A CURE FOR WELLNESS (2017)

 
 

            Dok nestrpljivo čekamo da procuri vrlo intrigantno izgledajući novi horor u režiji Gora Verbinskog (Ring, Pirates of the Caribbean...), pošto ni FEST ni domaći distributeri nisu ovaj film smatrali vrednim naše pažnje, prinuđeni smo da, za sada, uživamo samo u ovom ekskluzivnom rivjuu koji je za naš blog napisao njegov povremeni saradnik, Aleksandar Janjić.

            Kako i zašto je film gledao baš on a ne mi, pitate se vi? Odgovor je toliko prost da je gotovo prostački: A Cure for Wellness, koji nije igrao u srpskim bioskopima, bio je prikazivan u republikosrpskim! Janjić ga je overio u Banjaluci, i evo šta je o njemu za nas imao reći.

 A Cure for Wellness (2017) 

Review by Aleksandar Janjić

Režija: Gore Verbinski

Scenario: Justin Haythe

Priča: Justin Haythe, Gore Verbinski

Nakon što je proveo čitavu deceniju snimajući napucane bioskopske avanturističke spektakle teške više stotina miliona dolara, Gor Verbinski je odlučio da se vrati korijenima i snimi nešto za svoju dušu, sa svedenijom postavkom, originalnijom pričom i bez holivudskih zvijezda. Valjda u namjeri da pokaže da zna da radi i sa shoestring budžetom, Verbinski se za ovaj svoj intimni projekt zadovoljio sa mizernih četrdeset miliona dolara, što je očigledno cifra na koju bi sažaljivo gledao čak i jedan Džim Vinorski. 

Zlobnici bi rekli da je u stvari Verbinski odsvirao svoje u Holivudu nakon što je Usamljeni rendžer stravično flopnuo i bio popljuvan sa svih strana (potpuno neopravdano u oba slučaja, ali nećemo sad širiti priču na to). Kako je ovaj film prvog vikenda zaradio čitava četiri miliona dolara, mislim da neće proći mnogo vremena prije nego što ime Gora Verbinskog budemo mogli da vidimo samo u faund futidž filmovima u kojima će igrati članovi njegove najuže familije i Džoni Dep.

A Cure for Wellness, u nas iz misterioznih razloga preveden kao Lijek za život, predstavlja za Verbinskog dosta neobičan preokret u karijeri. Zanemarimo li ubilačke zečeve iz Usamljenog rendžera, skoro sve ostalo što je napravio bilo je prilagođeno najširoj mogućoj publici, dakle i onim (relativno) najmlađima. Čak i kad je snimio svoj do sada jedini horor (za one koji nešto slabije poznaju taj žanr - rimejk japanskog Ringua), sve je u njemu bilo kulturno i pristojno, bez nekih ekstravagantnih ekscesa.

U ovom filmu bukvalno nema čega nema - gole (ženske) grudi, zatim još golih (ženskih) grudi, gola muška i ženska dupeta, incest, masturbacija, još malo incesta, jegulje, menstruacija, klanje, zatim još jegulja i da dalje ne nabrajam. Jegulje??? "Kakve sad jegulje, zar ne bi zmije bile mnogo bolje?" pitate se vi. Dabome, film bi sa zmijama bio mnogo uspješniji, to je istina. Razlog što su tu baš te jegulje a ne zmije ima neke veze sa radnjom filma, ali ista je ionako toliko konfuzna da stavljanje zmijurina umjesto jegulja ne bi moglo mnogo da poremeti stvari.

Pokušaću da ukratko napišem o čemu se radi, mada ne znam koliko to ima svrhe, jer je film toliko napadno style over substance da u sjećanje priziva djela kao što su Lords of Salem ili The Neon Demon (mada ni stilski ni supstancijalno nema mnogo sličnosti sa njima). Dakle, neki tamo balavac iz neke kompanije dobija zadatak da otperja u Švajcarsku i odatle dovuče nekog drugog lika čiji im je potpis neophodan za pokrivanje nekakvih finansijskih malverzacija.

Taj drugi lik je naprasno zdimio u neki velnes centar i odatle poslao zabrinjavajuću poruku sa kritikom materijalizma i modernog načina života u kome su ljudi toliko opsjednuti jurnjavom za parama da to postaje bolest – dakle, očigledno, buncanje potpunog ludaka, kao što to odmah i konstatuje heroj filma (inače, igra ga lik iz Hronike). Pošto je naš heroj direktno umiješan u nezakonito poslovanje kompanije, sa velikim zadovoljstvom prihvata da skokne do Švajcarske i odatle dovuče tog drugog lika. Tokom vožnje prema živopisnom dvorcu na vrhu brda gdje je velnes centar smješten, vozač mu ukratko opiše istoriju tog zdanja, koja je bitna za razumijevanje priče.

Ja je ovde neću navoditi, ali ako se sjećate dobrih starih kostimiranih vampirskih filmova i misterioznih bogataških porodica opsjednutih ljepotom i čistotom krvi - ovo vam je u suštini to. Odmah pri dolasku u centar, glavni lik se suočava sa fatalnom germanskom preciznošću - posjete su do tri popodne, on je stigao oko tri i pet, znači bato dođi ti lepo sutra ako oćeš da vidiš tog svog druga, a ako nećeš tornjaj se nazad u svoju Ameriku.

Da se neka tamo portirka u švajcarskoj zabiti tako iživljava nad jednim Amerikancem, pa još bogatim, apsolutno je nedopustivo, te se naš heroj iznervira i traži da vidi šefa. Taj direktor ili šta li je već, zabrinut zbog mogućeg zahlađenja odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Švajcarske, omogućuje Lokhartu (jer to je ime našeg heroja) da svom drugu dođe u posjetu uveče.

Na povratku u grad, međutim, Lokhart i njegov vozač doživljavaju jednu od najbolje urađenih scena saobraćajne nesreće na filmu u posljednjih nekoliko decenija. Zapravo od te scene realističnije je samo da lično sjednete u auto i survate se u provaliju. Pogađate, Lokhart se kasnije budi usred onog velnes centra i počinje sa istraživanjem, ne samo u cilju pronalaženja lika kojeg treba da dovede nazad u Ameriku, već i zbog rasvjetljavanja misterije pomenutog mjesta. Usput otkriva da napuštanje centra uopšte neće biti jednostavno.

Scenario filma je njegova najslabija tačka. Vrlo je teško odgonetnuti ko tu kome šta i kako, dok je epilog prilično banalan. Imajući u vidu neke od boljih scena, potajno sam se nadao da će film da se završi apokaliptičnom orgijom nasilja sa ljudožderskim jeguljama koje zavladaju svijetom, što se nažalost ne dešava. U principu bi ovakva priča mogla da prođe za neki niskobudžetni trilerčić iz osamdesetih, ali A Cure for Wellness tokom cijelog svog trajanja trudi se upravo da tu banalnost izbjegne.

Ipak, ga ona na samom kraju sačeka i odsiječe mu glavu. Iako je ovo pasus o scenariju, kad već govorim o kraju filma, red je da se spomene i da je maska koja se tu pojavljuje prilično nemaštovita i kretenska i značajno odudara od inače odličnih specijalnih efekata iz ostatka filma.

Međutim... oni koji mogu da svare slabiji scenario (ja na primjer mogu bez problema) biće počašćeni vrlo prijatnim (da ne kažem imerzivnim) gledalačkim iskustvom. Od starih majstora trilera Verbinski je naučio kako da pokupi gledaoca atmosferom od prve minute filma. Već prva scena, u kojoj kamera tumara kroz ogromne nebodere praćena mračnom i skoro apokaliptičnom muzikom, stvara napetost koja ne posustaje do samog kraja (gdje se nažalost izduva ko balon).

Nema mnogo nepotrebne priče, te ovako ćemo, drugovi, te onako ćemo, tako da Lokhart na svoje odredište stiže već u prvih desetak minuta filma (nemojte me držati za riječ, nisam imao štopericu u ruci). Odmah pri stizanju tamo, jasno nam je sugerisano da nešto postoji ispod površine i da se to nešto ne završava na falsifikovanju poslovnih knjiga.

A sad malo o tome kako to izgleda unutra. Mislim da bi najpribližniji opis bio neka bizarna horor varijanta Parkerovog filma The Road to Wellville. Dakle, imate raznorazne sprave za muč... pardon, liječenje, cijevi, tankove s vodom, kade, bazene kroz koje defiluju polugoli do skroz goli stariji ljudi, pod budnim okom namrgođenog osoblja koje očigledno predstavlja dio sistema koji je potpuno truo iako se trudi da se prikaže drugačijim.

Takav ambijent je dekor za polagano skretanje našeg heroja u ludilo, ilustrovano košmarnim vizijama (sa jeguljama!) i nemogućnošću da razdvoji san od jave. Čak i djevojka koja mu zapadne za oko i čiju priču pokušava da sazna (a ima se utisak da je na neki neobičan način povezana sa likom koji upravlja institucijom) izgleda nekako jezivo.

To je vjerovatno bila i namjera Verbinskog kad je za tu ulogu angažovao mršavu i ispijenu Miju Goth za koju još uvijek ne znam kako sa tim prezimenom i stasom nije igrala vampiricu u nekom filmu. To je stvorenje koje izgleda slabašno i žaljenja (i spašavanja) vrijedno, ali opet ne možete da se otrgnete utisku da samo čeka da skoči na leđa glavnom junaku i pregrize mu vrat napola.

Ritam filma je odličan, za šta vjerovatno možemo da zahvalimo režiseru i montažeru, a ponajmanje scenaristi. Djevojka u kadi prekrivena jeguljama (!), tank s vodom u kome se naprasno i iz čista mira pojave jegulje (!!), vodokotlić iz koga se javljaju čudni zvuci a kasnije iskoče jegulje (!!!) i druge snolike scene prepliću se sa napetim momentima u kojima naš heroj u maniru junaka najboljih stealth kompjuterskih igara pokušava da dobre u zabranjene dijelove dvorca izbjegavajući čuvare, a tokom nekih od ovih momenata jedva sam izdržao da ne izgrizem i donju usnu i nokte i flašicu Fante koju sam kupio.

Moje iznenađenje kada sam na kraju filma otkrio da je on trajao bukvalno dva i po sata bilo je ogromno. Film koji vas dva i po sata bombarduje raznoraznim ludostima (i jeguljama!) i ne posustaje u tome ni jednog trenutka zaslužuje sve pohvale uprkos slabijem (da ne kažem glupom) kraju.

Ovo možda nije najbolji film Gora Verbinskog, ali je apsolutno vrijedan gledanja (prvenstveno u bioskopu) i mogao bi da nagovještava interesantan tvist u njegovoj karijeri - početak sa blokbasterima, a onda nebulozno-ludački horori, kao Piter Džekson okrenut naopako.

            (Ili kao recentni Šalabalabanamalan – prim. Ghoul)