петак, 20. мај 2011.

Prvi put sa Sinom na jutrenje


             U sredu 18. maja otišao sam u daleki Zrenjanin da pripomognem Sinu Čovekovom (aka Abraxas, aka Bojan Pandža) tokom promocije njegove knjižice sa nehumano predugačkim (i ako ćemo pravo: bezveznim) naslovom. Evo nekoliko opširnih impresija vezanih za to zbitije.
            Prva polovina puta vodila me kroz južno-centralnu Srbiju pod krečno-belim oblacima i u izmaglici, a u nekim deonicama bogme i u pravcatoj magli: malo šta mi oku prija kao to, pa sam planiranu literaturu za bus jedva načeo, pošto su me predeli spolja neodoljivo mamili u opservaciju i meditaciju. Pažnju namenjenu čitanju dodatno su mi odvraćale misli na ideju koja mi je došla prethodne noći, vezanu za novu priču koju nameravam napisati ("Grob Save Savanovića"!), pa sam sebe zabavljao forama i fazonima, a i čitavim rečenicama koje sam smišljao zureći u – pejsaže u magli.
            Tokom druge, severnije polovine puta sunce se ipak probilo kroz ćebad od magle i oblaka. Dan je postao konvencionalniji i stoga nezanimljiviji, te se bacih na drugu knjigu – odnosno upravo onu koju je te večeri trebalo da promovišemo: Vodič niz dokumentarni film. Većinu tih textova čitao sam mu na blogu, a poneke, sporadično, i iz knjige, ali tek sada uzeh da to bistrim od korice do korice, i nađoh vrlo malo mana – od kojih je najveća ta da Sin o filmu PARADISE LOST -kojeg i on i ja smatramo možda i najboljim dokumentarcem iz čitave ove priče- nije napisao ni približno dobar niti pak dovoljan text kakav priliči povodu, i kakav on inače ume, čak i povodom mnogo slabijih filmića; zapravo, skoro da i nije obrazložio zašto je baš taj film toliko dobar i vredan pažnje.

            Već na stanici je počelo nerviranje – na koje sam, odmah da kažem, krenuo spreman – pošto je nesrećnik ne samo bio u zabludi da put busom od Beograda do Zrenjanina traje pola sata (!), nego je još uzeo najjeftiniji bus koji postoji, zbog čega je njime obišao svako selo, zaseok i krivinu na putu do Zr, što je dodatno produžilo njegov put, i moje čekanje na njega, na stanici. Kada je izašao, na njegovoj desnoj ruci zapazih novi artwork: ispod nedavne tetovaže, omogućene basnoslovnom zaradom od prodaje knjige, sada se nalazio duborez načinjen u goloj koži žiletima i vadičepom. Videlo se da je svež i još sirov, od pre dan-dva.  

Naravno da copina nije našla za shodno da se pre polaska na put raspita kod organizatora i svojih drugara u Zr gde i kako da od stanice dođe – a pošto je to sve neka low-fi ekipa, doček kolima je bio iz sasvim nekog drugog fancy filma – te zato ostade uvek-pouzdani taxi, koji za kaznu pustih da on plati. Ionako je to izašlo samo 150 din, koje su mu posle, nakon mnogo kukanja, refundirali (uz opasku da nas je taxista "odrao"). Srećom, bar ja sam pre polaska upamtio adresu na kojoj je naša destinacija, pa tamo stigosmo bez problema.
Klub "Klupče" se pokaza kao jedno baš fino mesto, prostrano (tri prostorije koje se nadovezuju jedna na drugu), prijatno i dobro uređeno. Na zidovima smesta zapazih izložene printove izvesnog Aleksandra Todorovića koji podsećaju, pomalo, na radove Džoa Kolmana, s tim što su ovi eksplicitnije društveno angažovani, u pravcu kritike ideologija. Naslov im je "Sveti izmi", i predstavljaju kolaže "svetih krava" kapitalizma, komunizma, fašizma, srbizma. To sve izgleda bolje nego što zvuči.

Pošto smo se tu aklimatizovali i okrepili, te upoznali sa Danielom Jelisavac, "gazdaricom" Klupčeta i našom domaćicom, ja zatražih da malo obiđemo grad, što je ona ionako imala u planu da nam predloži. Obiđosmo glavnu ulicu i knjižaru "Teatar" u kojoj Sin ushićeno otkri da je na rafovima u prodaji čak i – njegova knjiga! Taj prodavac će u narednim danima imati o čemu da priča: kakav mu je autor, i kakve knjige, došao u radnju.

Glavno odredište naše šetnje – tokom koje mi je Daniela pričala fragmente svog bogatog životopisa koji se proteže preko pola Evrope – bio je stanoviti Muzej Destrukcije. Međutim, prethodno je trebalo nešto ubaciti u stomake, pa za te svrhe odosmo u jednu prodavnicu leskovačkih specijaliteta. Sinko je bio nešto smoren, nije mogao da odredi da li je gladan ili ne, što je i logično: veliko derište je 15 minuta pre toga apetit pokvarilo lizanjem sladoleda, što je svakako bio prizor vredan beleženja (mrcina u crnom od dva metra sa svastikom i koječime urezanim u kožu – koja liže sladoled na glavnom gradskom trgu!). Nažalost, dok smo Daniela i ja otišli do radnje po baterije za njen foto-aparat, ovaj je već proždrao slasticu, tako da se na slici jedva vidi šiljak na dnu korneta. 

U Leskovičarnici je Sin zapazio na spisku ponuda detalj koji mu je savršeno legao: jedan ćevap = 30 dinara, pa je naručio upravo to. Veoma ga je razočaralo kada mu rekoše da niko nikada tu nije naručio JEDAN ćevap, i da ih ne prodaju u količinama ispod 5 (pet)! Sin na to demonstrativno napusti radnju, pa i naše društvo. U jednom od za njega karakterističnih napada "lutki" naprasno se smorio svime: nije mu bilo do "muzeja", koji je u tom trenu bio na 50 m od nas, niti do našeg društva, samo je hteo da ode u neku hladovinu i vegetira. Daniela ga je neko vreme molila i ubeđivala da je bezveze da tek tako ode nazad, dok ja na to nisam trošio energiju, jer znam kakav je patetično-asocijalni i nedokazani mazgov kad nešto utuvi u svoju glavudžu, i da ne vredi trošiti reči. Samo sam ga uslikao u trenutku njegovog najvećeg kretenizma, a onda ga pustismo da se, kad je baš zapeo, vrati nazad u Klupče.

Muzej Destrukcije se pokazao kao spektakl zbog koga je vredelo potegnuti 6 sati busom iz Niške Banje do Zrenjanina, i još 6 sati nazad – ali o tome u zasebnom mega-slikovitom izveštaju.
Kad se vratismo u Klupče veče je već padalo, a Sinko se našao okružen obožavaocima i uveliko je valjao knjige. Među pacijentima je bio i izvesni lik koji mi je izokola spočitavao što ga nisam prihvatio za prijatelja na Fejsu – ali kao što će iz dalje priče biti jasno, moj instinktivno-prekognitivni osjećaj tom prilikom bio je tačan kao i uvek. Znam da je to smrtnicima dosadno, ali Ghoul is always right!

Primaklo se 20h i vreme za početak promocije. Naravno da Sin nije na licu mesta proverio inserte iz dokumentaraca koje sam ga naterao da pripremi: slepac me je čak popreko gledao sa svojim "Pa proverio sam ih kod kuće!" i nije vredelo da mu objašnjavam da ove inserte neće puštati sa svoje kućne mašine već sa ovdašnje, koja možda nije istovetna onoj kućevnoj. I naravno da i nije bila. Ali neka ga, neka uči iz iskustva, kad neće od učitelja. Elem, budući da su na laptopu imali samo Gom Player, kojim Sin nije vičan baratati, bilo je malo tehničkih zavrzlama oko njegovog upravljanja playlistom, puštanja inserata itsl. Al jebi ga.
Ovim povodom okupilo se nekih 15-20 obožavalaca kulta Abraxasa: fizionomije i imidž tih mladunaca bili su jasni pokazatelji da se ne radi o slučajnim prolaznicima ili strancima. Takođe, nije bilo u publici kojekakvih tetki, starkelja i klinčurije čijom se nazočnošću na svojim promocijama toliko ponose neki pisci koje neću imenovati. Ovi koji su došli, znali su dobro gde su, kod koga i zašto došli. Kao što ja to uvek ponekad kažem: bolje 20 ciljanih slušalaca nego 50 slučajnih posetilaca!

Naravno, kao što je poznato onima kojima je to poznato, Sin je dobar za kompjuterom, ali ne i na pozornici; mnogo je bolji kad piše, nego kad priča. Zato je i bio neophodan "specijalni gost", tj. ja, da njime upravlja i da ga režira i podstiče i vodi, jer ovaj kad bi bio prepušten samom sebi, mikrofonu i sobi punoj ljudi – ne smem da zamislim na koju propast bi to ličilo. Tu sam došao spreman i svestan toga da imam da budem animator, ili još bolje – re-animator, koji treba da tu mrtvosanu telesinu povremeno drma strujom kako bi neprobirljiviji delovi posetiteljstva bili obmanuti prividom živog čoveka koji, kao, nešto govori.
Ako ništa drugo, barem nije mnogo mucao, i uglavnom nije odgovarao jednosložnim rečima i prostim rečenicama, a onde gde jeste, ja sam bio spreman da ga bocnem potpitanjem ili provokacijom kako ovaj ne bi ostao da se blentavo kliberi nakon nečega za šta je naivno verovao da predstavlja odgovor. Našao sam se tu, takođe, da mu ponovim pitanje kad zatreba, ili da ga uprostim u slučaju kada je njegova složenost prevazilazila njegovu memoriju, ili prosto da ga podsetim gde je stao i o čemu je uopšte pričao onda kad bi "izgubio nit"... Suptilnim spletom svojih trade-mark gestapovskih metoda za razvezivanje jezika uspeo sam da prilično uspešno dirigujem tom mrcinom tako da je priča, rekao bih, bila okej, barem za tu i takvu publiku koja i ne očekuje nekakvo akademsko predavanje.

Time hoću reći da je Sin uporno odbijao bilo kakvu explanaciju, elaboraciju a kamo li ilustraciju sporadičnih apodiktičkih tvrdnji; retke misli još ređe su bile razvijane u nešto nalik koherentnom diskursu, a on se očito najkomotnije osećao u autobiografskim deonicama, koje su najprirodnije i najnesputanije kuljale iz njega. Kad je trebalo objasniti zašto je neki dokumentarac "mnogo dobar", ili zbog čega je Čarli Menson tako bitna figura, priča je postajala tanka, a ja nisam insistirao previše, videvši dokle to otprilike u ovim okolnostima može da ide, i ne gurajući preko toga.
Iako smo puno pričali o Mensonu – uostalom, svi inserti koje je spremio ticali su se njega! – jedino što smo o njemu od Sina saznali jeste da je Čarli – "Car! Najveći car koji je ikada postojao!" Inserti sa Čarlijevim bulažnjenjima te tvrdnje – bar po meni – nisu dokazivali (naprotiv!), a Sinko svakako nije bio u stanju da ih elaborira ili pojasni. Ako ništa drugo, bar su te tirade poslužile da Sin i ja malo dođemo dahu, gucnemo Koka Kolu, odnosno da se on vrati u svoj fletlajn a ja da razmišljam o sledećem pitanju. 

U jednom od tih inserata nekakv američki neo-nacista je govorio o svom udivljenju prema Mensonu. Budući da smo bili gosti zrenjaninskih anti-fašističkih aktivista, nađoh za shodno da Sina upitam o ovome što smo upravo čuli u tom insertu, gde se Čarli poredi sa Hitlerom (u pozitivnom svetlu; kao, "to majka jednom rađa!") – dakle, da li je to stvarno tako, i koji je uopšte njegov stav prema tome. Njemu u spas priskočio je maločas pomenuti lik, koji je na moju opasku da se ovde nalazimo među anti-fa omladinom, našao za shodno da borbenim glasom istakne da je on "anti anti-fa", što izazva komešanje, negodovanje i započe situaciju na ivici incidentne, u kojoj je ovaj odbijao da zaćuti nego je kenjao kako on ima pravo na svoj stav, to je njegovo mišljenje, i bla bla, a padoše i neke teške reči na ivici psovanja između njega i njegove anti-fa okoline, pa čak i pretnje fizičkim obračunom – samo beše pitanje da li da se to obavi na licu mesta ili ipak napolju.
Ovaj je bio sam samcit, i zaista bi dobio po pičci i to dobro samo da je nastavio sa svojim drčnim i nabusitim galamljenjem, ali posle jedno tri minuta pokušaja da se ovaj ućutka i da se nastavi s promocijom – pri čemu ni Sinovljev apel nije pomogao ovoj "anti anti-fa" copini da, barem zbog njega, umukne – ovaj spontano shvati da će ga prebiti, pa umuče. Sasvim predvidivo, kasnije ispade da je to nekakav verni Sinkov pratilac, koga je ovaj lično pozvao da dođe u Zr iz svog nekakvog selišta na pola puta između Novog Sada i Zrenjanina. Prema prvim komentarima ove "anti-fa" ekipe pomislio sam da je to njegovo selo – Žablje – notorno po copinama ove vrste, te njegovo podrijetlo naslutili i pre nego što ga je ovaj docnije razotkrio, kad je palo auto-tapšanje po ramenu u stilu "Pa da, naravno, odma' sam znao da je iz Žablja! E, tačno sam znao da je iz Žablja! Odma sam reko, ovaj mora da je otuda! Nije ni morao da mi kaže odakle, sve mi bilo jasno!" Međutim, kasnija istraga je utvrdila da je Žabalj nekakvo mirno seoce u kome nema extremista više nego drugde u ovoj extremistima napučenoj i na propast osuđenoj zemlji seljaka, a da su ga ovi ovde "pročitali" ne po extremizmu nego po - akcentu (žabarskom). Eto.

Mada ja u principu uvek navijam za pojedinca protiv grupe, u ovom slučaju ta individua je zaista zaslužila jedno dobro bubetanje: kao prvo, niko ga, ni indirektno, nije prozvao da bi se ovaj oglašavao; kao drugo, nikoga nije zanimalo šta on veruje i za koga navija; kao treće, na pokušaje da barem artikuliše to svoje lupetanje nije umeo da objasni kako je to "anti anti-fa" a da ipak "nije" FA; kao četvrto, stalno je vrteo jednu te istu pokvarenu ploču, kako se njemu ovde uskraćuje pravo na sopstveno mišljenje, i kako su svi ovde fašisti jer ne dopuštaju njegovo neslaganje; kao peto, nije mu prodiralo u tintaru da postoji mesto i vreme za neslaganje, za busanje u "anti anti-fa" grudi, za iznošenje svojih uverenja – a da ova promocija svakako nije bila mesto niti vreme za taj rad. Ali ne vredi...
Kasnije se taj isti "istakao" pitanjem o "onom malom Šiptaru" – misleći na Rastka Pocestu – a onda i opaskom da je on "šiptar, kao karakterna osobina".
No, da skratim: promocija je, zajedno sa insertima i incidentom, trajala oko sat i po, pošto sam ja osećao obavezu da odradim svoj posao maximalno (uostalom, daleki sam put potegao dovde, i ne mogu valjda da okončam meč posle 3-4 runde!), mada mi posle gazdarica reče da bi i sat vremena bilo dovoljno. U svakom slučaju, slušaoci se brzo raziđoše posle okončanja ovoga. Sasvim predvidivo, Sin je zaboravio skroz da je u najavi stajalo da se od njega očekuje da posle promocije pušta muziku, pa to nije ni kazao na kraju promocije – a to ne učini ni gazdarica. A posle im kriv Đavo što publika otišla odmah! To je bio popriličan propust jer je postajala nada da će neko, zapravo, ostati u klubu da pijucka uz Sinovljevo Di-džejisanje, a ovako se svi pokupiše smesta, sem onog smarača, koji je na svoj trapavi način pokušavao da se izvini, kao, imao je najbolje namere i tako to. 

Sin je svoj DJ rad zamislio tako što je skoro-praznom klubu pustio nekoliko idiotskih ex-Yu stvari (uključujući i Himzu Polovinu) - plejada hitova kao sto su "Jugosloveni", "Fa fa fašista", "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo", "U lijepome starom gradu Višegradu", ali sa druge i "Sviđa mi se da ti ne bude prijatno", "Bratstvo i jedinstvo" Damira Avdića i sl. - nakon kojih sam mu svečano obećao da, ako to misli da radi i na drugim apkaming promocijama, na mene slobodno ne računa.
Posle toga, negde pre ponoći, odosmo do obližnje gajbe nekakve ekipe Sinovih znalaca i štivalaca, gde je ovaj sljuštio kilo vina i još koješta, dok su se ovi ostali uglavnom bavili pivom. Usledio je splet živopisnih životnih priča (narkomanija, svirepa i iracionalna ubistva, promašeni životi, beznađe...) praćen muzičkom podlogom u kojoj su se smenjivali Sjuzi & Benšiz, nekakvi ogavni domaći reperi i mestimični hevi metal. Ja sam to sve posmatrao kao podnošljivu, kratkotrajnu exkurziju u svet s kojim jedva da imam dodirnih tačaka, ali u koji vredi ponekad i zaviriti, naročito ako imaš sklonosti ka pisanju.
Negde iza dva po ponoći krenusmo skoro pustim Zr ulicama prema legalu kod našeg domaćina za noć, Relje. Šetnja pod punim mesecom beše prijatna, ako ne računam bojazan da se ova mrcina ne spotakne i sruči svojom nekoordinisanom telesinom na mene. Banjalučki ćevap doneo je preko potrebno okrepljenje. Legalo prekoputa zlokobne napuštene fabrike, te močvara ispred nje, usred grada, bejahu šlag na tortu u toj noći punog meseca, i baš mi beše krivo što nema i foto aparata u blizini da se to jutrenje zabilježi za pokoljenja i oboljenja koja dolaze.
No, neke druge izuzetne fotke gotske i horor provenijencije ipak stižu u narednom nastavku, a do tada, ko je sklon tome, može da pogleda i par nekoherentnih pasusa koje je o Zrenjaninu sročio Sin na svom blogu.
Na gostoprimstvu kao i na svim fotkama okačenim ovde (klikni za veću!) zahvaljujem Danieli iz Klupčeta!

уторак, 17. мај 2011.

Alehandro Jodorovski INTERVJU


             u okviru akcije 'ghoul international, inc.' došlo je vreme da se javnosti predoči razgovor koji sam pre mesec dana vodio sa velikim, jednim i jedinim i neponovljivim, alehandrom jodorovskim. izveštaje o tom velikom događaju – mislim na izložbu zorana janjetova, povodom koje je jodo došao u bg – već ste imali ovde na blogu, a sada, evo najzad i intervjua.
            veoma sam počastvovan što je intervju premijerno objavljen u novom web-magazinu po imenu SPECTACULAR OPTICAL (da, naziv je preuzet iz VIDEODROMA). njega radi isti tim koji stoji iza najboljeg filmskog festivala na svetu, fantazije, pa sam baš zato upravo njima ponudio ovu exkluzivu. dakle, evo ga OVDE, pa čitajte.
            a kad se već nađete na tom mestu, obratite pažnju i na ostatak sadržaja ovog magazina, jer zaista ima ingenioznih intervjua, članaka, eseja i prikaza, te preporučujem svakom pravom kultisti da ovu lokaciju memoriše među favorite u svom brauzeru. baš kao što je fantazija savršeni festival za ghoulish sadržaje, tako je i sadržaj magazina SPECTACULAR OPTICAL savršeni nastavljač tekovina Cult of Ghoula!
            inače, upravo VEČERAS u 18h janjetov drži neku opuštenu i nesumnjivo zabavnu te duhovitu govoranciju o svom crtačkom, stripovskom radu, pa ko je u bg i okolini, neka to obavezno overi. to se dešava na istom mestu gde je još uvek u toku izložba njegovih radova, dakle u francuskom kulturnom centru u kinez mihajlovoj. u njihovoj najavi ovog zbitija stoji:
Zoran Janjetov će pričati o svojim iskustvima tokom dvadesetogodišnje karijere u francuskim izdavačkim kućama, duboko ispreplitane sa Mebijusom i Jodorovskim - anegdote, ostvareni i nerealizovani projekti. Ovaj veliki crtač takođe je i veliki šoumen. Pridružite nam se! 
najzad, ovaj text ovde prošaran je i sa nekoliko snimaka koje je skrivena kamera RTS-a načinila prilikom otvaranja janjine izložbe, a koji su emitovani u prilogu u emisiji metropolis. 
 
izdvojio sam par živopisnijih, na kojima se pored ghoula vide i abraxas, dušman, plisken i horla. to su drugovi čija konspirativna imena otkrivam (po principu: ko zna, znaće), dok su prava imena, adrese i prljav veš dobro poznati redakciji ovog bloga, ili barem njegovom uredniku.

понедељак, 16. мај 2011.

EBM - Industrial - Darkwave - Dark Electro - Coldwave


             u načelu ne bavim se reklamama za druge sajtove i blogove izvan linkova i praćenja sa strane, ali na ovo mesto moram da vam ukažem. elem, otkrio sam NAJBOLJI blog za jednu od sorti muzike koja mi srcu godi, pa velim, možda će još nekome. u pitanju je blog sa koga možete skinuti stvari iz svih gore u naslovu nabrojanih (pod)žanrova mračno-ritmične elektronske muzike.

            da budem jasan:

            1) EBM i srodni mu pravci nisu sve što sada slušam, tako da ovaj blog dole ne pokriva ni 50% mojih trenutnih muzičkih interesovanja (a u koja spadaju još i – neofolk, military industrial, poneki black metal + gothic + doom, dark ambient i još razna neka teško opisiva ludila).

            2) EBM mi je nešto kao guilty pleasure, nešto što (pre)često sklizne u vulgarnost, sirovost (mislim, muzičku: za textove me nije briga nimalo, mada su i oni uglavnom banalni – ali to važi i za 99,6% svekolike popularne muzike).

            u svakom slučaju, ovaj dole blog me je oduševio jer nema nijednu manu koju imaju drugi slični, a ima sve poželjne vrline:

            - jasan je i pregledan za brauzovanje;

            - odlično je snabdeven naaaj-najnovijim naslovima (nigde još ne videh OVOLIKO izdanja iz 2010 i 2011!)

            - nema pop-apove i slične gnjavaže;

         - i najvažnije – linkovi za daunloud su svi na MEDIAFIRE, koji je, kao što svaki skidalac zna, najbolji i najpraktičniji servis u piratskom svetu! nema čekanja, nema glupih besmislenih reči za ukucavati, nema ograničenja između skidanja, možeš da skidaš 10 fajlova odjednom, i bez čekanja između, potpuno pregenijalni user-friendly MEDIAFIRE s kojim je milina skidati jednim jedinim klikom i gotova stvar!

            znači, bilo da ste već navučeni na ovu muziku pa vas zanimaju najnoviji albumi, izašli JUČE, ili ste radoznali da vidite šta mu sad pa to dođe EBM - Industrial - Darkwave - Dark Electro - Coldwave - Harsh EBM - Rhythmic Noise, evo najboljeg mesta za to: SANGRE | EN | LA | VOZ
 

           neki od mojih ličnih favorita, koje možete naći na ovom blogu: AMGOD, BLUTENGEL, DECODED FEEDBACK, FRONT LINE ASSEMBLY, HEIMATAERDE, HOCICO, LEAETHERSTRIP,  LORD VAMPIRE X, MINISTRY, MULPHIA, SUICIDE COMMANDO, TYSKE LUDDER, VELVET ACID CHRIST, VOMITO NEGRO, X-MARKS THE PEDWALK... 


a kad već delim linkove, evo savršenog texta za ČITANJE dok slušate EBM muziku: POST-HUMAN NIGHTMARES: THE WORLD OF JAPANESE CYBERPUNK CINEMA

недеља, 15. мај 2011.

ZAVERA BUDALA – Džon Kenedi Tul


            nakon trauma koje mi je prouzročilo čitanje romana SENKA NAŠE ŽELJE darka tuševljakovića naprasno sam odlučio da promenim svoj prvobitni plan naglog i sistematičnog uranjanja u noviju srpsku žanrovsku prozu – nakon skoro dvogodišnjeg izbivanja na pustom ostrvu zvanom DOKTORAT – jer sam shvatio da bi taj čin mogao na moju psihu ostaviti nezalečive posledice. umesto toga, dakle, reših da od bavljenja srpskim fantastičarima i hororistima odmorim, bar načas, uz nešto što će mi povratiti veru u smisao književnosti i posvećivanja vremena čitanju – drugim rečima, uzeh u ruke knjigu koja je obećavala da će vreme uloženo u njeno čitanje biti adekvatno nagrađeno.
            i tako i bi!

            ZAVERA BUDALA je roman koji mi je pružio užitak kakav odavno nisam uz štampanu stranicu osetio; zapravo, čemu okolišenje – ovo je, verovatno, najduhovitiji roman koji sam ikada pročitao! kikotao sam se naglas (što, inače, retko činim) tokom čitavog trajanja, i iskreno žalio što nema i više od tih 420 stranica, kroz koje sam prohujao za oko dva dana.
            glavni junak je fascinantni ogavni mutant između homera simpsona, erika kartmana, vudija alena i – lavkrafta! 

            konkretno, ignacijus rajli je debela proždrljiva lenčuga loših higijenskih navika sa manijom da je svet protiv njega. ispunjen je sumanutim mesijanskim planovima za spas društva koje zapravo prezire i na koje gleda sa, doslovno, srednjovekovnim merilima. pritom je sex-frustriran, živi s majkom, ispunjava grdne sveske u linijama svojim grotesknim idejama i nazorima, gnuša se svakog posla, kao i doba u kome živi i ljudi koje sreće. njegovi mizantropski ispadi predstavljaju vrhunce dostojne da se uporede sa biserima lavkraftovih žučnih rasističkih pisama iz njujorka, te hajlajtovima iz proze selina, barouza i bernharda! omiljeni epiteti su mu: mongoloidno, perverzno i abortirano.

            iako je u suštini lujka, kroz njegovo ludilo povremeno bljesnu momenti koji uopšte nisu sumanuti (barem meni; ali ko sam pa ja da sudim o tome šta je normalno a šta ludo?!). zapravo, deonice u kojima se ostrvljuje na svoje doba (ovde: 1960-te) mogle bi da potiču i iz lavkraftovih pisama, npr:
"I refuse to "look up." Optimism nauseates me. It is perverse. Since man's fall, his proper position in the universe has been one of misery."
"With the breakdown of the medieval system, the gods of chaos, lunacy, and bad taste gained ascendancy." (lavkraft bi ovde umesto srednjeg veka uzdizao doba engleskog prosvetiteljstva 18. veka, za njega - vrhunac civilizacije, posle koga je sve opadanje i popast.)
"Employers sense in me a denial of their values... They fear me. I suspect that they can see that I am forced to function in a century which I loathe." (uporediti sa HPL-ovom skoro patološkom nesposobnošću da se bavi bilo čime profitabilnim, 'korisnim'...)

            čak i literatura koju preporučuje zabludeloj omladini donekle nalikuje nečemu što bi lavkraft, zadrti fan svega staro-rimskog, mogao da potpiše:
"Then you must begin a reading program immediately so that you may understand the crises of our age," Ignatius said solemnly. "Begin with the late Romans, including Boethius, of course. Then you should dip rather extensively into early Medieval. You may skip the Renaissance and the Enlightenment. That is mostly dangerous propaganda. Now that I think of it, you had better skip the Romantics and the Victorians, too. For the contemporary period, you should study some selected comic books.... I recommend Batman especially, for he tends to transcend the abysmal society in which he's found himself. His morality is rather rigid, also. I rather respect Batman." (u HPL slučaju, betmena zameniti sa weird tales!)
ignacije se, inače, do onesvešćenja predaje produktima pop-kulture, samo kako bi njima podgrevao svoju mržnju prema fun-loving life-affirming cheerful-WASP-partying stoki, kako onoj na bioskopskom platnu, tako i onoj koja ih u bioskopskoj sali s udivljenjem gleda:
"I have sought escape in the Prytania on more than one occasion, pulled by the attractions of some technicolored horrors, filmed abortions that were offenses against any criteria of taste and decency, reels and reels of perversion and blasphemy that stunned my disbelieving eyes, the shocked my virginal mind, and sealed my valve."
            naročito ga zgražavaju njihova pohota i razvrat:
'Filth!' Ignatius shouted, spewing wet popcorn over several rows. 'How dare she pretend to be a virgin. Look at her degenerate face. Rape her!'
a kad padne u fras, ovim ili onim povodom, njegovi hipohondarski izlivi vrhunci su razmaženog drama-queenisanja:
"My respiratory system, unfortunately, is below par. I suspect that I am the result of particularly weak conception on the part of my father. His sperm was probably emitted in a rather offhand manner."
            naslov romana – u originalu A CONFEDERACY OF DUNCES – potiče od tatka svih modernih psiho-ciničnih mizantropa, džonatana svifta - što se mene tiče, hronološki, istorijski posmatrano, on je PRVI ZAISTA PRAVI MODERNI PISAC, sa senzibilitetom s kojim današnji prefinjeniji čitalac može sasvim i bez ikakve zadrške da korespondira. svift je svojevremeno ispravno zapazio: "When a true genius appears in the world, you may know him by this sign, that the dunces are all in confederacy against him." 

            najveći, mada nikako jedini, izvor humora u romanu jeste dramatična disproporcija između slike koju o sebi imaju junaci (ne samo ignacije, nego i skoro svi ostali) i realnosti koja je čitaocu nenametljivo, ali jasno predočena. te razmere samoobmanjivanja, drastičnog iskrivljavanja patetičnog iskustva u pompeznu melodramu i slični zahvati toliki su da, pored komičnih, poprimaju i tragične dimenzije, jer ogoljavaju način na koji svi mi funkcionišemo – mada, nadamo se da nismo baš ovoliko groteskno zaluđeni i izgubljeni kao karikature koje napučuju ovaj roman.
            ignacijeve manije veličine, beskrajno zabavne po sebi, morale bi, međutim, da iole iskrenog čitaoca podsete i na njegove sopstvene (yes, ghoul included):
"That's even worse. Only degenerates go touring. Personally, I have been out of the city only once. By the way, have I ever told you about that particular pilgrimage to Baton Rouge? Outside the city limits there are many horrors."
"No. I don't wanna hear about it.
"Well, too bad for you. You might have gained some valuable insights from the traumatic tale of that trip. However, I am glad that you do not want to hear of it. The psychological and symbolic subtleties of the journey probably wouldn't be comprehended by a Paradise Vendor mentality. Fortunately, I've written it all down, and at some time in the future, the more alert among the reading public will benefit from my account of that abysmal sojourn into the swamps to the inner station of the ultimate horror."
za razliku od ignacija, koji živi u neprekinutom nizu samoobmana, paranoja i manija, sudbina autora ovog romana nažalost mračno-ironično ilustruje istinitost sviftove maxime: naime, džon kenedi tul je ovaj masterpis napisao početkom 1960ih, kada je imao 24 godine (što je otprilike najbolje vreme za pisanje remek-dela: šopenhauer je imao 25 kad je završio SVET KAO VOLJU I PREDSTAVU). bezuspešno je rukopis nudio izdavačima: te BUDALE su ga uporno odbijale, sve dok se ovaj nije ubio kad je imao 32 godine, a da nije napisao ništa više. rukopis je, potom, njegova ojađena majka nastavila da pokušava da uvali nekome, u čemu je napokon uspela tek punu deceniju nakon sinovljevog samoubistva. roman je smesta dobio PULICEROVU NAGRADU, što je pokojnog i davno uzemljenog, od strane budala u grob oteranog tula sigurno mnogo obradovalo.

osnovne crte o mračnoj zaleđini tulove životne priče imate u pogovoru srpskom izdanju, koji možete videti – na engleskom – i onlajn, ovde: Walker Percy's Foreword to A Confederacy of Dunces
            ZAVERA BUDALA je roman toliko dobar da sam u njegovom slučaju prekršio svoj inače prilično čvrst princip, da dela izvorno pisana na engleskom ne čitam u srpskom prevodu: naime, original mi trenutno nije bio dostupan, a pročitavši početak na srpskom bio sam suviše nestrpljiv da to odmah izgustiram do kraja, umesto da čekam zgodnu priliku da ovo nabavim na engleskom, pa rekoh FUCK IT, i bacih se na prevod (izdao CLIO pre nekoliko godina, sigurno još ima u prodaji, ja kupio pre oko godinu dana). prevod je mogao biti i sočniji i živahniji i slobodniji nego što jeste, ali bože moj, what the hell: ovo je ionako vredno iznovnog iščitavanja. prvom priliku nabaviću sebi englesku verziju i čitati ovo ponovo. i ponovo.

           ZAVERA BUDALA nudi obilje prvoklasne zabave i oštrog, pronicljivog, crnog humora – nenametljivu pamet i suptilnu satiru ne samo na društvo nego, pre svega, na čoveka kao stvora, što knjigu takođe izmešta iz klase vremenski ograničenih i istorijski uslovljenih knjižica koje zablistaju načas, da bi par godina kasnije bile s pravom zaboravljene. džon kenedi tul nije pisao za budale svog vremena, već za večnost, i zato ovaj roman – sada 'star' već pola veka – deluje svežije i jače od većine popularnih praznoslovlja koja su s trenutnim uspehom postigla slavu...

петак, 13. мај 2011.

Stigla APOKALIPSA!


     
 iz štampe je izašla najnovija antologija fanta / horor priča domaćih pisaca kod priređivača i izdavača gorana skrobonje. 

posle tematskih zbirki o kojima sam ovde već pisao – BELI ŠUM, o hororima televizije, i ISTINITE LAŽI, o urbanim legendama – evo i treće tematske zbirke, ovog puta knjižurine na sasvim adekvatnih 666 strana (!) pod naslovom APOKALIPSA JUČE, DANAS, SUTRA! 

od autora je traženo da pošalju prozne radove na temu smaka sveta u doslovnom značenju ili u smislu kraja poznate nam civilizacije. 

pozivu se odazvalo pedesetak pisaca među kojima i nekoliko glavnotokovskih, poput đorđa pisareva i aleksandra gatalice, a za objavljivanje je odabrano 25 radova.

            sadržaj je sledeći:

Adrijan Sarajlija, "Berlin Bob"
Damir Mikloš, "Majka svih šuma"
Milivoj Anđelković, "Dvostruki razlog male braće"
Miloš Cvetković, "Rimejk"
Marijan Cvetanović, "Stavrofor Kiprijan"
Ranko Trifković, "Šume bosanske"
Darko Tuševljaković, "Napolju nema nikoga"
Nastasja Pisarev, "Pepeo je tiho zasipao grad i ovu, poslednju noć"
Biljana Malešević, "Četiri jahača evolucije"
Ilija Bakić, "Buđenje, creva, put"
Oto Oltvanji, "Budi mi silan i dobro mi stoj"
Aleksandar Gatalica, "Vek"
Slobodan Škerović, "Pisma vanzemaljcu"
Goran Skrobonja, "Marta"
Đorđe Pisarev, "In vitam aeternam"
Dejan Ognjanović, "Jama"
Sanja Pavošević Alisa, "Poslednja priča za svet"
Zoran Pešić Sigma, "Priča o maloj vrani"
Neda Mandić Spasojević, "Direrova poseta"
Petar Petrović, "Sisaj, sisaj, sisaj"
Pavle Zelić, "Dodiri"
Filip Rogović, "Ružni su nam unutarnji organi"
Ratko Radunović, "Pozna jesen u Lurdu"
Aleksandar Žiljak, "Čopor"
Vladimir Lazović i Ivan Nešić, "U temeljima"

javlja mi se da će ova zbirka biti još jača od prethodne dve, i to ne samo zbog veće količine texta. ko zna, možda su i moje stroge kritike uticale na neke...

u svakom slučaju, ako moj pomalo subjektivni i relativno pristrasni sud o mojoj sopstvenoj prozi nekome nešto vredi, evo reći ću da moj doprinos ovoj antologiji, priču JAMA, smatram svojom najboljom do sada napisanom kratkom pričom. ona spada u 'svet' NAŽIVOG, tačnije u njegovu širu sliku koja će se, nadam se, jednog dana, razviti u romanu PROKLETIJE. 
dešava se u bosni za vreme rata, i govori o jednoj bici u dugačkom i komplikovanom okultnom ratu – 'generalnoj probi apokalipse', kako se to naziva u priči.

evo, exkluzivno za CULT OF GHOUL, početka ove poduže priče (zauzima 20 od ovih 666 strana):
 

J A M A


U mesto smo ušli u 18.10 h.
            Dim se dizao iz pet-šest kuća, ali ne računajući njih, tragova uništenja beše malo. Učinak naše artiljerije bio je simboličan: oni su već bili spremni da odu, a mi smo ih samo malo ubrzali. Smesta sam odredio ljude za gašenje požara i poslao dva tima u potragu za beguncima. Mrak pada za dva sata, i za to vreme trebalo bi da uhvate bar jednog – makar i samo jednog od njih.
             Prva impresija po ulasku: zaglušujuća tišina. Kao da je svet već zbrisan, ispražnjen od ljudskog prisustva, i pripremljen za dolazak njihovih gospodara.
             Po dvorištima se mogao videti po neki zaostao leš, zaklan i ostavljen na pragu, ili streljan pored kuće. Bili su stari oko pet dana, što je vreme koje su oni proveli u selu. Oko tela nije bilo pasa lutalica niti svraka i drugih lešinara, kako je bilo obavezno u ostalim mestima koja smo oslobađali. Ničega da trza i otima se za polu-trulo meso. Samo muve. Muve su jedina konstanta. Belzebebubova muzika pratila nas je dok smo prepoznavali tragove sledbenika još starijih bogova.
Prethodni dani bili su veoma topli.
            U tri avlije pronašli smo ljude obešene o drveće koje je potom spaljeno, vatrom hranjenom njihovom smolom. Ugljenisane lešine visile su sa pocrnelih, prerano ogolelih stabala, sa debelih, sažeženih grana. To je bio prvi Znak njihovog prisustva.
            Na trgu je, sa jedne bandere, visio njihov drugi i još prepoznatljiviji Znak. Čovek, obešen naglavačke, sa desnom nogom savijenom u kolenu, gležnja klinom zakucanog u meso iznad kolena leve noge, tako da izgleda kao Obešeni čovek iz Tarota. Bio je potpuno nag, stomaka otvorenog, creva, želuca, džigerice i ostalih iznutrica rasečenih iz duplje i ostavljenih da vise jedni preko drugih niz njegove grudi i sve do zemlje, zaklanjajući mu lice. Kao kod zaklane i rasporene svinje. Ovaj leš bio je svež, ni krv se još skorila nije. Siguran sam da su ovog nesrećnika namerno ostavili za kraj, specijalno za ovu svrhu: za pozdrav i posetnicu nama. Klali su ga, čistili i kačili ovde dok smo mi dejstvovali topovima, pre samo nekoliko časova. Ostatak njegove rodbine i meštana sigurno je završio u Jami. U to nije bilo sumnje.
            Naročito onda kada mi je Mladen skrenuo pažnju na treći Znak: njihov glif, ispisan krvlju – najverovatnije krvlju obešenog čoveka. Bio je iscrtan na asfaltu, samo nekoliko metara dalje od bandere. Isti kao i u prethodnom selu: prečnika nešto većeg od jednog metra, okrugao, površno gledano podseća na krst u krugu. Tek kada se priđe bliže vide se detalji. Moji ljudi ovo zovu "smajli", i ja se ne trudim da ih razuveravam. Na neki način, taj Znak je i to, mada bih ga ja pre opisao kao kez idiota pred plamenim vetrovima apokalipse koji mu miluju lice. 
Na žalost, ovaj glif je konačni dokaz da je moj predosećaj bio dobar, i da oni nisu ovde bili samo u prolazu. Mladenov pogled govorio je isto. Nije bilo potrebe za rečima.
            Sada je trebalo što pre pronaći Jamu.

(...)

 
knjigu već sada možete naći u sledećim beogradskim knjižarama: ZEPTER, BEOPOLIS i ALAN FORD. i naravno, direktno kod izdavača, skrobonjinog PALADINA, gde vam je to finansijski najpovoljnije (cena kod njega je 700 din; u knjižarama je oko 999 din).

naročito je zabavno napomenuti: ovo je prva zbirka u kojoj se nalazi ovoliki broj sadašnjih ili bivših saradnika bloga CULT OF GHOUL - čak četiri komada! pored tatka na blog, kome je ovo treće pojavljivanje u skrobonjinim antologijama (3/3!), i marijana cvetanovića shoza, koji se kod skrobonje javlja po drugi put, pošto je već debitovao u ISTINITIM LAŽIMA, u APOKALIPSI (po prvi put u Paladinu) imamo još i Miloša Cvetkovića i Ratka Radunovića Trippa. Čestitam svima! Sa ovakvom ekipom, nema razloga za brigu!