петак, 27. август 2010.

BURNING BRIGHT (2010)


**(*)
3-

okej film ni o čemu. seka je na ivici ludila zbog mega sjebane familije: mama se nakljukala pilulama i otišla azatotu na istinu, očuh je svinja koju zabole za tuđu đecu, a mlađi batica je autistično dete (kažu na netu da simptomi koje ispoljava baš i nemaju mnogo veze s tom bolešću: fala kurcu te o tome ne znam dovoljno da bi mi smetalo s medicinske strane – smeta mi samo kao gledaocu da sve vreme moram da trpim tog malog degenerika i kmekavca, makar on imao pečat i papir za to što je takav, izdat u holivudskoj ambulanti kod dr. alana smitija). očuh je upravo povukao pare s njenog računa pa ne može batu da ostavi u domu za takvu đecu, a ako se do ponedeljka ne javi šefu departmana na faxu neće moći da koristi stipendiju koju je stekla.

na svu muku, njenom kraju preti tajfun, pa je tatko vrata i prozore zakovao i zašrafio nekakvim drvenim panelima (kao, za zaštitu od oluje), a čisto da začini sve, u kuću sa dvoje đece ubacio novokupljenog TIGRA (kao, doveden za njegov novi safari park). sve je to shema za dobijanje para od osiguranja za tu đecu koja moraju da se kroz vasceli film lomataju kroz kuću pazeći da usput ne upadnu u čeljusti velike mace koja 2 nedelje nije jela. znači, kao jeftini PANIC ROOM, samo sa tigrom.
pozitivno je što je u većini scena korišćen pravi, živi tigar a ne CGI crtež. fino je to režijski uklopljeno, sa odličnim zvučnim dizajnom, prilično ubedljivo deluje. ima nekoliko solidnih scena saspensa, a hajlajt je među prvima – kada curica visi u šaftu za prljav veš a tigar se šetka ispod nje dok joj noge polagano popuštaju i izdaju je. ima još nekoliko finih scena u tom stilu, mada neke žešće naprežu suspenziju neverice (pojeo bi tigar tu decu u roku od 10ak minuta i film bi se okončao na polovini sadašnjeg trajanja). režija je više nego solidna, gluma okej, može se ovo pogledati, ali nema nikakvu jaču poentu niti razlog da postoji sem da reditelju posluži kao vizit-karta kad se bude preporučivao za nešto supstancijalnije.

posebno razočarava taj klasični moralitet – stradaju samo loši momci (očuh, of kors – šta, zar ste sumnjali? kome je ovo spojler bolje neka se odmah sam eutanazira!), tačnije strada samo taj jedan, u celom filmu, i to na samom kraju. nema čak ni obligatornog prologa u kome, recimo, vidimo neku raniju tigrovu akciju kako bi se uverili da zaista ima zube - i on, a i film. avaj, o tome samo čujemo nešto malo u pričam-ti-priču naraciji, ali ništa u slici.

šta? mislili ste da će mali autista da završi u čeljustima? ili da će njegovu hrabru sexy sestricu tigar da RASTRGNE pred kamerama? spojlovao sam vam nešto? come on! ovo nije TA vrsta filma. naprotiv, ovo je film u kome, posle svih muka, na kraju ispadne da čak i autizmu ima leka! jedna tigar-terapija, i odjednom sve je okej sa svetom. pih. skroz u tradiciji B-muvija u kojima na kraju gluvi pročuju, slepi progledaju, nemi progovore, sakati prohodaju, fobični od ovoga ili onoga se fobije ratosiljaju, i sve u tom smislu, a samo zahvaljujući dozi ŠOK-TERAPIJE, tj. klin se klinom izbija. prc.

ali nema veze – ne očekujte neke celomudrosti ili aluzije na vilijama blejka (čija je genijalna pesma o tigru poslužila za protraćenu floskulu iz naslova), ovo je ipak samo 80ak minuta solidne razbibrige i ništa više od toga. ali ni manje.