уторак, 30. јун 2009.

UNDEAD (2004)

(Uskoro kreće novi film braće Spirig, DAYWALKERS, u kome slutim da će sa vampirima da urade ono što su ovde sa zombijima - pa je red da se sada prisetimo njihovog debilovanja.)

**(*)
2+

Posle svih ejakulacija koje su prosute na netu, a povodom ovof filmčića, kad sam ga napokon pogledao= veoma sam razočaran.

Muka mi je vise od situacije u kojoj grupica fanova skupi neku sitnu lovu, i onda krene da mlati omaže svojim omiljenim filmovima = naročito kad se za tu svrhu skrnavi pod-žanr zombi filmova. Jedina razlika izmedju UNDEAD i, recimo, THE DEAD HATE THE LIVING, ili DEAD NEXT DOOR, jeste u budgetu koji su braća Spierig nekako skrpila: njihov film IZGLEDA profesionalno, 'lepo' je snimljen, solidno montiran [makar na mikro-nivou pojedinih scena: no, na makro planu ima užasne, neoprostive probleme sa ritmom], i ima sasvim pristojne [iako pretežno nenadahnute] efekte maske.

Film je nastao tako sto su 'režiseri' ubacili u mixer EVIL DEAD, BAD TASTE, BRAINDEAD, STRANGE INVADERS, SIGNS, MATRIX OVERLOADED, INDEPENDENCE DAY, PIRANHA 2, špageti vesterne, i jos 300 nasumično odabranih naslova i prototipova, smućkali to bez glave i repa i izručili pred publiku bez truda [ili umeća] da to organizuju u nešto što ima Priču, Likove, ili daleko bilo- SASPENS.

Anything goes koncept je užasno tesko odraditi tako da bude smislen: svaka budala moze pokušavati da bude 'nepredvidiva' tako što će nasumično ubacivati twistove koje niko ne očekuje zato što im tu mesto nije; svaka budala može pokušavati da se sprda sa žanrovskim konvencijama i praviti fazone na prvu loptu; svaka budala može da metne plavi filter na kameru i snimi 'stilizovan' film; a kako vidimo, sad svaka budala može i da na svom sopstvenom kućnom kompjuteru pravi vizuelne efekte.

Ali, jos uvek nije nađen program koji ce učiniti da se proračuna balans između akcije, horora, komedije, SF-a i drame, i da rezultat bude efektan kao celina, a ne kao niz luckastih prizora i epizoda.

UNDEAD je proizvod površnih ljudi, koji nisu naučili osnovne lekcije iz Reimijevih, Jaxonovih, i dr. filmova koje oponašaju, ali budući da je upakovan u šarenu 'stilizaciju', da 'lepo' izgleda, da je rađen kao crowd-pleaser = sigurno će se dopasti svima koji vole domaći film, i onima koji su uzivali u UNDERWORLDu.

Što se mene tiče, NIJEDAN od 'fazona' nije mi izmamio niti smešak, a otprilike nakon prve trećine prestalo je da me bude briga za film; čitav SF elemenat je toliko glupo uveden i [ne]iskorišćen da to nije normalno. Likovi rade užasno glupe stvari, osnovna pravila i zakoni u tom 'svetu' koji nam UNDEAD prikazuje nisu jasna, i sve se rasplinjava u ispraznom haosu.

THE TOOLBOX MURDERS (2004)


*** 

(3-)

Ukratko, mlaka trojka. Hooper is back in form. Not the TCM form, not even LIFEFORCE form, ali recimo FUNHOUSE form. U mnogo čemu ovaj film podseća na FUNHOUSE: 1 lokacija, grupa kliše-likova, maskirani ubica za koga se ispostavi da je neka vrsta nakaze, i totalno cheesy mindless gory fun sa ubistvom na svakih 10 minuta. Ja inače ne volim naročito FUNHOUSE, ali TOOLBOX smatram upadljivo boljim filmom. Pomaže mu to što je dinamičniji, brži, zabavniji, žešći, krvaviji, sa boljim maska-efektima, i- što ima barem 1 dobar lik: Angela Bettis [MAY] je stvarno lutkica, pa iako joj scenario praktično ne daje NIŠTA, ona od tog NIČEGA uspeva da napravi beskrajno dražestan lik s kojim se smesta identifikujete, čak i kad radi prilično bezumne stvari [let's investigate the dark corridors after all those murders...].
Ali nema veze: ovaj film o zlosrećnoj zgradi mogao bi se opisati kao spoj Argentovog INFERNA [čiji uticaj na nivou scenarija je nesumnjiv, i mestimično na ivici plagijata] i pomenutog FUNHOUSE-a. Mada vizuelno nije baš toliko bogat, snimljen je sa odmereno stilizovanim realizmom, recimo, kao malo bogatija verzija SESSION 9].
Imam samo 2 krupne zamerke:
1. Ključna stvar poput istorije/prirode ubice i mesta [zgrade], tj. rasplet filma, dati su tako sažeto i smandrljano da bitne stvari ostaju nejasne. Veliki je greh ne znati ko/šta ti je Zlikovac, i zašto radi to što radi. Da li je samo psiho-nakaza, ili je zombi, ili natprirodni stvor ne znam ni ja kojih moći= ostaje nedorečeno.
2. Hooper se sasvim zaneo sa shock efektima, koji su naglašeni toliko nehumano glasnim ZVUČNIM EFEKTIMA, da to postaje iritirajuće: režiser njegovog kalibra NE MORA da poseže za tako primitivnim fazonima, uostalom, film mu je i bez toga vrlo creepy & scary. Svaki put kad se neko sudari s nekim/nečim što uleti izvan kadra= BAAAAAM! ZVOOONGGGG!!! IIIIIIIKKKKK!!! GOOOOONGGGG!!! CRAAAASHHHH!!!!
Bučniji i 'siroviji' film po upotrebi ovih efekata u životu nisam video.
Summa summarum, film mi se dopao: svi oni koji su svršavali na WRONG TURN trebalo bi da seku vene na ovo: ako želite film sa klišeima, sa cheesy gory fun, ali da je dobro napravljen, i sa mnogo efektnijim klimaxom [sa boljom 'dekapitacijom' posred lica, ovog puta uz pomoc cirkularke]= TOOLBOX MURDERS is for you.

понедељак, 29. јун 2009.

SKROMAN PREDLOG

SKROMAN PREDLOG
za racionalnije korišćenje potencijala srpske dece i omladine
na dobrobit njihovu i njine domovine


Teška depresija uhvatiće svakoga ko se bar načas nadnese nad stanje u kome je naša današnja omladina. Tuga mi obuzima srce svaki put kada prođem kraj prestižne niške gimnazije, i osnovne škole pored nje, a put me stalno kraj njih nanosi, i vidim tu mladost, i način na koji se ona troši. Susrećem tu decu na ulicama našeg grada, viđam ih u letnjim baštama kafića u glavnoj ulici, ili unutar tih zagušljivih rupa (tokom hladnijeg dela godine), po vasceli dan sede tamo i pričaju ni o čemu, i piju. U autobusu, takođe, dok putujem na posao, dolazim u dodir sa njima i slušam njihove priče, njihove šale, ili bar ono što oni smatraju šalama, i zapažam, kroz sve to i iza toga, simptome opšte obesmišljenosti i besciljnosti.
Naša omladina je izgubila kompas. U ovim trenucima, dok nam je društvo u krizi, javlja se ozbiljna pretnja da naša mladost, tako puna potencijala, ne bude iskorištena, već da bude ostavljena da čami u polumraku i dimu kafića ili, kao alternativa, da joj volju za budućnošću ubijaju mrzovoljni, životom pregaženi nastavnici i profesori. Onaj ko bi pronašao smislen, pragmatičan i razuman način da ova deca i omladina doprinesu boljitku svoje domovine zaslužio bi da se njegova bista nađe u Aleji Zaslužnih Građana i Velikana.
Daleko od toga da je takva vrsta slave meni potrebna, ili da se ona nalazi u korenu mog predloga; jer slava je na ovoj srpskoj vetrometini ionako prolaznija od natpisa u snegu. Ne, ne tražim biste, niti diplome i zahvalnice: želim samo da dam svoj patriotski doprinos razrešenju jedne krizne situacije, i u tom smislu iznosim sledeći predlog.
Moram odmah da upozorim čitaoca da on, na prvi pogled, možda može delovati pomalo preterano i, čak, neumesno. Svestan sam njegove neortodoksnosti, ali me upravo ona učvršćuje u veri da sam na pravom putu, budući da dosadašnji 'planski' i 'razumni' pokušaji da se spreči odliv mozgova i dekadencija naše dece i omladine nisu dali primetnijeg rezultata – čak bi se moglo tvrditi, i brojkama dokazivati, da su ih još samo ubrzali. Uostalom, teška vremena zahtevaju teške mere. Nadam se da će svest o toj velikoj životnoj istini pratiti dobronamernog čitaoca dok bude sledio moj predlog koji sledi.

Mislim da će se sve vodeće srpske stranke i najumnije glave u njima složiti sa mnom kada ustvrdim da je osnovni cilj naše zemlje uključivanje u svetske tokove i zauzimanje mesta koje nam u njihovim okvirima pripada.
Takođe, ne bi trebalo da bude problematično zapažanje da su naša industrija, i privreda uopšte, značajno posustale zahvaljujući nametnutim ratovima, sankcijama, agresijama i drugim okolnostima u koje ne bih sada ulazio. Iz toga sledi već više puta ponovljen zaključak da naša budućnost leži u razvoju malih i srednjih preduzeća, ukratko – male privrede i kućne radinosti, privatne inicijative, porodičnog biznisa i sl.
Najzad, mnogo puta je sa najviših mesta isticano da naša mala, ali ponosna nacija može svoje mesto u novom svetskom poretku naći jedino ako bude pronašla nešto samosvojno, osobeno, nešto po čemu će se istaći pred svima ostalima – ukratko, ako tržištu ponudi proizvod koji je dovoljno jeftin, unikatan i osoben da bi se nametnuo kao nacionalni 'brend'. Nužno je da to bude proizvod za kojim postoji velika, i dovoljno rasprostranjena potražnja – konkurentan proizvod koji se snagom svoje unikatnosti i kvaliteta može izboriti za mesto na tržištu. Malina nas je održala – njojzi hvala, ali, na žalost, naši susedi, a naročito Bugari, sve više nam u poslednje vreme oduzimaju primat na polju proizvodnje ove plemenite voćke, i mi moramo da što pre potražimo novi brend. 

I to me dovodi do moje ideje.
Mladost: naša prelepa dečica naš su najbolji brend! Ona su jedina nada za spas Srbije!

Ako u neki internet pretraživač ukucate engleske reči ili fraze koje se odnose na mladost i decu, kao što su 'mlad/a' (young), 'klinac' (kid), 'dete' (child), 'dečkić' (twink), 'šmizla' (lolita), 'klinački porno' (kiddie porn), itsl. dobićete bukvalno stotine hiljada ako ne i miliona sajtova i stranica kao rezultat.
Dobro je poznato da je zabranjeno voće najslađe, a ima li zabranjenijeg – i slađeg – od onoga što svaki seksualni gurman poznaje kao najveću poslasticu? Ružičasto, glatko, mekano, mazno dečje tkivo i svilena kosica i tanki prstići i nežna dupenca neiskvarena su borama i ožiljcima koji naša tela, naročito u surovim okolnostima borbe za opstanak u Srbiji, već u dvadesetim godinama pretvaraju u prave pravcate ruine: u odbojne, kljakaste, dežmekaste, isušene ili podgojene, rascvale, iznurene mantije od izmrcvarenog mesa. Ima li šta čistije od nedužnog, otvorenog pogleda deteta čija će varnica i sjaj samo desetak godina kasnije već biti pretvoreni u komadić uglja utisnut u bledo testo bezizražajnog lica? Ima li veće tragedije od pomisli na tog anđela čija lepota, sklad i nežnost propadaju neiskorišćeni, takoreći neprimećeni, neviđeni – umesto da ih čitav svet slavi onda kada su u svom zenitu?
Deca su izvor večite mladosti i životne energije: ovo je znao još premudri Solomon, koji je, kao što je poznato, u svojim starijim danima uz sebe u postelji privijao tela golih dečačića ne bi li se osvežio naponom snage, u njemu već usahle. Treba li podsećati na stare Helene, te mudrace na temeljima čije misli i umetnosti smo izgradili sve ono što nam je najsvetije da bismo onda pod pritiskom pustinjačke, hebrejske vere zaboravili da su svi ti mudraci i umetnici, od Platona do Aristotela, uz sebe takođe privijali nežna dečačka tela? Nisu li najveći umetnici kojima je ljudski rod ikada bio počastvovan, poput Mikelanđela i Šekspira, takođe spevali svoje najnežnije stihove upravo mladim momčićima: nisu li baš njima posvetili svoja besmrtna dela kojima se i danas divimo, zaboravljajući muze kojima su ova bila nadahnuta? Podsetimo se, još jednom, koliko su godina imali Romeo i Julija. Podsetimo se fotografija nimfeta koje je slikao Luis Kerol. Podsetimo se Petra Pana... Čak i pojedini blago preterani slučajevi, poput zabludele grofice Eržebet Batori, koja se kupala u krvi devica ne bi li ostala večno mlada, svedoče o pervertiranoj mudrosti u srži tih postupaka, o večitoj istini iz koje su različite kulture i različite generacije izvlačile svoje sopstvene konsekvence.

Neosporna je činjenica da je mladost jedan od najbitnijih kvaliteta za svakog muškarca: dok žene, po svemu sudeći, nemaju ništa protiv starijih muškaraca, ovi, nasuprot tome, teže što mlađim telima - bila ona ženska ili muška, već prema sklonostima. I baš kao što će svaki držeći heteroseksualni muškarac težiti što je moguće mlađoj devojci, tako će i njegov homoseksualni pandan kao najveće blago ganjati što mlađeg dečkića. Ovo su istine koje svako od nas zna iz vlastitog iskustva, sve i ako ne posežemo za brojnim, opsežnim studijama na tu temu (videti, npr, M. Jovanović, 'Ti dečaci u kratkim pantalonicama', u zborniku Tvrda bombona, Gogi, Niš, 2006.) ili jednostavnom proverom na internetu koja svakog nevernog tomu može vrlo lako, u par minuta, da uveri u istinitost ovih tvrdnji.
Mi moramo biti svesni da živimo u novim, drastično izmenjenim okolnostima, i ne možemo doveka život meriti aršinima naših čukun-dedova. 

Prema brojnim statističkim istraživanjima i anketama, prosečan Srbin danas stupa u seksualne odnose sa 13,6 godina, a Srpkinja sa 12,8. Prema tim istim anketama, ispada da je bar 53% dece tokom tog čina pod dejstvom alkohola. Naše potomstvo se upušta u seks ranije, i češće, i vrtoglavije nego što smo to, možda, mi činili. Napredak tehnologije, kao što su mobilni telefoni sa mikro-kamerama i foto-aparatima, dostupni čak i našim siromašnijim slojevima, učinio je da svedočanstva o ovim aktivnostima postanu široko rasprostranjena, na SMS-sličicama i kratkim filmovima koji kruže našom mobilnom telefonijom, ili na CD-ima koji se prodaju ispod (a sve češće i iznad) tezge, ili na specijalizovanim internet sajtovima (www.prljave-klinke.co.yu, www.dechaci-u-shaci.org.yu, www.kurvesamoba.com, www.poslanici.gov.rs itd.). Ovi kratki filmovi, na kojima se hvataju upečatljivi momenti maloletne ljubavi, veliki su hit u poslednje vreme, i mogu se naći pod naslovima kao što su: Bilja 37 blok NBG, danijelaigoca-Paracinska gimnazija, Fukse, Irena_tooooo, Jelena92, Mama_Vesna_1, sabacka_pusacica (1 i 2), Sandra__90__cancan, Sex Porno Domace Naked Kupacica, u_sumici, Jelena & Sanja 2, Sandra 90 Banjica itd.
Mi možemo da se na to mrštimo, možemo da zatvaramo oči i pretvaramo se da to nije tako, ili da okrećemo leđa u nadi da će to samo od sebe proći... Ili možemo da nešto sasvim konkretno preduzmemo, i datu situaciju upotrebimo za veću korist i nas i naše dece.
Biću konkretan: moj predlog se zapravo račva u dva pravca, iako mu je polazna osnova ista.

Kao prvo, predlažem donošenje zakonske regulative koja bi omogućila razvoj domaće dečje pornografije (namerno ne kažem: nastanak, jer ona je spontano već nastala). Naš pravni sistem je već, po uzoru na najviše evropske standarde, spustio doba za legalno stupanje u seksualni odnos na 16 godina. Moj predlog je da se ova granica spusti na uzrast od 9 godina. Dugo sam razmišljao o ovom problemu, i o dobu koje bi bilo najpogodnije. Zaključio sam da zakonski obavezno moramo obuhvatiti uzrast u kome se detinja anđeoska priroda i lepota nalaze na vrhuncu, a najveći autoriteti na tom polju (tako, Vitković, 'Embrion', u: Hladno trojstvo, Visija, Beograd, 2006.) slažu se da je to uzrast od 9 ili najkasnije 10 godina. Nakon toga, prvi znaci puberteta postaju suviše očigledni: dečački ud postaje krupniji, javljaju se začeci brčića na usnicama, prve stidne dlačice kod oba pola, mesnatije usmine i pupoljci grudi kod devojčica, što su sve detalji, neiniciranima naizgled majušni, ali koji mogu odvratiti brojne poslovne partnere sa sasvim razumljivom preferencijom prema mlađem, nesazrelom dečjem mesu.
Sa par članova dodatih u naš Zakon o kinematografiji (čiju frazeologiju prepuštam pravnicima), mogli bi se postaviti temelji ovakvom filmotvorstvu. Moj predlog, zapravo, samo treba da ozakoni praksu koja je ionako više nego evidentna. Prednosti toga su višestruke: pre svega, takvi filmovi više ne bi morali, kao sada, da budu snimani na rizičnim javnim mestima, u parkovima, šumarcima, na dečjim igralištima ili u školskim WC-ima. Umesto toga, mogli bi da se rade u studijima, ili na ograđenim i uređenim površinama oko njih, gde su akteri zaštićeni od vremenskih uslova (pre svega, od hladnoće i vlage) pa bi mogli da ogole veće površine svojih mladih tela, bez straha, bez skrivanja, otvoreno. Pored toga, u kontrolisanim uslovima, glumci i glumice bi mogli da računaju na svu pravnu i medicinsku pomoć koja im zatreba: njihova prava i obaveze bili bi jasno definisani tako da se na minimum svedu mogućnosti za manipulaciju snimljenim materijom i komercijalnim učinkom nastalim od njega, a da i ne govorimo o zdravstvenoj zaštiti na koju naša mladost-ludost u okolnostima bez supervizije vrlo retko i pomišlja. Procenat zaraznih polnih bolesti i neželjenih trudnoća koji bi se na ovaj način sprečio u korenu dovoljan je argument po sebi, i svako ko našoj mladosti dobro misli morao bi neprestano da ga ima na umu.

Ozakonjenjem ovakve delatnosti njeni učesnici bili bi u velikoj meri oslobođeni socijalne stigme koja, u trenutnim okolnostima, a naročito u manje prosvetljenim sredinama u unutrašnjosti, često ume da padne na decu čija lica i organi budu prepoznati kada filmovi (kako neminovno biva) dospeju u javnost. Njihov posao tada ne bi bio u ništa goroj poziciji od drugih glumaca, pevača i ostalih javnih ličnosti, čiji lascivni snimci povremeno još uvek ustalasaju ovdašnju čamotinju samo da bi brzo u nju nazad potonuli – jer koga je još briga za njihove celulitne obline i strije, za njihove dlake i pivske stomake, za njihove podbratke i brkove, za njihova otekla vimena prošarana venama, za njihova pegava leđa i masne guzove?
Nikoga, eto koga. Deca su sada na ceni, i trenutak treba iskoristiti.
Ne može se dovoljno naglasiti važnost korištenja pravog momenta: trenutno na svetskom tržištu još uvek vladaju staromodni, puritanski zakoni prema kojima je, barem zvanično, snimanje ovakvih filmova zabranjeno i kažnjivo. Ovaj trenutak valja što pre iskoristiti dok se neka preduzimljivija zemlja –a naročito naši konkurenti iz okruženja- nije ovoga dosetila i oduzela nam primat. Prve naznake već postoje da naši susedi, Bugari, Rumuni, možda čak i Albanci, već razmišljaju u ovom pravcu, i pitanje je dana kada će ozvaničiti ono što je i kod njih već evidentno stanje. Ako bi se odgovarajući zakonski akti doneli dovoljno brzo, Srbija bi mogla da, po prvi put u svojoj istoriji, bude pionir čitave jedne privredne grane, i da isprednjači pre svih ostalih. Da potražnja za ovakvom robom postoji, u to nema ni najmanje sumnje: treba samo još obezbediti ponudu koja će zadovoljiti inostranu (i domaću) potražnju, i dovesti do cvetanja jedne izvozne grane koja bi lako mogla da postane naša karta za Evropu i svet.

Mogu već da naslutim određene zamerke. Njih uvek ima kadgod se javi neki smeliji predlog, neka ideja koja bi da nas probudi iz vekovne učmalosti. Kao i uvek, prvo pitanje je: koliko to košta?
Dragi moji sunarodnici, mogu vas odmah uveriti da preliminarne finansijske konstrukcije pokazuju da ovakvi filmovi uopšte ne koštaju mnogo. Oni se ionako već sada snimaju u kućnoj radinosti, i ne zahtevaju skoro nikakav budžet. Na žalost, snimaju se uglavnom jeftinom, neprofesionalnom tehnikom, recimo mobilnim telefonima koji proizvode snimke visoke pikselizacije u kojima se gubi tako mnogo dragocenih detalja. Kakva je vajda od toga što je, npr. glumica nesumnjivo tinejdžerka, ako se snimak sastoji od niza haotičnih kockica koje trepere na ekranu? Ima li veće štete nego dobiti na tanjiru devojčicu spremnu da pred kamerom uradi ono što i inače radi, da ogoli sve što ima, u punom cvatu svojih mladih godina, ako se najveći deo toga gubi na mrljavom, zrnastom, pikselizovanom, loše osvetljenom snimku? Sa minimalnim ulaganjem u ovu novu privrednu granu, pre svega na polju boljih kamera i reflektora, krajnji proizvodi bi mogli biti konkurentni najboljim filmovima iz uvoza. Glumišta ne nedostaje, stida odavno nema, samo još treba adekvatno, profesionalno zabeležiti ono što treba kako bi i drugi u tome mogli da uživaju.
Kao što postojeći snimci pokazuju, za ovakve filmove ne treba veliko umeće niti ikakva škola. Njih, sa odgovarajućom tehnikom, može snimati svako. Ne samo što školovanje novih kadrova nije potrebno, već bi se otvaranjem novih radnih mesta za stotine i hiljade devojčica i dečaka, koji trenutno sasvim nepotrebno odlaze u škole, stvorio životni prostor za one koji još uvek veruju u smisao pohađanja nastave i sticanja dobrih ocena. Time bi se naše prenatrpane učionice oslobodile viška tereta, koji bi svojom pravom vokacijom mogao da se bavi odmah, smesta, bez gubljenja vremena sa knjigama, dok bi oni koji preostanu mogli da, rasterećeni prisustva porno-zvezda, steknu još kvalitetnije školovanje, na dobrobit i jednih i drugih.

Pored toga, sprovođenje ove inicijative moguće je ne samo u školama već i u drugim institucijama koje vode brigu o deci. Recimo, deca iz sirotišta i izbegličkih kampova, sa kojom društvo najčešće ne zna šta da radi, vegetiraju tamo na teret i sebi i drugima, nepotrebna i neupotrebljena sem za najbanalnije poslove kao što je sklapanje jeftinih plastičnih igračaka za prodaju na vašarima. Njihova vitka, mlada tela čame u senci, daleko od naših očiju, umesto da se razgolite i ovekoveče na fotografijama i filmovima čiji bi komercijalni učinci mogli da im se višestruko vrate zarad unapređenja uslova života u tim sumornim institucijama. Pomislite samo koliko bi radosti, veselja, užitka i napretka u svakom smislu reči donelo samo nekoliko foto-aparata i video-kamera među te vragolane!
Na sličan način mogli bi se upotrebiti i dečkići i curice koji svoje mlade godine traće u kazneno-popravnim domovima: umesto da se iscrpljuju u međusobnim tučama i nadmetanjima, mnogo bi bolje i za sve korisnije bilo ako bi svoju nagomilanu adolescentsku energiju praznili nežnijim putem, u ljubavnim okršajima. Mnogi od njih nisu, niti će ikada biti kvalifikovani za neki koristan društveni rad, i po izlasku iz tih zavoda čeka ih život posvećen kriminalu, zločinu, propasti. Umesto toga, posao u dečjoj porno-industriji omogućio bi im da se osete voljenim i željenim, i doneo bi im prihode od kojih bi mogli da se penzionišu već u svojim ranim dvadesetim. Ostatak života mogli bi da se izdržavaju od toga, ili, ako su preduzimljivi, da zarađeni novac ulože u regrutovanje novih glumaca i osnivanje firmi za snimanje sličnih filmova...

Ne treba zanemariti ni potencijale koje u sebi kriju deca ometena u razvoju: svi oni anđelčići koje ljudi, u svojoj nebrizi i bezosećajnosti, često nazivaju 'debilima' i 'retardima'. Dobro je poznato, na primer, da gluvo-nema i slepa deca stupaju u seksualne odnose još mnogo ranije od svojih 'normalnih' vršnjaka, zbog toga što su upućena na dodir kao dominantni ili jedini način komunikacije (videti, npr, D. Nikolić, 'Obraz uz obraz', u zborniku Retardacija i napredak, Paramecijum, Beograd). Zamislite samo koliko nežnosti i lepote ima u takvom jednom susretu dva mlada bića, u porukama ispisanim dodirima i milovanjima, koje zauvek ostaju u tami njihovih soba, neviđene, nepoznate ostatku čovečanstva: kolike poruke, kolike lekcije ne dopiru do nas samo zato što nema ko da ih uslika i usnimi za našu pouku a, zašto da ne, i zabavu. Prihodi stečeni njihovim filmovima bili bi dovoljni ne samo za poboljšanje finansijskog položaja institucija u kojima su, već bi se kroz poreze i druge dažbine vratili i društvu koje je u njih toliko uložilo.
Ukratko, teško je zamisliva ijedna razumna primedba ovom predlogu, pod uslovom da apstrahujemo one staromodno-moralističke ili, daleko bilo, religiozne prirode. Zar da se u ovo vreme post-postmoderne još uvek zanosimo pitanjima o tome šta je 'ispravno', 'pogrešno', 'dobro', 'zlo'...? Zar da nam socijalni konstrukti koji su nas kao móra vekovima opterećivali i sada stoje na putu razvoja i napretka?
To me dovodi do druge grane mog predloga, ranije najavljene.
Kao što već rekoh, ideja o najadekvatnijoj upotrebi naše omladine grana se u najmanje dva pravca. Jedan, usmeren ka dečjoj pornografiji, već sam pomenuo. Drugi, na koji želim da sada ukažem, tiče se razvoja seksualnog turizma u kome bi ta ista dečica imala ključnu ulogu.
Dobro je poznato da je naš turizam spao na niske grane, i da stranci još uvek zaziru od dolaska u zemlju stigmatizovanu etiketama kao što su: 'nesigurna', 'opasna', 'divljačka', 'genocidna', 'nerazvijena', 'seljačka' itsl. Brojke su neumitne. Stranci sve manje dolaze kod nas jer sve manje toga imamo da im ponudimo a da to već nemaju – bolje, lepše, veće, ljubaznije, ili bar reklamom našminkanije – kod naših suseda. Sada, kad više nemamo ni more, neophodno je da počnemo razmišljati o novim idejama i novim kvalitetima koje mi, i samo mi, i niko drugi do mi, možemo ponuditi stranom gostu. Naša jezera su mala, prljava i inferiorna prema slovenačkim ili hrvatskim; naše planine su manje i lošije uređene od poljskih i čeških (ili, opet, slovenačkih); naše banje i sela su prizemniji i manje pitoreskni od bugarskih ili rumunskih. Naši konobari i ostalo uslužno osoblje po svojoj neljubaznosti zauzimaju visoko drugo mesto na evropskoj rang listi, na kojoj su ispred njih samo još crnogorski (videti: B. Knežević, 'U mojoj supi je muva', u: Balkanski Kelnerski Glasnik, jesen/zima 2006/2007.). Jednostavno rečeno, normalnom gostu Srbija trenutno nema šta da ponudi.
Ali, u vreme sveopštih tranzicija, šta je 'normalno' a šta ne? Da li takve kategorije imaju ikakvog smisla na početku XXI veka?
Kao što se zna, Severna Afrika je dugo bila Meka seksualnog turizma: u vreme dok su je francuske kolonijalne snage držale pod svojom uzdom, mnogi je putnik istančanijeg ukusa odlazio tamo u potrazi za ljupkim, krupnookim, smeđekožim, pušoustim momčićima i devojčicama. Brojni su panegirici spevani u čast dečacima-gazelama, sa ljupkim očima srne, recimo u delima Vilijema Barouza, nadahnutim njegovim iskustvima u Tangeru. Da i ne govorimo o Oskaru Vajldu, koji je jednu takvu koloniju opisao rečima: 'Dečaci su prelepi, tako da je problem siromaštva vrlo lako rešiv.' 

Avaj, ti dani su prošli. Današnji seksualni turista prepušten je još jedino dalekom Tajlandu kao poslednjem utočištu. Dobri poznavaoci kažu da se put tamo zaista isplati onima koji to sebi mogu da priušte – ali koliko je zaista takvih? Ljubav prema mladosti nije ograničena samo na one dubljih džepova i debljih novčanika. Šta će i kud će oni ostali?
U Srbiju, naravno, samo ako je dovoljno pameti i preduzimljivosti.
Srbija može da ponudi ono što malo koja zemlja na svetu danas može, a svakako je po svojim potencijalima daleko ispred Tajlanda.

Pre svega, ovo je zemlja čija mladost odiše lepotom i raznovrsnošću. Budimo realni: nijedan belac ne bi svojevoljno trčao za nekim neopranim crnčićem ili žutajcem ako bi bio u prilici da bira, i u krevet odvede beloputog dečkića ili curicu. Severna Afrika i Tajland bili su samo nužno zlo – destinacije na koje su ljubitelji anđelčića bili prinuđeni uskogrudošću i dvostrukim standardima sopstvenih sredina (Evrope i Amerike, dakako). Ako bi im se u srcu Evrope ponudilo ono isto, pa još beskrajno lepše, i po povoljnijim cenama, ko bi još odlazio u daleke, sumnjive zemlje trećeg sveta i ganjao nepouzdanu robu tamne puti?
Pre svega, srpska dečica nude izbor najrazličitijih tipova. Umesto crnaca ili azijata, koji su svi isti, mi možemo da ponudimo najširi dijapazon varijeteta za sve ukuse: crnokose, smeđokose, plavokose, pa čak i one najređe i najslađe – crvenokose! Ako volite kovrdžave – imamo! Ako su vam draži/e sa glatkom kosom, imamo i to! Sa plavim, crnim, smeđim, ili čak i zelenim okicama – sve je tu! Sa pegicama ili bez! Visoki ili niski, imamo! Buckasti ili žgoljavi, samo birajte! Obrezani ili ne, po ukusu vam! 

Poslednja stavka je među iniciranima vrlo cenjena: činjenica je da bi Srbija mogla da ponudi veliki broj neobrezanih kurčića – za razliku od afričkih i azijskih zemalja u kojima ta praksa nagrđuje muškost njihovih dečkića – i to je jedan od najvećih zaloga moje vere u cvetanje ove grane turizma! Ako ne verujete, samo u neki pretraživač, recimo google, ukucajte reč 'neobrezan' (uncut penis), i videćete da se radi o robi traženijoj od mlade teletine. 

Zamislite samo šta bi ovakva inicijativa značila za razvoj našeg seoskog turizma! Naši opusteli šljivari i nezasađene njive, naši obrasli šumarci i gola brda mogli bi da postanu gajevi iz Arkadije u kojima bi bogati Amerikanci, Nemci, Englezi, Francuzi i ostali uživali u lepotama srpske prirode i srpske mladosti, jedinstvenih u svetu! Umesto da sede ispred dragstora i zadruga, umesto da gube vreme šutirajući loptu ili blenući u televiziju, ovi lepotani i lepotice iz provincije (a šta nije provincija, izvan Beograda i Novog Sada?), mogli bi da osmisle ne samo sopstvene egzistencije, već i da značajno doprinesu primanjima svojih roditelja, zatočenih u propalim državnim firmicama, sitnim prodavnicama i službeničkim paklovima – ako su uopšte srećni da su ih, posle tranzicije, zadržali.

Zamislite samo taj priliv deviza u sve naše zapuštene Smiljkovce, Galibabince i Mrčajevce: zamislite podstrek ulaganjima u puteve i infrastrukturu tih mesta i mestašaca u srcu Srbije (jer strani potrošač ipak s pravom očekuje komfor); zamislite ozarena lica roditelja koji, posle par decenija, ponovo u rukama drže novčanice čvrste valute; zamislite, na kraju, tu dečicu najzad u prilici da blisko komuniciraju sa ljudima iz belog sveta koje su do tada samo preko TV-a i trač-novina znali. Njihova zapadnjačka prefinjenost mnogom bi junoši po prvi put podarila nežnost koju roditelji, ophrvani borbom za preživljavanje, nisu stigli, mogli ili umeli. 

Nikako ne treba zanemariti ni koristi od usavršavanja stranih jezika do koga bi ovim prigodama došlo, što bi se moglo još više pospešiti ako bi se već od I razreda osnovne škole učio ne samo engleski, već još i (barem) francuski i nemački jezik. Naše male poliglote tako bi postali istinski ambasadori naše zemlje i doveli do novog i još bliskijeg upoznavanja između najrazličitijih kultura i rasa, prezentujući istinu o svojoj domovini na daleko opipljiviji i neposredniji način nego što bi to naše sredovečne, bradate diplomate ikada mogle. Brojna vrata ka Zapadu bi se ovim putem otvorila, mada bi pametnom državnom politikom valjalo voditi računa da se odliv naših talenata ne ponovi u značajnijem broju, i da barem ove male vrtirepke i vragolane zadržimo ovde, gde svojoj domovini najbolje mogu uzvratiti za sve što im je ona dala.

U nadi, dakle, da će moji predlozi biti shvaćeni onoliko dobronamerno i čisto koliko ih ja, nekoristoljubivo, iznosim, ostavljam svakog čitaoca ponaosob da dobro porazmisli o argumentima koje sam ovde skicirao, a koji bi se mogli i nadalje iznositi i detaljnije obrazlagati. Moja adresa i ostali podaci poznati su redakciji, i ja stojim na raspolaganju svim dobronamernim građanima, a naročito pravnicima i stručnjacima iskusnim u pisanju Projekata, sa kojima bismo se mogli upustiti u konkretizovanje ovog skromnog predloga za boljitak srpske mladosti i srpske zemlje u celini.

Mladost je naše najveće bogatstvo – iskoristimo je dok je još imamo!
Živeli!

Napomena:
Ovaj Skroman predlog napisan je, u najboljoj nameri, 12-14. XI 2006. godine. Od institucija kojima je bio poslat još nije stigao nikakav odgovor. Zatim je objavljen u Balkanskom Književnom Glasniku br. 9 (www.balkanwriters.com/broj9/dejanognjanovic9.htm ), gde je takođe naišao na, uglavnom, zid ćutanja, ako ne računamo jedan jedini mejl, sledeće sadržine:

Dobar dan gospodine XXX,
moje ime je XXX, privremeno radim i zivim
u München-u i po struci sam inzenjer informatike.

U "Balkanskom Knjizevnom Glasniku" sam naisao na izuzetno
interesantan clanak gospodina Dejana Ognjenovica:

"Za racionalnije korišćenje potencijala srpske dece i omladine
na dobrobit njihovu i njine domovine"

S'obzirom da delim misljenje gospodina Ognjenovica,
koje on u pomenutom clanku zastupa, voleo bih da sa njim stupim
u kontakt.

Zato Vas najiskrenije molim za Email adresu gospodina Ognjenovica,
ili mu molim Vas dostavite moju EMail adresu, kako bih mogao da
sa njim sto je brze moguce stupim u kontakt.

Unapred zahvalan,
XXX (Lažno ime poznato redakciji)

субота, 27. јун 2009.

KRATKOFIL report VI


KRATKOFIL report VI

U kome se opisuje zatvaranje i daju osvrti na viđene filmove

Sve vreme trajanja festivala vreme je u Banjaluci bilo sunčano i vedro, sa samo jednim blago-kišičastim popodnevom ("na oblak"). Bilo je možda i pretoplo, ali za rafting i šetnje bilo je OK, a 4 zvezdice hotela BOSNA znače da je soba, pored ostalog, imala i klimu. Tek je poslednji dan (subota) doneo značajno pogoršanje vremena, i gnusna kišurina je krenula da pljušti od ranih jutarnjih časova, pa sve do večeri i noći bez prestanka. Naravno, sa sobom nisam nosio kišobran, ali sam zato imao Harva kao svog vernog štitonošu i kišobranca. Srećom, temperatura nije pala toliko da bih se smrzao u T-majicama (sic) koje su isključivo činile moju garderobu, bez ičega ponetog sa rukavima.
Ceremonija zatvaranja odigrala se u Velikoj sali Pozorišta, gde me je (a i Harva sa mnom) dočekalo rezervisano mesto u drugom ili trećem redu – odakle smo mogli da perfektno uživamo u svemu, a naročito u najprijatnijem iznenađenju večeri. Bio je to nastup (beogradske) plesne grupe TRIBALICA čije su zgodne i simpatične curice u egzotičnim kostimima plesale (ako je ples prava reč za te pokrete i performanse) uz egzotične, orijentalno-intonirane, mestimično military-etno-tribal tonove za koje se, po okončanju svega, zaprepastih tvrdnjom da su inspirisani islandskom mitologijom – jer bio sam ubeđen da se radi o muzici inspirisanoj pre svega DeadCanDance-ovskom reinterpretacijom bliskoistočne muzike. Konkretno, soundtrack su činile sledeće stvari:
"Innocence" – Bjork
"Kaigomai, kaigomai" – Sotiria Leonardo
"Bachelorette" – Bjork
"Kitten Pig" – Pentaphobe
"Caravan" – Raquy and the Cavemen
Vala, nakon užitka koji mi je pružilo kako slušanje tako, bogme, i gledanje svega ovoga, moraću da potražim more of the same!
Tom prilikom odgledasmo i 10-minutni produkt GLACIER koji su Alan Smithee i njegova lokalna ekipa snimali i montirali tokom trajanja festivala. Neću biti baš toliko dobrostiv da taj produkt nazovem filmom, pre svega iz poštovanja prema konotacijama koje ta reč nosi; recimo da je to nekakav snimljeni i montirani materijal koji je praćen polu-smislenom naracijom i sjajnom Vangelisovom muzikom iz BLEJD RANERA koja ga oplemenjuje više nego što same prozaične slike to zaslužuju. Nema tu ni K od koherencije, ni S od smisla, ni F od filma, i na vrlo očigledan način se ostvarila moja prognoza koju sam izrekao Sergeju još onog dana na raftingu: "Ovo će da bude film koji je mnogo zanimljivije praviti nego gledati." Dakle, učesnici u njemu su zdušno aplaudirali sami sebi, a ostatak publike – činjenici da je, ipak, u pitanju kratki "film", te da stoga nije predugo trajao.
Ostatak večeri je protekao uz dodelu nagrada, i na to kako su podeljene nemam većih zamerki, sa većinom se čak i slažem, ali primetiću, ipak, da su neki od boljih filmova bili prikazani u ne-takmičarskim programima. Više o filmovima malo niže u textu, a nagrade su obznanjene na sajtu festivala, ako nekoga zanimaju. Ceremonija dodele je bila solidna, nesmarajuća, ljupka u svojoj skromnosti (naravno da većina stranih dobitnika nije bila tu da simbolične ne-novčane nagrade primi) i samo u par navrata smešljiva (kada bi se prevodilac Dejo zaneo svojim mislima i propustio da promptno odreaguje na pauzu koju je strani govornik načinio kako bi ovaj njegove reči preveo).
Sve je to kulminiralo skromnijim koktelom nego na otvaranju (naravno, pod krovom Pozorišta, pošto je napolju i dalje pljuštalo), i to beše prilika da se još jednom sretnem, te pozdravim sa gostima i ostalima s kojima sam se družio prethodnih dana. Proćaskao sam sa dvojicom lokalnih umjetnika (jedan od njih je, znajući moju reputaciju surovog kritičara, mudro izbegao da mi pokloni svoju recentnu zbirku priča) a hajlajt je bila priča izvesnog litvanskog experta za Lezbo-Gej-Bi-Trans. filmove i festivale o tome kako se proveo na Queerfestu u Sarajevu prošle godine, kada su im lokalni mudžahedini upali na otvaranje i isprebijali šta su stigli, a ovaj čak završio u bolnici...
I tako, uz piće i meze, i malo kvašenja vani, završi se i taj festival. S Harvom se pozdravih do idućeg susreta tradicionalnim rečima: "Dogodine u Prištini", a onda odoh da nešto malo i odspavam pre ranojutarnjeg prevoza nazad do Bg.
U nedelju u 9.30 h je mene i još dvojicu gostiju čekao auto ispred hotela; osim Evalda, tu je bio i Islanđanin koji je prošle godine dobio glavnu nagradu. Takođe, baš tada se iz hotela odjavljivao i prof. Nikola Stojanović, iz nekog razloga ubeđen da je auto koji nas čeka namenjen i njemu. Iako sam znao da je njegov polazak bio planiran za 14h (dakle, više od 4 časova kasnije), pomislih da je u pitanju nekakva izmena u zadnji čas. Istina, nije mi bilo jasno kako su organizatori zamislili da se nas četvoro + vozač kao peti, naguramo u auto sasvim običnih dimenzija. Posle malo nervoze i zabrinutih pogleda ka autu u koji se prof. NS već smestio, dok je zbunjeni vozač zvao hospitalku Jelenu, ispostavilo se da je dobri profa navodno ispustio svoj ručni sat prethodnog dana i mislio da ovaj ne radi; kad se probudio nakon noćašnjeg slavlja pomislio je od oblačnog jutra da je rano popodne, i bez provere se sjurio ka prevozu koji, ipak, nije bio njegov. Tako se, sa olakšanjem, s njim oprostismo tada i tu, i krenusmo komotno ka Bg u prvobitno planiranom sastavu. Drugačije ne bi ni moglo, fizički. A ni psihički.
Put do Bg je protekao mnogo prijatnije i bezbolnije nego li dolazak iz Bg do Bl; nije bilo vrućine pa ni potrebe za klimom, a nije bilo ni napornih i beskrajnih priča – ova dvojica su sela pozadi i uglavnom dremala dok sam ja na prednjem sedištu, posle malo small talka sa vozačem, uzeo da uživam u zbirci priča ŽMARCI Borisa Vijana koju sam poneo baš za svrhe čitanja u putu, a tek sada našao malo vremena da joj se posvetim. Nju sam čitao i kasnije, u busu Bg-Niš, ali Vijan je zaslužio zaseban osvrt na ovom blogu, pa će ga uskoro i dobiti.
A sad, za slučaj da neko ovo čita ne samo zbog tračeva i juicy putopisa, evo i osvrta na kratke filmove koje sam pogledao tokom KRATKOFILA.
HORORI
PACIJENT 0
= Ovo sam već gledo na BEOKONU; na drugo gledanje, sa Harvom, i na treće gledanje (sa publikom na festivalu) moram reći da moje poštovanje prema ovom filmiću sve više raste, i smatram ga izuzetno uspelim primerkom trash filma u kome su sve manje vidljive nesigurnosti i amaterizmi iz Lakobrijinih ranijih pokušaja, a sve više sasvim pristojan rediteljski zanat i vrlo uspešan humor i uopšte DUH koji to sve prožima. Nije nemoguće da nas u narednim godinama Laki obraduje i nekim dugometražnim filmom: mislim da je on još-malo-pa-spreman za tako nešto, i uz samo još malo truda mislim da to nije nerealno. Publika, koja je sjajno reagovala na film i obilatim aplauzima ga nagradila, svakako zaslužuje nešto što actually ima duha, što je živahno i zabavno kao PACIJENT 0, umesto treš budalaština kakva je ZONA MRTVIH, recimo.

COLOURS OF BLOOD
=Dokumentarac o SM potkulturi, pirserima i tatu-frikovima koji mi, iz nekog razloga, nije legao, smorio me i nisam ga odgledao do kraja.

UNHOLY NIGHT
=Ne znam da li je gore što je ovo film sa jednom jedinom forom (1-joke movie), ili što je ta fora nevredna truda (Deda-Mraz ubica), ali u svakom slučaju ovaj sirotinjski slikani i kasapski montirani islandski produkt više liči na 10ak minuta nasumice isečenih pred kraj nekog debilnog i jeftinog teen-slashera, nego li na smislenu i zaokruženu kratku formu per se.

40 DANA
=Sjajan dokumentarac o verovanjima glede zagrobnog života u Srbalja, sa naglaskom na vampirima. Tu su experti sa Balkanološkog instituta (Mr Marija Ilić), tu je narator, i najvažnije i najbolje – tu su BABE sa svojim spooky bapskim pričama! Ekipa je išla po selima, slikala neke vodenice i groblja, kao i rečene babe kraj ognjišta, koje prenose šta su njima ljudi pričali o svojim susretima sa duhovima. Ispovest jedne babe o duhu "neveste" koji je progonio njenog oca izazvao mi je žmarce, što nijedan horor viđen u skorije vreme nije uspeo. Priča je sjajna i potentna; možda je pozajmim za neko svoje skorašnje pisanije.
COSITA LINDA (SWEET LITTLE THING)
=Naslovna stvarčica je, zapravo, pica-ubica, sa obaveznim zubićima za odgrizanje muškosti, ali pričanja je previše a odgrizanja premalo; režija je osrednja, vizuelnost siromašna, i ovo se ipak svodi na još jedan 1-joke movie koji nedovoljno muze tu jednu foru koju ima.

THE FACTS IN THE CASE OF MR. HOLLOW
=Simpatičan experimentalni film u kome se na 3D način "ulazi" u jednu 2D fotku, i iz novih uglova uočavaju se novi i sve jeziviji momenti na njoj...

UNA STORIA DI LUPI (A WOLF'S TALE)
=Atmosferičan italo sa Frankom Nerom, odlično koristi svoje ruralne lokacije i prikazuje Italiju kakvu smo retko viđali u hororima. Naravno, naslov već sugeriše da su vukodlaci umešani, ali ne očekujte spektakularne efekte i maske, već odličnu atmosferu i sasvim pristojnu jezu.
TREEVENGE
=Najveći crowdpleaser u ovoj ekipi, o božićnim jelkama kojima dodija praznični genocid i reše da se okrenu protiv gnusnih ljudi. Sledi ubijanje na razne gnusne i duhovite načine. Možda drveću treba malko previše da se pokrene, ali jednom kad počne klanica, to je milina gledati.
EXCISION
=Nisam baš siguran koja je poanta ovog filmića o neshvaćenoj psiho-otaku curi koja u najboljoj nameri reši da operiše svoju seku i presadi joj potreban organ od ne baš najdobrovoljnijeg davaoca. Neozbiljna tema preozbiljno tretirana, što na kraju proizvodi osećaj nelagodnosti i diskomfora koji nije žanrovski, nego prosto – ne zna čovek šta da misli.

A BREAK IN THE MONOTONY
=Kratki animirani o životu posle zombi-apokalipse, i drugoj vrsti zombifikacije preživelih.

AM 1200
=Kratki epik od kojih 40ak minuta, pomalo konfuzno ispričan, ali sjajno režiran i gusto atmosferičan, o jednoj zlokobnoj fundamentalističkoj radio-stanici koja ima direktan dodir s Bogom. Ali ne s onim dobrim čikom u belom, sa bradom nego... vidi sliku. Mada je kraj antiklimaktičan i predvidiv, ovo je tehnički sjajno izvedeno i sigurno će poslužiti svom reditelju kao odlična vizit-karta za svet dugometražnog filma.

NE-HORORI

SPACEMAN THREE / SPACEMAN THREE
(IRSKA) 3'
=Duhovit SF o cabin feveru u svemiru, gde se 2 člana u malom svemirskom brodiću zlopate sa napadnim 3. članom.

MUTO / MUTO
(ITALIJA) 7'
=Izvanredan experimentalno-animirani, fascinantno izveden, o oživelim grafiti-crtežima: umesto papira, podloga za crteže su zidovi i ograde grada! Dobio nagradu!

EPITAF ZA SNOVE / EPITHAPH FOR A DREAM
(SRBIJA) 13’
=Tugaljiva, a mestimično skoro-neukusna priča u slikama o životu čoveka koji je ostao bez šaka i nogu zbog explozije kasetne bombe u Beogradu.

ZVUK TIŠINE / SOUND OF SILENCE
(BOSNA I HERCEGOVINA) 12'
=Predug i prebukvalan, a plitkouman lokalni filmić o čoveku koga spopada buka sa svih strana: svuda oko njega je galama, brbljanje, cika i vriska, pa se on na kraju – of kors – povuče čamcem na jezerce ka magličastim planinama... Iz fabričke hale – povratak majčici prirodi... Pošto je maltene bio JEDINI domaći film, dobio je grdne neke nagrade.

SAMOĆA / SOLITUDE
(IRAN) 10'
=Idejno opskuran i napadno-filozofski, ali vizuelno zasenjujuće animiran, o čoveku (?) od kamena na steni lebdećoj u praznini...

U ŠUMU / INTO THE WOODS
(VELIKA BRITANIJA) 6'
=Bezvezan filmić koji bi hteo da nešto kaže o nemogućnosti ljudske komunikacije ili tako nečem pomodnom, a zapravo samo ilustruje koliko je imbecilno govoriti samo srpski usred Engleske, i ne razumeti ni reč engleskog, i očekivati da će na tvoje unezverene povike i histerično ponašanje neko da prijateljski i s razumevanjem reaguje.

PLJAČKA VOZA PACOVA / THE RAT TRAIN ROBBERY
(NEMAČKA) 12'
=Zabavna, mada malkice preduga, ali ipak dinamična animacija o pacovima otpuštenim iz ex-državne a sada privatizovane železnice koji sada reše da je opljačkaju...

ALTER EGO / ALTER EGO
(FRANCUSKA) 20'
=Ovo je zapravo snimljena radio-drama ili pozorište, a ne film u nekom strožem smislu reči, jer je sav sveden na glumu i dijaloge dvoje likova u parku. Srećom, dijalozi su ubedljivi a gluma odlična, situacija intrigantna (naživo susret dvoje fejsbuk dopisnika) – dovoljno da i ovome daju nagradu.

DUHOVI / GHOSTS
(FINSKA) 15'
=Dosadnjikav dokumentarčić o tužnim sudbinama ljudi u jednom domu za azilante čiji kontext nije dovoljno jasno predstavljen.

ARCHIPEL, DIJALOG JEDNOG GRADA / ARCHIPEL, DIALOG OF A CITY
(HOLANDIJA) 5'
=Izvanredna spooky-goth animacija i opskurantsko-vilozovska 'priča'.

MAŠINA ZA MOLITVU / THE PRAYING MACHINE
(VELIKA BRITANIJA) 6'
=Od-lič-na animacija koja je zasenila zaplet, ako ga uopšte ima.

DUG JE PUT KUĆI / THE LONG WAY HOME
(RUMUNIJA) 21'
=Još jedan dokaz o vitalnosti današnjeg rumunskog filma: čak i u ovako kratkom parčetu ima više sokova, života, autentičnosti i etitjuda nego u bilo koja 3 nasumice odabrana srpska filma iz poslednje 3 godine! Dve cure ostanu iza poslednjeg busa u gradu, nemaju dovoljno para za taxi, lutaju ulicama... Sve je to odlično i prepoznatljivo (ovaj Bukurešt mogao bi biti Beograd, a ljudi koje one sreću – Beograđani) samo je kraj razočaravajuće antiklimaktičan: pre prekid nego završetak. Inače, ovo je režirala žena, pa – kako smo se nadali, super smo se udali!

NA DONJOJ GRANICI / LIMINAL
(SAD) 14'
=Urlajuće gole lezbejke, pa još u crno-belom 'filmu'. Pisao sam već izveštaj o ovoj neverovatnoj orgiji artsy-farts klišea u prethodnom izveštaju.

CHINK / CHINK
(IRAN) 5'
=Baba sa obe noge u grobu pokušava da udene konac u iglu tokom pola filma. Kada to uspe, nit se proteže preko fotografija iz njene mladosti. Wow. Najdužih 5 minuta na ovom festivalu. Posvećeno rediteljkinoj babi.
Eto, toliko sam uspeo da uhvatim od programa. Ostalo je samo još 3-4 naslova da se iscimam i pojurim za gledanje kasnije, a većinu ostalog je i vredelo propustiti.

Ovim se završava ova serija izveštaja sa KRATKOFILA.
Bilo mi je super u Banjaluci i gledaću da se tamo uskoro vratim.

петак, 26. јун 2009.

KRATKOFIL report V


KRATKOFIL report V

U kome se opisuje Harvesterov hrčak, moje horor predavanje i još ponešto

Zbog gustog rasporeda aktivnosti oko gledanja filmića na festivalu, postigao sam samo dvaput da odem do Harvesterovog legla (koje, how conveniently, gleda pravo na dečje igralište).

Šta reći? Čovek koji kraj svog uzglavlja drži, uporedo, THE RED AND THE BLACK (engleski prevod Stendala!) i – Džejmsa Herberta (ne PARCOVE, nego nešto drugo, na engleskom), ili je genije, ili idiot; ili nešto treće. Nema četvrtog!

Šta reći? Čovek koji u svom samačkom domu ne drži ni psa ni mačku ni ribicu, nego hrčka (tačnije – hrčkicu!), mora da je ili extremno nekonvencionalna osoba ili – patetično-smušeni bezveznjak!

Šta reći? Čovek koji na vratima drži svoju sliku – pa makar ona bila i na fejk WANTED posteru (traži se... zbog pljačke i ubojstva, s nagradom od smiješnih 7000 $) – uspeo je da prevaziđe i sâmog Ghoula u samoljublju.

Ipak, mora se priznati jedno: usred svega toga, Harv ima video-projektor, preko koga je mnogo bolje gledati filmove nego li na malim ekranima. Naročito preko dana, jer uveče i noću je malo zajebano gledati stvari koje zahtevaju glasnije odvrnuti zvuk – zbog komšija. Zato je, recimo, bilo prilično naporno gledati DEADGIRL, čiji divx ima vrlo sjeban audio balans, sa pretihim dijalozima i preglasnim lomljavama, prskanjima, kraševima i cangrrrima. Srećom, Ygg je bio dovoljno dobar da bude ton majstor, i da po potrebi zatuljuje i pojačava film.

Imali smo u planu da pogledamo mnogo više filmova, ali od dugometražnih, knjiga spade samo na MRTVOCURU. Osim nje, pogledali smo skoro ceo Horor program sa KRATKOFILA koji imam na diskovima (to kako bih mogao da ih najavim tokom predavanja), zatim poduži intervju sa F. du Welzom sa Harvovog DVD izdanja CALVAIRE-a (pošto on ima drugačije izdanje od mog) – pri čemu Du Welz ispade predvidivo bistar i zanimljiv momak iako pomalo liči na izvesnog Kunca, i najzad – Making of [REC] dokumentarac koji, istina, imam na svom DVD-u, ali ne bejah stigao da ga dotad pogledam, pa to sada učinih u društvu.

U dva navrata sam pokušao da od Harva iznudim 10 razloga zbog kojih je, po njemu, HOSTEL vrhunski film, ali u oba puta kukavički je izbegao konfrontaciju, čime sam shvatio da je to samo blef. Uostalom, lično sam se uverio da u svojoj kolekciji DVD-a nema ni CABIN FEVER ni HOSTEL, i da je njegova navodna idolatrija Elija Rota ipak samo poza. Znao sam da niko ne može biti toliko glup da se oduševljava tim nabeđenim rediteljem i njegovim bezveznjačkim filmovima, pa čak ni Harv!

Nego, možda je vreme da se osvrnem i na glavni razlog mog boravka u Banjaluci, a to je – moje predavanje o hororu na filmu. Oko njega je, rekao bih, bilo najviše izmena, komplikacija i grešaka i pomeranja u čitavom programu festivala!

Kao prvo, razgalilo me je kada u zvaničnom spisku gostiju KRATKOFILA otkrih da sam potpisan kao "film director, screenwriter, film critic and journalist". Mada je samo ¼ ovoga zaista tačno (za sada!), nije loše imati ovaj papir jednog dana kada budem konkurisao za naci-penziju ili tako nešto, da imam crno na belo da sam reditelj i scenarista!

Kao drugo, na sajtu festivala naveden sam kao Dragan Ognjanović.

Kao treće, za predavanje u Programu, koji je deljen na sve strane kao referentna tačka, na jednom mestu stoji da ovo moje počinje u 22h, a malo kasnije, u samoj tabeli i rasporedu, prikazano je nejasno, kao da ide POSLE Horor programa koji počinje u 22h, dakle, ja bih na red došao oko 23.30h (što je krajnje apsuran termin za predavanje, makar i polučasovno!). Ne sećam se šta je tačno od ovoga (ili nešto treće) pisalo na sajtu.

Kao četvrto, dan pred događaj javila se ideja da bi možda bilo najbolje da predavanje počne u 23h, pa je ta informacija smesta okačena na neke forume, samo da bi sutradan bila demantovana, a početak predavanja vraćen na 22h.

Sav taj haos nije mi baš slutio na dobro, i pribojavao sam se da na kraju niko neće znati kad i gde da dođe, sve i ako poželi. Bio sam ubeđen da ću govoriti pred publikom od 5-6 slučajno zatečenih posetilaca nekog drugog programa koji tu svrate u prolazu + Harvom i Yggom kao vernim sledbenicima. A na kraju, posle svih tih nerviranja i akanja oko programsko-sajtovsko-usmenih izmena i dopuna i brljotina, ispade celo to predavanje mega-prijatno iznenađenje za mene, a nadam se i posetioce.

1) Došlo ih je mnogo: Mala Sala pozorišta je bila puna, i cijenim, odoka, da je bilo unutra bar 50-ak ljudi i žena.

2) Nisu to bili neki slučajni prolaznici i smoreni posetioci, nego ljudi koji su ciljano došli zbog horora.

3) Shvativši to, i ja sam se potrudio da deliverujem ono što se od mene očekuje, i da pružim kvalitetnu i sadržajnu priču tako radoznaloj publici – koja je, pored ostalog, stoički trpela užarenu, teško-provetrivu prostoriju čak i u tim kasnovečernjim časovima.

3) Nije to bila smorena "sve mi već znamo" beogradska publika koja retko kad ima ikakva pitanja nakon predavanja, već quite the opposite: razgovor s publikom, tj. odgovori na njihova pitanja trajali su skoro isto koliko i glavni deo mog predavanja (unapred ograničenog na max. 30 minuta). Sve ukupno, ta priča je potrajala oko 45 minuta. Sad mi krivo što nisam i to zabeležio svojim diktafonom.

Predavanje je težilo da stavi akcenat na evoluciju horora s obzirom na formu: od gotskog romana do kratke horor priče, te na veze između kratkog i dugometražnog horora, sa prednostima i nedostacima jednog i drugog oblika.

Pitanja su bila raznorodna, ali nijedno nije bilo glupo. Možda zato što je Harv, iako je obećavao provokaciju, na kraju ostao bez reči: sve ih je potrošio dajući izjavu za jednu TV koju sam mu ja namestio. Naime, videvši da nekakva TV ekipa intervjuiše neke nebitne statiste koji uz tuc-muc beže od mikrofona, ja ih pozvah i rekoh: "Evo vam ovde pravog filmofila, pitajte ovog momka ovde šta imate!" Harv je naprasno dobio napad stidljivosti, ali reporterka je bila uporna i inkvizicijski je iz njega iznudila nekoliko neusuvislih opaski, uključujući i jednu rasističku (za film GHOSTS kazao je da mu se ne sviđa - jer ima previše crnaca)! Kako posle ispade, taj snimak je emitovan na lokalnoj TV, i sada Harv ne može da odbrani od obožavateljki u vidu žena u crnom, NGO-a i sličnih. Jednog dana će mi zahvaljivati što sam mu omogućio da se naživo uveri u snagu (i podmuklost) medija!

Pitanja, dakle: nisu se ticala samo teme predavanja, nego svega i svačega vezanog za horor. Koji je, po meni, najbolji srpski horor? Koja je najbolja horor kinematografija, i šta mislim o Azijatima? Šta znam o SRPSKOM FILMU i da li će zaista da bude toliko šokantan? Kako razlučiti SF i horor? I još nekoliko njih, ne pamtim više sva. Imao sam utisak da ih je bilo još u trenutku kada sam pomalo naglo prekinuo priču, zahvalio im se i uz gromki aplauz napustio pozornicu kako bi već odocneli Horor program mogao da počne.

Inače, pre predavanja učestvovao sam na Press konferenciji, na kojoj su, pored mene, bili još i izvesni lokalni rocker, "Grof Đuraz", i reditelj zloglasnih i nimalo hororičnih GHOSTS (o kući za emigrante na Islandu, sa mnogo crnaca). Meni su postavili 3-4 pitanja, a ovoj dvojici po jedno. To me iznenadilo, pošto je ovaj grof nekakva lokalna atrakcija, pa sam mislio da će kao domaći da bude u centru pažnje. Nakon mog predavanja i programa NOT JUST HORROR, negde oko 00.30h, počeo je "koncert" grofa Đ. kome sam, otvorena uma kako me Azatot dao, pružio šansu uprkos slutnjama koje su se, na delu, pokazale više nego opravdanim. Izdržao sam jednu i po "pesmu" pre nego što sam glavom bez obzira umakao iz prostorije. Imate ovog Đuraza na jutjubetu, pa proverite sami: mene reči izdaju da to opišem.

Što se tiče ostatka akademskog programa: kocert RIMUR muzike sam propustio jer sam te večeri išao kod Harva, a ispade da to možda nije bilo loše konzumirati. To mu dođe nekakva vikinška muzika, il tako nešto, što ću prvom prilikom probati da lociram na netu. O tome je pričao i pevao čovek koji je, inače, zadrti paganin i veliki ljubitelj srpske rakije.

Master class Nikole Stojanovića, u kome je prezentirao svoju knjigu o KUROSAVI i puštao grdne neke inserte, što iz Kurosavinih što iz svojih filmova, propustio sam jer sam tome već prisustvovao svojevremeno u Nišu, čim je KUROSAVA izašao. Rekoše mi da je sve ukupno trajalo skoro 4 sata. Ali zato sam uredno otišao na Rediteljsku Retrospektivu kratkih filmova prof. Stojanovića koja je bila u subotu u 13h. Ne znam da li je termin bio nezgodan ili šta, tek tome je prisustvovalo samo 15ak posetilaca, uključujući 3-4 volontera koje su po potrebi slali da brojnošću "uveličavaju" slabo posećene događaje (kao npr. izbor filmova snimljenih mobilnim telefonom)! Prof. NS je to sve lepo, možda i preopširno, najavio i pričao bar sat vremena pre svojih kratkih filmova, a onda otpoče i taj izbor od 5 naslova.

Meni se najviše dopao kratki igrani, ČIN, iz 1980, sa Stevom Žigonom, a po Tišminoj priči, o čoveku koji kraj reke zameni svoj identitet sa davljenikom (koji mu je prethodno ukrao odeću, pa i lična dokumenta) i otarasi se svog mučnog života započevši novu egzistenciju od nule. Ta priča i film mogu se, donekle, posmatrati kao prikvel za moju novu priču "Sekta prljavih" (uskoro u Skrobonjinoj antologiji o URBANIM LEGENDAMA), koja počinje upravo nesuđenim samoubistvom na mostu...

Ostali njegovi (dokumentarni) filmovi su me manje impresionirali: TRIPTIH za predmet ima meni mrske i nezanimljive slike Milene Barili, dok QUO VADIS, KRAJ MILENIJUMA i PETI ČIN za moj ukus previše pojednostavljeno i jednodimenzionalno, prenapadno jukstapoziraju opšta mesta i maljem u glavu nabijaju svoja naravoučenija od kojih je najupitnije (tj. najpliće) ono u kome se povlači paralela između pada Vavilona i pada Kula Bliznakinja u Njujorku 11.09.2001. Prostodušnost toga je i previše očita: dok je Vavilon pao sa padom svojih kula, pad Bliznakinja je upotrebljen za osnaženje i još veću agresivnost Zle Imperije, čiji se priželjkivani Pad ipak još uvek ne naslućuje...