субота, 6. мај 2023.

Dejan Ognjanović dobio nagradu Rondo Haton (INTERVJU)

 

Dejan Ognjanović dobio je jednu od najprestižnijih nagrada u oblasti horora, Rondo Haton Nagradu za Klasični Horor (Rondo Hatton Classic Horror Award), u kategoriji za Najbolji članak. Dobitnici nagrada obznanjeni su 5. maja rano ujutro po našem vremenu, kao rezultat glasanja u kojem je, kako kaže organizator, učestvovalo zamalo pa najveći broj glasača u dosadašnjim glasanjima, koja se odvijaju već 21 godinu (samo jednom ih je bilo više nego sada, a sada ih je bilo 5.250).

            Ognjanović je nagrađen za članak „Hex of the Century“,’ objavljen u vodećem svetskom horor magazinu RUE MORGUE br. 205. Taj članak možete pročitati OVDE.

            Nagrade se dodeljuju u čak 28 kategorija i pokrivaju film, TV, video igre, blu-rej izdanja, knjige, časopise, članke, i mnogo toga drugog. Punu listu svih dobitnika možete videti OVDE.

            Povodom ove nagrade Dejan Ognjanović je bio ljubazan da nam da ekskluzivni intervju samo za naš blog.

 

            The Cult of Ghoul: Kako se osećate sad kad ste dobili ovu značajnu nagradu?

 

            Dejan Ognjanović: Osećanja su mi pomešana. Lično, naravno da sam srećan zbog toga, jer to jeste jedna od horor nagrada sa najvećom vidljivošću, uticajem, značajem. Već sam dva puta do sada bio nominovan za nju, i na kraju sam bio u najužem krugu, ono što kaže naš narod: „Close, but No Cigar.“ Ovog puta se, eto, desilo: treća sreća.

 

The Cult of Ghoul: Kažete da su vam osećanja pomešana: zbog čega?

 

            Dejan Ognjanović: Pa, čitate li vi, gledate li vesti? Zar ne vidite u kakvom smo HORORU – koji traje već barem desetak godina unazad, ali u prethodnih nekoliko dana se baš ogolio u svom najodvratnijem obliku: deca ubijaju decu, jedva punoletni psiho ubija decu i omladinu, masovno, bezobzirno… Kako da budem slavljenički raspoložen usred tolikog besmisla i crnila? Kako je ikome do bilo kakvog veselja i zabave ovih dana, i uopšte, dokle god imamo ovu zlikovačku, izdajničku, kriminalnu, toksičnu bagru na vlasti? Otrovali su sve što su mogli da otruju, pa eto, i decu i omladinu.

 

The Cult of Ghoul: Ovih dana se u domaćim medijima, i od strane zvaničnika, čuju napadi pored ostalog i na horor, kao deo zlih „zapadnih vrednosti“ koje nam kvare omladinu. Šta biste poručili onima koji danas optužuju horor za masakre prethodnih dana?

 

Dejan Ognjanović: Kad bih hteo da budem vickast, samo bih citirao repliku iz prvog VRISKA: „Horori ne proizvode ludake; samo ih čine kreativnijim.“ Ali neću da budem vickast, jer situacija nije za šalu. Realno, ja ne znam ni za jedan slučaj od tolikih masovnih ubica, u Americi, a da je počinitelj bio pasionirani ljubitelj horora. Motivacija tih likova je uvek slična: rasizam, ksenofobija, teorije zavere, osveta ugnjetavanih i odbačenih (stvarno ili umišljeno), želja za slavom, psihopatija, mentalne bolesti, itsl. Horor filmovi, pored ostalog, nude katarzu, pročišćenje, ventil – a ovi što se hvataju pušaka i pištolja su upravo prsotine koje nisu imale adekvatne izduvne ventile, pa su prsle zato što NISU gledale horore, ili su gledali neke loše.

Da, video sam da je ovaj mali psiho veče uoči svog nedela okačio na Instagram fotku na kojoj se identifikuje sa zaštitnim znakom iz filma PURGE, koji neki svrstavaju u horor – iako je, čisto žanrovski gledano, to spoj akcionog trilera i antiutopije. Ali čak i da je to horor, da je čist primer horora – pa šta? Taj film su gledali milioni i milioni širom sveta, pa nisu uradili to što je mali psiho. Ni izdaleka. Uglavnom za tim „rešenjem“ posežu oni koji ne znaju ništa o hororu – bilo je tužno slušati onog Šefa Policije kako, na konferenciji za štampu, pokazuje nekakve skice koje je ovaj crtao, i kaže da su one „nalik onima iz horor filmova“. Voleo bih da mi taj pajkan navede JEDAN horor film u kojem je video takve skice. Takođe, na horor i druge „zapadne vredosti“ se ostrvljuju upravo oni koji su lično, i preko svojih kompanjona i svoje sekte, ZATRLI sve vrednosti u ovoj zemlji i ostavili samo pustoš. I iz te pustoši rađaju se monstrumi.

A o tome šta je gledao i kome se divio onaj drugi, malko stariji ludak – tek o tome da ne govorim: divio se stalnim gostima upravo onih televizija bez čije svakodnevne propagande Zla ovaj režim ne bi opstao ni mesec dana… Na tim televizijama nije bilo „zapadnih vredosti“ nego samo lokalna estradno-kriminalno-političarska kaljuga i šljam.) 

 

The Cult of Ghoul: Šta za vas ova nagrada znači?

 

            Dejan Ognjanović: Ona znači da neko prepoznaje i nagrađuje vrednost toga što radim barem u inostranstvu, ako već ne ovde. Ovde – na dan dodele ove nagrade bilo mi je zakazano redovno jednom-u-tri-meseca javljanje u Biro za Nezaposlene, na kojem sam već 13 godina, i na kojem ću verovatno i ostati doživotno. Barem dokle god je bagra na vlasti, a možda i duže. U ovako bolesnom okruženju kakvo je Srbija danas maltene je sramota biti priznat i hvaljen i nagrađivan. Da, zvuči kao „kiselo grožđe“, ali u okruženju u kojem roman kao što je PROKLETIJE ne uđe čak ni među 40-ak naj-romana u izboru NINO-vog žirija, ja nemam čemu da se nadam. Ovde sam ja autsajder, bio i biću.

 

The Cult of Ghoul: Ako vam ovde ne valja, a u tuđini vas priznaju – podsetimo, vi ste prošle godine bili u najužem izboru („finalist“) za vodeću svetsku horor nagradu, Brem Stoker! – zašto ne krenete putem tolikih drugih, koji su iz ove zagađene sredine otišli u neku malo čistiju?

 

            Dejan Ognjanović: Selidba nije rešenje, barem za mene. Selidbu odavde doživeo bih kao lični poraz. Uostalom, meni lično, u egzistencijalnom smislu, ovde nije toliko loše. Imam svoju kuću i mogućnost da se izdržavam od rada na onome što volim. U tuđini bih morao da radim i ono što ne volim, samo da bih otplatio kiriju u stanu koji nikad neće biti moj, da ne pričam o drugim stvarima. Ne, meni lično ovde nije dogorelo da bih se selio, barem za sada. Ali ne mogu da sasvim ignorišem to kako žive oni oko mene, niti mogu da se naročitim elanom ispunjavam dok sam okružen čemerom i beznađem. Radim to svoje, iz prkosa, inata, jer drugo i ne želim i ne umem i neću.

 

The Cult of Ghoul: Šta za vas uopšte znače nagrade?

 

            Dejan Ognjanović: Pre svega, ne znače mi skoro ništa u smislu lične validacije: ne treba mi neki žiri, ili narod, da mi kaže ko sam, šta sam, koliko vredim. Znače mi, donekle, u smislu da potvrđuju da moj subjektivni osećaj ima i neku objektivnu dimenziju, da neko tamo zaista vidi nešto dobro u tome što radim – lagao bih kad bih kazao da to ne prija. Ali to nije moja motivacija za rad. Niti sam pao u depresiju i samo-sumnjičenje kada prošle godine nisam dobio Stokera, niti bih se sad rastužio da nisam dobio Ronda, t.j. da sam se opet našao „samo“ među onima „ALMOST“.

 

The Cult of Ghoul: Ali ipak je sad jeste dobili. Šta ona zapravo podrazumeva?

 

            Dejan Ognjanović: Ono prvo što Srbi pitaju kad čuju da sam dobio Ronda: „Ima li tu nekih para?“ Ne, dragi Srbi, ova nagrada nema nikakvu finansijsku dimenziju. Sastoji se iz jedne simpatične statuice, i Večne Slave. S tim što je ovo za slavu ironija, a još ćemo videti i za tu statuicu, kojim putem će i da li će ikad doći do mene, jer mislim da sam ako ne prvi, a ono jedan od užasno retkih dobitnika koji ne žive u sferi Severne Amerike ili barem Engleske. Poštarina da mi to pošalju preko okeana u Srbiju koštaće ih otprilike kao 10 takvih kutijica da pošalju iz jednog u drugi deo Amerike.

 

The Cult of Ghoul: Pih, izem ti „nagradu“ koja dobitniku ne donosi barem 1.000 evra, mada one koje se stvarno računaju donose oko 10.000 e! TO su nagrade!

 

            Dejan Ognjanović: Realno, jedini aspekt koji bi me, u teoriji, zanimao da dobijem neku srpsku nagradu jeste upravo novčani: jer znam ko ih, kako, po kojim merilima i „principima“ dodeljuje, tako da je dimenzija „validacije“ tu u startu nemoguća i nepostojeća; jedino ono cinično „Zgrabi lovu i beži“. Za razliku od srpskih nagrada, ove inostrane se ipak dodeljuju po nešto čistijim merilima, i imaju daleko pošteniju dimenziju nego ove ovdašnje. Recimo, za Stokera glasaju svi članovi Udruženja pisaca horora, dok za Ronda glasaju svi horor fanovi koji to žele. U oba slučaja, to što sam dobio, ili sam zamalo dobio, bilo je na osnovu glasova onih koji vole isto što i ja, koji poznaju to što poznajem i čime se bavim, koji to umeju da vrednuju, pa tako, ono što ne bih dobio u Srbiji (validaciju), dobijam u tuđini, a ono što tuđina ne da (barem na nivou ovih žanrovskih nagrada), tj. novac, možda nekad i dobijem na nekoj lutriji u Srbiji, iako sve ređe kupujem „tiket“, odnosno praktično sam digao ruke od prijavljivanja za nagrade.

 

The Cult of Ghoul: Da li vam je ovo najdraža nagrada koju ste dobili do sada?

 

Dejan Ognjanović: Jeste. I to ubedljivo najdraža. Tih par nagradica koje sam ranije dobijao po Srbiji imale su neko mikro značenje za mene kad sam bio mlad i poletan, ali brzo sam video koliko je sati, i prestao da uopšte budem takmičar u toj trci. Mada, moram da naglasim još jednom: ono što me raduje oko Rondo nagrade najviše je to što su nju omogućili brojni moji poštovaoci i prijatelji iz Srbije, a verovatno ponajviše pratioci ovog bloga, kao i činjenica da mi je lepe reči o (tada još nenagrađenom, ali nominovanom) eseju uputio pisac svetskog ranga, prvorazredni horor autor, Ted Klajn (čije sam MRAČNE BOGOVE preveo i doveo u Orfelin pre oko pet godina). Onda kad mi je napisao to što je napisao o tom radu – ja sam već bio nagrađen. Ovo posle je sve samo šlag na torti.

 

The Cult of Ghoul: Šta je sledeće?

Dejan Ognjanović: U smislu nagrada? Pa, mislim da sam već objavio jedan članak u Rue Morgue koji bi iduće godine mogao biti nominovan za Ronda: veliki temat (tročlanak) o stogodišnjici izlaska prvog broja magazina Weird Tales.

            Ali, osim toga – pa, Stoker, naravno.

 

The Cult of Ghoul: Za šta?

Dejan Ognjanović: Magazin Vastarien će uskoro objaviti moj esej o pesimizmu kod Lavkrafta i Ligotija, koji smatram da je bolji od onoga kojim sam prošle godine dospeo u top-5 za Stokera. Naravno, pitanje je da li će taj novi biti prepoznat i vrednovan kao takav: za sada se samo meni čini da je bolji i vredniji. Videćemo. 

 

The Cult of Ghoul: Srećno vam bilo!

Dejan Ognjanović: Hvala, tako vam se i vratilo!

The Cult of Ghoul: Možemo li da ovaj razgovor ipak završimo u svetlijim bojama nego što smo ga započeli?

Dejan Ognjanović: Evo par mudrosti za kraj, koje možete izvući iz ovog mog „slučaja“ i nagrade: Verujte u sebe. Ne obazirite se previše na druge. Ne u psihopatskom ili autističnom smislu, ali prosto, manite se toga „Šta će ljudi reći“, nađite ono što vas ispunjava i radite to, šta god drugi o tome mislili, govorili, radili. Nađite sebi validaciju u svom radu, u ljudima koje poznajete i volite, ne tražite je po svaku cenu u „široj društvenoj zajednici“, u „institucijama“, u „nagradama“, a svakako je nikako ne tražite u novcu. Novac donosi sreću i radost samo ako ga dobijate za ono što biste isto tako radili i besplatno.

 

The Cult of Ghoul: Jao, divnih li poruka! Još nešto za kraj?

Dejan Ognjanović: Hvala svima koji su glasali za mene! A i onima koji nisu sada, ali hoće idući put. Glasajte za horor Dejana Ognjanovića, a ne za horor A. Vučića i njegove bulumente degenerika, i biće vam lepo u životu.