Ako
živite u Beogradu ili Novom Sadu, to znači da ste imali priviligiju da se u vašem
velegradu dešava festival/revija novih engleskih filmova pod nazivom „Films and
Chips“. U okviru nje u nedlju je prikazan film HIGH-RISE, u režiji Bena Vitlija
(kill list, a field in england...),
prema romanu Dž. G.
Balarda.
Stanovnici
palanki i zaselaka Srbije ovaj film će, verovatno, pogledati kad bude procurio na net (ne,
u ovom trenu ga tamo još nema!) – osim ako se neko nije zeznuo pa ga kupio za prikazivanje u ovo malo preostalih multipleksa? U svakom slučaju, dok čekamo film – za koji
verujem da je vrlo dobar, a pretežno povoljne kritike me učvršćuju u veri da će
zaraditi bar jaku trojku – evo mog osvrta na roman na kojem je zasnovan.
High-rise (1975) je četvrti deo nezvanične tetralogije, čija prethodna tri dela čine romani The
Atrocity Exhibition (1970), Crash (1973) i Concrete
Island (1974). Od ova četiri, samo je (odlični,
Kronengberg-ekranizovani) SUDAR do sada objavljen na srpskom. Sva četiri romana bave
se urbanom kataklizmom – ali ne u doslovnom, spoljnom smislu katastrofe, poput
onih koje je istraživao u ranijim romanima (poplava, suša i kristalizacija), o
kojima sam pisao u eseju “Propast sveta
nije šteta: Motiv katastrofe u romanima Dž.G. Balarda” (prvo objavljen u
zborniku Naš svet, drugi svetovi.
Antropologija, naučna fantastika i kulturni identiteti, a kasnije u prvom
broju almanaha Književna fantastika).
![](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgCg4hDO7-rAp8ATvuEK5pNo7q_DMEOeI9BSEdLd0_LbqEQNNap_Mk7XwdSJm-Pnl0HdYp0RdvLGm-TG0s-GgRbqar98mW0ppkHuZT7BKgy2YckL7zglJW4ytPuw8ZiIKIJLGiXdAwUwPQf/s400/jgb.jpeg)
Ne, u
ovoj tetralogiji Balard se bavi unutarnjom, psihopokalipsom u kojoj gradovi,
putevi, građevine i ostala infrastruktura civilizacije ostaju netaknuti – ali
okrnjena biva psiha njenih nekadašnjih tvoraca a sada robova i, u neku ruku,
žrtava. Jer, ovog puta čovek nije na udaru Mame Prirode (kao u potopljenom,
osušenom, kristalizovanom svetu), već svoje sopstvene (protiv)prirode, odnosno istih
onih tekovina kojima se izdigao iznad prirode i izdvojio od svih životinja –
samo da bi se još glasnije strmeknuo nazad, u kaljugu atavizama – ili u nove,
još čudnije mutirane protivprirode.
![](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiFG502olBLfP61MN_J796SFv3b3L8lDa9wPyMxu7PzrE3-rjzMOZQUNwXH0LkjN7tzXmYd3OklVp16E9ibLZo8CUxe6bhDMPtVQmh0tj0SJLlc6VgzddCriOWY_W3CVeJMoEM7WqXhrNbn/s400/devolucija.jpg)
Ukratko, ako bi se ovi
romani uopšte mogli nazvati (post)apokaliptičnim, mora se naglasiti da kroz
njihovu (metaforičku) pustoš ne tumaraju čiravi, grbavi mutanti sa po tri ruke
i šest očiju – već psiho-mutanti, (post)ljudi post-humanog doba čiji su
psihologija i motivacija i nagoni značajno pomereni (unapred? unazad?) u odnosu
na naše, pa su stoga „začudni“, istovremeno prepoznatljivi i tuđi (otuđeni).
To, takođe, znači da Balardov SF nije akcioni, već intelektualni – što je,
ponekad, mač sa dve oštrice i otuđujući faktor za prosečnog čitaoca SF-a i
njegova očekivanja od ovog žanra.
![](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEg_VNUdgHvUT37N_95RmwSOBe_rNScJ9yh719337JtjCasXJe4WKOk4r08yAZuP44olHxpvtOlvS_MtAQS3ZxM_87KkdYTd7533KmP0AJpuvP6Y9SkUHKKBbfVPNxzkhskVjR9tc7EA42Pi/s400/Crash_Croatia_525.jpg)
The Atrocity Exhibition je u tom pogledu
najekstremniji, najavangardniji, najeksperimentalniji, kao gotovo nenarativni
kolaž psiho-tehno-ludila visokocivilizovanog divljaka, homo sapiensa. Crash
je neznatno konvencionalniji (relativno govoreći), utoliko što ima
dosledniji tretman likova i zapleta. Concrete Island još nisam stigao da
pročitam (hoću, uskoro!), ali i bez njega uviđam patern sve većeg odmaka od
eksperimentalnog i sve većeg približavanja (za Balardov pojam) konvencionalnom pripovedanju,
što kulminaciju (u toj fazi njegove karijere) ima u romanu High-rise.
Neboder,
ukratko, govori o tome kako jedna nova zgradurina od 40 spratova, nabudžena
luksuznim stanovima za višu srednju klasu postaje poprište devolucije, kada
njeni stanovnici, visokoobrazovani i dobro plaćeni profesionalci (zubari,
tehničari, TV novinari, glumci, profesori, doktori...) naprasno počnu da, pod
uticajem tog obezljuđujućeg okruženja, „mutiraju“ u bande siledžija,
troglodita, incestuoznih kanibala... Slom se dešava polagano i naizgled neprimetno,
kroz „sitna“ koškanja, čarke i incidente, ali jednom kad taj mikrokosmos prsne,
to krene da puca po svim šavovima i raspada se na sastavne delove, kao da je od
lego kocaka.
![](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEg4HHTxSLjtInzvP8LyJBV6OSAMHfulu9XoYQnQQTBti15f-8gRS-PJ7CPxTH_DR7ll4VTBHQkbfZYMYwPB-7pSk-BtJO4BpvRbIkjQOc3OYt3F2qNdCabf5-n2_VuoB8Ty2HQzZehBvn-x/s400/HighRise%25281stEd%2529.jpg)
Osnovna draž romana sastoji
se upravo u detaljisanju tog sloma, te propasti civilizacije i svega kulturnog,
humanog – u nadrealističkoj jukstapoziciji sterilne arhitekture i prljavštine
(smeća, izmeta, leševa...), u kontrastu između onog što bi trebalo da bude (Red)
i onoga što biva (Haos). Dve godine pre zvanične pojave panka, Balard opisuje
ANARCHY IN THE UK – za početak skromno, ograničeno samo na jednu zgradu,
mada...
Teško
je odoleti draži tih set-pisova i prizora koje Balard ledeno beleži: bazen
natrpan plutajućim smećem i leševima životinja, zagrađeno stepenište, pokvareni
liftovi, bande do-juče-kulturnih koje upadaju u stanove, pljačkaju i siluju,
grafiti na novim zidovima koji se ubrzo svode na nivo pećinskih crteža... Lepo
je Kronenberg priznao koliko je ushićujuće i oslobađajuće, katarzično bilo
snimati prizore kada čitava jedna moderna stambena zgrada poludi i pretvori se
u poprište orgijanja sex-zombija u filmu SHIVERS: to je toliko slatko bilo da
je morao i sâm da se pridruži rulji i bar načas pošizi.
Zeznuta je bila ta 1975. za
Pakao Modernističke Arhitekture Koji Ljude Pretvara u Zveri: u isto vreme, u
Kanadi, sex-zombiji vršljaju višespratnicom, u Engleskoj, kod Balarda,
trogloditi haraju neboderom, a u Srbiji (!!!), otuđeni urbaniti truju sebe i
jedni druge u kompleksu zgradurina na Novom Beogradu, u Gilićevoj KIČMI.
Slučajnost? Ne bih rekao!
Takođe, lepo je primetio i
Robin Vud (kritičar i teoretičar čuven po tome što je bio veoma pametan, uz
jednu ogradu: ama baš uopšte nije razumeo Kronenberga!), samo par ljeta nakon
ove Godine Urbanog Pakla, da je film kao što je Predskazanje (The
Omen, 1976) mogao da nastane samo u civilizaciji koja (nesvesno)
osuđuje samu sebe i naslađuje se mogućnošću sopstvene propasti. E, to je ista
civilizacija o kojoj Balard u tom trenutku piše (a Kronenberg snima).
Negde u sebi, da li u
svesti ili u podsvesti, osećamo ili znamo (kako ko, od slučaja do slučaja)
koliko smo zasrali svet koji smo sebi stvorili, u kakvu smo zamku upali, koliko
je sve ovo oko nas pogrešno, neljudsko, grozno i glupo, nedostojno kvazi-sapiensa
kakvim sebe smatramo... koliko nas žulja ova uštirkana košulja i koliko nas
guši ova stegnuta kravata koju smo sami sebi vezali oko guše – a posle nam kriv
Đavo!
Otud i katarza u haosu, u
anarhiji, u eksplozijama ultranasilja, u rušenju i rusvaju, otud naslada u svim
tim (post)apokaliptičnim scenarijima – od filmova preko stripova do
video-igrica smeštenih u ruševine sveta koji dubinski više ne osećamo svojim.
Mmmm... ispucali asfalt... srušeni mostovi... nadvožnjaci koji ne vode
nikuda... pusta parkirališta obrasla travom... prazni šoping-molovi... hrpe
leševa... odsustvo rulje, gužve, galame... tišina... mir... napokon, mir...
E, sad – što se tiče Balardovog
romana, moram reći da je on efektniji na nivou zasebnog drveća negoli čitave
šume. Scene haosa i progresivnog ludila su divno osmišljene i opisane. Emocija
je prava. Ugođaj je zastrašujuće leden, jeziviji od mnogih nominalno horor romana.
ALI... ta priča ipak ne štima.
Pre svega, na elementarnom
nivou, u pogledu zapleta, roman zahteva preterane doze suspenzije neverice, i
to višestruko: i po pitanju brzine s kojom se nedavno useljena zgrada pretvori
u poprište divljanja pećinskog čoveka (još nisu ni razgazili nove stanove, a
ovi ih već, kao, zatrovali i izludeli!), a još više po pitanju toga koliko dugo
to vanredno stanje traje (tri meseca!) a da spoljašnji svet ne nanjuši da nešto
(i doslovno) SMRDI u toj zgradurini. Koja, pritom, nije ni na koji način
izolovana: odmah do nje su još dve stambene zgrade. I niko, ni komšije, ni
poštari, ni inkasanti, ni trgovački putnici, ni posetioci – prijatelji i
rodbina HILJADA stanara te zgrade – niko da dođe, da uđe, da vidi, da se
zapita, začudi, prijavi...
![](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEh_Qb0xHIwIsWlVVOit0_p7hmwcsbMlNMtdph9hs1qy9A4ADF8d5xCDqwuVMH6ZDeVSAtr5lyvmGtBNFVjB4YFAOrP_1ktxxlq3eOPJ6dGhCIZ224WAINf80Ku_qkvl2n8-ojQ3d52g2bxR/s400/High-Rise-009.jpg)
Jasno, Balard nikad nije bio
pisac konvencionalnog realizma – niko ne očekuje da se, recimo, SUDAR razlaže
na realističku psihoseksualnu verovatnoću javljanja i širenja jedne takve
patologije vezane za „seksualnost“ automobilskih sudara – taj roman je jasna
metafora o sudaru mesa i metala, tela i tehnologije. ALI, stvar je u sledećem:
u svojim drugim romanima, Balard je umeo da stvori SVET u kojem je opisana
patologija, ili mutacija, bila prirodna, čak logična, normalna. Bilo da je u
pitanju nekrofilni svet užurbanih isprepletenih auto-strada ili neobjašnjeni kristalni
svet, uvek je to unutarnje konzistentna i ubedljiva pozadina,
odnosno ambijent za opisana dešavanja.
![](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgVvnzGaqPGyIYOGDzlOO3gfJtV2qd1PLSOuYmcB5Dh8xYk-0pGKRiqtnfXEd3iWDDQfHGHmNMpayCRPJ76vkAOMpcCdY8NgWm2agSKr9BwWJIAPObeAbfv5ASD7d9eT6KkcWOz5QJk2dlx/s400/hqdefault.jpg)
Moj problem sa prihvatanjem
Nebodera
jeste u tome što se on ne dešava ni u kakvom izmenjenom, mutiranom svetu:
opisana dešavanja odigravaju se u svima nama dobro znanom, nepomerenom,
istorijski fiksiranom svetu sredine 1970-ih. Način na koji se zgradurina
izoluje (ne fizički nego mentalno) od ostatka sveta, i dužina koliko to potraje
bez ikakve interakcije odnosno intruzije spoljašnjeg sveta, deluju krajnje
veštački, usiljeno, neubedljivo. U redu je da orgija krvavih parazita u
SHIVERSU potraje 24 časa, neprimećena od strane makrokosmosa, pre nego što se
sex-zombiji zapute u grad. Ali da se ova razmera haosa, kao u HAJRAJSU, dešava
u jednoj stambenoj zgradi – i to ne u getu, ne na periferiji, među nekom
sirotinjom, izbeglicama, crncima, nekim društvenim otpadom koji niko ne
nadzire, nego u elitnoj zgradi u dobrom, novoizgrađenom delu grada – i da to
potraje puna tri meseca, previše je.
![](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgz4aoVo-UG7b2vsgE1L2MOunElCRVujoHaB8Jad1H8_B9O2CmvJ6X_bCDbCfGJnDzPBxzhBwFN5fXJ4_37WiFpoJlErm7c_NfNgUhsiZ1hHX2WypX0y7E85VSqc9wKeeWn4bFc3jzUbRDB/s400/crash_05.jpg)
Pored toga, usiljena je i
deoba zgrade na tri sloja: niža klasa (do oko 24. sprata), srednja klasa (ovi
iznad), i najviša klasa (zadnjih par spratova). Ili, ako hoćete, pomalo
jeftina, prozirna simbolika tri glavna lika: Richard Wilder (id); Dr Robert Laing (ego) i Anthony Royal (super-ego). How convenient! Suviše
je to programski namešteno, sa suviše transparentnim tezama i simbolikom, a bez
dovoljno duboke poente i smisla iza svega toga.
Zato je i moj utisak o ovoj
knjizi polovičan: rupe u zapletu, i rupe u idejama, smetali su mi suviše a da
bih se neometano prepustio priči, bez obzira na sporadične užitke u Balardovoj
suzdržanoj, ali često moćno slikovitoj i aluzivnoj rečenici – i u klinički
nemilosrdnom razaranju stvorenog mikrokosmosa koje podseća na dečaka koji
minuciozno, patološki proračunato razgrađuje svoju farmu mrava.
Verujem da se poneki
nedostaci ovakve storije mogu ili ukloniti ili veštije zabašuriti u filmu koji,
kao kraći a intenzivniji medij, dopušta manje vremena za razmišljanje, i može lakše
da nas bombarduje slikama i utiscima i emocijama i kroz njih (a ne kroz jezik)
prenese nešto što izgleda pametnije... Videćemo, prvom prilikom.
Ako ga je neko od čitalaca bloga
pogledao u Bg ili NS, neka javi ovde svoje impresije.