Mili narode, ovaj blog post sadrži dve vesti i jedan prikaz. Dve
trećine potiču sa Fanta-Tanjuga znanog kao ART-ANIMA, a jednu vam donosim ja.
Evo ovako.
U Gdanjsku održano književno veče posvećeno srpskoj horor fantastici
U Domu književnosti u Gdanjsku 29. oktobra 2026. godine održano je
veče posvećeno srpskoj književnosti strave.
O odabranim autorima, njihovim delima i
značaju govorili su: prof. dr Dejan Ajdačić, srpski slavista, teoretičar
književnosti i dobitnik nagrade Art-Anima za doprinos popularizaciji
fantastike, Damjan Stankevič, slavista i prevodilac, kao i Rafal
Palinjski, doktorand Filološkog fakulteta Univerziteta u Gdanjsku, koji se
bavi istraživanjem savremene srpske horor književnosti. 
U prvom delu programa bilo je reči o
demonima i folklornim elementima u delima srpskih pisaca XIX veka, među kojima
su Milovan Glišić, Stjepan Mitrov Ljubiša i Ilija Vukićević. Drugi deo susreta
protekao je u znaku savremene srpske žanrovske proze i stvaralaštvu autora Gorana
Skrobonje, Dejana Ognjanovića i Ilije Bakića.
Razgovor o različitim generacijama pisaca
ukazao je na bogatstvo i raznovrsnost srpske književne tradicije, kao i na
njenu sposobnost da se prilagođava novim tematskim i poetičkim interesovanjima.
Poseban deo programa činilo je čitanje
odlomaka iz dela predstavljenih autora u poljskom prevodu Damjana Stankeviča,
što je bila prilika da se publika neposredno upozna sa srpskom književnošću
strave.
Susret u Domu književnosti u Gdanjsku
pružio je priliku za razmenu znanja i iskustava između teoretičara
književnosti, prevodilaca i ljubitelja fantastike, potvrđujući važnost
književnih susreta u povezivanju različitih kultura i književnih sredina.
Izvor: Art-Anima.com
https://www.art-anima.com/knjizevno-vece-posveceno-srpskoj-fantastici-u-gdanjsku/
Fotke kojima je ovaj post ilustrovan
načinila je, na licu mesta, Zorana Perić.
Obratite pažnju na to da je i blog koji
upravo čitate bio predstavljen poljskim čitaocima!
Pomni pratioci horora i mojih aktivnosti
setiće se da je to ista ona Zorana Perić koja je na srpski prevela moj
izbor najboljih priča strave poljskog majstora, Stefana
Grabinjskog – MRAČNI PREDELI.
(Uzgred, imam jedan primerak te knjige
extra; ako ga neko želi od mene... pišite!)
Pomni pratioci horora i mojih aktivnosti setiće
se, takođe, da im je ime Rafal Palinjski poznato. Da, to je isti onaj Rafal
Palinjski koji je napisao naučni rad o mom romanu ZAVODNIK, a koji sam vam
već ekskluzivno preneo OVDE.
Palinjski je
napisao i prikaz debi-zbirke Milana Kovačevića koja je – pazi ti to! –
objavljena u Poljskoj prošle godine. Ako vam je on promakao na sajtu Art-Anima,
evo ga i ovde.
Milan Kovačević – VRAGOVESTI (Siewcy kaźni)
(Planeta Czytelnika, Lođ, Poljska, 2025)
SRPSKI HOROR U PREVODU NA POLJSKI JEZIK
Piše: Rafal Palinjski (Rafał
Paliński)
Kad sam početkom 2025. godine video da
izdavačka kuća Planeta Czytelnika (imao sam čast da su u jednoj
antologiji objavili i moju pripovetku) izdaje na poljskom jeziku zbirku horor
priča srpskog pisca, bio sam veoma iznenađen i nestrpljivo čekao premijeru. Za
autora Milana Kovačevića – povezanog sa odličnim i zanimljivim projektom
Crnoslovlje – saznao sam prošle godine kad sam tražio informacije o
mlađim autorima srpskog horora.
Knjiga je stigla kod mene već u drugoj
polovini maja, nakon dugog čekanja. Prvi utisak bio je da izdanje u stvari
izgleda lepo – tvrd povez (može da se naruči i u mekom), crveno-crna korica sa
mračnom slikom nemrtvih – sve što je potrebno za dobro izdanje horora. Takođe i
unutra, za svaku priču urađena je ilustracija koja jako odiše atmosferom užasa,
mraka i straha (sve ilustracije za poljsko izdanje napravio je Lukaš Bijalek
(Łukasz Białek), autor izuzetnih grafika koje krase i druge knjige
Planete). Grafički aspekt je, po mom mišljenju, jedan od najuspelijih elemenata
poljskog izdanja; jezik, odnosno prevod, ostavlja nešto više prostora za
primedbe, o čemu ću kasnije.
Zbirka Vragovesti (na
poljski prevedeno kao Siewcy kaźni) sastoji se od devet priča,
što se malo razlikuje od originalnog srpskog izdanja, gde ih je bilo osam.
Priče su, u najkraćem rečeno, dobre. Donose mnogo motiva popularnih u današnjem
hororu, kao što su epidemije, buna protiv vlade, korporacija i degenerisanog
kasnog kapitalizma, krvavi kultovi, tajne sekte, kanibalizam. Neke od njih
dotiču – što mene lično najviše zanima – stvarne probleme sadašnje Srbije, kao
na primer patrijarhalno odgajanje dece ili posledice ratova iz devedesetih. A
sada, evo i nekoliko reči o svakoj priči:
– Dzień Świni (Dan Svinje)
– šokantna priča na početku knjige. Istorija mladog momka iz srpskog sela
odgojenog od konzervativnog i strogog oca, koji ga prisiljava da kao „pravi
muškarac” ubija svinju i pije rakiju. Traumatično mladićevo iskustvo je samo
početak njegovih košmara i postupaka vođenih nemogućnošću raspoznavanja onoga
šta je stvarnost, od onoga šta se dešava samo u njegovoj glavi. Teška, mračna
priča koja dekonstruiše patrijarhalno vaspitanje i tradicionalne uloge koje
vode do brutalnog završetka.
– Szepty jego spierzchniętych ust (Šapat
suvih usana) – druga priča, koja mi se čini jednom od manje uspelih u
zbirci. Serijski ubica mizantrop pokušava da se ubije, ali nakon neuspeha,
sreće svoj alter ego. Dosta predvidljivo i bliže filmskom trileru, nego pravom
hororu.
– Deratyzacja koncernu szczura (Deratizacija
pacovskog konglomerata) – prikazuje veliku međunarodnu korporaciju i
jednog čoveka koji mrzi svoj besmisleni život posvećen samo radu. Mizantropski
buntovnik koji hoće da sruši korporaciju i da popravlja svet uništenjem ljudi…
ili možda samo slika umornog uma sadašnjeg radoholičara, tako se može najkraće
opisati ta priča. Pokušaj rasprave sa svetom velike korporacije, ali efekat je,
po mom mišljenju, mogao biti ubedljiviji. Popularna i dosta česta tema u
savremenom hororu, ali u ovom slučaju izgleda kao kliše iz mnogih drugih priča.
– Owoce czarnego nasienia (Plodovi
crnog semena) – jedna od najboljih, a možda i najbolja priča u celoj
zbirci. Mladi muškarac, odgojen u sirotištu, traži istinu o svom poreklu, a pre
svega o svom ocu, koji ga je napustio tokom rata u Bosni. Njegov jedini trag je
stari veteran, očev drug iz ratnih vremena, koji krije tajnu o činjenicama od
pre tridesetak godina. Ispostaviće se da je istina za kojom mladić traga, mnogo
teža nego što je očekivao. Preteška za čoveka. Odlična atmosfera ratnog užasa,
koji ne ostaje samo na realnom nivou, već prelazi i na nivoe egzistencijalnog i
metafizičkog.
– Dajcie nam umrzeć (Pustite
nas da umremo) – kratka, ali, rekao bih, savršena pripovetka o
epidemiji virusa i čoveka koji pokušava da preživi u post-apokaliptičkom svetu
bežeći od sudbine. Zanimljiv pogled na Balkan kao „prokletu zemlju”, koju svet
mora da odvoji i zatvori nekom vrstom zida. Kao i u većini Kovačevićevih priča
i ovde je spas samo nedostižni san. Mislim da se autor dobro snalazi sa
postapokaliptičnom estetikom i da bi bilo dobro da se više posveti toj temi.
– Jadalność duszy (Jestivost
duše) – još jedna priča o serijskom ubici, ali mnogo bolja nego Šapat
suvih usana. Pisana u prvom licu, pripoveda o tome kako život u bedi i
blizini rata, budi samo najgore i najmračnije u ljudskoj duši koja žudi samo za
novim žrtvama. Odlično!
– Ciała naszych zbawców (Tela naših spasitelja) – mladi student, poreklom sa
Balkana, živeći u kući bogatog starca, otkriva da njegov gospodar pripada
tajnoj sekti kanibala koji svake godine slave degenerisani anti-Božić. Junak
prisiljen da se pridruži mračnom kultu uspeva da pobegne, ali posle mnogih
godina, sudbina stiže i njega. Ideja za priču je dobra, ali i u njoj se opet,
kao i u Deratizaciji pacovskog konglomerata, oseća kliše.
– Kontrola jakości (Kontrola
kvaliteta) – kao i u trećoj priči, Kovačević se i u ovoj bavi temom
rada i ponekad radoholizma, ali u mnogo užasnijim obliku, jer umesto
korporacije, u ovoj priči radnja se odvija u klanici. Glavni junak, koji je
napredovao i postao kontrolor kvaliteta, otkriva mračnu tajnu radnog mesta, ali
sam postaje pasivni svedok, bez volje za pobunom ili bekstvom. Ostaje u firmi
kao rob… i živo meso. Kao i u prethodnoj priči i ovde ima malo kanibalizma –
meni se nije sasvim svideo, ali ljubiteljima telesnog horora sigurno će se
dopasti.
– Krwawe tory (Poslednja
stanica) – poslednja priča, dodata je u poljskom izdanju, nema je u
srpskoj verziji. Dobro napisana istorija jednog malog gradića negde u SAD-u i
užasa koji tamo stiže zbog železnice. Po shemi radnje primetan je uticaj
klasične američke horor pripovesti iz druge polovine 20. veka gde se nekoliko
ljudi brani od nekog tajanstvenog izvora zla – ovde to zlo predstavlja čudna
sekta samoubica. Priča bi se u klasičnoj verziji verovatno završila hepiendom,
ali ne i kod Kovačevića, jer kod njega, kada jednom padne presuda, ne može da
se dobro završi. Kvalitetna stvar za kraj zbirke.
Na ovom mestu želeo bih da pređem na
završne reči i završetak ovog mog prikaza, ali pre toga vredi se osvrnuti na
prevod, koji na pojedinim mestima ostavlja prostora za doradu. Knjigu je preveo
Pšemislav Duda (Przemysław Duda), koji se, koliko sam uspeo da
utvrdim, pre svega bavi prevodima sa engleskog; nisam, međutim, pronašao
pouzdanu informaciju o njegovom iskustvu sa srpskim jezikom.
Uopšte, u Poljskoj nema mnogo književnih
prevodilaca srpskog jezika, a oni koji se bave prevođenjem s tog jezika, pre
svega se bave esejističkom i teorijskom književnošću. U ovom slučaju, pojedina
sintaksička rešenja ostavljaju utisak posrednog prevoda ili nedovoljne jezičke
redakcije, mada bez uvida u sam prevodilački postupak to ne bih mogao pouzdano
tvrditi. Znajući poljski jezik kao maternji i, takođe, znajući srpski, vidim da
na nekim mestima postoje gramatičke strukture koje zvuče dobro na srpskom, ali
ne i na poljskom.
Takođe postoji čudna i, u stvari, pogrešna
deklinacija imena junaka (npr. na poljskom genitiv imena Đorđe izgleda isto kao
na srpskom – Đorđa, ali u ovom prevodu imamo čudnu ideju „Đorđe’a”). Još jedan
aspekt koji bih izdvojio jeste izvesna neujednačenost književnog stila prevoda
– na nekim mestima on je veoma uspešan, rekao bih i kitnjast, dok se na drugim
mestima mogu uočiti određena odstupanja u stilskom izrazu. Nisam čitao
Kovačevićeve priče na srpskom, pa svoje zapažanje mogu zasnivati isključivo na
poljskom tekstu, u kojem, pored veoma uspelih mesta, primećujem i izvesne
jezičke nedorečenosti i neujednačena prevodilačka rešenja.
Vraćajući se knjizi, ne bih ovu zbirku
svrstao među najbolje horor zbirke koje sam čitao, ali to ne znači da u njoj
nema vrlo dobrih priča. Pojedine su manje uspele, dok zbirka u celini ostavlja
solidan, a na mestima i veoma dobar utisak. Kovačević zapravo dobro zna šta je
savremeni horor, kako se stvara i upravo to pruža čitaocima. Tokovi priča su
dobro osmišljeni, ponekad možda previše repetitivni i predvidljivi, ali u
skladu sa pravilima žanra. Sadašnji horor, u suprotnosti od klasičnog, ne
ostavlja mogućnost da dobro pobedi – kod Kovačevića zlo uvek ima poslednju reč.
Na kraju želeo bih da još kažem da mi je,
uprkos svim manama i jezičkim problemima sa prevodom, drago što imamo srpski
horor na poljskom jeziku. Svaka čast Milanu Kovačeviću, nadam se da ovo nije
njegova poslednja reč. Očekujem još srpskog horora u Poljskoj, jer verujem da u
Srbiji ima dosta pisaca i ostvarenja o kojima se nedovoljno zna u svetu. Prvi
korak je načinjen, nadam se da će sledeći biti još uspešniji.
*
Na kraju, kad već pominjemo Milana, evo da vam prenesem i najnoviju
i najspektakularniju vest! Ovaj pisac, vrlo aktivan u prevođenju i plasiranju
svoje proze u inostranstvu, uglavnom na engleskom, već je više puta bio
objavljen u nekim izdanjima, uglavnom iz nižih liga belosvetskog izdavaštva,
ali sada mu je upala sekira u med (!), jer je njegova priča "Quality Control" odabrana za zaista
prvorazredno društvo - kakvom još nije prišao nijedan srpski pisac. (Dobro,
hronološki gledano, jesam ja, ali ta knjižurina, zgotovljena još pre više
meseci, još nije izašla iz štampe, pa ću je najaviti kad se taj dan primakne,
početkom 2027.)
Pogledajte samo tu ekipu!
U pitanju je
novi časopis-antologija ugledne small-press izdavačke kuće Nepenthe. Ovako ga
oni najavljuju:
Borderlands : A Nepenthe Quarterly
There will be no pre-order with our
inaugural issue of Borderlands. It will be with us (we are keeping our fingers
crossed), in time for Christmas. This is where we will now showcase new
writing. Four issues a year of new short stories and what’s more important is,
it will be affordable for most readers and collectors. A beautifully designed
and illustrated gatefold paperback, foiled titles, limited and signed. It gives
us an enormous amount of pleasure to present the contributing authors for issue
one and the beautiful wraparound cover art by Matt Jaffe.
Nepenthe je do sada bila specijalizovana pretežno za de luxe
izdanja ilustrovanih public domain klasika (Dracula, Machen, HPL), ali se u
novije vreme sve više bavi savremenim autorima – a o njihovoj novoj antologiji
priča nadahnutih Makenovim „Belim ljudima“ pisao sam i ja članak, u broju 232 RUE
MORGUE magazina...
Mali je ovaj
svet... a još manje je dobrih stvari u njemu. Stoga je neminovno da se one,
ovde ili onde, ovako ili onako – susreću. A sada i preko granica ove zemlje...






.jpg)

.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpeg)
.jpg)


.jpg)
.jpeg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpeg)
.webp)
.jpg)
.jpg)
.jpeg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpeg)
.jpeg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpeg)

.jpeg)
.jpg)
.jpg)