четвртак, 20. јануар 2011.

2010: NAJBOLJI FILMOVI by Ghoul


            u 2010-oj sam premijerno pogledao 154 filma iz 'non-horror' kategorije + 94 premijerno viđena horora, što ukupno daje 248 novih naslova.
            horori se nisu uopšte proslavili, i stanjem u onome što se danas za horor izdaje izrazito sam nezadovoljan. o tome sam već pisao prigodom moje godišnje horor liste.
            što se non-horrora tiče, tu se još i moglo ponešto probrati – ništa spektakularno, samo jedan film ozbiljno blizak masterpisu (petica), ali je zato bilo barem tuce onih izvanrednih i trajno vrednih (četvorke i okolina), te popriličan broj odličnih i vrlo dobrih (trojke). dobro, moglo je to sve i bolje, ali i gore. ja sam viđenim nonhororima umereno zadovoljan.
            izvikanim, svuda-hvaljenim a meni slabim i razočaravajućim filmovima, koje ćete videti u vrhu tuđih lista a kod mene ih nema, pozabaviću se drugi put, jer bilo je poprilično tih srednjačkih i nikakvih tvorevina koje su misteriozno dobijale odlične ocene čak i od osoba koje imaju neke natruhe okej ukusa. dakle, klanje i seciranje tih naduvanih balona – drugi put.
            na mojoj listi su naslovi koji su u 2010-oj imali ako ne premijeru, a ono barem wide release – ili su, u slučaju neengleskih jezika, tek prošle godine postali dostupni sa eng. titlovima. za one koje sam prikazivao na blogu – u naslovima imate link za podsećanje na te textove.
neke sam gledao nedavno, i još nisam stigao da ih opišem, ali rivjuz kaming sun (TOY STORY 3, WHITE LIGHTNIN', BEDEVILLED...). ove ostale – nisam stigao da opišem tad kad sam gledo, a posle sam se oladio, itsl.
            kad sad pogledam listu, zapažam da se u top-10 nalaze samo dva američka filma, od toga jedan blokbaster (!) i jedan nezavisni, 'mali' film. u ostatku spiska ima ih još ukupno 10 komada (uglavnom pri dnu). iako nisam nameštao listu ni na koji način, mislim da ona – a za razliku od 96,6% listi koje sam do sada video – realno odražava trenutnu (jadnu) poziciju američkog filma u odnosu na ono što se radi širom sveta. nema ništa tužnije i besmislenije nego videti izbor 'najboljih filmova' sačinjen isključivo, ili pretežno, od američkih filmova. hello! postoji svet i izvan amerike! postoje odlični, originalni, nadahnuti, pametni, zabavni, smešni, tužni, mračni, gnusni, smeli filmovi i izvan holivuda! zapravo, gotovo isključivo izvan holivuda. vrhunski filmovi se u toj FFF - fabrici fast fuda - odavno ne prave.
            evo 38 filmova iz 2010. godine kojih ću najradije da se sećam:


DAN, 09
****(*)   5-

SRB, 10
****  4

3. TOY STORY 3
USA, 10
****   4

aka Püha Tõnu kiusamine
ESTO, 09
****   4-

5. FISH STORY
JAP, 10
****    4-

JAP, 09
****   4-

7. WHITE LIGHTNIN'
USA, 09
***(*) 4-

CAN, 09
***(*) 4-

KOR, 10
***(*) 3+

10. BEDEVILLED
KOR, 10
***(*)   3+

JAP, 10
***(*) 3+

12. AMER
BEL, 10
***    3+

HK, 10
***    3+

GRE, 09
***          3

15. 127 HOURS
USA, 10
***    3

16. HEARTLESS
UK, 10
***     3

USA, 10
***      3

18. AT WORLD’S END
DAN, 10
***     3

19. HOW I SPENT LAST SUMMER aka Kak ya provyol etim letom
RUS, 10
***     3

20. WINTER'S BONE
USA, 09
***    3

21. UN PROPHETE
FRA, 09
***       3

22. BLADES OF BLOOD
KOR, 10
***       3

23. DER RAEUBER
GER, 10
***     3

24. A SERIOUS MAN
USA, 09
***     3

25. KICK ASS
USA, 10
***      3

26. THE TOWN
USA, 10
***    3

27. EL SECRETO DE SUS OJOS
ARG/SPA, 09
***       3

28. SHERLOCK HOLMES
USA, 09
***         3

29. RED HILL
AUS, 10
***      3

30. ANIMAL KINGDOM
AUS, 10
***    3

31. HIGANJIMA
JAP, 10
***      3

32. GOLDEN SLUMBER
JAP, 10
***      3

33.  THE KILLER INSIDE ME
USA, 09
***     3

USA, 10
***      3

FRA/JAP, 10
***      3-

36. IN THE LOOP
UK, 09
***      3-

USA, 10
***      3-

UK/GER, 10
***       3-


STARI FILMOVI

            ovde sam izlistao najbolje starije filmove koje sam otkrio tokom 2010.  
fordove i hoxove klasike, kao i istvuda, naravno nisam otkrio u 2010-oj, ali sam te naslove tek prošle godine odgledao u potpunosti, sa sadašnjim umom, posle vrlo dugog vremena (davno beše 'zimski bioskop'...).


1. RIO BRAVO
USA, 59
****        4+

2. THE MAN WHO SHOT LIBERTY VALLANCE
USA, 62
***(*) 4-

HUN, 08
***(*) 3+

4. EL DORADO
USA, 66
***        3+

5. THE TRIPPLE CROSS
JAP, 92
***     3+

USA, 99
***     3+

7. THE UNFORGIVEN
USA, 92
***       3+

POL, 66
***  3+

9. NOSTALGHIA
ITA, 83
***         3

10. THE THIRTEEN ASSASSINS
JAP, 63
***       3

11. EX-DRUMMER
BEL, 07
***     3

HUN, 04
***      3

13. BERNIE
FRA, 96
***      3

14. THE HOUSEMAID
KOR, 60
***     3

15. SCHATJES aka LITTLE DARLINGS
HOLL, 84
***      3

16. RICKY 6
USA, 00
***       3

17. AUTUMN BALL aka Sügisball
ESTO, 07
***      3

18. BACK TO THE FUTURE
USA, 85
***     3-

PS: Morate priznati da je zabavan vrh liste, na kojoj su rame uz rame SRPSKI FILM i TOY STORY 3! Ali šta da se radi - što reko Kusta "ŽIVOT JE ČUDO!" a jedina stvar koju više volim od iznenađivanja drugih jeste - da iznenadim samog sebe! ;)

среда, 19. јануар 2011.

KUŠANJE SVETOG TONIJA (2009)

****
4-
            ovaj film sam već pohvalio ovde na blogu čim sam ga pogledao, još pre više od pola godine, i okačio tuce slika iz njega kao ilustraciju da se ne šalim kad kažem da je odličan. elaboraciju njegovih kvaliteta sačuvao sam za kritiku pisanu za FILAŽ br. 3-4.
            ipak, u okviru akcije 'rekapitulacija najboljih pred godišnju total-listu' reših da pratioce kulta častim ovom kritikom i ovde – evo je, za sve one koji se još dvoume i čekaju ne znam šta pa da pogledaju ovaj odličan film.

 
(Püha Tõnu kiusamine)

Scenario i režija: Veiko Ounpu
Uloge: Taavi Elma, Ravšana Kurkova, Tiina Tauraite, Sten Ljungren, Denis Lavant
Produkcija: Estonija, 2009.


            Svet koji oslikava mladi estonski reditelj Veiko Ounpu (r. 1972) u svom filmu, prikazanom na Paliću 2010, daleko je od svake svetosti, baš kao što je to i njegov naslovni junak. Otud naslov predstavlja aluziju na poznati religiozni (a kasnije i umetnički) motiv, ali obrađen u modernom okruženju, gde nužno biva ironizovan. Umesto isposnika u bliskoistočnoj pustinji, Toni (Antonije) je prikazan kao mučenik koji pokušava da egzistira u bezbožnoj, besciljnoj, blatnoj i dekadentnoj pustinji savremenosti.  
            To je svet kojim vladaju banalnost i apsurd – već od prve scene. Pogrebnu povorku (kako ubrzo saznamo, Toni sahranjuje oca) načas prekida automobil koji se, besciljno i bez ikakvog smisla, zaleti pravo na plažu obližnjeg okeana, gde se i sruši i prevrne. Povorka nastavi dalje, dok se obeznanjeni i raskrvavljeni vozač tetura iz olupine... Nešto kasnije, taj isti lik, sav krvav, gaca kroz nepregledni pejsaž blata, dogega se do Tonijevog skupocenog novog auta, i traži da sedne za volan, samo da isproba osećaj. Toni mu dopusti.
            Tokom celog filma, Toni je pasivan: ne može se nazvati ni junakom ni anti-junakom. On, prosto, trpi radnju, a u retkim slučajevima kada reaguje, utisak je da je reakcija mehanička, bez moralnog načela koje bi stajalo iza nje: on je, maltene, primoran na svoja (retka) dobra dela. Čak i onda kada učini nešto dobro – rezultat je da time ispada glup, što je jedna od lajtmotivskih (crnih) šala ovog filma.
            Na samom početku, Toni slučajno u jednoj močvarnoj šumici nabasa na desetine odsečenih ljudskih šaka. Kada ode u policiju da to prijavi, groteskno karikirani policajci odvedu ga u podzemlje kod kafkijanskog islednika, među memljive prastare spise, gde umalo ne bude prebijen, a možda i nešto gore. Situacija je toliko groteskna da je, zapravo, komična, naročito kada krupni islednik počne da raskopčava svoje pantalone. On bude spasen u zadnji čas, a po izlasku u njegov auto uleti devojka za koju slutimo da je na sličan besmislen način privedena. Tako on postane nevoljni izbavitelj.
            Dobrota se ne isplati. U najboljem slučaju, ispadaš glup. Sjajan primer je scena u kojoj raskalašnu i luksuznu zabavu, sa obilnim ždranjem i pijanstvom, prekine beskućnik koji zalepi svoju facu uz stakleno okno bogatunske sobe, u luksuznoj zgradi nadrealno smeštenoj usred blatnjavog sokaka. Scena je, u svojoj crnohumornoj, klasno-zasnovanoj satiri, izrazito bunjuelovska – u jednom trenutku mlada dama predloži: "A da ga pozovemo unutra?" na šta smesta dobije šamar. I ona se odmah prene: "Uh, ne znam šta mi je bilo." Beskućnik, naravno, neće biti pozvan na bogatašku zabavu, ali Toni se sažali, izađe i odrpancu pruži polupunu flašu skupocenog pića. Ovaj je uzme, prospe šampanjac u blato, i praznu je strpa u svoju kesu sa drugim sakupljenim flašama.
            Dobrota se ne isplati. U najgorem slučaju, ne samo što ispadaš glup, nego i stradaš. Kada, pred kraj filma, Toni predloži svojoj novopečenoj ljubi (istoj onoj koju je "izbavio" iz policijskog isledništva) da je povede negde daleko od perverznog noćnog kluba "Zlatno doba" u kome ona zabavlja raskalašnu klijentelu, devojka njegov predlog dočeka sa grubim i nezahvalnim smehom neverice. Kao da se smeje samoj ideji bekstva odatle. Kada, nešto kasnije, zlikovcima koji su mu dragu oteli, kaže da je voli, svi redom – uključujući i upravo zaklanog makroa, na samrti – prasnu u glasan smeh. Oni se smeju samoj ideji ljubavi, tvrdnji da neko nekoga voli, i spreman je da se za tu osobu žrtvuje. 
            I u tome je srž "kušanja" modernog, nesvetog (An)Tonija: on je stalno u iskušenju da uradi nešto dobro, ali u nakaradnom svetu u kome su dobrota i ljubav smešni – u kome je zlo pravilo, u kome je niskost sveprisutna, u kome su svi ogrezli u telesnu i duhovnu bedu – biti dobar i voleti predstavlja pravo pravcato iskušenje. Toni biva kažnjen zbog svojih mlitavih, nedorečenih, beskičmenih pokušaja da podlegne tim iskušenjima, i na kraju implicitno postaje kao i svi ostali, doslovno kanibalski proždirući telo svoje drage. Njegovo kušanje počinje u blatu, a završava se, sasvim adekvatno, u snegu i ledu, sve dok i njegovo srce ne postane ledeno.
            Veiko Ounpu svoj filmosvet gradi kroz epizodičnu strukturu, pri čemu između prikazanih dešavanja kao da stoje krupne elipse. To je mudar postupak, jer linearna uzročno-posledična dramaturgija bila bi promašena za konkretnu poentu, odnosno za slikanje ovog i ovakvog filmskog sveta. Ounpuovi junaci, budući pasivni i nesvesni ili tek polu-svesni, svedeni su na meso, kao stoka (u jednoj sceni to je čak i doslovno: glavni junak zatekne se skroz go, tela išpartanog flomasterom na delove, kao svinjska polutka, i jedva umakne kasapljenju motornom testerom). 
Kao takvi, oni ne mogu da zaista budu agenti i upravljači svojih sudbina: oni se, prosto "nađu" u nekoj situaciji, a da ni sami ne znaju kako. "Iscepkana", epizodična dramaturgija, stoga, savršeno oslikava haotičnost i izgubljenost njihovih egzistencija, i lutanje koje ih definiše. Dok okom trenu, već su bačeni na neku drugu stranu, bez dosegnute poente ili cilja iz prethodne scene, i bez svesti o njima.
            Epizodična struktura i tematika izgubljenih, tragikomičnih junaka u modernom svetu krasi i Ounpuov debitantski celovečernji film, Jesenja sonata (Sügisball, 2007). U njemu se, kroz niz uglavnom nepovezanih vinjeta, bavio nekolikim izgubljenim i promašenim likovima koji svoje neuspele veze i opštu besciljnost utapaju u litrima alkohola ili sitnim i ne tako sitnim činovima zlobe i nasilja prema drugima (ali i prema sebi). U tom debiju pokazao je sposobnost za vrlo lucidne uvide u psihologiju likova kao i filmofilmsku samosvest (kroz jednu eksplicitnu aluziju na Bergmana, čiji je uticaj primetan u opusu mladog Estonca), ali takođe i sklonost pomalo prepotentnoj samouverenosti i neodmerenosti kroz predugačke i često besciljne epizode koje čine taj dvočasovni film. Nešto koncizniji, mada ne i disciplinovaniji, bio je u svom prvom, srednjemetražnom filmu Prazni (Tühirand, 2006). U oba pomenuta filma, Ounpu se bavio pretežno realističkim portretisanjem problematičnih i promašenih međuljudskih odnosa, dok su povremeni nadrealni trenuci (kao npr. vratar hotela koji iz čista mira počne da vrlo dobro izvodi numeru "Beat It" Majkla Džeksona) bili vezani za nepredvidivo ponašanje junaka. 
            U Kušanju svetog Tonija Ounpu potpuno napušta svaku pretenziju realističkog diskursa, i sa svojom nadrealističkom parabolom kreće od samog početka, prvo u bunjuelovskom ključu, zatim u bergmanovsko-metafizičkom, da bi u kasnijim fazama filma koketirao i sa Tarkovskim (scena u oronuloj crkvi, u kojoj zlokobni sveštenik poprima fontrirovske antihristovske crte!) i sa Linčom (scena u malholend-drajvovskom dekadentnom klubu, u kome pesma i igra nose vrlo hororične konotacije), pa donekle i sa Grinavejem (finalna scena kao parafraza kraja Kuvara, lopova, njegove žene i njenog ljubavnika). U svemu tome Ounpu uspeva u velikoj meri da ostane svoj, odnosno da ne poklekne pod bremenom filmofilskih asocijacija i aluzija, već da se sasvim dostojanstveno ponese sa očiglednim uzorima. 
Makar ovim filmom i ne dosegao njihove nivoe, Ounpu je pokazao vanrednu vizuelnu kulturu, zaslugom vrsnog direktora fotografije, Marta Taniela (slikao i njegova prethodna dva filma), čiji se brojni suptilno izvajani prizori iz ovog filma bez preterivanja mogu nazvati antologijskim. Po vanredno potentnim, čak epskim slikama u crno-belom tonalitetu, kojima dominiraju blato, beda i ruševine u izmaglici pod tmurnim nebom, Ounpu se slobodno može nazvati estonskim sabratom Bele Tara. Idejno i dramaturški dosledniji i koherentniji, a formalno značajno superiorniji nego u Jesenjoj sonati, svojim drugim dugometražnim filmom, Kušanjem svetog Tonija, Ounpu je već zaslužio status jednog od najznačajnijih mlađih evropskih reditelja, od čijih narednih radova svakako treba očekivati da se još više primaknu najboljim delima pokojnih kao i savremenih autora čijim je prosedeima (pa i postignućima) blizak.

(c) Dejan Ognjanović for Cult of Ghoul & FILAŽ

уторак, 18. јануар 2011.

NAJBOLJI DOKUMENTARCI

            svojevremeno sam sugerisao son of manu da bi možda bilo dobro da pokrene svoj blog o dokumentarcima, umesto da svoje živopisne opise kači po forumima – i ostatak je istorija. koja i dalje živi i hoda.
            ipak, pošto se son malko ulenjio, i nije ni okačio svoju godišnju listu dokumentaraca, ostaje na meni da to učinim.
            da bude jasno: ovo nije lista najn-najnovijih filmova iz prošle godine, nego lista najboljeg što sam ja tokom 2010. po prvi put pronašao – ima tu i novih stvari, ali i nekih pravljenih pre 10 i više godina. kome se ovo ne dopada, neka pošalje protestno pismo upravi vodovoda.
            većina rivjua je linkovana – bilo prema mojim originalnim rivjuima, gde ih ima, bilo prema sinkovim postovima i linkovima na njegovom blogu, pa eto...

USA, 71/06
****    4
            to je to: ne mož bolje – njegove reči + kompetentni sagovornici o njemu + relevantni inserti, sve spakovano tako da sve bude jasno i pregledno. čak i to matoro čangrizalo moralo bi da prizna da mu je ovim načinjen odličan, teško usavršiv omaž.


UK, 97
**** 4
            isto to. relevantno, dinamično, sadržajno, odlično ilustrovano... i za inicijante i za davno inicirane, milina.  


UK, 09
****   4
            6 epizoda u ukupno trajanju od skoro 6 sati: "The Not-So-Interesting Beginnings," "The Much Funnier Second Episode," "And Now, The Sordid Personal Bits," "The Ultimate Holy Grail Episode", "Lust for Glory," (on Life of Brian), i "Finally! The Last Episode (Ever) (For Now...)". 6 sati jeste poprilično vremena, ali zaista vredi izdvajanja i truda za sve koji su poštovaoci ove grupe – i vrhunskog humora uopšte.


USA, 09
****    4-
            "I love the smell of a burning church in the morning..." ostatak sam reko u textu: klikni na naslov.


***(*)  4-
izvanredna trodelna dokumentarna serija (BBC4) o horor filmu! getis je uspeo da nađe i poneke retke, originalne inserte, retko viđane fotke i dokumentarne snimke iz 'onih' vremena, a posebna draž su putovanja na relevantna mesta gde se pravila horor-istorija


USA, 03
***       3+
            plodovi HPL-ovog semena i raznovrsni divno-monstruozni oblici koje su dobili u kulturi 20. veka.


USA, 08
***   3+
            a o čemu je taj lavkraft, u stvari? evo, ovde su uglavnom lepo to rekli. bez mnogo filozofiranja (što se može shvatiti i kao plus, i kao minus).


USA, 09
***   3+
            respektabilno otvoren i detaljan pogled na čitav NAJTMER serijal, sa inasjatom od najsporednijih epizoda pa do skoro najvećih zvezda (izuzev džonija depa, koji je baš i mogo da kaže nešto, bar preko telefona. mrcina.) naročito je zabavna priča o drugom, po mnogima najslabijem, nastavku, i o transparentnom gej-podtextu koji je, kako izgleda, mnogima (uključujući reditelja, ako mu je verovati) skroz promakao. iako ima nešto malo disonantnih tonova, ipak je ovo napravljeno od strane studija koji je i nastao (tj razvio se) zahvaljujući frediju, pa ne očekujte baš neki tell-all etitjud (mada se između redova naziru neprijatne osobine gazde na kompaniju, roberta šeja).


USA, 09
***   3+
            kako napraviti intrigantan, svež, zanimljiv dokumentarac o jednom od najvećih romana 20. veka, a da to ne bude suvoparno ili nategnuto? ovako!


10. BEST WORST MOVIE
USA, 09
***  3+
            izvanredan pogled na nastanak i kultni status jednog od najgorih modernih horor filmova – TROLL 2! – istovremeno smešan, tužan, neverovatan, lud, glavoloman... hajlajt je kad reditelj ove nepodopštine na nekoj konvenciji iz publike dobacuje i ispravlja svog 'glumca', a onda izađe napolje i kaže: 'pseto. glumci su pseta. jedini razlog što ih iko negde zove i nešto pita jeste zato što sam ja snimio film. a onda oni počnu da kenjaju po njemu. džukele!'


11. TALES FROM THE SCRIPT
USA, 09
***      3
odličan dokumentarac u kome učestvuju neki od najprestižnijih i najistaknutijih scenarista (i poneki reditelj) holivuda: Shane Black, John Carpenter, Larry Cohen, Frank Darabont, Steven E. de Souza, William Goldman, Bruce Joel Rubin, Paul Schrader, Ronald Shusett... rađen je u formi talking head dokumentarca – znači, sede ljudi i pričaju, nema sad tu nekih egzibicija formalne prirode, exploracije, razvoja, saspensa – jedine (vrlo pametne!) intervencije su u formi kratkih filmskih inserata ispred svake od deonica koje pokrivaju određene aspekte o kojima se razgovara. fino je to sve struktuirano, daje jasnu sliku o (jadnoj, ponižavajućoj) poziciji scenariste u holivudu, od samih početaka do danas, i zabavno – opominjuće – poučno je slušati sve te anegdote, iskustva i prisećanja od strane ljudi koji su zaista relevantni za ovu temu. nažalost, šredera ima nesrazmerno malo u odnosu na njegov značaj, ali zato karpentera ima u dobrim količinama – njemu čak pripada i pančlajn! jedini razlog što ovo nema veću ocenu jeste – nedovoljna filmičnost. za razliku od dokumentarca o fordu, ovo ovde bi ladno moglo da se transkribuje i objavi kao knjiga, i da u svom textualnom obliku ne izgubi ama baš ništa: svi kvaliteti počivaju u tome ŠTA ovi ljudi pričaju, a skoro ništa nema u tome KAKO je to sve upakovano (sem elementarne kompetentne montaže i okej odabira relevantnih izjava).


USA, 09
***      3
ovo je zaista best-of usa horror, kompilacija najopštinih mesta, najčuvenijih scena, prizora, replika, pa stoga kao jedan generalni uvod za početnike – ili kao sumiranje i sve-na-jednom-mestu prisećanje – može da posluži svrsi.


USA, 09
***   3
dokumentarac posvećen pay-per-view sajtu INSEX na kome se pretplatnicima nude lajv-videla u kojima se volonterke vezuju, bese, dave, rastežu, gnjave, šamaraju, seckaju, bičuju, umaču u akvarijume s pijavicama, stiskaju u kaveze, gde im se utrljava ljuta paprika u vagine, gde se bese u štalama i vezuju za stubove na snežnim poljanama – i sve u tom smislu što vole mladi.


UK, 99
***   3
prilično dobar dok. o hororima kosova 1999, tj. o njegovim poslednjim danima pod srpskim pokušajima vlasti. bez ikakve naracije ili komentarišućeg nad-glasa nudi se juxtapozicija čemera srpskog neživota tamo (opustošene kuće proteranih; sahrane ubijenih; noćne straže kod najtvrdoglavijih da očuvaju svoje...) sa posledicama zlikovačkog šiptarskog ponašanja na tzv. običan svet (izbeglice; 'civilne' žrtve vojnih dejstava, i sl.). ono što umanjuje ugođaj je nedostatak bilo kakve kontextualizacije – ne postoji ni sinhronijski ni dijahronijski presek koji bi sve ove fragmente stavio u neki uzročno-posledični odnos


15. GAMBLER Nicolas Winding Refn
DAN, 06
***  3+
            prikaz kreativnih i, naročito, finansijskih porođajnih bolova u back-to-back pravljenju PUSHERA 2 & 3, naročito zanimljiv već iniciranima u kult refna – više se bavi intimnom stranom priče nego li samim temama i idejama filmova koje pokušava nadljudskim naporima da napravi dok se sve ruši oko njega.


16. L'ENFER (Henri-Georges Clouzot)
FRA, 09
***      3
            intrigantan moralitet o reditelju koji si je umislio da je genije i bog, i koji je u svojim pokušajima da napravi nekakvu prenadrkanu fantazmagoriju sagoreo ne došavši ni do pola posla... vrlo inspirativna i dramatična priča o jednom nezavršenom filmu i nadahnuti pokušaji rekonstrukcije toga šta je nabeđeni genije kluzo (he he) nameravao. a, da mu malo zasolim ranu, to što je hteo nije baš toliko genijalno koliko je mislio – ni narativno, ni vizuelno. ipak, dajte mu šansu i uverite se sami.


SRB, 10
***   3
ove tri epizode nude neverovatan blast from the past i podsećanje na ludnicu 1990-ih – ali i zlokobno podsećanje da a) mnogi od tadašnjih hohštaplera nisu kažnjeni za pljačke, varanja i obmane, b) da mnogi od njih i dan-danas mirno i neometano obavljaju svoje lopovluke, i c) da današnja Srbija – po mentalitetu naroda, po 'kvalitetu' vlasti, po odnosu prema jebanju građana naživo i namrtvo, uopšte nije onoliko daleko od Miloševićeve Srbije koliko bismo, možda, voleli da mislimo.


18.  EXIT THROUGH THE GIFT SHOP
USA, 10
***   3
simpatično, ali precenjeno u američkim krugovima a i šire.

19. HERSCHELL GORDON LEWIS—THE GODFATHER OF GORE
USA, 10
***     3
The greatest asset of this documentary is that it doesn't try to present its subject any more elevated or significant than he really is. H.G. Lewis may not be a great director, but he certainly deserves a big footnote in cinema history, and this film shows why. All is there: the (d)evolution from nudie to gore flicks, the particulars of how those splatter-fests were made, advertised and received, accompanied by valuable insights by David Friedman (Lewis's producer), John Waters and tell-it-like-it-is Joe Bob Briggs.


20. FEAST OF THE ASSUMPTION: THE OTERO FAMILY MURDERS
USA, 10
***     3
This is a touching and thought-provoking account of how one of the sickest serial killers on record (BTK – Bind Torture Kill) affected the life of a victim that got away – a boy who was late from school just enough to avoid being killed with his parents and siblings, whose bodies he discovered. Complex emotions are evoked in yet another proof that sometimes true crime is stranger than genre fiction.


UK, 01
***   3
            nije ovo loše za elementarno upoznavanje sa majstorom (tu je morikone, tu je tarantino...), ali je daleko od definitivnog filma o njemu. pre svega, prekratko je (manje od sat vremena) za autora tako epske širine (!), a pored toga i disproporcionalnu pažnju posvećuje njegovom najslabijem filmu – ONCE UPON A TIME IN AMERICA (nekih 20ak min, tj. 1/3 trajanja)! ponukan ovim, naterao sam se da skinem i još jednom pokušam da odgledam tog kolosa, ali... ni ovog puta nisam uspeo da se zainteresujem ni za likove ni za dešavanja ni za iritantni način na koji su njihove savršeno univolving storije ovde prezentovane, tako da sam ga definitivno izbrisao sa harda nakon sat vremena protraćenog u pokušajim da se nateram da me bude briga za bilo šta na ekranu (sem minuciozno rekonstruisanih detalja perioda, koji ionako organski mrzim – možda zbog reziduuma iz moje prethodne inkarnacije, kad sam pod imenom 'lavkraft' živeo i zlopatio se u njujorku 1920-ih!).


SPECIAL MENTION:
DURCH DIE NACHT
ovaj švapski serijal emisija zaslužuje sopstveni detaljni osvrt, što će od mene i dobiti u bliskoj budućnosti.


HONORABLE MENTIONS:

A TALK WITH HITCHCOCK (1964)
= hič je uvek zabavan i pametan, dubok i vickast, nepretenciozan i filozofičan u isto vreme, pa tako i ovde.

EDGAR ALLAN POE: LOVE DEATH WOMEN
= 'tajna' poove opsesije mrtvim draganam dobija ovde svoj predvidiv biografskocentričan prikaz, ali više od 'otkrovenja' vredne su inscenacije, rekonstrukcije i autentični lokaliteti koji se ovde prikazuju.

 
= solidan, ali prekratak i nedovoljno opširan i dubok film o jednom od najvećih srpskih glumaca.

THAT'S IT!!!
= pol verhoven i još neki njegovi manje poznati leteći holanđani kenjaju o koječemu – a kad verhoven priča, ja slušam i zapisujem! okrepljujuće je videti ga, naročito u novim snimcima iz kana (povodom prikazivanja CRNE BELEŽNICE) u kojima iznosi krajnje otrežnjujuće i okrepljujuće antiameričke stavove.

BEWARE THE MOON: REMEMBERING 'AN AMERICAN WEREWOLF IN LONDON'
= jedan od najboljih od svoje sorte, u trajanju još malo pa kao i film kome je posvećen, ovaj dok. pokriva i otkriva sve što treba znati, uz učešće uvek zabavnog lendisa, notona, bejkera itd. + uz posetu nekim od škotskih lokacija.

WIKIREBELS
= asanž i kompanija, ukratko. prikazuje se i zločinačko mitraljiranje civila, novinara i slučajnih prolaznika koje je vikiliks obznanio, ali i zaleđina tima (asanžovo vlastoljublje i sl). sasvim pristojan, prilično objektivno-delujući pogled na ovog kontroverznog junaka.

= baš fin dokumentarac o najvećem srpskom geniju ikada. jedini nedostatak je što je 90 minuta nedovoljno i da se zagrebe jedna iole potpuna, zaokružena priča – ali kao vrlo dobro protrčavanje kroz neke od bitnijih momenata, ovo je sasvim pristojno urađen posao.

TRIERS ELEMENT + THE MAKING OF 'EUROPA' (1991)
= odličan materijal (2 x 45 min) o pravljenju EVROPE, istovremeno pruža uvid u genijalnog reditelja uopšte, nevezano samo za ovaj film.

ZULAWSKI PAR ZULAWSKI
= zulavski priča. sa tako slikovitim ličnim životom i tako idiosinkratičnom filmografijom, to je uživanje slušati (iako je prekratko! nikad dosta!)

ZOMBIEMANIA
= zombiji na filmu, od crnobelih smejurija do današnjih krvoliptanja. solidan, nepretenciozan presek (sem uobičajenih sumnjivaca – deda romero – tu je i sin mela bruksa sa svojim vodičima za preživljavanje sveckog rata Z)

DEVIL'S BIBLE
= previše senzacionalističkog insistiranja na narodnom nazivu za ovu knjižurinu koja, kako se posle sve halabuke ispostavi, sa đavolom ima veze samo toliko što nesrećnika ima na par upečatljivih ilustracija, među svim tim iljadama neđavolskih stranica. ipak, knjiga je dovoljno intrigantna po sebi, nevezano za tih par sličica...

 = šta je NAMBLA? ako saut park nije dovoljan, evo i sinko je objasnio, i linkove dao, pa bacite pogled.

COLONIA DIGNIDAD
= kako su naci zlikovci došli u argentinu, uparili se sa vlastima, i napravili sebi raj na zemlji (a pakao za svoje podređene). all kinds of abuse ensue. totalna kontrola, skroz izvan tj iznad zakona – i užasi koji nastaju kad ljucku životinju nema ko ili šta da obuzda...

DISORDER
= kineska zrnasta mućkalica od kojekakvih dekontextualizovanih, uglavnom mučnih prizora 'savremene' urbane kine: šape od mravojeda pronađene u zamrzivaču jedne prodavnice; 'samoubica' na mostu koji traži svoja prava; požari i poplave; ljudi gacaju kroz štroku u apsolutno neuslovnim paklenim ambijentima; kamion nasred mosta istresao tovar živih svinja – itsl. sve je to lepo i crno, samo mi fali makar i najmanji kontext za neke prizore u kojima je teško uopšte shvatiti kakve veze imaju jedni sa drugima (npr. pripreme nekakvih masovnih plivača za skok u reku).

понедељак, 17. јануар 2011.

THE VALLEY (1999)


***  
3
prilično dobar dok. o hororima kosova 1999, tj. o njegovim poslednjim danima pod srpskim pokušajima vlasti. bez ikakve naracije ili komentarišućeg nad-glasa nudi se juxtapozicija čemera srpskog neživota tamo (opustošene kuće proteranih; sahrane ubijenih; noćne straže kod najtvrdoglavijih da očuvaju svoje...) sa posledicama zlikovačkog šiptarskog ponašanja na njihov tzv. običan svet (izbeglice; 'civilne' žrtve vojnih dejstava, i sl.).
            ono što umanjuje ugođaj je nedostatak bilo kakve kontextualizacije – ne postoji ni sinhronijski ni dijahronijski presek koji bi sve ove fragmente stavio u neki uzročno-posledični odnos, tako da se neinformisanom gledaocu svi ti užasi predstavljaju kao plod nekakve tupe balkanske bestijalnosti iliti 'usuda' koji iz izmaglica metafizičkih sfera, izvan istorije, politike, ekonomije i drugih faktora, nagone narod na besmisleno nasilje, sa implicitnim (ali, srećom, neizrečenim) pitanjem 'why can't you all just get along?'
            odgovor na ovo pitanje, međutim, iako nimalo explicitan, a stranom gledaocu verovatno nevidljiv, nalazi se u (ipak!) objektivnom sledu slika i neprilika, iz kojeg je očigledno sledeće:
            - skoro ovčeća naivnost i spremnost srba da žive sa drugima, čak i posle svega i uprkos svemu, bez trunke zlopamćenja;
            - skoro zverska mržnja šiptara prema srbima i svemu srpskom, sa patološkim zlopamćenjem;
            - srpska politika = 'u se na se i poda se + u svoje kljuse';
            - šiptarska politika = insekatska 'svi ko jedan, od kolevke pa do groba'.
            koga su zmije jele taj je i gušteru zahvalan što mu nije odgrizao ruku, pa stoga, imajući u vidu kakve su sve ratne zločine činili strani 'izveštači' sa kosova, ova DOLINA deluje kao okrepljujući dokument koji će 'najzad svetu pokazati da srbi nisu ništa krivi'. DOLINA to, ipak, nije – baš zato što ne prikazuje nikakav uzročno-posledični odnos između svojih potresnih slika. osim što jesu potresne i jedne i druge, one su ipak i bitno različite, jer ne mogu se u isti rang staviti npr. scene u kojima šiptari urlaju za svojima koje je vojska pobila (nejasno je da li su bili kolateralna šteta ili saučesnici UČK-a), i scene uplakanih srpskih porodica koje voze na sahranu mlade vojnike i policajce koje su šiptari ubili u svojim zasedama.
            ipak, pohvalno je to što srbi nigde u ovom dokumentarcu ne iskazuju nikakvu mržnju prema šiptarima – to ne čini čak ni srbin koji dolazi u obilazak svoje opljačkane kuće, dok plače gledajući rusvaj koji je bagra ostavila; to ne čini čak ni čovek koji priča o tome kako su mu šiptari oteli sina – dok, s druge strane, vidimo nekoliko subhumanoidnih njuški kako iskazuju definitivne i explicitne mrzilačke i preteće antisrpske poruke, iz kojih je, pored ostalog, jasno i to da je u šiptarskom slučaju zaista bilo praktično nemoguće odvojiti 'nedužne, nenaoružane civile' i 'vojnike' UČK-a, jer je u kosovkom konfliktu među ogromnom većinom šiptara postojala homogenizacija – od u-kolevci-srbomržnjom-zatrovanog balavca pa do srbomrzilačke belokapičaste drtine s jednom nogom u grobu. ovo naročito važi za zločinački zloglasnu drenicu i okolinu (dolina, iz naslova) o kojima ovaj filmić govori.
naročito je indikativno, ali i jezivo, koliko su duboko i nepokolebivo šiptari uvereni u to da su oni sirote exploatisane žrtve terora - čak, da su oni bili temelj jugoslavije, i još koješta nešto iz ludila mozga.
            prema tome, iako pravljen za stranu publiku (engleski Channel 4), ovo je film koji najviše može da (po)kaže ovdašnjem, upućenom gledaocu.
onome ko za srbe, šiptare i kosovo zna samo iz završnih minuta svojih vesti (pre nego što se pređe na kulturu i sport) teško da će nešto biti jasnije, sem da se tamo neki nesrećnici na balkanu ubijaju i pale si kuće uzajamno u nekoj dolini, a baš bi fino mogli zajedno da je obrađuju i uživaju. baš su šašavi ti balkanci!