Koncert Džona Karpentera (Foto izveštaj)

            U tužno današnje vreme kad kojekakve šuše i nikogovići svake godine iz svojih netalentovanih sfinktera izbacuju bar po jedan „film“ – genije kao što je Karpenter oteran je u prinudnu i prevremenu penziju. Kako bi prekratio staračke dane nečim što nisu igrice i košarka, dao se u komponovanje muzike za filmove koje mu nije dato da snimi, pa su tako nastala dva albuma pod naslovom Lost Themes (prvi izuzetan, drugi – solidan).  

Na njima je muzicirao sa svojim sinom Kodijem, a onda se, potaknut njihovim velikim (i zasluženim) uspehom, pod stare dane bacio „on the road“ i počeo da daje koncerte sa svojom muzikom – kako onom iz legendarnih filmova, tako i iz legendi iz paralelnog univerzuma, koje ćemo morati (na osnovu ove muzike) samo da zamišljamo.

            Iako Karpenter mrzi da leti preko okeana i uopšte da se smara bez potrebe (matora mrcina! ali ko njemu bilo šta može zameriti?!), očito je da mu je upala sekira u med sa ovim koncertima, kad je sebe naterao da ih povremeno izvodi čak i po njemu dalekoj Evropi. Pošto mi (Srbija) nismo Evropa, niti ćemo biti, ovdašnji fanovi su prošle nedelje otišli na poklonjenje na nama najbližu lokaciju – Beč.  

Jedan od njih je i moj drug i čitalac ovog bloga (pa čak i sporadični saradnik), Ognjen Simić, i on nam ovog puta (na moj nagovor, ali nije ga mnogo ni trebalo nagovarati) nudi svoje ekskluzivne fotke sa ovog koncerta, kao i jezgrovite ali rečite utiske, plus dva kratka, krišom usnimljena videa! Overite ih dok ih Jutjub nije sklonio! Evo kako je to bilo u Beču, nedavno...

London, pre poprilično godina, naživo

  John Carpenter in Wien  

izveštaj by Ognjen Simić

fotke i text

(c) Ognjen Simić, za The Cult of Ghoul

Trećeg novembra 2016. ispred Wiener Stadthalle, ulaz F, jedan Austrijanac koga sam samo par minuta ranije tu i upoznao, pokazao je na nas i rekao svojim prijateljima na savršenom američkom engleskom: “These people have come all the way from Belgrade, Serbia to see John Carpenter. Now that’s dedication... or craziness!” Ni sam ne znam šta je od ta dva istina... tu sam, gde sam, a do kraja večeri će stvari, valjda, postati jasnije.

Sala je sva u crvenim i crnim tonovima, boja sedišta i platno iza bine me asociraju na staru salu Beogradske kinoteke. Na internetu piše da prima 2000 ljudi. Meni se nekako ne čini toliko velika, ali su zato sva mesta zauzeta. Čuje se žamor na nemačkom, engleskom, a bogami tu i tamo i na srpskom. Videh i Miroslava Lakobriju sa nekim društvom. Čoveka nikad nisam upoznao, tako da nismo razgovarali ovom prilikom, ali jedan od njegovih saputnika mi je, par minuta ranije, rekao da su tog jutra krenuli iz Srbije i da već sutra pale nazad.

Još otkad sam kupio kartu, pitao sam se kojom će temom otpočeti koncert. Nekako sam se nadao da će to biti ili Assault ili Escape from NY. Za mene su to, uz Halloween naravno, kvintesencijalne Karpenterove teme.

Tako i bi! Prve note Escape-a su odzvonile sa zamračene bine i par sekundi kasnije, uz blesak reflektora, Karpenter je izašao praćen ogromnim likom Zmije Pliskina koji se, sa video bima, u lisicama i lica zaklonjenog senkom, nadvijao nad celom salom.

Mislim da nikad u životu nisam iskrenije udario u aplauz. I nisam bio usamljen, svi su poskočili da pozdrave ovu dvojicu (anti-)heroja. Ovako entuzijastičan odziv publike nastavio se kroz ceo koncert, i sve nedoumice oko toga da li je vredelo potegnuti čak u Beč da se ovo vidi i čuje bile su raznesene u paramparčad.

Sam aranžman je vrlo profi, dve klavijature (Karpenter za glavnom, njegov sin Kodi, za drugom), mikseta, dve gitare, jedan bas i bubnjevi. Zvuk u Wiener Stadthalle je, naravno, potpuno savršen - svaki ton kristalno jasan i čist.

Odmah posle Escape-a, filma koji ponajbolje ilustruje Karpenterov individualistički i antiautoritarni stav, došao je red i na Assault on the precinct 13, moj lični favorit! Bezlični, zombifikovani banditi koji tiho klize niz ulicu, nišane u prolaznike i kroz sladoled ustrele malu devojčicu u srce… a matori, sedi Karpenter udara u dirke!

Tih nekoliko pulsirajućih tonova savršeno opisuju narastajuću, apokaliptičnu tenziju koja će kulminirati u večnoj noći u kojoj sve prestaje. Atmosfera potpune propasti koja samo što nije, i junak koji joj se, iako nema nade, hrabro suprotstavlja, jesu ono što obožavam kod ovog režisera.

Posle ovakvog početka Karp nam se obratio po prvi put. “Good evening Vienna, my name is John Carpenter!”. Cela sala skače na noge i pozdravlja starog majstora. Karpenter jeste ostario ali se dobro drži, vidno uživa u ovim nastupima i vrlo je živahan na sceni. Ako se i penzionisao kada je snimanje filmova u pitanju, žar za muzikom nikako nije zgasnuo. Najavio je jednu odličnu novu stvar, „Vortex“, sa Lost themes albuma i krenuli smo dalje.

Sve filmske teme bile su propraćene insertima. Kad se sve to čuje u tako velelepnom aranžmanu i kad se sagleda taj opus koji čine filmovi kao što su The Thing, Halloween, Escape from NY, Assault on the precinct 13, They Live, Big Trouble in Little China, The Fog, Prince of Darkness, Christine i In the Mouth of Madness čovek se priseti kakva je Karpenter faca! Takav žestoki, fuck-you attitude, takva mudovitost, nažalost više ne postoje u američkom filmu i zbog toga su njegovi radovi, kako vreme odmiče, sve bolji i bolji.

Pre nego što je krenula muzika iz They Live, cela postava je izvadila crne naočare za sunce, a sa video bima su sevale raskrinkane subliminalne poruke kojima vanzemaljski japiji oguljene kože ispiraju mozak zabludelom ljudskom stadu. Služi. Lova je tvoj Bog. Bleni u TV/monitor. Radi. Spavaj. Ne postavljaj pitanja. Tek kad sam i sam počeo da radim za jednu bezličnu korporaciju prepunu ovakvih kreatura shvatio sam proročku moć ovog filma i svu važnost onog sedmominutnog razvaljivanja od batina, kako bi, makar još jedan član stada, progledao.

The Fog je, naravno, bio propraćen maglom koja je polako, sa bine klizila u publiku dok su nas gnjile mrcine streljale užarenim pogledima. Najdivniji momenat se desio nedugo potom, kada je Karpenter povikao “My name is John Carpenter! I make horror movies, I love horror movies, horror movies will live forever!” a odmah zatim je šestogodišnji Majkl demaskiran i krenula je da otkucava tema iz Halloween-a! Opšte oduševljenje je dodatno podstakao jedan od fanova koji je ustao sa svog mesta u prvom redu, i sa maskom Majkla Majersa, krenuo da vitla nožem iznad naših glava.

Sa klasičnim temama smenjivale su se numere sa Lost Themes albuma i budile želju za gledanjem filmova koji nikada nisu snimljeni. „Night“, vrlo evokativna tema koju je, uz onu iz Assault on the Precinct 13, Gaspar Noe već iskoristio u svom poslednjem filmu je najupečatljivija. Slušanje ove numere u meni izaziva utisak koji je Shinya Tsukamoto jednom prilikom opisao: “Kao da sam otišao na neko mračno mesto, da uradim nešto ilegalno". Vibrirajući ritam evocira otkucaje uplašenog srca koji prethode seksu sa nepoznatom osobom u nekoj mračnoj ulici ili skrivanju u senci radi kupovine halucinogenih droga i slične, zabranjene trenutke koje ja, na žalost ili sreću, nikada nisam doživeo.

“We would like to dedicate this next one to the greateast film music composer of all time!” - krenuo je The Thing! Onaj Austrijanac sa koji sam pričao ispred sale je rekao kako je imao svega dvanaest godina kada je ovaj film išao u bioskopima, kako je tada već uveliko voleo horore ali da je Stvor ipak uspeo da ga na smrt isprepadao. I ja sam Stvora prvi put gledao sa dvanaest godina. Znao sam kakvu reputaciju film ima i dlanovi su mi se znojili još od prvog prizora haskija koji trči kroz ledenu pustoš. Do kraja filma nisu postali suvi, a za mene je Stvor postao ono što jeste i danas. Savršenstvo! A takva je i Morikoneova muzička tema. Jednostavna. Užasavajuća. U ritmu večnog leda i mutirajućeg tkiva. Napeta. Savršena.

Još jedna posveta je bila na redu. “This next one is for my good friend. We made five movies together, but the most fun we’ve ever had was when we were looking for a girl... with green eyes!” Nepravedno zapostavljeni klasik, Big trouble in little China išao je sledeći. Verovatno najduhovitiji Karpenterov film i jedan od onih koje sam kao klinac sto puta gledao na staroj VHS kaseti.

Kada je došlo vreme za bis cela sala je ustala na noge i aplauz i zvižduci nisu prestali čitava dva minuta. Sve je proletelo tako brzo! Ruku na srce, to su kratke teme, vrlo jasne i precizne ali tako slušljive da mi ne bi smetalo ni da su malo produžene ili da su ubacili još koju.

Prince of darkness je odgovorio na naš poziv i počastio nas svojom muzikom sa one strane ogledala i prizorom zelene tečnosti koja se sliva uvis, a posle toga smo još jednom poludeli sa Semom Nilom uz In the Mouth of Madness. Za sam kraj nam je Karpenter poručio: ”When you go home this evening, drive carefully because Christine... is out there!” Kristina nas je i ispratila. Još jedan skrajnuti klasik. Drago mi je da ga nisu preskočili.

Jedina zamerka na celu priču je kratko trajanje. Tačno sat i dvadeset minuta. Kad su lepe stvari u pitanju čovek uvek želi još! A kako bih se utešio zbog tog malenog nedostatka, smesta na licu mesta kupih jednu Halloween majicu, za uspomenu! Time je spektakl završen.

            Ghoul's PS: A ako se pitate zašto ja, kao osvedočeni obožavalac tla po kojem Karpenter hoda i uvek-spremni ljubilac njegovih stopala, nisam otišao na ovaj koncert i lično sa njega izvestio – evo, kazaću vam i to. 1) Ne volim koncerte uopšte, bilo čije i bilo kakve; nisam koncertski tip; mrzim rulju, masu, guranje, tiskanje, stiskanje u istoj, ma kakvim povodom; ako je povod filmski, još i mogu nekako da istrpim da sedim u gomili nekih koji manje-više ćute i gledaju platno; ali ako je povod muzički, nimalo mi ne prija da se guram u rulji koja skače, urla i komeša se. 2) Još manje mi privlačno zvuči ideja koncerta u kojem dobar deo toga ide sa matrica i laptopa. 3) Nije mi odgovarao odnos između povisoke cene karte i onoga što se za nju dobija; kad bi te pare garantovale još i sat vremena u 4 oka s Karpenterom, e, onda bih rado i peške, ako treba, od N. Banje otišao do Beča – meni, inače, vrlo dragog grada i mesta gde imam gde i kod koga otići i zanoćiti...  

Iako sam se lomio i premišljao oko ovoga, na kraju sam procenio da meni, ovakvom, sa mojim preferencijama i ogradama, to ne bi bilo TO. Nije isključeno da se u nekoj eventualnoj narednoj prilici predomislim (jer moje unutrašnje glasanje ovim povodom bilo je 49% ZA odlazak na koncert, 51% PROTIV odlaska), ali ovog puta, eto, moja odluka je bila da NE odem. Naravno, svaka čast i respect onima koji jesu! Još jednom hvala Ognjenu na ovom izveštaju, fotkama i na dva njegova video klipa koja ovde kačim!

Šta sam doneo sa Sajma knjiga 2016

  

Već sam vam OVDE preporučio na šta bi valjalo obratiti pažnju iz oblasti fantastike i horora, a OVDE sam preporučio neke naslove izvan toga (književnost uopšte, eseji, stripovi itd). Takođe vas podsećam i na neke značajne plodove začete na Sajmu, a vezane za nova izdanja u planu za iduću godinu; o tome piše OVDE.

A sad, evo šta sam od sopstvenih preporuka poslušao, i šta sam novo, na licu mesta, otkrio i sebi doneo. 

Napomena - ne vide se na slikama baš sve knjige koje sam kupio na Sajmu jer su neke, čudnim putevima gospodnjim, otišle (privremeno) uBosnu!

   HOROR I FANTASTIKA   

 

Fantastične priče
Leopold Lugones

Agora

Okultna, književna mračna fantastika i horor sa ezoteričnim motivima i simbolikom. Tvrde korice, unutra žućkast, jeftin i ružan papir, osrednja štampa.

700 din

Ispovesti

Kanae Minato

Tanesi

600 din

Ženska moć (spec. broj Argus magazina)

Fantazije o „ženskoj moći“. Sadrži i kratke eseje o ženama u SF filmovima i serijama, i u hororu.

Ja sam dobio primerak zbog mog naširoko poznatog feminizma. Inače se ova neugledna sveščica na 118 strana prodavala za sumanutih 440 din.

Znak Sagite br. 23

Ima mini-specijal o Filipu K. Diku, te napise o Lemu, Tarkovskom (by Bata Životinja!), intervju sa Skalopom Anđelkovićem, kolor fotke, 543 primeraka tiraža (aha, kad bi se zezali!) itd. Dobio sam ovo na poklon, kao znak ljubavi i pažnje od „Čudne knjižare“ i izdavača-u-blokadi (Everest Media). Inače košta 500 din.

Nešto diše u mojoj torti

Arete

Grize me savest što nikako nisam stigao da napišem osvrt na antologiju V- PRIČE IZ RAVNICE koju sam dobio kao promo primerak pre par godina, pa sam tim pre ovog puta uzeo i kupio ovu zbirku – prvo papirno izdanje nakon nekoliko e-verzija, dostupnih na netu (koje takođe nisam stigao ni da pročitam). Neki od uvrštenih autora su sasvim solidni, i onaj ko prati domaću fantastiku i horor trebalo bi da obrati pažnju na ovo izdanje. Nadam se da ću stići da je pročitam pre kraja ove godine (ali ne obećavam)!

500 din

Grad ukletih

Presing

Antologija kratkih horor priča (minijatura), valjda na urbane teme. Petnaestak autora, od toga znam samo jedno ime, i to ne baš po dobru. Ne obećava – ali, jbt, moram i ovo da overim, jer to je moj križ. Ko zna, možda čak iskopam i neki biser ovde? Čudnije stvari su se događale! Priredila Tamara Lujak.

Cena: 450 din. Ili beše 500? Svakako previše za knjižuljak od 94 strane.

Tamna strana užasa – Mario Lovreković

Hrvatski autor, bio na Sajmu i ostavio nekoliko primeraka da se podeli zaslužnima i zainteresovanima, pa tako i ja dobih jedan primerak, da vidim šta se radi kod komšija na polju horora.

Knjiga je na luksuznom,“masnom“ papiru, svaka od kratkih priča-minijatura ima svoju kolor ilustraciju (jednostavnog, pomalo infantilnog stila)... Eto, pošto nam je svetla strana užasa dobro poznata, preostaje samo da zaronimo i u njegovu tamnu stranu, da vidimo šta se tamo krije...

 

Po

Žak Kabo

Kiša

Još jedna biografija Edgara Alana Poa. Sitna knjiga, kratko, na prelistavanje vidim neke teze s kojima se ne bih složio – ali OK; Poom sam se opširno bavio u magistarskom i u doktoratu, a vala, i tek ću se njime podrobno baviti (stay tuned!), pa ovo svakako moram overiti. Cena od 500 din je možda prevelika za ovolicki knjižuljak, ali ajde... Ko će ovo da kupi ako ne ja? Inače, vlasnik me je na štandu prepoznao iako ja njega nisam. Kaže: „Drago mi je da vidim da i autori kupuju kod nas.“ Rekoh: „Pa, eto, ima nas koji još uvek ponešto i čitamo.“

Divno nebesko telo

Šinići Hoši

Besna Kobila

Zbirka SF priča najpoznatijeg japanskog autora.

Cena je valjda bila 500 din – ja dobio promo-review primerak.

Uzgred uz njega kupio sam regularno strip koji mi je, nažalost, u prethodnim mesecima  prošao ispod radara pa ga nisam unapred najavio u ranijim postovima, ali sada skrećem pažnju:

MEĐU BOROVIMA – Erik Krik

5 balada o zločinima. Već decenijama su balade o zločinima duboko ukorenjenje u američkoj izvornoj muzici. Tradicionalne pesme pripovedaju o, istinitim ili izmišljenim, zločinima i drugim strahovitim događajima. To su sirove priče prepune neuzvraćenih ljubavi, prevara i izdaja, života i smrti.

134 strane, duoton, format B5, tvrdi povez

Već sam pisao o Krikovom strip-albumu nadahnutom Lavkraftom, OVDE, tako da ovog puta nije bilo mnogo premišljanja... Ovo je must have!

900 din

   KNJIŽEVNOST, ESEJISTIKA, STRIPOVI   

 

Vaten – zaostavština

Tomas Bernhard

Amras

Tomas Bernhard

Lom

Rekoh već da nisam srećan što Lom ove sitne novelice izdaje kao zasebne knjižuljke po ceni regularnih knjiga (450 din), ali na kraju nisam mogao da odolim. Zar da štedim na jednom od najomiljenijih mi pisaca u univerzumu: pa na koga ću da trošim pare, pa ako treba i da se bahatim, ako ne na njega, sto mu muka?! Štedeću na Gastonu Leruu, ako baš mora!

Plus, pošto sam im kupio 4 knjige na štandu, za ove 2 sam dobio popust i platio ih 800 umesto 900!

Hodanje (Tomas Bernhard) sam skino s neta i čitaću u eng. prevodu!

 

Antologija 26 moderne savremene japanske priče

 

Tajna društva srednjeg veka

Tomas Kejtli

Akia Mali Princ

Pisano početkom 19. veka. Ima 3 velike celine: ASASINI, TEMPLARI i TAJNI TRIBUNALI VESTFALIJE.

700 din.

Ogledalo neba – Grejem Henkok

Misterije sveta, civilizacije, alieni, bla bla truć...

Jedan prijatelj me naterao ovo da uzmem, bilo skoro džabe za ovako luksuznu knjigu – samo 800 din. Biju ko neće!

Ja reko: „Nemoj da bijete, evo 800 din, hvala i doviđenja!“

Zle oči u verovanju Južnih Slovena – Tihomir Đorđević

Imam već VAMPIRA i VEŠTICU od starog, dobrog Tihomira, pa sad uzeh i ovo o mađijama, bajanju, urocima i odbrani od istih.

350 din

„Kada sam susreo Kafku...“

Svedočanstva ljudi koji su imali privilegiju da susretnu, upoznaju, dodirnu ovog Svetog Čoveka...

Izdao Filip Višnjić, ja dobio promo primerak.

Cena je bila, čini mi se, oko 300-400 din.

SKAZKI

Kupio sam ovu knjigu bajki na ruskom, iako ruski ne čitam i ne razumem više od onoga koliko to omogućava sličnost sa srpskim.

Razlog? Ilustracije Ivana Bilibina, jednog od najgenijalnijih ilustratora u svekolikoj istoriji čovečanstva.

1200 din na nekom ruskom štandu

CTHULHU

Slikovnica za Lavkraftovce: Ktulu u raznim verzijama i varijacijama različitih crtača i ilustratora. Ima mnogo kiča, ali nađe se i poneka odlična, kao i mnoštvo koje su i tamo i ovamo.

Tvrd povez, pun kolor, samo 10E, pa kako da ne uzmem? Bilo kod Vulkana...

Crvena trava – Boris Vijan

Volim Vijana, i pisao sam već o jednoj njegovoj zbirci OVDE; a ovo mu je (jedini?) fantastičan roman, i sad ga najzad nađoh po razumnoj ceni.

350 din

  NEKA ZAPAŽANJA  

Čuvar mrtvaca i druge priče

Embrouz Birs

Otvorena knjiga

Izbor Birsovih horor priča. Ne znam čemu ovo, kad u prodaji imate celog Birsa (GROB BEZ DNA) i to u boljem prevodu. Ovo ovde deluje amaterski. Recimo, čuvena Birsova priča u ovoj knjizi je prevedena kao „Srednji nožni prst na desnoj nozi“. LOST ME AT HELLO!

Miris gospođe u crnini

Gaston Leru

Otvorena knjiga

Lepo je što je ovo u tvrdom povezu; cena od 700 din je umereno razumna, ali imam dvojbe oko toga koliko je ova knjiga – više krimi triler nego horor – vredna mog posedovanja; ako je nekad poželim, možda bibilioteka bude dovoljna. Ili je kupim na rasprodaji, kad padne cena, ionako nije vrhunski prioritet. Uzgred, rekoše mi na štandu da spremaju i novi prevod FANTOMA OPERE.

Gde ptica peva najlepše

Alehandro Hodorovski

Areté

Cena je bila 1000 din. Previše za ovu mekanu knjižicu. Nije mi toliko nužna; možda je uzmem nekad kad cena spadne.

Satantango

Laslo Krasnahorkai

Dereta

Ovo ću sebi kupiti na niškom Sajmu, nisam postigao ovog puta!
770 din

   NEKE NOVE KNJIGE, OTKRIVENE NA SAJMU ILI UBRZO POSLE   

 

Logos objavio CRVENI SMEH Leonida Andrejeva. Andrejev je moj omiljeni ruski pisac (i jedan od najdražih uopšte). Odavno njegove priče nisu izlazile kod nas, pa je ovo izdanje tim bolje; naročito dobrodošlo jer sadrži a) neke manje znane i ređe preštampavane priče (ja ih imam u nekim izdanjima iz 1960-ih, ali mnogima će biti sada i ovde premijerne), i b) nekoliko priča koje se sada po prvi put nalaze na srpskom. Tvrd povez, zaštitni omot, lepo izgleda i lepo u ruci stoji. Na Sajmu je ovo bilo 800 din.

TOMAS BERNHARD BIOGRAFIJA

Manfred Mintermajer

Ovome ne treba preporuka! Ili jesi ili nisi!

Izdao Nojzac (?!), cena 1270 din.

  RUE MORGUE  

Ovo nema skoro nikakve direktne veze sa gornjim, ali eto – stigao mi je najzad primerak oktobarskog RU MORGA u kojem je moj veliki temat o Frankenštajnu, pa sam ga uslikao sa srodnim knjigama.

Neke od njih mogle bi vas – i morale – zanimati.

Uzgred, jedna Post Scriptum beleška vezana za gornju fotku.

Elem, na ovom Sajmu sam shvatio da, zapravo, nemam nikakve prvorazredne prioritete i naslove za kojima fanatično tragam. Sve što mi je zaista bilo neophodno, odavno imam. Antikvare sam obišao samo po navici, i u nadi da ću naići na neki bargain koji se ne sme propustiti, ali BEZ nekog spiska želja ili ičeg ciljanog što se naročito traži.  

Zapravo, u hodu sam se, nemajući preča posla i cilja, bacio u potragu za dve knjige kako bih upotpunio dve rupice u svojoj biblioteci – konkretno, falio mi je I tom Munitićeve FANTASTIKE NA EKRANU (imam ga već preko 20 godina, ali kao tvrdo ukoričenu fotokopiju a ne kao knjigu, kao što uredno imam II tom), kao što mi je falio i II tom iz dueta NEMAČKI ROMANTIČARI (edicija Među javom i međ snom), pošto imam samo prvi.

Long story short: Munitića nije imao niko, barem ne rasparenog (a obe knjige zajedno su preskupe), a isto je važilo i za Nemce – s tim što sam kod jednog antikvarnog našao čak dva kompleta – 2 x 2 knjige! – ali po besmislenoj ceni od 2.600 din. Glasno sam mu se nasmejao u lice. Onda sam otišao „kući“, tj. kod drugara kod koga sam u Bg noćio, pa na Kupindo – i našao OBE ove (rasparene) knjige, po sasvim razumnim cenama, tj. obe zajedno sam platio 1.500 din.

Naravoučenije: lep je Sajam, al' nije ni Kupindo za baciti!

Tajna NEKRONOMIKONA

     U okviru priprema za Treće, Ultimativno Non-Plus-Ultra Izdanje NEKRONOMIKONA, koje će objaviti Orfelin 2017. godine (na 80. godišnjicu Lavkraftove smrti!), podsećam vas na to kako je izgledalo PRVO a kako DRUGO, dopunjeno izdanje, kao i na to na šta je ličio NEKRONOMIKON u svom najslavnijem filmskom izdanju, u EVIL DEAD II.

            Za one koji žele da dublje prodru u misterije ove knjige, a budući da su internet forumi i slična mesta zatrpani nagađanjima i lupetanjima i projekcijama i fantazijama i halucinacijama kojekakvih o tome da li je NEKRONOMIKON stvarno postojao, da li sada postoji, kakva okultna znanja se skrivaju u prastarim knjigama itsl. 

– evo vam podužeg odlomka iz jednog dugačkog Lavkraftovog pisma koji je toliko pametan i prosvetljujuć da ja nemam šta da mu dodam – osim ilustracija u vidu fotki nekih od brojnih verzija NEKRONOMIKONA...

            Evo šta veli i jezgrovito OBJAŠNJAVA naš veliki skeptik i veliki adept: The Great Old One, HPL on Necronomicons...

Now about the "terrible & forbidden books" —I am forced to say that most of them are purely imaginary. There never was any Abdul Alhazred or Necronomicon, for I invented the names myself. Robert Bloch devised the idea of Ludvig Prinn & his De Vermis Mysteriis, while the Book of Eibon is an invention of Clark Ashton Smith's. The late Robert E. Howard is responsible for Friedrich von Junzt & his Unaussprechlichen Kulten.

So far as Albertus Magnus goes—there was such a person, but he never wrote any such thing as Egyptian Secrets. The latter must have been merely one of the cheap occult compilations (like the 7th Book of Moses &c.) which borrow impressive-sounding names to delude the public & attract attention.

The real Albertus Magnus (Albrecht von Bollstädt or de Groot) was an ecclesiastic and philosopher of the 13th century, whose subtle speculations & knowledge of physical science caused ignorant people to regard him as a magician or devil-worshipper, & to associate his name with all sorts of things he never did & all sorts of books he never wrote.

He was born in Swabia—at Laningen on the Danube—in 1193, & was educated at Padua in Italy. He joined the Dominican Friars in 1222, & was made Provincial of the order in 1254. He taught at Cologne, & had the famous ecclesiastical philosopher Thomas Aquinas as a pupil. He was made Bishop of Regensburg in 1259, but resigned three years later.

Only 4 years ago—in 1932—the Catholic Church made him a saint. His works were first printed in Lyons & Leyden in 1651, by the Dominican friar Pierre Jammy. They amount to 21 large volumes, but some of these are probably spurious. The genuine ones relate wholly to philosophy & physical science, in which he was a follower of Aristotle. He founded a distinct school of Philosophy, called the "Albertists".

What gave Albertus his reputation for magic & alchemy was probably —aside from his philosophical speculations —his unusual scientific experiments. The Middle Ages —as the case of Roger Bacon shows— feared & distrusted experimental science, & tended to regard experimenters as wizards or diabolists.

Enemies accused him of black magic, & circulated all manner of legends concerning him. In his old age he fell into a sort of dotage, & may have made eccentric utterances & demonstrations which bore out the popular legendry.

The most famous story about Albertus is that of his dinner to King William of Holland in 1240, in the garden of his monastery. It was midwinter, & the King was astonished at being asked to dine outdoors. 

But when the party adjourned to the garden, they found it full of flowers & greenery, & gay with singing birds. This naturally sounded like magic to the Middle Ages, but the truth is that the garden was probably a greenhouse, roofed over with some transparent substance & powerfully heated.

However, the anecdote (if true) shows that Albertus liked to astonish people. The habit of calling Albertus an alchemist probably arose from a passage in his De Rebus Metallicus et Mineralibus, where he speaks of testing the gold which an alchemist claimed to have made, & of finding it very infusible.

This alchemical reputation grew to such an extent that Michael Maier (alchemist & author of Musaeum Chemicum) declared that he had actually found the "Philosopher's Stone" & had given the secret to his pupil Thomas Aquinas. All of which shows that Al was quite a boy —though he never wrote some of the miscellaneous fantastic junk attributed to him— either the book you mention, or the better-known De Secretis Mulierum.

As for seriously-written books on dark, occult, & supernatural themes —in all truth, they don't amount to much. That is why it's more fun to invent mythical works like the Necronomicon & Book of Eibon.

The magical lore which superstitious people really believed, & which trickled down to the Middle Ages from antiquity, was really nothing more than a lot of childish invocations & formulae for raising daemons &c., plus systems of speculation as dry as the orthodox philosophies. It was merely a lot of ill-assorted odds & ends—memories of Graeco-Roman mystery-cults, Pythagorean speculation (embodying ideas from India), Egyptian, Babylonian, Persian, & Jewish magic, & the Neoplatonism & Manichaeism of the late Roman Empire.

The Alexandrian Jews were probably most active in keeping it alive —hence the preponderance of Jewish Kabbalism in the puerile mixture. The Byzantines & Arabs also clung to such stuff —to which was added the scraps of popular European superstition (Latin, Teutonic, Celtic), & the dark lore of the furtive Dianic cults (responsible for witches' Sabbats &c.) which perpetuated the revolting remnants of a lost pre-Aryan nature-worship.

All this lore was disconnected & fragmentary, & there was never any especial book holding a large amount of it. The so-called "Hermetic Volumes" of "Hermes Trismegistus" are simply a set of metaphysical scraps from 3d century Neoplatonism & Philonic Judaisim. It is not until modern times that we see any attempt to collect & codify these scraps.

What the mediaeval & renaissance philosophers & "magicians" wrote is mostly namby-pamby stuff of their own devising —plus the popular folklore of their day (cf. Paracelsus, &c). The first serious collection of ancient magical scraps was Francis Barrett's The Magus —published in 1805 or so & reprinted in 1896.

The first really scholarly material of this sort was the work of the eccentric Frenchman Alphonse-Louis Constant (middle of 19th century), who wrote under the pseudonym "Eliphas Levi". More compilation of the same kind has been done by Arthur Edward Waite (still living, I believe)—who has also translated "Eliphas Levi's" books into English.

If you want to see what the actual "magical" rites & incantations of antiquity & the Middle Ages were like, get the works of Waite —especially his "Black Magic" & "History of Magic". Sorry I don't own these —if I did I'd be glad to lend them. Other stuff can be found in Waite's translations of "Eliphas Levi".

There is a more popular history of sorcery by "Sax Rhomer" (Arthur Sarsfield Ward), whose title I forget. But you will undoubtedly find all this stuff very disappointing. It is flat, childish, pompous, & unconvincing —merely a record of human childishness & gullibiity in past ages.

Any good fiction-writer can think up "records of primal horror" which surpass in imaginative force any occult production which has sprung from genuine credulousness. The crap of the theosophists —which falls into the class of conscious fakery —is interesting in spots. It combines some genuine Hindoo & other Oriental myths with a subtle charlatanism obviously drawn from 19th century scientific concepts.

Scott-Elliot's "Atlantis & the Lost Lemuria" & Sinnett's "Esoteric Buddhism" are rather fascinating. Clark Ashton Smith knows a lot of this stuff, & E. Hoffmann Price read up on it rather extensively some years ago.

Pseudo-scientific or semi-charlatanic stuff forms a class by itself. Among this material (all of which is good fictional source-reading) is the "Atlantis" lore promulgated by Le Plongeon, Donnelly, & Lewis SPence, the "Mu" books of the late Col. Churchward, the miscellaneous editions of Charles Fort, &c., &c. Some of these authors are plain fakers, while others are self-deluded "nuts". But even this kind of thing can't equal a really well-written story.

- H. P. Lovecraft to Willis Conover, 29 July 1936,

Letters to Robert Bloch and Others

pp. 377-379

* PS: Većinu gornjih fotki kao i tekst ovog HPL pisma preuzeo sam od Bobija Dija (Bobby Dee), velikog izučavaoca HPL-a i autora odlične knjige koju najtoplije preporučujem: SEX AND THE CTHULHU MYTHOS!