уторак, 21. мај 2024.

GOLEM Gustava Majrinka i NESMIRENA PRAŠINA Roberta Ejkmana

 

Poštovani prijatelji, Orfelin raspisuje pretplatu na 33. i 34. knjigu u ediciji Poetika strave: Nesmirena prašina Roberta Ejkmana (preveo Strahinja Mlađenović, grafički opremila Aleksandra Dević) i Golem Gustava Majrinka (sa nemačkog preveo Luka Račić, grafički opremila Aleksandra Dević).

Maestralne pogovore napisao je dr Dejan Ognjanović. Golem sadrži i 26 neprevaziđenih ilustracija Huga Štajnera Praga. Obe knjige imaju po 376 strana.

Knjižarska cena ovih knjiga biće 1540 i 1430 dinara, a u pretplati koštaju 1200 (Nesmirena prašina) i 1100 dinara (Golem). Pretplata traje od 21. maja do 25. juna 2024.

Knjige možete platiti na račun Orfelin izdavaštva, Kosovska 23, Novi Sad (broj računa 220-73108-85), a pretplatnik svoje podatke (ime i prezime, adresa i broj telefona), kao i naslove knjiga na koje se pretplatio šalje na mejl: orfelinns@gmail.com

Uz ove nove knjige možete sa značajnim popustom kupiti i ostala naša izdanja (videti na www.orfelin.info).

A evo i malo više detalja o ovim naslovima.

 

GOLEM Gustava Majrinka

Ovo je klasični roman mračne fantastike/horora, opšte poznat, zasluženo slavan.

Za one koji se pitaju zašto izdajemo roman koji već postoji u prevodu na srpski, evo, ukratko.

1) Pre svega, zato što i ja i ko-urednik Bodirogić obožavamo taj roman.

2) A pošto ga obožavamo, želeli smo da ga po prvi put našoj čitalačkoj publici ponudimo u dostojanstvenom izdanju, adekvatnom njegovom kvalitetu – što do sada nije bio slučaj.

3) Dosadašnja izdanja Golema bila su u mekom povezu i sa slabunjavim, neprikladnim koricama i bez ikakvih ilustracija ili dizajna unutra. Ko voli nek izvoli, naravno, ali neki ipak smatraju da prvorazredna književna dela treba da budu čitaocima dostupna i u prvorazrednom obliku.

4) Urađen je potpuno novi prevod, naravno sa nemačkog, i naravno uz pomni nadzor i kontrolu obojice urednika, da taj tekst bude najtačniji i najbolji mogući. A uz to je, za razliku od ranijeg prevoda, vrlo pomno lektorisan.

5) Da li je novi prevod bio neophodan? Šta fali starom, pitate? Daću vam nekoliko primera, pa vi sami procenite:

a) U ključnoj horor sceni romana, glavni junak naiđe u jednoj zlokobnoj sobi na izvesnu Tarot kartu. Raniji prevod slepo sledi Majrinka, i koristi njegov arhaični i nikome poznat naziv za tu kartu: „Pagat“. Ta karta je od ogromnog simboličnog značenja za roman i njoj se tekst vraća nekoliko puta. U ranijem prevodu: Pagat pa Pagat. Nit fusnote nit objašnjenja igde. Ko je ikada među ovdašnjim čitaocima, čak i ezotericima, čuo za Tarot kartu koja se zove Pagat? Ja, recimo, imam izvesno poznavanje ove tematike, ali prvi put ovde videh taj Pagat. E pa, u novom prevodu koristi se opštepoznati a ne opskurni i zastareli oblik imena te karte – plus, govori se o tome i u opširnom Pogovoru…

b) Raniji prevod Golema nema NIJEDNU fusnotu, niti ikakvo pojašnjenje, a budući da knjiga obiluje istorijskim imenima, lokacijama i aluzijama na jevrejsku i druge mistične tradicije, fusnote su neophodne za puno razumevanje ovog okultnog romana. U novom, Orfelinovom prevodu Golema, naći ćete 21 prevodilačku i uredničku napomenu uz tekst romana.

c) Raniji prevod Golema bio je praćen Pogovorom prevodioca dugačkim tri stranice. Orfelinov Pogovor Dr Dejana Ognjanovića, pod naslovom „Gustav Majrink: Na granici Onostranog”, prava je disertacija, na ukupno 38 strana, gde se govori i o istoriji koncepta golema u hebrejskoj misli i mistici, preko simbolike Praga kao „evropske prestonice magije“, do konkretnih ezoteričnih simbola i značenja koja je Majrink tome pridodao.

d) Raniji prevod Golema je brojne pesmice i stihove prosto – ostavljao neprevedene. Pa zato, ako „već imate prevod Golema i ne treba vam novi“, onda uživajte npr. na str. 48, 49 i 50 Prosvetinog izdanja (isti prevod je preštampavan i kod drugih izdavača), gde su brojne stvari ostavljene na nemačkom; isto tako i pesmica na 112. strani (Frau Pick, Frau Hock…); ili kad se na kraju jedne vrlo važne scene na grudima glavnog junaka ukaže natpis na hebrejskom, krupnim slovima, raniji prevod ga samo reprodukuje, bez prevoda i fusnote, pa vi trljajte glavu šta se to ukazalo na telu glavnog lika: u Orfelinovom izdanju imate i prevod te fraze i opširno objašnjenje šta tu piše i šta znači; i tako dalje.

e) Ovo izdanje obilato je ilustrovano: videćete čak 26 ilustracija preko cele strane, iz prvog izdanja Golema, koje je uradio Hugo Štajner Prag – plus, u pogovoru još 10-15 fotografija starog jevrejskog geta, kadrova iz retkih filmova o Golemu, alhemijskih simbola, i drugih relevantnih stvari koje upotpunjuju i obogaćuju doživljaj ove knjige.

Hugo Štajner Prag

f) Osim opširnog Pogovora, urednik Dejan Ognjanović sročio je i vrlo detaljnu biografiju Majrinka, što je važno zato što je on, od svih pisaca fantastike i horora, imao jedan od najzanimljivijih, vrlo slikovitih života: od članstva u skoro svim važnim okultnim društvima s kraja 19. i početka 20. veka, preko boravka u zatvoru, dva braka, statusa bestselera, kritika, kontroverzi… sve to imate, po prvi put na srpskom tako detaljno sročeno o ovom velikom i važnom piscu, na punih 12 strana. Dakle, o značaju romana i njegovog pisca kod Orfelina imate ukupno 50 strana. U drugim, mekim i ružnim izdanjima Golema, o svemu tome zajedno imate ukupno tri strane.

g) Orfelinovo izdanje sadrži i dva veoma zanimljiva Appendixa koji se prvi put javljaju na srpskom: 1) Majrinkov esej „Grad sa tajnim otkucajima srca“, posvećen magiji Praga, najvažnijeg i najinspirativnijeg grada za ovog pisca (a i šire), i 2) „Jevrejske priče o Golemu“, iz starih izvora, o nastanku, osobinama i uništenju golema.

I još jednom – zašto GOLEM?

Pa, zato što su o njemu najveći autoriteti za fantastiku i stravu već imali reći svoje hvalospeve.

U vreme pisanja izvorne verzije eseja „Natprirodna strava u književnosti“ Lavkraft nije bio pročitao Majrinkovog Golema, već ga je samo uzgred pohvalio na osnovu pogledanog filma, verujući da je on verna adaptacija romana. Kada je, docnije, došao do knjige i oduševio se njome, u dorađenu verziju eseja uneo je sledeću rečenicu u opsežan pasus o potencijalima jevrejske mistike i folklora za horor obradu: „Najbolji primeri njegove literarne obrade [jevrejskog folklora] su do danas nemački roman Golem Gustava Majrnika i drama Dibuk jevrejskog pisca sa pseudonimom ’Anski’. Radnja romana Golem, u kome su tajanstveni, proganjajući nagoveštaji strave i čudesa uistinu izvan našeg domašaja, odvija se u Pragu i Majrink sa istinskim majstorstvom opisuje stari geto toga grada i njegove sablasne, visoke zabate.“ (H. F. Lavkraft, „Natprirodna strava u književnosti, u: H. F. Lavkraft, Slučaj Čarlsa Dekstera Vorda, BIGZ, Beograd, 1990, str. 170, prevod: Gordana Velmar-Janković)

Daleko nesputaniji izliv udivljenja Lavkraft je ispoljio u jednom pismu:

Hugo Štajner Prag

forzec knjige

„Nedavno sam pročitao Golema Gustava Majrinka, kojeg mi je pozajmio mladi Barlou. Najveličanstvenija stravična stvar na koju sam naleteo u eonima! Film sa istim naslovom koji sam video 1921. bio je puki surogat koji je iskoristio prazan naslov – bez ičega od romana u sebi. Kakva studija suptilne strave, sumornih nagoveštaja starije magije i nejasnih skretanja tamo-amo preko granice između sna i buđenja! Ne postoje očigledna čudovišta ili čudesa – samo simboli i nagoveštaji. Kao studija iz vrebajućeg, podmuklog regionalnog užasa, jedva da ima parnjaka – radi za drevni, trošni praški geto ono što sam uzalud pokušao da uradim za izvesne gnojne zabiti Nove Engleske u nekim mojim mučnim pokušajima.“ (H. P. Lovecraft to J. Vernon Shea, 11 Apr 1935)

Slične usklike Lavkraft šalje i samom Barlouu: „To ja zovem pričom! (…) Kako je roman sjajno suptilan — nema konkretnih čudovišta, već samo nejasnih nagoveštaja nezamislivih prisustava i uticaja! Roman prikazuje maglovitu, mračnu stravu drevnog praškog geta kao što sam ja slabašno pokušavao da uhvatim stravu nekih drevnih i zaostalih rukavaca Nove Engleske.“ (H. P. Lovecraft to R. H. Barlow, 20 Apr 1935)

A kada je, u svom zaraznom entuzijazmu, Golema preporučio svom bliskom dopisniku i kolegi, Klarku Eštonu Smitu, ispostavilo se da je on taj roman već bio pročitao, i da je delio njegovu ocenu: „Knjigu sam pročitao pre nekoliko godina, kada mi ju je pozajmio jedan mladi prijatelj iz oblasti Zaliva [San Franciska]. Slažem se s tobom da je to sasvim savršena i jezivo ukleta studija začudne atmosfere; verovatno jedna od najboljih stvari te vrste ikada napisanih.“ (Clark Ashton Smith to H. P. Lovecraft, Jun 1935)

 Kao što se može videti, pisci naročito senzitivni za građenje atmosferičnih ugođaja putem spoja realističkih detalja i jezovitih nagoveštaja ponajviše su reagovali upravo na ovaj aspekt Majrinkovog romana.

 

NESMIRENA PRAŠINA Roberta Ejkmana

 

Ovo je treća zbirka Ejkmana na srpskom – Orfelin ga je prvi i jedini otkrio srpskim čitaocima, u zbirkama HLADNA RUKA U MOJOJ i MORE, POPUT VINA TAMNO, tako da je pomnim pratiocima naših izdanja dobro znano da i ovde mogu očekivati vrhunskog majstora suptilne ali uznemirujuće jeze i strave.

U ovoj obilnoj zbirci, na skoro 400 strana, naći ćete sledeće priče:

 

Nesmirena prašina – Radnik jedne fondacija za očuvanje starina dolazi u staru palatu, u kojoj žive dve sestre, i tu zatiče metaforičke i doslovne duhove prošlosti koji imaju ljudske ali i sasvim amorfne oblike. Dok se prašina (?) kovitla u zgradi i oko nje, on ima da reši staru misteriju…

forzec knjige

 

Kuće Rusa – Mladić u poseti Finskoj na jednom sablasnom ostrvu u izmaglici nailazi na stare vlastelinske kuće u kojima se odvija neobična, a možda i nezemaljska živost… Detaljno sam o ovoj priči već pisao u POETICI HORORA, pa se podsetite ako ste zaboravili.

 

Kao cvetak krhka – Kada muž kaže ženi da bi mogla malo da povede računa o svom izgledu, ona nakon tretmana kod čudne osobe u sumnjivom delu grada kao da počne da se preobražava u nešto neljudsko…

 

Ciceroni – Priča u stilu M.R. Džejmsa: posetilac jedne belgijske katedrale tik pred zatvaranje suviše je zagledan u slike i freske i kipove koji prikazuju mučenja i mučenike a da bi primetio začudnost svojih vodiča koje tu susreće na putu ka katedralskoj kripti…

 

Naredni proplanak – Neobičan čovek (ako je uopšte čovek?) zavodi jednu domaćicu i vodi je u obližnji šumarak, gde se iza jednog proplanka kriju tajanstvene dimenzije i prizori…

 

Ravissante – Veliki obožavalac simbolističkih i dekadentnih slikara putuje u Belgiju kako bi, kod udovice jednog od njih, uživo pogledao njegove slike. Ali ta gnomolika žena bizarna je i sve napasnija, sve zlokobnija, kao i nagoveštaji prisustva još nekih entiteta u toj kući.

 

Svežite kosu – Verenica ode na selo da upozna familiju svog budućeg muža, ali tamo, šetajući u maglovito predvečerje, nailazi na čudnu decu, čudna krda, čudne staze,  na kraju i na lavirint, i štovaoce nekih paganskih božanstava…

 

Mrlje – Ožalošćeni udovac ubrzo nakon ženine smrti odlazi u engleske pustare i vresišta, gde lutajući naiđe na čudnu mladu ženu koja ga privuče, i uvuče u sve jeziviji odnos – koji uključuje, indirektno, i njenog slepog, ali svejedno pretećeg oca od kojeg moraju da se kriju u toj nepreglednoj pustari i u napuštenoj kući u koju su se sklonili.

 

            Podrazumeva se da i ovo izdanje sadrži opširan pogovor urednika, Dr Dejana Ognjanovića – ovog puta pod naslovom „Robert Ejkman: Strava tihog očajanja“ u kojem detaljno, na 27 strana, objašnjava kontekst i simboliku ovih tajanstvenih priča.

            Pogovor je ilustrovan jezovitim slikama koje se pominju u priči „Ravissante“ i drugim relevantnim slikovitim materijalom.  

            Evo početka mog Pogovora.

 

Robert Ejkman: Strava tihog očajanja

 

„Život se još uvek može učiniti komfornim; ali ništa na vidiku ne može ga učiniti ljudskim – učiniti vrednim življenja.“

- R. Ejkman (R. Aickman, The River Runs Uphill)

 

 

Poetika proze Roberta Ejkmana antipod je velikoj većini savremenog anglo-američkog horora – toliko od njega disparatna da je razumljiv autorov otklon od njega i insistiranje da svoje pisanje okvalifikuje kao „čudne priče“. Njegove „strange stories“ nipošto ne izviru, poput većine današnje horor proze, iz onoga što je kanonizovano u magazinu Weird Tales (1923-1954). Čudne su i jedne i druge, ali na drugačije načine, a u izrazu sasvim različite. Suština je u ovome:

 

Poput Čehova, Ejkman retko pokušava da probudi naše emocije: on opisuje šta se dešava bez narativne histrionike. Čak ni najneverovatniji obrti događaja ne izazivaju mnogo iznenađenja ili čuđenja. Kao rezultat toga, taj bezosećajni, nepomućeni ton neizmerno doprinosi karakterističnoj, uznemirujućoj jezivosti njegovog dela. Događaju se čudne ili užasne stvari, ali to rade bez gužve, i posmatraju se s nepristrasnom, olimpijskom jasnoćom. (Matthew Cheney, „The Strange Horrors of Robert Aickman“)

 

U ovome je Ejkmanov ključni odmak od dominantnog horor diskursa: bilo da potonji pripada izrazito histrioničkom (roman Isterivač Đavola; celokupan opus Stivena Kinga) ili nešto suptilnijem, indirektnijem (roman Rozmarina beba), najneverovatniji obrti događaja podrazumevaju se, kao i reakcije likova na njih u vidu iznenađenja, šoka, užasa i groze. Pravljenje „gužve“ u hororu se podrazumeva, makar u kulminaciji, gde je očekivana izvesna doza retoričke eksplozivnosti, ako već ne i na predmetno-prikazivačkoj ravni.

Horor tekst najčešće ima formu otvorenog flerta, na čijem je kraju orgazmička katarza. Ejkmanove su priče „čudne“ i po tome što radije, nasuprot ovome, imaju formu sporog, uvijenog zavođenja na čijem je kraju neretko coitus interruptus. Ovaj pisac nam odriče katarzu, ne pruža nam uobičajeno „pročišćenje“ i, povrh svega, to čini svesno, a ne, poput kakvog mladog ljubavnika, iz neveštine. Ejkman, i sam „late bloomer“ (i kao pisac koji je debitovao u svojoj pedesetoj godini, a i inače), tačno zna šta radi.    

Ali, šta se tačno postiže time što nam, najčešće, odriče očekivani horor užitak, barem u obliku i dozi na koje smo navikli – i šta nam, onda, pruža, umesto njega?  

 

Prah prahu

 

Naslovna priča ove zbirke počinje naizgled konvencionalno: bezlični službenik nimalo zlokobne institucije (Fonda za zdanja od istorijskog značaja) dospeva, poslom, u jedno od drevnih zdanja u kojem nekadašnje vlasnice sada obitavaju kao podstanari. Realistička osnova, time uspostavljena, u konvencionalnoj horor priči poslužila bi kao kulisa za histrioniku zloduhâ i fantomâ, koji bi na kraju bili ili egzorcirani ili trijumfalni. Ali Ejkmana ta vrsta pravljenja „gužve“ ne zanima. Natprirodno, najavljeno odmah na početku, manifestuje se na sveden, nedramatičan način: isprva, neobjašnjivo brzim taloženjem prašine unutar pomno čišćenog doma; zatim, na prilazu domu, kovitlacem prašine koji kao da se kreće svojom voljom; i najzad, direktnim suočenjem sa sablašću, licem u lice: sablašću koja nije iskežena i krvava, niti kočijaški psuje, poput onih iz Kingovog „Vidikovca“, već bi se lako mogla, u pomrčini, pomešati sa ovozemaljskim uljezom u kući. Taj duh ne učini ništa strašnije od ovoga: „prosto se uputio hitrim korakom ka meni dok sam stajao kraj vrata, pogledao me pravo u oči (u to sam, naravno, siguran) i potom bez reči prošao kraj mene u hodnik izvan.“ Čak i na planu dramaturgije ovaj susret nije ostavljen za klimaks, već se odigra doslovno na polovini priče, a čitalac koji, tokom prvog čitanja, očekuje dalji, stupnjeviti razvoj ka kakvoj još jezovitijoj manifestaciji, od takvih očekivanja je odvraćen izjavom sobarice, sede Elizabet: „Onima kojima se išta dogodi, dogodi se samo jednom. U ovoj kući, u svakom slučaju.  

Gde je tu strava, upitaće naivni čitalac, ako se uljudni, neagresivni duh ukazuje najviše jednom, ako i toliko? Poenta je u tome da Ejkmana kao pisca onostrano slabo zanima (iako je lično nekoliko puta posećivao navodno posednute kuće, i tim prilikama nije susreo ništa natprirodno); prisenci fantastike njemu služe zarad finijeg oslikavanja realnog, ovostranog.

Dve teme dominiraju većim delom Ejkmanovog opusa, a obe se očitavaju i u „Nesmirenoj prašini“.

Prva je uzmicanje romantizovane prošlosti pred banalnom, mehaničkom, materijalističkom sadašnjicom i posledična melanholično-ogorčena rezignacija pred tim nezaustivljivim i ireverzibilnim procesom. Da je ta tema snažno zaokupljala Ejkmana svedoči njegova nekadašnja ljubavnica, spisateljica Elizabet Džejn Hauard, u svojim memoarima:

 

Ali glavni smisao celog našeg razgovora – na šta se sve vraćalo – bio je da je sve propalo. Pre početka [dvadesetog] veka život je obećavao više. Umetnost, arhitektura, hoteli, hrana, odeća, nameštaj, upravljanje državom – sve što ste mogli da zamislite – bili su bolji. Roberta je posebno razbesnelo zatvaranje tramvajskog sistema. To je kasnije dovelo do njegovog interesovanja za kanale i potonjeg osnivanja Udruženja za unutrašnje plovne puteve. Nije bilo ničega, od tih neodređenih i mirnih dana, osim stalnog smanjivanja svih standarda. Bližili smo se kraju jedne civilizacije. (Elizabeth Jane Howard, Slipstream: A Memoir)

 

            Na samom početku ovog posta imate detalje o pretplati, pa ako vas je ovaj opis zainteresovao, izvolite, naručite ove knjige što pre. Iz štampe ih očekujemo iza 20. juna, kada će biti poslate najnestrpljivijim pretplatnicima.

            I bez brige, uveliko se radi na narednim knjigama, čekaju vas neka lepa iznenađenja, samo budite strpljivi.

            A negde u septembru raspisaćemo i pretplatu za drugi tom KNJIGA KRVI, sa preostale tri zbirke, koje će izaći u oktobru.