ZAVODNIK by Harvester

            Sajt Goodreads je dobra i korisna stvar za knjigoljupce; to ste valjda do sada i sami primetili. Ako postoji osoba među mojim čitaocima koja još nije bila na tom sajtu, u jednoj rečenici opisao bih ga ovako. Ono što je IMDB (Internet Movie DataBase) za filmove i filmofile, to je Goodreads za knjige i knjigofile.

Žao mi je što nemam vremena ni motivacije da sad još i tamo pišem opširne kritike i osvrte (jedva postižem i ovo za blog), ali ima ljudi toliko dokonih da na tom sajtu ostavljaju čitave sitne knjige u formi komentara ispod tuđih knjiga. Jedan od takvih je i Aleksandar Janjić, nekima poznatiji kao „Harvester“, a najpoznatiji kao povremeni saradnik ovog bloga.

            Ali, ako mislite da je samo zbog te saradnje o mom romanu Zavodnik napisao super-blagi, tj. „ortački“ prikaz, varate se. Uostalom, on dobro zna da tako nešto ne treba da očekuje ni od mene, u slučaju da ikada završi svoj ROMAN O ZMIJAMA (a.k.a. Užasno prokletstvo) i bude dovoljno neoprezno-optimističan da ga ponudi uvidu javnosti.

            Ukratko, evo šta je Janjić pre nekoliko dana napisao na Goodreadsu, a ja sad otuda prenosim jer mislim da tekst vredi toga da ga pročita više od desetak namernika.

Zavodnik
by Dejan Ognjanović

Aleksandar Janjic's review

Sep 04, 2017

really liked it

****/*****

Na samom početku ću malo da zakeram. Naime, zadnje korice knjige, iako jasno i lijepo opisuju o čemu je knjiga i nagovještavaju njenu atmosferu, sadrže, da budem malo grub, lažno reklamiranje određene vrste, slično onom na koje sam naletio u knjizi Pesma boginje Kali Dena Simonsa.

"Pripremite se za stravu kakvu niste osetili još od slušanja bakinih strašnih priča, od detinjih košmara i prvog gledanja Leptirice..."

Iskreno, uprkos svim kvalitetima knjige, vjerovatnoća da ćete prilikom njenog čitanja da osjetite bilo kakvu stravu je relativno nikakva. Na kraju krajeva, to i nije logično da se očekuje od gomile crnih slova na bijelom papiru, da su to ne znam kako dobro raspoređena slova, tako da to nikako ne smatram manom same knjige, ali smatram manom njenih zadnjih korica. Jedine stvari sa papira za koje se sjećam da su u meni izazvale bilo šta slično efektu gledanja nekog jezivog horora su knjiga Survivor Džejmsa Herberta (bila tamo neka vrlo jeziva lutka, brrrr), priča Pacovi u zidovima H. F. Lavkrafta i dva stripa sa Zagorom, jedan je dal Invazija Akronijana dal Na granici stvarnog, zaboravio sam, kad se u Tonkinoj pećini pojavi džinovski šišmiš, a drugi sam zaboravio koji je, znam da je bila vizija nekakvih zombija i da je bilo vrlo jezivo.

No uglavnom, da se mi vratimo sa korica na ono što je unutra. Mladi (or is he?) asistent iz Niša motivisan željom da malo osjeti draži prirode i života van gracke vreve (kao i masnom novčanom ponudom) odlazi u neku zabačenu polunapuštenu selendru ne bi li tamo učio engleskom jeziku dvoje jedanaestogodišnjih blizanaca kojima je otac umro pa se sad nalaze pod patronatom babe Grozde, žene primitivne i tvrdoglave (TM), koja ima svoje sasvim jasno određene ideje kako stvari treba da funkcionišu u vezi sa pomenutom đecom. Neće biti preveliki spojler ako kažem da između tvrdoglave babe i ne mnogo manje tvrdoglavog fakultetskog dođoša neminovno nastupljuje određeni personaliti kleš.

Naravno, takav personaliti kleš sam po sebi eventualno bi mogao da bude nešto što ulazi u užu konkurenciju za NIN-ovu nagradu, no srećom autor knjige se na tome zaustavlja već radi ono što bi naši pisci (a i umjetnici druge sorte) morali mnogo češće da rade, a to je dakle da dohvati to selo, te šume, drveće, izvore, kuće čitave, polusrušene i skroz srušene, zrikanje zrikavaca i cvrčanje cvrčaka, lajanje kerova svezanih i lutalica, prašnjave puteve natovarene oštrim kamenjem i ovčijim minulim radom, dakle sve to skupa da uzme i nalijepi na to sloj natprirodne strave koji u stvarnosti (valjda?) ne postoji, ali apsolutno savršeno mu pristaje i što toga nema u stvarnosti tim gore po stvarnost. Mislim da je sama činjenica da je knjiga o nečemu ovakvom vrlo bitna jer smo dobili baš baš baš autentičan srpski horor, makar u književnoj formi kad već ljudi koji se bave filmovima vole da snimaju... nešto drugo. Odmah, naravno, da napomenem da ako smatrate da je nešto samo zbog toga što je horor (iliti strava i užas) po definiciji inferiorno "ozbiljnim" "umjetničkim" dramama, ondak najvjerovatnije niste publika za ostatak ovog teksta. 

U prvom poglavlju opisan je dolazak u selo i prvi susret našeg mladog i naivnog asistenta sa svijetom potpuno drugačijim od onog u kome je proveo život. Tu su vrlo detaljni opisi svih onih seoskih karakteristika koje sam naveo gore i to poglavlje sam najduže čitao, ne zato što je ne daj Bože sporo ili dosadno, već upravo suprotno - zato što sam malo malo pa evocirao uspomene iz djetinjstva čiji sam dio proveo u jednom takođe vrlo krasnom selu (minus, je li, natprirodna strava), kod svoje babe (wait for it...) Grozde (!!!) i sve to poredio sa utiscima junaka ove knjige koji prolazi tuda i upija te utiske i onda ih prenosi na stranice knjige. I taman kad je naš heroj bio veoma zadovoljan okolinom u kojoj će provesti narednih mjesec dana, sačeka ga 'ladan tuš u vidu skučenog aranžmana za spavanje u kući, kao i nedostatka, ovaj, tuša. 

Taj momenat mi se mnogo svidio, jer je njegova reakcija identična onoj koju bih ja imao da se sad nađem u toj situaciji. Kao malom to mi nije smetalo, ali sad nikakvo vedro nebo puno zvijezda ni svježe neprskane jabuke sa obližnje jabuke ni misteriozni putići koji jedva čekaju da ih neko istraži ne bi mogli da izbrišu to da moraš da koristiš nekakav čučavac il da se pereš u nekakvom kotlu s lonac za vodu. Čist vazduh je brate čist vazduh, ali kupatilo je brate kupatilo. S tim u vezi, mogu na ovom mjestu da to spomenem dok nisam zaboravio, humora u knjizi ima, ali uglavnom u pripovjedačevim komentarima ("još jedna žrtva trulog srpskog školstva") a manje u samim događajima, mada se nađe i tu ponegdje (zgodan primjer koji mi pada na pamet je pred kraj knjige, kad Vidoje planira nešto da uslika preko mobilnog i pošalje sliku sinu "da ga smiri", kontam druže, to SIGURNO ima da ga smiri :-) ).

U samu radnju neću detaljnije da ulazim. U najnajkraćim crtama - okolina je sumnjiva, dječica su takođe pomalo sumnjiva, baba s druge strane uopšte nije sumnjiva jer nije dovoljno prefinjena ličnost za tako nešto, tu je i čudno ponašanje malobrojnih preostalih seljaka kad im se spomenu članovi porodice kod koje naš junak noći, pa čak i oni pokojni, izuzimajući Grozdinog muža Radomira (koji, gle čuda, ima isto ime kao moj pokojni deda s očeve strane), o kome uglavnom niko nema ništa loše da kaže. Kako vrijeme prolazi i kako naš junak više saznaje njuškajući okolo, shvata da se Grozda i dječica očigledno nisu baš SASVIM pomirili sa smrću sina sleš oca. Knjiga je, kao i Naživo (prethodni Dejanov roman), pravi pejdž trner. Iako po ovoj Gudrids evidenciji izgleda da mi je trebalo nekih četiri dana za čitanje, tu treba uzeti u obzir početak čitanja kasno u noć, dosta fakultetskih obaveza i naravno evropsko prvenstvo u košarci, što je sve uticalo da se to malo produži. Ali eto, recimo juče, kad sam imao malo više vremena, slistio sam mislim nekih sto pedeset i kusur strana i teška srca sam ostavio posljednje poglavlje za danas jer sam morao da spremam zadatke za neki nesretni ispit. Ovde nema suvišnih opisa, nema nepotrebnog baljezganja i filozofiranja, a junakova zapažanja su zanimljiva čak i kad nisu u skroz direktnoj vezi sa temom knjige (prvenstveno ona za temu za magistarski). Šta će da se dešava dalje u knjizi sigurno možete da naslutite bar otprilike, jer ste sigurno već vidjeli komentare gdje se ona poredi sa Okretajem zavrtnja Henrija Džejmsa i to poređenje nije bez vraga, čak i autor imenima svojih blizanaca direktno proziva đecu iz Džejmsovog klasika. Majls - Miles - Miloš. Flora - Biljana, get it? Heheheee... Ima tu i povremenih podsjećanja na neke druge horor klasike, recimo jedna od glavnih misterija u knjizi nije sasvim nenalik nečemu iz japanskog filma Ring, ali evo već prije pola sata sam obećao da neću dalje o radnji, pa ću sad konačno da prekinem.

Ovo svakako nije neko superjednostavno djelo, jer iako je na površini natprirodna strava (iliti, po srpski, horor), postoje barem još dva aspekta sa kojih ono može da se posmatra, koji daju dobar materijal za analizu onima koji vole socijalne i psihološke teme. Naravno, takvi se neće baviti analizom ove knjige jer ih odbija natprirodna strava, hehehe. Elem, to bi bilo otprilike sljedeće:

1. Knjiga, nezavisno od horor elementa, može da se čita kao slikovit opis propadanja sela u Srbiji i okolnim državama. Znate već ono, moderna vremena, svi oće da idu u grad, ostaju samo starci, pa oni umru i onda ostanu pusta dvorišta sa kerovima, pa kerove onda puste da lutaju po selu i sl., a kuće se ruše itd.

2. Natprirodna strava notnjithstanding, siguran sam da bi onaj ko to žarko želi ovde mogao dobro da zaglibi u analizu duševnog stanja pripovjedača i da debelo posumnja u njegovu objektivnost. Jer iako se ovde, kako knjiga prolazi, dešava sve više i više stvari, čini mi se da je malo toga toliko nedvosmisleno da ne ostavlja nimalo prostora za jednostavno pripisivanje herojevoj bujnoj mašti (naročito kad imamo u vidu pritisak teme za magistarski (vi koji ne radite na fakultetu samo se smijte, ovo je zapravo vrlo ozbiljna stvar) i sudar po prvi put, ili bar po prvi put poslije veoma dugog vremena, sa jednom tako različitom okolinom). Nažalost, ovo ne mogu da analiziram detaljno, jer nestaće mi raspoloživih karaktera, a ionako sam namjerio da ovo bude tekst sa što manje spojlera, ali eto ako ste već došli dovde, a još niste počeli da čitate knjigu, a planirate, budite dakle pažljivi. E sad, kako sam ja površan čovjek i dublja značenja me manje zanimaju, u ostatku ovog već predugog (a ni blizu gotovog) rivjua pozabaviću se onim što je u knjizi, što bi se reklo, na prvu loptu. Dakle, smatraćemo da se ovde stvarno dešava jezivi horor i da vidimo kako se naš pisac i naš protagonista snalaze u tom hororu.

Prije svega, između pisca knjige i njenog protagoniste je vrlo teško napraviti razliku - na kraju krajeva, sjetićete se i da se u Naživo Dejan nije satro od distanciranja od glavnog lika, nego ga je čak i nazvao Dejan. Ovde glavni lik nije imenovan (ili se bar ja ne sjećam da jeste), ali gomila drugih karakteristika jednostavno nas čekićem po tikvi primorava da u njemu vidimo upravo samog pisca. Za one koji su samo površno čuli za njega, tu su biografski podaci kao npr. posao na Filozofskom fakultetu u Nišu. Za one koji bolje poznaju njegov književni opus i prate mu blog, tu je takođe autobiografska epizoda sa zlom mentorkom i već pomenutim magistarskim radom, a oni koji su imali priliku da ga lično upoznaju prepoznaće čak i neke karakteristike koje su možda (MOŽDA) i nesvjesno završile u knjizi, kao npr. komentar kako "nema zamjerki" na ručak ili kako mu je neophodan potpun mir i tama da bi spavao kako treba. Otkud ja znam ove pikanterije o piscu knjige? Eto znam, ajd šta je? Elem, teško je glavnog junaka ove knjige NE zamisliti kao njenog pisca, što sa jedne strane može možda da predstavlja određeno urušavanje imerzije, ali s druge strane možda i nešto upravo suprotno. Stavljanje pravog lika u izmišljena (valjda su izmišljena, majku mu) dešavanja ima nekih svojih čari, kao ono kad sjedneš s društvom oko logorske vatre i pričaš šta si lično "doživio", a ono masno lažeš na kilometre. Sve je to naravno tako dok se odjednom iz čista mira kao grom iz vedra neba ne pojave frigin' KOVRDžE (!!!!!!!!!) i u pulpu rasture svaku sličnost dr Dejana Ognjanovića sa osobom koja se kroz stranice knjige nateže sa ludom babom i neposlušnom dječurlijom.

Od vrhunske važnosti za svaku horor priču, ma u kakvoj formi ona dolazila, jeste uvjerljivost ponašanja protagonista. Koliko god popustljivi bili i uzeli u obzir sve stresne situacije i obavezu brzog reagovanja u njima i sl., preko nekih gluposti se jednostavno ne prelazi. Recimo u filmovima sa duhovima najviše me nerviraju likovi koji i nakon što je i potpunim IDIOTIMA jasno da je neka gadna jeza posrijedi, odlučuju da ostanu u ukletoj kući jer eto zato. Ili imbecili koje proganja maskirani ubica koji jedva čekaju da se RAZDVOJE. Ili ljudi koji tek tako pozivaju nepoznate u kuću ne znajući da ovi mogu da budu VAMPIRI, pošto vampira morate lično da pozovete da bi mogao da uđe. Ne zovite nikog u kuću, period. Šta ima ko da vam dolazi? Nađete se brate u kafani. Elem, malo sam odlutao. Sa zadovoljstvom konstatujem da našem liku s ove strane nema mnogo toga da se zamjeri. Imam nekih maleckih primjedbi na neke reakcije (o tome kasnije), ali to nema veze sa onim glavnim, a to je OSTANAK u selu. To je primjedba koja bi kao potencijalan problem mogla da se javi nekom čak i prije čitanja knjige (ako je taj neko već imao iskustva sa nekim drugim ostvarenjima iz žanra) - ako se već dešavaju jezive stvari, što se naš heroj lijepo ne spremi pa put pod noge i pravo u Niš? U knjizi je autorov, pardon, junakov, ostanak opravdan sa najmanje dvije različite strane: Prvo, tu je briga o djeci i želja da im se pomogne, a to je pomoć koju je nemoguće pružiti naglo i na silu. Drugo, sve do samog kraja dešavanja su, iako uznemirujuća, takva da heroj nema razloga da osjeti da mu je život direktno ugrožen. Pored toga, tu bismo još mogli da navedemo i radoznalost i želju da se riješi misterija. Sve u svemu, ništa slično klasičnom idiot-motivu tipa "ganja ih čudovište, a oni i dalje snimaju" ovde nećete naći.

U osnovnim, dakle, crtama, kvalitete ove knjige bismo mogli da sumiramo kao vrlo zanimljivu priču sa sočnim opisima iz kojih prosto možete da udahnete (i čak povremeno opipate ili namirišete) ambijent, sa odličnim tempom i likovima u čije se karaktere (jel ovo pleonazam?) autor udubljuje taman onoliko koliko je neophodno za priču. A sad, nažalost, opet moram malo da zakeram, i to ovog puta ne u vezi sa koricama, nego u vezi sa onim što je između njih.

Odnosno, da budem precizniji, ovo ako i može da se nazove zakeranjem, to je zakeranje za koje priznajem da je potpuno subjektivno. Ono što sam gore piskarao je moj pokušaj da navedem neke objektivne kvalitete knjige, sad koliko sam u tome uspio to je druga stvar. Ovo što sad slijedi je kao da nekom ko piše knjigu o vukodlacima zamjerate što ne piše knjigu o vampirima, jer vam se vampiri više sviđaju, ali eto ajde da prođemo i kroz to. Napomena je samo da ako razmišljate da li da čitate knjigu ili ne, a igrom slučaja uzimate u obzir ovo što ja piskaram ovde, treba da se orijentišete na ono gore, a ne na ovo dole.



Dakle, moram priznati da su mi je sama tematika knjige bila nekako nedovoljno "grandiozna" da bi ostavila utisak kao recimo, pffffff, Odiseja u svemiru ili Na plaži ili Gospodar muva ili neki sličan klasik. U pitanju je priča o "običnom" mračnom prisustvu sa dosta limitiranim područjem djelovanja, za razliku od npr. Naživo, gdje je glavni junak jurio po raznim gradovima i istraživao jedan ipak dosta globalniji fenomen. Opet, za Zavodnika ne mogu da kažem da je objektivno slabiji od Naživo, samo jednostavno skoro sve radi potpuno drugačije. I kad sam listao posljednja dva lista knjige, mislio sam "Čekaj brate, zar je već kraj, pa ne može to tek tako, ima još dosta toga što moraš da nam ispričaš!" i nakon čitanja sjeo sam sa tim jasnim utiskom nedovršenosti svega da ovo pišem, da bi mi bukvalno u toku pisanja teksta sinulo da je možda kraj knjige sapravo savršen i upravo onakav kakav i treba da bude (!) Biće neophodna repriza posljednjih stranica, a vjerovatno i cijele knjige.

Još dvije subjektivno-objektivne zamjerke, pa da se tornjam, jer moram nešto da pojedem:

1. Nikako mi ne ide u glavu ponašanje protagoniste prilikom dvije skoro pa ključne scene u knjizi - naime, prilikom prvog dolaska Miloša i Duleta u napuštenu kuću i prilikom susreta sa Milošem i Biljanom na Zavodniku. Prvi događaj autora vrlo malo potresa i jedva da ga kasnije i spomene, dok zbog ovog drugog načisto frikautuje, iako je bar meni ovo prvo bilo mnogo gore.

2. Na strani 209: "Svinje i dalje žderu pomije, papaka uronjenih u sopstveni izmet". Nisam baš ekspert svinjar, ali koliko mi je poznato svinje su (suprotno možda vladajućem mišljenju) zapravo vrlo čiste životinje koje apsolutno ne vrše nuždu tamo gdje spavaju ili jedu. Valjaju se po blatu, to da, ali po izmetu jok. Ako se ove ponašaju drugačije, za to bi morao da postoji neki dobar razlog.

Gladan sam, odoh da jedem.

***

Toliko od Janjića.

Ali, ako ste dovoljno radoznali, bacite pogled i na ostale osvrte na ZAVODNIKA na Gudridsu. Iako nisu ovoliko prepoširni, ima ih vrlo zanimljivih i pažnje vrednih. Kliknite OVDE...