среда, 17. фебруар 2010.

LUCIFEREZA - Dorijan Nuaj

Naslov: LUCIFEREZA

Autor: Dorijan Nuaj
Izdavač: Ukronija, Beograd, 2010 godine
Tiraž: 500 primeraka
Broj stranica 228;

Format: 21 cm.
Autorov kontakt: dorijan.nuaj@gmail.com


Napomena:

Ovaj text ilustrovan je exkluzivnim i mega-retkim kartama iz Tarota koji je Dorijan svojevremeno osmislio i nacrtao.

Imam extremno zadovoljstvo da vas izvestim da je iz štampe izašla možda i najvažnija knjiga ove godine za ljude koji prate stvari kojima se bavim na ovom blogu (horor, fantastika, okultizam, mrak, ludilo, crni humor, weirdness...), i ne mogu da je dovoljno snažno preporučim. Textove koji je sačinjavaju čitao sam odavno, ponešto malo na njih i uticao, ali u ovoj knjizi lično imam samo cameo pojavu – za razliku od njenog autora, koji u mom romanu NAŽIVO ima poveću epizodu (pod imenom Adrijan).

Ako kažem da je ovo srpski fin de siecle GOLI RUČAK, možda ću stvoriti neka pogrešna očekivanja kod bukvalista (nema baš mnogo narkomanije, a i gay sex je tek sporadičan, utopljen u more znatno extremnijih zastranjenja strasti) – a opet, ne pada mi na um bolji, precizniji i tačniji opis.

Sve je tu: hipertofirano ludilo (po)ratne tranzicione Srbije (Kosovo included), nova politika, nova korektnost, ljudska prava, manjine, manije, degradacija ljudskog, exploatacija humanog, degeneracija i izvrtanje svih vrednosti u mega-duhovitom, okultno-obojenom, morbidno-zabavnom kolažu pornografije, horora, telesnog užasa, vrlo mračne fantazije, (anti)utopije, dekadencije i extaze koja i u svojim najcrnjim proplamsjajima ne može a da ne fascinira!

Konkretnije rečeno:

Nakon Božanske revolucije katastrofe (i ugovora sa đavolom), Lucifereza je druga objavljena knjiga u izdanju beogradske Ukronije od autora plutonskog karaktera koji se potpisuje kao Dorijan Nuaj. Lucifereza je trojstvo koje čine kratki romani Saltarello, Kako sam sreo hrvatskog bana Smoljana i Sreli smo se u Tifaretu.

Svaki od njih je celina za sebe ali postoji veza koja ih objedinjuje u jedan smisaoni kontinuitet. Reč je o hermetičnom i reklo bi se dijaboličnom delu čije posebne celine odgovaraju trima tarot ključevima. Saltarello je u tom smislu tarot ključ XVI Kula. Ban Smoljan je u vezi sa kartom XV Đavo, dok Sreli smo se u Tifaretu odgovara tajanstvu karte XIX Sunce.

Prvi roman je uspon na Kulu i iniciranje božanske revolucije katastrofe koja je obrazložena u autorovoj istoimenoj knjizi. Drugi roman je inicijacijsko iskušenje silaska u pakao, odnosno projekcija karte Đavola i iskušavanje smrti (karta XIII Smrt). Treća knjiga je uzdizanje i otključavanje solarne formule te metafizički odlazak na Sunce.

Naravno, svi ostali ključevi tarota mogu se prepoznati u pojedinim poglavljima ili naglašenim scenama, ali je to ostavljeno čitaocima da primete. Brutalnost, blasfemija, sirovost ali i sofisticiranost, veličanstveno i bizarno, spekulativno, provokativno, politički nekorektno, uvredljivo, skaredno i jezivo, ukratko su odlike Lucifereze.

I još nešto, sve što je opisano u knjizi na ovaj ili onaj način je istinito, nekako se dogodilo, bilo kroz san ili je deo autorovog životnog iskustva, ali je opisano na takav način da je teško razlučiti gde je granica sveta sanjanja i sveta jave. Ako je neko možda bio skeptičan spram postojanja Đavola, nakon čitanja Lucifereze naći će se u iskušenju da promeni stav.

Na samom početku, autor iznosi dva upozorenja čitaocima, upozorenje sa nivoa duše i upozorenje sa nivoa duha. Duša je u opasnosti: "…ukoliko ste kojim slučajem gledali filmski serijal Hellraiser, otvaranjem korica ove knjige, rizikujete da budete upleteni u pakleni svet kojim caruje Pinhead. Ponekad je najbolje da neke stvari nikada ne budu otkrivene. Ono što ne sme postojati uporno biva prizivano. Čovek zaista traži đavola. Pa evo ga…"

Duh je izložen: "Ova knjiga nije baš za svakoga. Oni koji su podložni patetičnim stanjima uvređenosti tzv. nacionalnih, verskih, političkih, estetskih, ideoloških i ostalih osećanja, bolje da ovog trenutka odustanu od čitanja. Ukoliko neko takav i pored ovog upozorenja nastavi sa čitanjem, čini to na sopstveni rizik i odgovornost. To što je u toku čitanja naišao na detalje koji u njegovoj duši izazivaju utisak uvređenosti nije moj problem."


Beleška o autoru:


Dorijan Nuaj (1971), autor potentne imaginacije, kako u Božanskoj revoluciji katastrofe, tako i u Luciferezi, drži se podalje od mejnstrima, opstajući na ukletim mestima i virovima idejnih i simboličkih struja. Od istog autora je do sada objavljena Božanska revolucija katastrofe (i ugovor sa Đavolom), Ukronija, Beograd, 2008, a u pripremi je zbirka poetskih iskaza i himni te delo posvećeno proučavanju ezoterije.



Iz sadržaja Lucifereze:


Prva knjiga:

SALTARELLO


Poglavlja:

I EROS, EDIP, CIVILIZACIJA I ALTERNATIVA

II REVOLUCIONARI KATASTROFE

III JERUBABILON

IV OHO – HO MLADIĆ

V INICIJACIJA

VI AMERIS

VII PRIPOVED O NARAM SINU, AKADSKOM BOGU I CARU

VIII SALA ZA MUČENJE EROSA

IX IZJAVA KOJA ZASLEPLJUJE PRENEMAGANJE

X ĆIĆKEMEZ TET-MUALJIF

XI TERAPIJA JE, VIDIM, USPELA

XII KNJIGA SATIRIJAZE: OPSESIJA BIBA RABRIJELA

XIII GAMMADION

XIV ERA VULGARIS

XV SAN MAGISTERA ŠETA SILBIJA

XVI KNJIGA DEMONA

XVII REVOLUCIJA JE, VIDIM, USPELA


Druga knjiga:

KAKO SAM SREO HRVATSKOG BANA SMOLJANA


Poglavlja:

I KAKO SAM SREO HRVATSKOG BANA SMOLJANA

II MOJ DRUGI SUSRET SA BANOM SMOLJANOM

III MILUTINE, BAŠ SI SEKSI!

IV MESO, PAKAO, MESO…

V GAVRAN I GOLUB

VI SRPSKI GRAD PIRAMIDA NA JUPITERU

VII METAFIZIKA ZLOČINA


Treća knjiga:

SRELI SMO SE U TIFARETU


Poglavlja:

I RITUAL 666

II DRVO ŽIVOTA I SMRTI

III MORMONSKA ASTRALNA KNJIGA

IV RANI RADOVI I ULAZAK U BEZDAN

V HOR ABORTUSA

VI JA ĆU BITI TVOJ PTAH, A TI BUDI MOJ HOTEP

VII PROROČANSTVO VASILA KARAĐOZA U VEZI SUDBINE DR. ASTORA

VIII VIZIJA I GLAS NEUMRLOG UČITELJA

IX OBLIK ZEMLJE I NOVI HIPERBOREJCI

X VELIKI BESNI BIK I

XI VELIKI BESNI BIK II

XII AMULEJ, GOSPA OD ŠKRPJELA, VAMPIR I NJEGOVA LJUBAVNICA

XIII DEVOJKA AMULETA I SVETA BOGOBACITELJKA

XIV PAN DOLAZI U PODNE



Detalj iz Sreli smo se u Tifaretu, poglavlje Oblik zemlje i novi Hiperborejci


Crne i mutne oči Državnog Sekretara iznenada su dobile neki neočekivani i životinjski sjaj. Njegovo lice zračilo je nadljudskom strašću. Pušio je cigaretu za cigaretom, ćutke me posmatrao, da bi najednom prekinuo tišinu rekavši: "A zašto ti meni ne bi popušio kurac, malo?" Molim? Nisam mogao da dođem sebi od iznenađenja i uvređenosti. Krv mi je udarila u lice, noge su mi se odsekle a grlo skupilo. Nisam mogao ništa da kažem niti da reagujem kako dolikuje. Državni Sekretar je ležao zavaljen na francuskom ležaju najboljeg apartmana elitnog hotela u čuvenom vojvođanskom centru kongresnog turizma. Očigledno nije imao ništa na sebi, što se ubrzo pokazalo gotovo tačnim kada je sklonio besprekorno beli prekrivač i pozvao me da legnem pored njega. "Dođi dečko, nemoj da se snebivaš. Videćeš, kada mi ga popušiš biće ti lakše." Nasmejao se i ponudio me hotelskom čokoladicom. "Pušenje je dobro za socijalnu politiku..."

Samo sam stajao, onako izbezumljen i presečen. Državni Sekretar, zadužen za sprovođenje jedne jako bitne Strategije bio je veoma uticajna i moćna figura. Za ovu priliku specijalno se obukao (svukao) kao gerontodomaćica sa keceljicom trideset i trećeg stepena. Imao je skoro spojene izrazite i crne obrve. Krupne i masne dlake su mu virile iz ušiju. Njegovo mrko lice gubilo se u oblaku dima. Crne oči su škiljile i posmatrale moje zmijsko telo sa pohotom svojstvenom samo ljudima na položaju. Imao je jako crveni karmin. Pućio je usne i oblizivao ih hrapavim jezikom. Njegov raspukli glas je romorio i stenjao od zadovoljstva. Očito je mnogo očekivao. Može li moja malenkost zadovoljiti pohlepe i te volšebne potrebe jednog uvaženog i nadasve visokog, muževnog ali i blago ženstvenog državnog funkcionera u oblasti tako bitnoj kao što je socijalna politika?

U toj mentalno-emotivnoj ustreptalosti prekide me lelek odnekud iz kazamata za tzv lica sa posebnim potrebama Ministarstva socijalne politike. Stenjali su i jaukali jadnici privezani za krevete i vezanih ruku da se ne bi povredili. Usmrđeni, usrani i upišani, doprinosili su svetskoj fugi tranzicije iz jednog zla u drugo. "Halo momak," progovorio je opsceni gospodin Juzbaša, "ja imam neke posebne potrebe....". To je rekao i prsnuo u smeh. Počešao se po mudima. Slošilo mi se i drhtao sam od neviđene treme i nelagode. Nisam mogao da zamislim sebe kako halapljivo gutam kobasicu Državnog Sekretara. I to kobasicu sa posebnim potrebama, koja očito nije bila imobilisana, poput štićenika institucija za mentalno obolele ili nezbrinutu maloumnu decu koja su objekt institucionalizovane brige Sekretara Juzbaše. Državna kobasica je slobodno landarala pitomom vojvođanskom ravnicom na severu Bačke.

Sekretar Juzbaša je primetio moju rastrojenost i ponudio me je samo da sednem na krevet i opustim se jer on navodno neće uraditi ništa protiv moje volje. Onda je podigao crnu kožnu torbu na kojoj je bio utisnut logo stranog donatora čitavog programa reformi socijalne zaštite. Nešto je malo pročeprkao i ubrzo izvadio jednu bočicu pruživši je prema meni. Uzeo sam je i razgledao. U njoj se nalazila neka tečnost. Malo sam promućkao, ali tečnost je bila poput vode. "Znaš li šta je to?" Pitao me je. Zaista nisam imao pojma, nisam mogao ni da slutim. "To ti je, lutko moja, da izvineš, homeopatski rastvor iz žlezda naših štićenika u trenucima njihove životinjske ushićenosti. Znaš, mi smo im uz pomoć naših dragih donatora i partnera, omogućili, u okviru projekta: SAVE THE NAZIS, da obavljaju tzv unutrašnju ejakulaciju. To je naš doprinos onom univerzalnom idealu da svako ima pravo na sreću. Naš ministar, budući human i saosećajan, lično je nadzirao tok projekta, svesrdno se založivši da naši štićenici dobiju svu sreću koja im je neophodna da bi mogli da budu još srećniji. Naša sreća je u njihovoj sreći. Uvek imaj to na umu i nećeš pogrešiti. Napravićeš ti zavidnu karijeru u stratosferama socijalne politike."

Gledao sam ga tupo i krajnje zbunjeno. Pitao sam se, šta će njemu, pobogu, homeopatski rastvor žlezdanih izlučevina nekih tamo privezanih i istraumiranih hipermongoloida i kojekakvih osmih putnika? "Ne razumeš?" Nastavio je. "Veoma jednostavno, objasniću ti. Nisu oni vezani zato što ih mi mučimo ili uživamo u tome, već zato da bi oni bili srećni. Ne zaboravi, naša sreća je u njihovoj sreći. Kada budeš uzeo par kapi tog rastvora biće ti jasnije. Zavolećeš moju kobaju više nego majčinu sisu.... Pazi, ako ti je neugodno, mogu ja tebi prvo da popušim, da se otkraviš. Mnogo si mi ukočen, to nije dobro za strategiju reformi i naš evropski put."

Ne znam kako uopšte da poređam reči u neki smisleni sintaksički tok, sve u želji da opišem taj čudesan osećaj nagužene obnaženosti pred nezemaljskom te gotovo demonskom pohotom Sekretara Juzbaše. On, kao da uopšte nije bio ljudsko biće, već nešto o čemu ne smem ni da pomislim. Upoznali smo se igrom slučajnosti sudbine ili nadriiluminatskog proviđenja. Tih tranziciono-reformskih godina u osvit nadmenog sunca "evropskih perspektiva" zaposlio sam se kao tzv prodžekt asistant u organizaciji koja se bavila organizovanjem obuke za zaposlene i funkcionere državne uprave i lokalne samouprave. Nekoliko godina sam proveo po hotelima i seminarima upoznavši gotovo četvorocifren broj raznih i svakako bitnih ljudi establišmenta ostataka srpske države u nastajanju i večitom nestajanju. Danju se nešto kao radilo, ali noć je na tim seminarima nosila neke sasvim spontane i prečesto intimne trenutke razmene iskustava i procesa učenja. Seminari su specifična andragogija gde ljudi prvenstveno nauče nešto o sebi samima pre nego o onome šta je tema i cilj seminara. Tek kada se ugase seminarski reflektori i spuste zastori na videlo izlaze pravi karakteri učesnika seminara, a kamo li organizatora ili pervertita u njihovoj službi. Seminarski događaj je zapravo samo povod za jednu duboku introspekciju negde u nekom hotelu na Zlatiboru, Paliću, Vrnjačkoj Banji ili Kopaoniku. Mada, nagledao sam se raznih lokacija i raznih ljudi. Sekretar Juzbaša je bio poput višnje na šlagu, nekako poseban i uzvišen. Plenio je pažnju polaznika seminara. Držao je ljude pod nekom vrstom hipnotičke kontrole njegovog raspuklog glasa. Neverovatno muževna energija izbijala je iz njegovih pokreta, manira, govora, paradigmi. Voleo je da liže guzu.

Nedugo nakon nekih igrica našao sam se u njegovom zagrljaju. Nisam znao da zreo i prezreo muškarac, pa još i visoki državni funkcioner, može da prede. Počela je njegova zvezdano-romantična beseda sa kabalističkom poukom: "Baš sam sinoć buljio u Orion, sve mereći gigante: Sirijus (koji kao Pas prati lovca što u rukama drži glavu beštije - tarot karta Luda) - Betelgez - Rigel - Aldebaran (levo oko Bika) - Prokion. Čuvena zimska konstelacija koja spaja Istok i Sever u jednu te Jug i Zapad u drugu nebesku ravan. Velika kola, sazvežđe istine. Ključna tačka - Mizar, ima tananog dvojnika. Čakra adžna i posestrima joj bindu sa zadnje strane. Bindu - tačka Kof kod kabalista, brojčana vrednost 100, sazvežđe Riba.... I kad dođosmo do Severnjače, uhvatismo se nebeskog stuba koji vodi van Univerzuma, ali moramo znati pravo vreme, jer odatle se uskače u srce Oriona, na onaj simpatični romboid što svake noći žuri i ne čeka nikog."

Tako je nadahnuto pričao, mada pominjao je i hendikepiranu decu u kontekstu koji ću ovde izostaviti jer svest prosečnog čoveka koji bi možda čitao ovaj tekst ne bi to mogla da shvati i prihvati, već bi to pripisala bolesti ili ludilu pisca ovih redova. No, nije tako.... Ja sam apsolutno normalan, nego samo pokušavam da ne prenesem sve šta čujem i vidim i što dopire do mene. O, da li ja to sam izazivam takve stvari i persone ili je to srednji prst sudbine? Nije ni bitno. Ovo je samo jedno od apokrifnih jevanđelja.

"Uostalom mitovi i tradicija," nastavio je svoju besedu Moćni Sekretar, nakon uzimanja gutljaja domaćeg absinta, "služe da pobude Imaginaciju, Inteligenciju i Intuiciju a ne da ih slepo sledimo jer u tom slučaju nećemo stići nikud. Protok vremena menja modalitete manifestovanja zakona prirode. To je jedna "paklena" dinamika. Kao da postoji nekakav svetski duh koji na neki čudesan način aktuelizuje neke stvari, neka mesta, neke procese, pa ko je u skladu sa tim gradiće svoju svest a ko nije onda neće. Jebanje u dupe je znak poštovanja. Želim da budem pušen. Osećaj pušenosti jeste značajno samopotvrđivanje. To je osećaj obožavanosti. Pušen, znači biti obožavan. Neko, nije važno ko, obožava tvoj tako intiman deo nečim što služi za uzimanje i mlevenje hrane. Uzima u sebe nešto što mokri i što ispušta životvorno seme. Progutati tek ištrcano seme mongoloida je neviđeno zadovoljstvo. No, to je velika privilegija i to se uči na višim stepenovima, ali o tome nećemo govoriti na sutrašnjem seminaru. Donatori ne vole kad im se istina kaže direktno u lice. "

уторак, 16. фебруар 2010.

CHETNIXPLOITATION: NOVI BLOG!

Zajedno sa kolegama i saradnicima, Son of Manom (na slici levo, s pivskom flašom) i Alexandrom (na slici desno, posmatra cepanku i pita se koja je veća) osnovao sam udruženi blogerski poduhvat pod naslovom CHETNIXPLOITATION.

Termin chetnixploitation prvi je upotrebio bloger Bobby Peru u komentaru rivjua filma GRBAVICA by Aleksandar Janjić. Diskusija povodom tog filma inspirisala nas je za pokretanje zasebnog bloga koji bi se bavio tom vrstom zločina protiv filma i umetnosti uopšte.

Chetnixploitation je zajednički naziv za (prvenstveno filmska) dela u kojima se, uglavnom naivno i jednostrano, s predumišljajem (dakle, zlonamerno) ili iz lenjosti/gluposti/neznanja, prikazuju ratovi na prostorima bivše Jugoslavije i njihove posledice po običnog čoveka, na način groteskno simplifikovan tako da se za (skoro) sva zla i užase uglavnom okrivljuju Srbi tj. 'četnici' dok se istovremeno relativizuje, ili umanjuje, ili sasvim negira odgovornost za rat i učešće u njegovim užasima kod drugih strana (hrvatske i bošnjačke).

Svrha ovog bloga je prvenstveno da se grupica piskarala (i poneki filmski kritičar!) malčice zeza na račun određenih filmova (i njihovih autora) za koje mislimo da su zezanja vredni uprkos tome što pokušavaju da se bave ozbiljnom tematikom na (ne)ozbiljan način. I da sve to tutnemo na jedno mesto, naravno.

Osim zabavne, blog ima i edukativnu svrhu, jer želi da skrene pažnju filmofila na jedan antifilmski, zločinački trend medijske viktimizacije jednog naroda (ovde: srpskog) kroz samo naizgled nevine, samo površno gledano 'objektivne', 'tople ljudske priče' (sa dežurnim žrtvama i dežurnim krivcima).

Detaljniji opis naših planova i namera, kao i prve rivjue, potražite na blogu!

SRPSKE NARODNE PESME

užitak koji mi je nedavno prouzročio ponovni susret sa pesmom BANOVIĆ STRAHINJA naveo me da se podsetim nekih od najznamenitijih srpskih narodnih pesama. na ovu reprizu, neučinjenu još od srednjoškolskih dana (znam, sram me bilo!), spremam se već nekoliko meseci unazad – još otkako sam, zarad spremanja za intervju s kadijom povodom filma ČUDO, pročitao i PATOSIRAO SE pesmom BOLANI DOJČIN.
i odmah da kažem da smatram da su BOLANI DOJČIN i BANOVIĆ STRAHINJA dve najlepše i najgenijalnije narodne pesme koje su meni poznate (a pošto nisam preterani stručnjak, nadam se da ima JOŠ ovakvih - manje poznatih, a jednako dobrih)!
BOLANI DOJČIN je kvintesencija srpskog vesterna (iz doba kad su američkim westom jurcali samo bivoli i pokoji indijanac) : heroj koga su svi napustili bori se za čast, iako sa slabim šansama, i sam samcit uspeva da potvrdi svoju vrednost i ono za šta se bori, sa pay-offom koji je maltene orgazmično explozivan.
što je najbolje, u toj pesmi je sve iskazano sa upravo genijalnom ekonomijom, bez i najmanjeg skretanja, rastezanja, zbrzavanja, kvarenja tona ili bilo čega sličnog: ekonomija izraza, perfektno pogođenih metafora i poređenja, balans akcije i emocije… sve je SAVRŠENO!
BANOVIĆ STRAHINJA je sve to, i još ponešto više, pošto on ima još dublju i neočekivaniju/originalniju temu, sa twistom na kraju koji, makar i ne bio previše ubedljiv, zvuči predobro da ne bi postojao, makar kao ideal.
beskrajno mi je prijao anti-autoritarni ton koji provejava kroz mnoge od njih, sa BANDOGLAVIM JUNACIMA KOJI NE JEBU ŽIVU SILU: legendardno je markovo oranje drumova (genijalno!!!), ali navešću radije manje citiran primer, iz ŽENIDBE DUŠANOVE, gde miloš voinović, junak inkognito, ovako odvraća (ne turskom, nego srpskom) caru, koji mu je kazao da skine kabanicu koja deluje prevelika na njemu, golobradom:
"Sjedi, care, pak pij rujno vino,
"Ne brini se mojom kabanicom;
"Ako bude srce u junaku,
"Kabanica neće ništa smesti:
"Kojoj ovci svoje runo smeta,
"Onđe nije ni ovce ni runa."
u istoj pesmi ima i genijalan blago-muškošovinistički hint (jednadžba žene = ovce):
"Kako ćeš ti poznati đevojku,
"Kad je nigda ni viđeo nisi?"
Al' govori Miloš Voinović:
"Ne brini se, care gospodine!
"Kad ja bijah u Šari planini
"Kod ovaca dvanaest hiljada,
"Za noć bude po trista janjaca,
"Ja sam svako po ovci poznav'o;
"Roksandu ću po braći poznati."
vrlo je zabavan i dobar twist u ŽENIDBI KRALJA VUKAŠINA, gde vukša navede udatu ženu da izda svog muža, a kad joj sjebe dragog, ovaj na samrti kaže, otprilike, 'kako je mene izdala tako će i tebe, čuvaj se, brate, nego bolje za ženu uzmi moju sestru, ona će ti biti verna', na šta podstrekač na neveru i ubica kaže: 'jebote, u pravu si, prikane: rastgnite kuju, a dajte momčilovu sestru jevrosimu da joj napravim marka kraljevića!'
siguran sam da se feministkinjama ne bi dopala ova pesma i njen kraj, ali šta da se radi, takvi smo mi srbi…
ZIDANJE SKADRA je dirljivo i lepo kako ga i pamtim, sa nagrađenim nevjerama (braća koja prekše datu reč, i kažu ženama da sutra ne nose ručak zidarima) i kažnjenim poštenjacima (Mladi Gojko vjeru ne pogazi, /I on svojoj ljubi ne dokaza.).
jedan od najlepših momenata u bilo kojoj pesmi, ne samo našoj, je deonica kad naivni gojko ujutro vidi baš svoju ženu kako neznajući dolazi po svoj usud, da bude živa zazidana:
Ugleda ga tanana nevjesta,
Krotko hodi, dok do njega priđe,
Krotko hodi, tiho besjeđaše:
"Što je tebe, dobri gospodaru!
"Te ti roniš suze od obraza?"
Al' govori Mrljavčević Gojko:
"Zlo je, moja vijernice ljubo!
"Imao sam od zlata jabuku,
"Pa mi danas pade u Bojanu,
"Te je žalim, pregoret' ne mogu.'
Ne sjeća se tanana nevjesta,
No besjedi svome gospodaru:
"Moli Boga ti za tvoje zdravlje,
"A salićeš i bolju jabuku."
Tad' junaku grđe žao bilo,
Pa na stranu odvratio glavu,
Ne šće više ni gledati ljubu;
mračno-humoristička je scena na kraju UROŠA I MRNJAVČEVIĆA u kojoj besni otac vukašin juri oko crkve svog sina marka kraljevića (jer nije ocu dosudio carstvo) i hoće da ga ubije, a ovaj ne sme da se brani jer
Bježi Marko ispred roditelja,
Jer se njemu, brate, ne pristoji
Sa svojim se biti roditeljem,
a koja se završava prelepo sročenim, zlokobnim proročanstvom (Što su rekli, tako mu se steklo.)
na pregenijalnu kulminaciju SMRTI MAJKE JUGOVIĆA teško da treba i podsećati, ali ipak, kad majka u ruke uzme otkinutu ruku svog sina, koju je gavran doneo s kosova polja:
"Moja ruko, zelena jabuko!
"Gdje si rasla, gdje l' si ustrgnuta!
A rasla si na kriocu mome,
"Ustrgnuta na Kosovu ravnom!"
pesme o MARKU KRALJEVIĆU su zaista vrh! on je totalno genijalni super-heroj – i to bliži savešću i mrakovima mučenom betmenu nego li nacistički decidiranom i sigurnom supermenu, sa legendarnim vapajem nakon što na prevaru i uz pomoć vile prikolje musu kesedžiju:
"Jaoh mene do Boga miloga!
Đe pogubih od sebe boljega."
prosto je zadivljujuća moralna veličina koju priprosti (?) srpski seljak/pevač uspeva da podari svojim junacima, koji su mnogo više od pukih idealizovanih wish-fulfillment fantazija.
MARKO KRALJEVIĆ UKIDA SVADBARINU je esencijalna ŠEJN-priča: dobri momak dođe i sam oslobodi raju od zuluma. s tim što je marko daleko veći šeret i frajer od šejna, pa tako nalazimo i sledeće smehotresno zajebavanje:
(kaže turčin)
"Ne daš blaga, sa mnom se podsmevaš;"
Pa potrže teška buzdovana,
Te udara Kraljevića Marka,
Udari ga tri četiri puta.
Nasmeja se Kraljeviću Marko.
»O junače, Arapine crni!
"Il' se šališ, il' od zbilje biješ?"
Ciči Arap, kao zmija ljuta:
"Ne šalim se, već od zbilje bijem."
Ali Marko poče besediti:
"A ja mislim, da se šališ, tužan;
"A kad, more, ti od zbilje biješ,
"I ja imam nešto buzdovana,
"Da te kucnem tri četiri puta;
"Koliko si mene udario,
"Toliko ću tebe udariti,
"Pa ćem' onda na polje izići
"I iz nova mejdan započeš."
Trže Marko buzdovana svoga,
Pak udari Arapina crna,
Kako ga je lako udario,
Iskide mu iz ramena glavu!
Nasmeja se Kraljeviću Marko:
"Bože mili. na svem' tebi vala,
"Kad brž' ode sa junaka glava!
"Kan' da nije na njemu ni bila!"
pošto je počistio gamad, marko, kao pravi uber-cool baja, kaže:
"Gdi devojka ima za udaju,
"Neka traži sebi gospodara,
"Nek s' udaje, dok je za mladosti;
"A gdi junak ima za ženidbu,
"Nek se ženi, neka ljubu traži;
"Od sad više nema svadbarine.
"Marko za sve svadbarinu plati."
što se tiče marka, on JESTE spoj hogara strašnog i konana i homera simpsona i nikole iz 'mi nismo anđeli', dakle, on JESTE mrcina on so many levels, ali je takođe i šarmantan i zabavan i mudar (najčešće kad je kasno) i pravičan (kao što se vidi u 'urošu i m-ićima', gde je sudio 'ni po babu ni po stričevima…') i samokritičan ('pogubih od sebe boljega…'), u svakom slučaju komplexan i dražestan lik!
sve ove aspekte njegovog lika i dela sjajno je prikazao crtač i scenarista nebojša pejić u svojim stripovima koji su prvo izlazili u strip pressingu, a potom su sakupljeni i u album, koji je MUST HAVE (izdao novosadski skc pod naslovom Doživljaji Kraljevića Marka): to je unikatno duhovit i zabavan strip i ima 100% Ghoul's seal of approval!
o STRAHINJI i DOJČINU ne smem ni da počinjem jer ne znam kad bih i gde završio; zato ću samo reći da od to malo svetske junačke poezije što sam čito (ponajviše engleske), JEDINO što prevazilazi ove naše narodne pesme jeste EP O GILGAMEŠU, koji je prosto neljudski koliko je genijalan; odmah za njim, po mom skromnom mišljenju, dolaze gorepominjane pesme. kakvi jebeni GRENDELI, kakvi SIR GAWAYNi i ostala buranija!
ako ima boljih, otvorena sam uma, rado ću poslušati preporuke!
do tada, za one koji u svojim kućnim bibliotekama nemaju ove pesme (sram vas bilo!), evo ih ovde:
u knjiškom obliku, preporučujem izdanje:
ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA KOD SRBA – izdao moj rođeni izdavač, NKC, a priredio 'kontroverzni urednik' steva bošnjak.
uprkos diskutabilnom pogovoru priređivača i pomalo 'nekonvencionalnoj' podeli pesama (i to na celine: 'uspon carstva srpskoga', 'marko kraljević', 'propast i lament', 'hajduci i uskoci', 'bune i bojevi' i 'pesnik kao čestica narodna') ovo je daleko najbolja antologija ove vrste od svega što igde videh: bolja od one stare, by SKZ, beskrajno bolja od bilo čega za lektiru i đecu, i naravno, raznovrsnija od antologije pesama (samo) o marku kraljeviću, koja se takođe mogla kupiti za razumnih 650 din.
ipak, ovo je prava stvar:
- tvrd povez!
- veliki format!
- debele stranice!
- jasna i dobra štampa!
- ćirilica!
- fino grafičko uređenje!
- mestimične ilustracije!
- 630 strana!
- skoro 100 pesama!

понедељак, 15. фебруар 2010.

Metafizika i estetika u umetnosti horora

Imam zadovoljstvo da vas obavestim o jednom zanimljivo-zvučećem horor-seriously dešavanju u kome, začudo, ja ne učestvujem, a na žalost, najverovatnije neću moći da mu prisustvujem ni kao posetilac – ali zato obaveštavam i pozivam ostale potencijalne interesente.


Akademski filmski centar

Dom kulture Studentski grad

Sreda, 17. 02. 2010. u 20:00, Mala sala


SKRIVENO U LIŠĆU


Metafizika i estetika u umetnosti horora


Horor kao filmski žanr nikada nije pustio dublje korene u domaćoj kinematografiji. Sporadični izleti autora u predele nestvarnog i onostranog su i ostali upravo to -izuzeci u ogromnom prostranstvu jugoslovensko-srpskog filmskog (soc)realizma. Kao nesvakidašnji izuzetak ističe se serijal “Priče tajanstva i mašte”, rađen u produkciji Radio Televizije Beograd sedamdesetih godina prošlog veka, u kojem su nastali filmovi (Đorđa Kadijevića, Branka Pleše) koji do danas predstavljaju vrhunce žanra u našoj kinematografiji. Ipak, posmatrajući horor kao filmski žanr danas, može se doći do zaključka da bi većina filmova iz već spomenutog tv serijala, danas, verovatno bili klasifikovani kao visoko umetničke drame-misterije. Ali, upravo u takvim ostvarenjima su prikazani najneobičniji oblici strave i užasa … U okviru programa, čiji naziv predstavlja slobodan prevod imena japanske knjige samuraja-Hagakure, prvo će biti predstavljen film Save Trifkovića nastao u Akademskom kino klubu.


RUKE LjUBIČASTIH DALjINA
r: Sava Trifković, 1962.
razgovor sa autorom

ULAZ SLOBODAN

Takođe, nedelju dan kasnije, još horora na istom mestu:

Sreda, 24.02.2010. u 20:00, mala sala
Animirana sreda
HOROR U ANIMIRANOM FILMU
Uvodna reč Nikola Majdak

недеља, 14. фебруар 2010.

THE BEYOND aka L'aldilà (1981)

aka E tu vivrai nel terrore - L'Aldilà
aka Seven Doors of Death
aka The Beyond

***(*)
4-
Po mnogima, uključujući i potpisnika ovih redova, ovo je kvintesencijalni Fulčijev film – onaj u kome su se splet okolnosti, ambicija i talenata najzad sklopili na gotovo savršen način, i dali antologijski proizvod italo horora, a i šire. Fulči ga je, s neskrivenim ponosom, nazivao 'apsolutnim filmom': ''Moja ideja je bila da napravim apsolutni film, sa svim užasim našeg sveta. To je film bez zapleta: samo kuća, ljudi, i mrtvaci koji se vraćaju S One Strane. Nema tu logike, samo sled prizora. More Tmine, na primer, je apsolutni svet, nepokretni svet u kome je svaki horizont sličan.'' Skica zapleta na koju se nižu pomenuti prizori sastoji se u sledećem: mlada njujorčanka, Liza (Katriona Mek Kol), dobija u nasledstvo prastari hotel u Nju Orleansu, i pokušava da ga dovede u upotrebljivo stanje, ne znajući da se u njemu nalazi jedna od Kapija Pakla kroz koju curi i na okolinu se mijazmično širi pradrevno Zlo…
Opresivna atmosfera starog američkog grada uhvaćena je perfektnom kamerom Serđa Salvatija, čiji je doprinos ovom filmu posebno nadahnut: zlokobnost koju prizivaju kompozicije kadrova (u predivnom wide-screenu!) i igre svetlosti, senki i nemirnih boja savršeno pristaju svetu u kome zlo može u svakom trenu da iskrsne iz najneočekivanijeg ugla – i najčešće to i čini. Mrtvaci ustaju, i krvavo se obračunavaju sa živima; slepe žene koje su možda tek sablasti; psi koji se okreću protiv gospodara; uklete slike i nemrtvi slikari-vešci; poplavljeni podrumi, buđava kupatila, kiselinom nagrižene mrtvačnice, paucima-opsednute biblioteke, bolnice ispunjene teturavim mrcinama i kulminacijski, nezaboravni (mada prekratak!) prizor Pakla s one strane – siv, beskrajni horizont ništavila u kome sumorno leže obeznanjene, uklete duše, opepeljene sa tlom…
Smelo napustivši ikakav privid 'realizma', narativne logike i linearnosti, S ONE STRANE se potpuno okreće logici košmara – bezizglednog, bezizlaznog, cikličnog. Besmisao vlada svime, i nikakve prolazne epizode herojstva i akcije neće, u krajnjem saldu, doneti holivudsko spasenje; apsurd je ime igre; sva vrata, i svi prividni izlazi vode nazad, u klopku; a ljudsko leglo je tek krhka orahova ljuska na okeanu tmine što pritiska sa svih strana i prodire kroz pukotine, trujući delirijumima neljudskog. Lavkraftovske natuknice efektno potcrtavaju nihilističko crnilo ovog filma (mada je LIBER EIBON, kao instrument otvaranja Vrata Pakla, zapravo izum Lavkraftovca, Klarka Eštona Smita), i živa smrt koja opseda likove filma nije tek još jedna banalna zombi-zaraza već metafizički usud koji ovaploćuje entropijsku apokalipsu koja se s neminovnošću prirodnog zakona obrušava na mizernu ljudsku rasu.
Čovekova telesnost nikada nije delovala tako krhko: lanci kidaju kožu a živi kreč nagriza tkivo; oči se kopaju i prstima i ekserima; pseće čeljusti s lakoćom kidaju ženski vrat uz obilato šikljanje predivno-crvene krvi; kiselina izjeda poslednje tragove ljudskosti, a dečje lobanje eksplodiraju kao dinje. Nema milosti; nema spasa. Začarani krug vodi samo na jedno mesto: pakao sivila i beznačajnosti. Kako Fulči i sam reče: ''Mislim da svaki čovek bira sopstveni unutrašnji pakao, u skladu sa svojim skrivenim porocima. Zato se ja ne bojim Pakla, jer Pakao je već u nama. Začudo, ja ne mogu da zamislim postojanje Raja, iako sam katolik – ali možda me je bog napustio? – a opet, često sam zamišljao Pakao, jer živimo u društvu u kome se jedino Pakao može zamisliti. Napokon, shvatam da je Raj neopisiv. Mašta je mnogo jača kada je pritiskaju užasi Pakla.''
Nihilizam, dosledno sproveden do samog kraja, pojačan je činjenicom da su glavni likovi ovde, kao retko gde kod Fulčija, simpatični i prijemčivi (Mek Kolova ima dobru hemiju sa vickastim Dejvidom Vorbekom): kada na kraju i oni završe slepi i izgubljeni usred Pakla – udarac je utoliko jači što smo do tada navijali za njih. Ali svet Fulčijevog 'Nju Orleansa' odavno nije ljudski: nema tu helikoptera ni ostrva na koja bi ljudi pobegli od najezde ovih mrtvaca; oni već na početku filma jesu na ostrvu, krhkom kao i sam Nju Orleans – ostrvu prividne ljudskosti koje, do kraja balade, biva potpuno istopljeno u Mrakovima S One Strane.