четвртак, 22. фебруар 2024.

TRUE DETECTIVE: NIGHT COUNTRY (TV, 2024)


*(*)

2-


Napomena: u skladu sa mojim uverenjem da se govno ne može pokvariti (spojlovati), u ovom rivjuu postoji, kroz čitav text, ono što bi, povodom nečega dobrog, moglo biti "spojler".


Ukratko rečeno: TRU DETEKTIV je napravio jebeni BREND od koncepta: „Zamajavamo vas nečim što na početku deluje intrigantno, a onda se na kraju poseremo po svemu.“

To su uradili u 1. sezoni. (vidi moj osvrt OVDE i OVDE)

To su uradili u 2. sezoni (istina, ona je bila toliko negledljivo bedna da sam je bacio u đubre na samom početku).

To su uradili u 3. sezoni. (vidi moj osvrt OVDE)

I? Da li će vas zaista iznenaditi što su to isto uradili i u 4. sezoni?

Dal će opet da nasednu na istu foru? - Oće!

Recite šta oćete, ali ne može se kazati da nisu dosledni.

Jedina razlika je što ovde imamo glup kraj na glupom skoro svemu što mu je prethodilo, a ne, kao do sada, glup kraj na nečemu što je obećavalo.

Četvrta sezona LAŽNOG DETEKTIVA je đubre koje, možda, vredi gledati samo proučavaocima, teoretičarima (kao što sam ja), čisto fenomenološki, kao pojavu, kao studiju slučaja retko viđenog primera zloupotrebe žanrova – i poverenja gledalaca. Inače, za tzv. običnog gledaoca iole istančanog, iole probirljivog, ovo je gubljenje vremena. Potrošite si 6 sati na nešto pametnije.

znali su šta im se sprema...

 

A sad malkice detaljnije rečeno

 

Kako ono kaže naš narod? Prevari me jednom – sram te bilo. Prevari me dvaput – sram ME bilo. A kako se kaže kad te neko zajebe ČETIRI PUTA, na ISTU JEBENU FORU? „E, brate, sad će da bude do jaja, majke mi, pazi sad, vidi koncept, bizarna misterija, smrznuti naučnici na Severnom polu, odlični glumci, ama nema greške, veruj mi, sad stvarno igram pošteno!“

Što se mene tiče, kao što ste iz mojih dosadašnjih napisa mogli videti, prema ovoj seriji sam bio suzdržan; tačnije, 1. sezona se sastoji od 7 genijalnih epizoda, i završne, osme, koja je golo govno („The Light is Winning!“); 2. sezona – negledljivo uninvolving, nisam ni hteo da gledam; 3. sezona – počne zanimljivo, traje njanjavo kao-okej, završi se bezveznjački. Nakon što me je Picolato zeznuo tri puta, bio sam čvrsto rešen da mu više ne dajem novu šansu za to.

samo igračka

ALI, kad su za 4. sezonu šutnuli Picikata i doveli iz Mexika „svežu krv“ (piškinju/rediteljku Isu Lopez) i najavili da će glavnu ulogu igrati Džodi Foster, i otkrili seting (Aljaska, dakle zemlja večnog snega, u vreme duge Noći), pa povrh svega da se misterija vrti oko istraživačke stanice po imenu Tsalal (ko zna, znaće!) – priznajem, moja pažnja je bila kupljena! Poželeo sam da verujem! Poželeo sam da verujem, avaj, da će jedna žena stvarno da zadire u Ligotija, u Poa, u totalno pitch black crnilo…

Naravno, ništa od toga, deco.

I to je bilo manje-više jasno već od prve epizode – naime, da to neće baš biti vrhunsko, da će biti tu problema svakojake prirode, ali tek od 2. epizode počelo je da biva očigledno da ovo ne samo što neće biti odlična sezona, nego da će biti možda slabija i od treće…

Posle TRU DETEKTIV 4.1. zapisao sam sledeće impresije.

Rastov tatko? Nebitno!

„Za sad tek korektno, ništa epohalno. Previše klišea; dijalozi, pa i gluma, povremeno slabi, uštogljeni; fraze. Intonacija laganija, svetlija nego što sam očekivao (i nego što bi zahtevao zaplet u ambijentu koji aludira na THE THING i Ligotija). Izbor muzike pretežno slab, izuzev one jedne izuzetne („1 for sorrow, 2 for joy...“) koju su odavno svojom učinili DETECTORISTS (serija znatno bolja od ove; ne čudi me što je tvorkinja ovoga nije gledala).

„Likovi se kreću od meh do iritantnih. CGI karibu krdo na početku – baš slabo. Beli međed znatno bolji. Politička korektnost na sve strane. Nije baš neka snažna udica da izgaram da jedva pogledam sledeću epizodu, ali pratiću, ipak. Nije da nema, negde u pozadini, nagoveštaja nečeg potencijalno interesantnog. Biće ovo verovatno mlaka trojka – tj. max jaka trojka, ako se jače potrude nadalje.

„Već sad je jasno da će falično okončana (a dotad genijalna) 1. sezona ostati nedosegnuta; ova će verovatno biti 2nd best, od 4. to i nije mnogo teško, budući da je 2. sezona bila negledljivo loša, a 3. slabunjavo-bezvezna, jedva gledljiva ali na kraju nebitna.
Ipak ova scen-rediteljka nije do kolena ni Picolatu, a kamoli Fukanagi. Džodi je ok, u granicama kliše lika; njena koleginica, domorotkinja, za sad slabija…“

nećete verovati kako je do ovoga došlo!

 

A sad, nakon svih šest, samo mogu da još snažnije podvučem probleme nagoveštene nakon prve, koji su postajali progresivno sve gori

KLIŠEI na svim nivoima: veoma loš scenario, kako u smislu likova, motivacije i dramaturgije, tako i u pogledu dijaloga. Likovi definisani isključivo preko gubitka: mrtva deca, mrtve majke, mrtvi/bivši/nasilni muževi, mrtve sestre – jeeeebote, aman! Dijalozi: otrcane fraze, expozicije, info-dampovi, nigde sočnosti i duha, ništa memorabilno. Nijedan citat za pamćenje, a kamoli set-pis poput nekolicine useravajućih koje je Fukunaga inscenirao u 1. sezoni.

Džodi igra groteskno iritantnu likinju: da, jasno da je njena grubost prema svima motivisana ličnim demonima i gubicima, ali nemojte očekivati od mene da je šest sati u šest epizoda gledam tako neprestano nadrkanu i ciničnu i bezosećajnu prema svima kao nešto više od odbojne/iritantne PTSD karikature. Ova njena silom-partnerka samo je varijacija na isto to: i ona stalno namrštena, nadrkana, sjebana, gubitkom obeležena…

A opet, tvorkinja ovoga svega nema dovoljno vere ni u svoje likove ni u gledaoce da nam te tako mračne likove približi i učini prijemčivim, a realno nema ni umeća da to učini, pa zato, u potrebi da malko razvedri tu tmušu, ubacuje glupe fazone i kao-pošalice u dijaloge i situacije, a naročito im u usta lopatama trpa FUCK FUCK FUCK kao da je plaćena po FUCKU. To je tragikomično sve vreme serije, ali kulminaciju dostigne u poslednjoj epizodi, kad se Džodi strmekne u ledenu pećinu, i kad u otprilike 2-3 minuta kaže FUCK bar jedno 15-20 puta! FUCKKK! Sestro, da li si realna?!

nestale mi pribadače, pa moram na patosu

Intonacija lagana, lepršava… umnogome potpomognuta apsolutno odvratnim saundtrekom, nekakvim njanjavim patetičnim mjuzakom koji mi je sve vreme strugao po živcima. Bez njega bi čak i ovakva serija bila podnošljivija, recimo da je umesto ovog nekog emo-popa, ili kako li se zove ovo, bio neki doom & gloom skor prikladan kvazi-željenoj (ali ne zaista) intonaciji – odnosno, da se zaista na nivou atmosfere, a ne samo jeftinih prvoloptašenja, htelo omažirati Karpovom STVORU. Nažalost, ova Isa Lopez nema sposobnost da dobaci ni do STVOR-prikvela, a kamoli do Karpa, na kojega se nominalno poziva, ili pak do jednako savršenog, nedostižnog, TEXAŠKOG MASAKRA, čije prve kadrove (i zvučni dizajn) besramno plagira („omažira“) na početku jedne epizode.

Površnim gledaocima se ovde prividela nekakva „kosmička strava“: gledam po forumiam i jućubima, ponavljaju tu frazu kao šlogirani papagaji – „kosmička strava“ pa „kosmička strava“! Isa Lopez nam je donela „kosmičku stravu“! Remek-delo „kosmičke strave“! Pravi detektiv – prava „kosmička strava“!

E pa, bukvalno, koliko su detektivke ovde prave, tolko zaista ima „kosmičke strave“!

pa šta ako zavodim maloletnice i snimam xxx videje sa njima? baš zato sam prava SJW!
 

One ništa zaista ne izdetektivišu, nego do rešenja dođu nizom usiljenih slučajnosti i čak sleđenjem INTUICIJE, a ne DETEKCIJE. Ne znam zašto se ovo uopšte zove TRUE DETECTIVE kad bi prikladnije bilo da se zove TRUE INTUITIVE. Na kraju crnu „detektivku“ do pravog tunela bukvalno vodi Velika Eskimska Magna Mater, ili tako nešto onostrano („Don’t you feel it, too?“), a ne razum, opažanje, detekcija.

E, isto toliko ovde ima i „kosmičke strave“. Dozvolite da vam objasnim: „kosmička strava“ je ozbiljan, dubok i razrađen koncept zasnovan na pogledu na svet, dakle jedan metafizički utemeljen pristup koji ne može – sem površnima i krakovidima – da se simulira jeftinim ukrasima i zavesicama: oho, crna noć, fijuče vetar, duhovi igraju u mraku, omot THE THINGA strateški pozicioniran da fanovi drkaju od sreće = eto kosmičke strave, zar ne?

NE! Suština i srž „kosmičke strave“ kao koncepta je njegova ANTI-ANTROPOCENTRIČNOST! Sva poenta je u tome da LJUDI NISU ZAISTA BITNI (u kosmičkim perspektivama) – ni ljudi kao pojedinci, ni Ljudi kao rasa, a ni njihove vrednosti (dobro, zlo, poštenje, lažljivost, greh, vrlina, ljubav, mržnja, trla baba lan). Prema tome, ne možeš imati „kosmičku stravu“ u konvencionalno postavljenoj melodrami u kojoj su u središtu svega ljudi i ljudske vrednosti, pa još pritom oni nisu ama baš ni za trunku ironizovani, relativizovani, dovedeni u pitanje. 

"If you are an avid fan of the weird and the uncanny, it’s probably inevitable that you are not going to be intrigued by natural human affairs. The whole genre of horror, in fact, is only of interest to those who are drawn to the unnatural in all its nuances. "
- Thomas Ligotti -

Naprotiv, ova serija, tipično američki, insistira na ANTROPOCENTRIČNOSTI, i čak projektuje svoj antropocentrizam na „kosmos“, na „onostrano“, na „bogove“, jer iako (kao i sve ranije sezone) koketira s nihilizmom, to čini samo da bi ga na kraju odbacila još jednom potvrdom da su humane vrednosti u centru vasione i da „svetlo pobeđuje“!

ko vam je radio plafon?

Kosmos je dobar = pravda pobeđuje nepravdu, zlo neće trijumfovati, posle noći sviće zora, sutra je novi dan, svako zašto ima svoje zato (makar mi i ne znali to), sve to neko odozgo gleda…

Onostrano je dobro = duhovi služe da pomognu živima, pošalju im utešne, korisne poruke; ONI NAS GLEDAJU, ali ne u nekom horor paranoičnom smislu, nego ono, lepo, vredno, kao „umro ti je mali sin, ali to nije stvarno užas, jer on te sad, mamice, gleda s one strane, nije nestao u ništavilu, o ne, taman posla, kakvo crno ništavilo!“

Bogovi su dobri, žele nam dobro, paze nas i pomažu nam (uostalom, ovde imamo Boginju, dakle Majku Hraniteljku i Zaštitnicu), osim kad ih trujemo svojim industrijsko-rudarskim kompleksima, u kom slučaju, sasvim razumljivo, budu malkice ljutkasti, ali ne zaista toxično, lavkraftovski, genocidno, nego pre kao brižni roditelji koji zateknu detence koje je išvrljalo zid flomasterima.  

I tako, ovde, naravno da od rediteljke one otužne tirada-melodramice TIGERS ARE NOT AFRAID (na granici horora ali ne zaista) nismo ni mogli očekivati nešto drugo sem aktivističke tirade sa unapred nameštenim kartama i jasno nacrtanim transparentima, koja je ostala sasvim verna duhu Picolatovog novouspostavljenog žanra, koji sam ja krstio „mizerabilistička melodrama sa hepiendom“. Koliko god se Isa distancirala od Picikata, uz jeftine i nekonsekventne „omaže“ i uskršnja jajašca iz 1. sezone, ostala mu je suštinski verna jer je na kraju pružila još jednu mizerabilističku melodramu sa hepiendom, gde šest sati gledamo sjebane cinične nevernike kako bauljaju po kalu, krvi, blatu, snegu, noći, bespuću – samo da bi na kraju videli svetlo, pronašli put, veru, i svoj lični mir, jer su shvatili da je SVE U REDU SA SVETOM, a ako im izgleda da nije, to je zato što im se – činilo.

bar nismo u govnima do guše!

Greška je u percepciji, a ne u svetu. Skučeni vidici. Grešila si jer nisi gledala unutrašnjim okom. Intuitivno. Nisi bila u dodiru sa Velikom Majkom. Gledala si spolja, a ne unutra. A sve što treba jednoj nevernici i ciničici jeste da propadne kroz led, uroni se u vodu, i tu na ciči polarnoj zimi, na minus 30 C, tako skroz-naskroz smočena, umesto da (kako prirodni zakoni nalažu) smesta dobije zapaljenje pluća, ili se na licu mesta stvrdne u ljudsku ledenu skulpturu, i umre ko partizanka na Igmanskom maršu, umesto svega toga – jedna kratka ledena kupka našu zadrtu nevernicu, koja se do pre pet minuta ko najgori ološ brecala svojoj jedinoj drugarici, pretvori u dobrostivu i ka Onostranom otvorenu vernicu. Zapravo je cela ova serija jedna predugačka reklama za sve one institucije (uključujući crkvu) koje su nevernike privodili veri putem ledenih kupki ili ledenih tuševa i šmrkova. Jer, hej – ladna voda radi poso! Pogledajte Džodi!

Izgubila si VERU zbog gubitka deteta, jer nisi ZNALA, nisi pustila srce da ti otkrije da – ON TE GLEDA. S one strane. Ali ne FROM BEYOND (Lavkraft), nego kao u najotrcanijoj, antropocentričnoj, 19-vekovnoj romansi o duhovima. Niko zaista ne odlazi, kaže nam se na kraju. Niko ne umire. Vreme je tepsija bureka. I tako to.

I znate šta? Vreme je stvarno pljosnati krug! Ne samo što tu frazu iz 1. sezone u ovoj, četvrtoj, sasvim nasumice i niđe veze izgovori jedan lik, nego se to večito vraćanje, ta neprekidna prošlosadašnjost ogleda i u tome da se na 4. sezonu savršeno može primeniti ono što sam još pre 7 godina napisao za 3. sezonu, i to od reči do reči:

sad ću da te karam!

„I najpodmuklija stvar vezana za ovu sezonu je u tome što ona nije ubi bože loša, i što svoju lošost solidno prikriva, čuvajući ono najgore za pred kraj, a pre toga se čini umereno zanimljivom i čak gledljivom. Umesto da pošteno, na samom početku, kaže: „Ja sam govno!“, kao u II sezoni, III sezona počinje u stilu: „OK, daleko je ovo od I sezone, ali dovoljno je intrigantno da ću pogledati i 2. epizodu.“ A onda pogledaš drugu, pa kažeš: dobro, stvari se još zapliću, sporo je to, fali mu jača udica, ali ko zna – ima tu nekog vraga, idemo dalje. Pa pogledaš treću, a ono – hm, i dalje ništa spektakularno, čak se previše tu dave gugutke i cedi suva drenovina, ali šta ga znam, kao da to ipak ide u nekom zanimljivom pravcu, makar i brzinom sušenja farbe na zidu. Pa na četvrtoj kažeš – Au, Mile, al' ga udavi za sve pare: dal da gasim seriju na pola, il' da izdržim još ovoliko, u nadi da će do kraja ipak biti nešto vredno pažnje? I tako, sve mic-po-mic dođeš do kraja, a kraj je, kao što si se od samog starta pribojavao ali si odbijao da poveruješ – UBI BOŽE!“

I zato neću uopšte da se bavim glupim MISTIFIKACIJAMA koje služe samo za zamajavanje naivnih.

Ima u mom kraju fraza koja se koristi onda kad neko mnogo zapitkuje „zašto, zašto?“ Na to njegovo (jer najčešće je to neki ON, neko ko ima WHY hromozom) odgovor glasi: „Da se dzvere budale!“ Baš tako, sa „dz“. A ima i onaj otrcaniji odgovor na isto pitanje: „Zbog sira i vojne muzike“.

bakina tajna

Odakle jezik na patosu, mek i sočan, šest godina posle ubistva vlasnice? Jebem li ga! „To nije deo ove priče.“ Aha.

Zašto je ljubavnik-ubica svojoj žrtvi sočinio „hram“/“oltar“ ukrašen slično kao što čine kultisti iz TD1 i TD3? „Da se dzvere budale!“

Zašto su svi opsednuti spiralama, iako im znače dijametralno suprotne stvari? „Da se dzvere budale!“

Zašto policija nije bar malkice istražila jebenu Tsalal stanicu iz koje su naučnici nestali/pobijeni, pa da u drugoj epizodi otkrije ono što je otkrila (how convenient) tek u šestoj? „Zbog sira i vojne muzike!“

Kako to jebene TETKICE, čistačice, baba-sere, frizerke, uspevaju da sjebu i (muške) naučnike i (muške) korporacije, a sve uz pomoć jedne kofe vode i par metli s dugačkom drškom i nekoliko džogera? Pa eto, kad mogu one tetkice iz THE SHAPE OF WATER da otmu Biće iz Močvare iz top-sekret laboratorije, mogu i ove ovde da im gase struju na postrojenju, upadaju kako im ćune, teraju ih metlama napolje: „IŠ IŠ IŠ, pametnjakovići, na zimu i led, ajde, profesore, skidaj gaće, idi Velikoj Majci, pa ona ako te pomiluje, ajde brejnijak, šta zveraš, vidi ovu metletinu, nije ti ovo penkalo!“  

they done it!

Kako može načisto smrznut, od leda skamenjen leš da oživi, i bude funkcionalno živ još nekoliko dana potom? Pa eto, kad može onaj izmrcvareni iz SEDAM da poskoči, a za njim još dvesta njegovih kloniranih 4/5 leševa iz prethodnih 30 godina koji poskoče u neočekivanom džamp skeru, što ne bi mogo i ovaj? Koga zanimaju fizika i biologija, važne su metafore! Jebeš razum i nauku, važna je vera i intuicija!

I zašto je taj smrznuti uopšte imao neku kvazi-demonsku poruku s one strane groba da pošalje, kao opsednut, i gde taj očito natprirodni događaj leži u ovom suštinski ipak SKUBI-DU „realističnom“ zapletu? Ma to su metafore, nije to stvarno, ne razumeš ti to! Pusti sad razmišljanje, važan je osećaj!

poručijo deda milisav da mu odneseš ratluk na grob!

Dobro, a zašto muška suza nema roditelja, a ženska je opravdanje za masovno ubistvo? Zbog da jedeš gomna + zbog „Kako mala Đokinica zamišlja feminizam“. A zamišlja ga tako što „samo žene pate“, samo žene imaju širok raspon emocija, dok su muški jednodimenzionalne budale: ili patetični paćenici kao mladi pajkan koji si utepa tatka, i nikom ništa, ostade on da riba patos i nosi lešinu na uklanjanje (i koga briga za njegove emocije, njegovu Edipalnu dramu), 

lele, tate, lele, tate...

ili sirovi „ukrasi oko kurca“, kao nekoliko plitkih jebača s kojima se po ovoj smrznutoj Tunguziji jebavaju naše jebulje, ili su, naravno, toxični muškarci, čak i kad su naučnici, pa tako imamo 5-6 tih vrlih Dr Mr-ova koji se zdušno bace da iznabadaju jedno siroto ženče, frizerku koja im je smesta skontala te mudrijaške radove, printove, semplove i knjige, a zamalo da im smrsi konce. E pa nećeš, sestro! Kolji! Boc boc boc! A na kraju, tako izbušenu, ima da je zadavi „onaj što gu najviše voli“. Jer: muškarci! Ološ!  

Iz svega gore rečenog očigledno je da je, sa ovakvim nazorima tvorkinje i borkinje, sa ovakvim njenim pristupom i poetikom, izlišno bilo očekivati HOROR od ove serije, iako je ona sve vreme koketirala s njim. Horor je ovde bio mamac, „Da se dzvere budale“, isto kao i nabacana uskršnja jajca, od kojih na kraju ispade – mućak. Nikoga ovde horor nije zaista zanimao, horor je bio samo ambalaža da se privuku naivčine da progutaju još jednu „mizerabilističku melodramu sa hepiendom“. That’s all, folks!

Toliko toga pametnog je moglo da se uradi sa tom premisom o pradrevnom kosturu u permafrostu i njegovom "čudesnom" DNK, ali ne! I pristup (antiintelektualistički) i poruka (simplicistička) prilagođeni su konvencionalnom plitkoumlju najširih masa. Science evil - Women good! Reason evil - Intuition good! Grief bad - Acceptance good! Nihilism bad - Faith good.

Ali, da ponovim, i podvučem: nije TD4 loš (samo) zato što nije horor; loš je zato što je, bez obzira na žanr(ove), klišetizirano osmišljen i realizovan, sa banalno-bezveznom i na kraju neubedljivom misterijom, smradno pokvarenim crvenim haringama, nenadahnutom režijom, jeftinim trikovima, lošim likovima i dijalozima, i „kulminacijom“ u vidu izduvanog balona: red besciljnog bauljanja, red „vezan za stolicu sve priznaje“, pa povrh toga još ničim izazvano „samoubistvo“ crnkinje: neee, nije se samoubila nego je odšetala u zagrljaj Velikoj Mami s one strane, samo da bi se potom kakti „vratila“ da, kad osvane DAY COUNTRY, posmatra veri privedenu Džodi. Jer, ne zaboravite glavnu celomudrenu poruku: ONI NAS GLEDAJU!

NIKO! osim ovi grdni muški što gi pobismo...

 

P.S. Postoje osobe bez svog mišljenja, nesposobne da svojim mozgom i percepcijom, pa i intuicijom (pod voljom! i pod mozgom!) dođu do elaboracije složenije od „Ovo je sranje! i „Ovo ništa ne valja!“, odnosno „Uuuu, super serija, meni se baš sviđa!“ Takve bi mogle posegnuti za „argumentom“ zvanim autoritet, i kazati: „Gule, nemaš pojma! Šta bre ti znaš, ne valja ti TD4, a evo njime su oduševljene takve veličine kao što su Džef van Dr Mr, Lerd Beron, Džon Pedžet, Stiven Volk, Dimitrije Vojnov, Milan Konjović i mnogi drugi.“

Pa, što se ovih „naših“ žanrovaca tiče, koju su oni seriju gledali i šta su u njoj videli, to nek ostane misterija. Ali, što se tiče Amera kojima je TD4 baš super, reći ću ovo.

Ne postoji JEDNO krovno objašnjenje što toliki grdni hororisti otkidaju na ovo i slična sranja, ali pada mi na um da jedan deo razloga leži i u ovome: u hororu je, dugo vremena, postojala implicitna mizoginija, odnosno šovinizam, odnosno objektifikacija ženskog tela i svođenje žene na trapavo smetalo koje se sapliće po šumama i stepenicama i treba ga spašavati, polugolo, ili golo; a čak i kad je „Finalna đevojka“ naučila sama da se spašava, bez muške pomoći, ipak je morala da se skida u tesne majice ili u bretele, bruseve, miniće, dok je kakti „omoćena“, i da tako na opštu radost maše poluobnaženim sisama levo i desno dok se maklja sa psihom ili monstrumom... Isto tako je tokom dugih decenija u hororima gej lik bio samo komik rilif, pajac, druga po redu žrtva, odma posle crnca, ako ne i, često, psiho-ubica…  

Ukratko, #me too je ogolio mnogo toga zaista lošeg, „samopodrazumevajućeg“ u žanru, i učinio nemogućim mnogim hororistima da se prave kako ove stvari nisu postojale i nisu takve bile, a ponegde i ostale. I onda je krenla osveta #me too-a, i griža savesti, i osećaj potrebe da dokažeš JA NISAM TAKAV, MOJ ŽANR NIJE TAKAV. Zato sad moraš da paradiraš time, i u svojim pričama, romanima, filmovima, i na društvenim mrežama: živela ženska prava, gej prava, manjine, sve je to OKEJ, i više nego okej, dole toxični maskulinizam, gore omoćene žene, itd. I nemoj da je neko zucnuo protiv filma, serije, knjige, gde se explicitno, aktivistički, brane ženska i ostala prava, ma koliko (ne)vešto da su te ideje plasirane na formalnom planu, jer nije više važan medij, ni forma, važna je poruka, šta je pisac/piškinja teo-la-lo da kaže.

Dakle, prosto, klatno je sad skrenulo u drugu krajnost od one (zaista ogavne, šovinističke) na kojoj je dugo bilo, i ako smo decenijama gledali sisate bejbike kako bespomoćno ciče i vrište u kandžama vampira i manijaka, i aplaudirali toj vrsti horora, sad ćemo, vala, neko vreme gledati babe čistačice, domorotkinje, koje sjebavaju mega-kompanije i lude naučnike i sjedinjavaju se s Mamom Prirodom koju zli, toxični muškarci oće da truju svojim mošusnim Y-toxinima. Ali neće moći, dok se one pitaju, i dok su njihovi džogeri i metle uvek-spremni da pometu Muško Zlo gde god se ono uprči.

P.P.S. A ako vam neko kaže "Isa Lopez je sjajna scenaristkinja, super je scenario za TD4, odlično je ovo napisano, odličan zaplet, sve se drži, sve je povezano i po propisu", samo mu/joj pošaljite ovaj link dole. Ja nisam bio toliko dokon da seciram svaku scenarističku glupost, rupu i varanje (i to samo u zadnjoj epizodi!), ali ovi likovi jesu, i vrlo su je temeljito ogolili: https://youtu.be/3fVuAgG66Vg?si=kX_MF3T7SDp7MEAm