snu koji ću sada opisati. Ovo je san o istrebljenju ljudi…

Počelo je iznenada, bez najave, bez upozorenja. Delovalo je kao silazak bogova, spektakularno kao u čuvenom filmu Independence Day. Uz snažnu grmljavinu i podrhtavanje tla spustili su se sa nebesa u moćnim brodovima koji su bili živi i iskočili iz njihovih utroba. Za manje od 48 sati sve je bilo gotovo. Pokorili su nas, osvojili su Zemlju i zaposeli je. Njihova superiornost je bila neupitna i apsolutna. Ljudi nisu imali nikakve šanse da se odbrane. Milioni su izginuli u prvom naletu, ali se ubrzo sve razbistrilo i ljudi su naučili živeti pod čudesnom i čudovišnom okupacijom tuđinskih bića, odnosno čitave jedne alijanse sličnih, pa ipak međusobno različitih bića. Više ništa nije bilo isto kao pre.

Bio je to devetočlani savez superiornih stvorenja nalik reptilima. Devet vrsta tih bića je podelilo Zemlju i zagospodarilo njome, oblikujući je u skladu sa svojim potrebama. Isparcelisali su čitavu Zemlju osim Antarktika koji je ostao pust. Osam reptilskih rasa je zauzelo svu Zemlju dok je deveta, najčudnija i veoma specifična, zauzela Arktik. Ovih osam rasa imale su stav da ljudska bića ne bi trebalo uništiti već se poslužiti njima kao resursom. Neki su bili čak „human friendly“, prenosivši ljudima svoja znanja i tehnologiju, unapređujući ljudsku svest i sposobnosti, delovali su prosvetiteljski i svetački, reklo bi se mesijanski. Ljudi iz njihove oblasti su ih obožavali kao bogove i spremni su bili čak umreti za njih. U neku ruku bilo je to pravo kosmičko bratstvo, zemaljski raj u kome nije bilo patnje, bola, bolesti, idealno društvo, savršen mir.

U drugim oblastima, tuđinci su koristili ljude kao radnu snagu i resurs genetskog materijala. Ljudi su patili u tim oblastima jer su bili tretirani kao stoka, kao niža rasa, iskusivši jedan monstruozan aparthejd, posluživši kao zamorčad za čudovišne genetske eksperimente i mutacije. Treća rasa je na ljude gledala kao na izvor energije i hrane, pa su svoj postotak čovečanstva pretvorili u biljke na način sličan onome kako je prikazano u filmu Matrix. Četvrta rasa je stvorila neku vrstu aristokratskog, kastinskog sistema, gde su ljudi bili slobodni ali zauvek obeleženi kao nedostojni i posve obespravljeni, dok je vlast tuđinaca bila nedodirljiva. Peta, šesta, sedma i osma rasa su imale neke čudne sisteme kohabitacije i dominacije sa ljudskom vrstom, ali nisam imao prilike da se setim kako je to izgledalo, jer je veći deo moje pažnje okupirala ona malobrojnija ali daleko moćnija deveta rasa koja je zauzela Arktik. Njihov stav je bio od početka jasan: ljudsku vrstu bi trebalo istrebiti…

Mir, kohabitacija i okupacija, kako tuđinaca i ljudi, tako i tuđinaca međusobno potrajao je neko vreme, a onda se desio pokret. Deveta rasa je u jednom trenutku, silovito i iznenadno napala sve ostale sjurivši se velikom brzinom sa Arktika, osvajajući jednu po jednu oblast Zemlje. I za manje od 48 sati, uspeli su da osvoje celu Zemlju izuzev Antarktika. Na tom svom osvajačkom i rušilačkom pohodu strašna vojska devete rase nemilosrdno i krajnje surovo ubijala je svako ljudsko biće na koje je naišla, bez milosti, sa fanatičnim žarom i zverskom strašću prožetu gađenjem, kao da ubijaju bubašvabe. Druge tuđince nisu ubijali jer bi se ovi bez borbe predavali, zapadavši u neku vrstu hibernacije. Osvajači sa Arktika bi ih samo pokupili i naslagali u nekakva saća i prebacivali u svoje brodove.

Ja sam sve ovo posmatrao iz jedne mračne sobe prepune monitora gledavši direktan prenos genocida. U jednom trenutku primio sam poziv. Bio je to telepatski poziv. Iznenada sam u drugom delu te poveće sobe spazio jednu čudnu figuru, visoku oko 2,5 metra, veoma krupnu. Prilika je stajala u profilu i mogao sam da razaznam čudovišne konture tog lica. Ipak, prilika je odisala nekom vrstom dostojanstva, imala je gospodarsko držanje. Zatim se okrenula, napravivši nekoliko koraka ka meni. Odmah sam znao da je to vođa tuđinaca sa Arktika, ali on nipošto nije ličio na svoju armiju. Jeste da je delovao zastrašujuće, ali u njemu je bilo nečeg veličanstvenog i reklo bi se aristokratskog, što je zasluživalo strahopoštovanje. Njegova armija je bila sačinjena od jezivih zveri nalik onoj iz filma Osmi putnik. Zatim mi je vođa uputio poruku kako mi nudi izlaz i poštedu. Ponudio mi je život u zamenu za nešto. Nisam tačno mogao znati šta je to nešto, ali ticalo se Antarktika.

Naime, on se baš tamo zaputio u nameri da uništi poslednje ljudsko uporište, bastion slobode i opstanka, sveljudski Sion u koji su se ljudi sabrali i bio mu je potreban neko. Bio mu je potreban ljudski izdajnik – izdajnik čovečanstva koji bi mu na neki meni nepojmljiv način omogućio da prodre i uništi poslednju tvrđavu čoveka. Onda sam shvatio šta bi bila moja nagrada, moja plata za takvo nepočinstvo prema sopstvenoj vrsti, prema stvorenju koje je Bog načinio po sopstvenom liku. I pristao sam. Napravio sam đavolju nagodbu sa tuđincem. U trenutku mi je postalo jasno ko je i šta je on i ko sam ja i šta ću postati. On je bio poput mene ali na nekom drugom svetu, na drugoj planeti, takođe izdajnik vlastite vrste, dobivši istu ovakvu ponudu da pruži doprinos uništenju jednog drugog sveta, drugog čovečanstva pre nas. Pristavši, on je postao ono što je bio njegov prethodnik. Postao je reptilski car, vođa strašne armije čija je agenda uvek i samo jedna – uništenje.

I kako vođa može biti samo jedan, on je morao ubiti svog prethodnika, koji je takođe ubio onog pre njega itd. Svaki od vođa te užasne devete vrste tuđinaca bio je izdajnik neke istrebljene vrste inteligentnih bića ili humanoida koju je ta paklena armada u ubilačkom žaru uništila. U magnovenju te vizije, u svom tom užasu, video sam i osetio jednu neverovatnu vrstu lepote, nezemaljske i neljudske lepote kakva se ne može dobro opisati. Osetio sam neku vrstu mentalnog, duševnog i rekao bih erotskog jedinstva sa tom strašnom armijom. Shvatio sam kako tu strašnu armiju sačinjavaju ženke. I tek tada percipirao sam njihovu jezivu lepotu, u jedinstvu njihove vrste kojoj sam služio i nad kojom sam imao apsolutnu vlast, božansku vlast, otelovljavajući princip faraona nad čudovištima, totalno voljen i obožavan, uz jednu fanatičnu i nerazumnu odanost i pokoru, nadljudsku strast i ljubav.

One su bile ljubav, ja sam bio volja. Podsećalo me je na ključ IV Car u nekakvoj metastazi i na onaj stih Knjige Zakona o Kraljevima koji uživaju sa skerletnim konkubinama. Osećao sam njihove pipke svud po svom telu, njihov daleki miris, ekstrahujući viziju njihove Boginje čiji sam sluga i ljubavnik zapravo bio, totalno potvrđujući Bahofenovu tezu o matrijarhatu, o nizu muškaraca koji se smenjuju dok Žena uvek ostaje jedna i ista. Ona je jedinstvo svog tog mnoštva a ja sam bio jedan…. i potrošan, do sledećeg ciklusa kada će novi Horus sesti na krilo Majke a ja ću u svojstvu mrtvog Ozirisa biti ispraćen u tamu njene utrobe… Moj otac je smrtan a majka večna, zato sam ja sin majke a ne sin oca.

Onih osam, delimično opisanih vrsta tuđinaca predstavnici su tzv pogrešnih ili zaludnih puteva, simulakruma prave doktrine, čovekoljupci ili čovekomrzitelji svejedno (demokrate i autoritarci, liberali i komunisti, levičari i desničari, monoteisti i pagani, nacisti i antinacisti, rasisti i multikulturalisti, ortodoksni i slobodarci, altruisti i mizantropi itd). To su svi oni međusobno zavađeni Božji psi. God’s dogs. Zar da Bog živi u psu? Ima ih osam, baš poput trigrama Ji Đinga i odgovarajućih im sefira, poput nebesa hermetizma itd. To su štovatelji velikog Oca i ja ih prezirem, ili mi je neprijatno u njihovom prisustvu jer ne umeju da sakriju zračenje kojim su namagnetisali svoje pneume… ili sam krajnje ravnodušan.

GHOUL'S GUILTY PLEASURES (2) - 80s POP

ako moja 'grešna' uživanja u nekim mekšim oblicima 'metala' (tačnije, pretežno 'hard-rocka') na kompilaciji GHOUL'S GUILTY PLEASURES (1) - 80s METAL još i imaju neke daleke veze sa onim što inače slušam (mada je SCORPIONS otprilike as far as one can get away from, say, CARCASS or MORBID ANGEL!) – evo sad nečeg još luđeg i daljeg: POP pesme kojih ne samo što se ne gnušam, nego ih čak vrlo rado volim čuti!!!

evo, skrpio sam ciglih 21 komada pop stvari idealnih da razvesele ove gotski oblačno-kišne junske dane onima kojima belo nebo i zvuk kiše u olucima nisu po sebi razveseljavajuć (meni jesu).

znači, bez predrasuda, bez ograničenja, stavio sam u izbor čak i neke grupe kojih se militantno gnušam (U2, ABBA...) ili neke freako-weirdo gay-popere (DEAD OR ALIVE, wtf?!) ili Huper poster-babes kao kajli – jedino merilo je da sam, u ranijim danima svoje mladosti, uživao u ovim pesmama, i da su mi i dan-danas uhu drage.

kakvo ludilo, juče uhvatih sebe kako na repeat barem sat-dva slušam Lay All Your Love on Me od ABBA-e! that's the power of pop!

kao i prošlog puta,

zvezdicama sam obeležio svoje mega-favorite.

da biste preko MEDIAFIRE skinuli fajl sa MP3 pjesmama, samo kliknite na linkovani NASLOV kompilacije dole.

GHOUL'S GUILTY POP PLEASURES

ABBA – Lay All Your Love on Me*

ALPHAVILLE – Big In Japan*

BANGLES – Walk Like An Egyptian

BLACK - Everything's Coming Up Roses*

BLACK – Wonderful Life

CINDY LAUPER – Girls Just Wanna Have Fun

CYNDI LAUPER – True Colors*

DEAD OR ALIVE – You Spin Me Round - Like A Record*

DEPECHE MODE – Enjoy the Silence*

EURYTHMICS – Sweet Dreams Are Made of This*

KYLIE MINOGUE – Confide in Me*

MEN WITHOUT HATS – Safety Dance

PET SHOP BOYS – It's a Sin*

PIXIES – Where is My Mind*

SOFT CELL – Tainted Love*

STATUS QUO - I'm in the Army Now

TANITA TIKARAM – Twist in My Sobriety

THE BEATLES – While My Guitar Gently Weeps

ULTRAVOX – Vienna

U2 - New Year's Day

VISAGE – Fade To Grey*

CELE KULA u RUE MORGUE magazinu

ovo je stara vest, ali niko je do sada od hororista u srbiji nije provalio, a ionako po svojoj prirodi nije vremenski ograničena da bi bila zastarela, jer se tiče večitih stvari, pa ništa ne gubimo što je tek sada ovde plasiram.

dakle, u jednom od 3-4 najpoznatija (i najbolja) horor magazina na svetu, u kanadskom RUE MORGUE, u broju 75 (jan/feb. 2008), izvesni Mario DeGiglio-Bellemare objavio je simpatičan putopis iz srbije sa akcentom na niškoj ćele kuli, koja je zbog svojih lobanja (i unikatnosti) valjda bila dovoljno egzotična za taj horror magazin. a sigurno je pripomogla i činjenica da ga je u to vreme uređivala srpska ćerka, jovanka vučković.

text je vrlo dobar, objektivan, solidno potkovan i blaženo lišen uobičajenog, direktnog ili indirektnog kultur-rasizma u textovima zapadnjaka koji zađu u zemlje 'iza velike šume'. odsustvu predrasuda, podsmešljivosti i sl. svakako pomaže što je 'partnerka' autora texta – srpkinja, pa je tako mogao da se direktnije upozna sa zemljom, istorijom, ljudima, i napiše ovaj sasvim solidan text.

ja sam ga priredio za blog (tj. OCR-ovao), a mario je dao svoju saglasnost da se to ovde objavi (uz napomenu da su mu poslednju rečenicu pojeli u prelomu). evo texta koji zauzima 66. i 67. stranu 75. broja RUE MORGUE.

As I travel by bus toward the city of Nis (pronounced "Nish"), in southern Serbia, I recall the Western travel myth of going East recounted in Bram Stoker's legendary 1897 novel Dracula. In the first paragraph of the book we find protagonist Jonathan Harker recounting his coach journey to Castle Dracula: "The impression I had was that we were leaving the West and entering the East; the most Western of bridges over the Danube, which is here of noble width and depth, took us among the traditions of Turkish rule." While Harker was describing the Hungarian landscape in his journals, his description of the impact of Turkish rule in the Balkans is still very tangible in this part of Serbia.

Nis is an ancient place, a crossroads between Asia Minor and Europe, a city that was considered a commercial gateway between the East and West. Contemporary Nis, however, is not very impressive; it feels a little drab, with an air of grim abandonment and decline. This is primarily because the industry created there under socialism has been decimated by economic sanctions, the 1999 NATO bombing and radical downsizing.

Walking around the city, I notice traces of Turkish rule everywhere, such as the old Turkish fortress with its elegant Turkish bath (now a restaurant) from the 15th century and the Mosque of Bali Beg from the 16th century. After leaving the fortress, I take an east-bound bus to the infamous Cela Kula (pronounced "Chela Koola") monument, a.k.a. The Skull Tower. This grisly destination is the most visited tourist attraction in the city, a macabre monument marking Serbian resistance to Turkish rule.

Cela Kula sits in a rather undistinguished part of town with expansive green areas turned yellow by the extreme summer heat. A small sign points the way to the ticket and souvenir shop. The man working there is a history student named Milan; he is also my guide.

As we walk over to what is a relatively small and unassuming structure, I observe that it's topped by a hexagon-shaped design with round stained-glass windows recalling the typical Eastern Orthodox churches of the region. But this structure is much, much different from Orthodox churches. For one thing, smiling skulls stare down at you from the decor on the exterior. We walk into the chapel and circle around what is basically a mound of dried earth and stone - rising about twelve feet high - with skulls embedded in it. I ask Milan if the tourists who come here think the skulls are too macabre. He responds, "Westerners, yes, but not Serbian tourists. For them, this is a very important place."

According to Milan, most foreigners who visit the site know nothing about Serbian history. He explains that many of Serbia's national heroes are men and women who resisted the Turks. The most famous Serbian rebel is Karadjordje (or Black George), who was the leader of the first of two Serbian uprisings against the Turks in 1804 and whose statue towers over Belgrade's Republic Square.

In 1809, during the First Uprising, in Cegar Hill near Nis, Serbian insurrectionists were overpowered and outnumbered by Turkish forces. Instead of surrendering to the Turks, Serbian General Stevan Sindelic famously blew himself up by igniting a gunpowder store. It is estimated that 3000 Serbs died in this incident and at least double the number of Turk soldiers. Turkish commander Pasha Hurshid was so infuriated by this act of rebellion that he sent soldiers to hack the heads off the Serbian corpses, which were skinned and then mounted in rows on a specially built twelve-foot-high tower. Originally, 952 skulls were mounted, with the head of Sindilic at the top of the heap.

The Turks created this monument on the road to Constantinople to show other Serb insurrectionists what happens when the Ottoman empire is opposed. But instead, this monument became a marker of Serb courage in the face of imperial invaders. The tower stood in open air up until the liberation of Nis in 1878. By this time, many of the skulls had been removed by relatives of the rebels, stolen by souvenir hunters and/or simply damaged by the weather. In 1893, the chapel was erected around the tower and the place became an important site for national remembrance.

While only 58 skulls remain today, there are descriptions of the tower from the 19th century that tell us more about it. In 1833, French poet Alphonse de Lamartine wrote, "The skulls, bleached by the sun and rain...completely covered the victory monument. Some of the skulls still had hair on them which fluttered in the wind."

You will not find skulls with bits of hair fluttering in the wind at Cela Kula. But you will find skulls that were punctured by bullets and cut open by swords. While diminished in scope over the years, the site remains a shocking reminder of the price many Serbs paid for liberation. Sindilic's skull has been removed from the tower and placed in a glass case, but the remaining skulls still embedded there give off an air of stoic menace.

In Dracula, the Count identifies himself as part of this lineage that fought the Turks. In the journal of Harker, the book describes the following: '"When was redeemed that great shame of my nation, the shame of Cassova, when the flags of the Wallach and the Magyar went down beneath the Crescent; who was it but one of my own race who as Voivode crossed the Danube and beat the Turk on his own ground! This was a Dracula indeed!'"

Milan explains that the event the fictional Count is referring to is the now mythologized battle at Kosovo (not too far south of Nis), when Serbs were first defeated by the Ottoman Empire in 1389. Dracula is claiming that since this defeat, members of his family have fought the Turks on the other side of the Danube, where the Ottomans ruled. Cela Kula represents the longstanding bloody struggle that was so central to Dracula's persona.

If Count Dracula's family lineage of resistance to Turkish rule is something to go by, though, the area east of the Danube, the "land of phantoms" as it is described in F.W. Murnau's Nosferatu (1922), continues to be haunted by the ghosts of Serbian insurrectionists and rebels whose skulls are featured at Cela Kula. The memorial is not only impressive because of the very palpable check about the very real terror of subjugation under imperial rule.