уторак, 14. септембар 2010.

Srpski gothic: stare crkve, oronule tvrđave i pusta sela

evo slikovitog izveštaja sa obilazaka nekih spooky lokacija u bližoj a vala i znatno daljoj okolini kruševca. obe exkurzije obavljene su prigodom festivala srpskog horora u ribarskoj banji, uz logističku pomoć organizatora, i uz direktno vođstvo i društvo mladih filmadžija manje ili više poteklih iz tih krajeva, koji su se ponudili da mladenu đorđeviću i meni budu vodiči kroz srpsko-gotske lokalitete.

pošto slike valjda dovoljno govore za sebe, neću trošiti puno slova, sem najelementarnijih objašnjenja. hint: kao i uvek, važi pravilo - klikni na sliku da je vidiš veću i detaljniju!




lokacija 1: crkva svetog romana polanskog

(po nekim izvorima, kraće je zovu samo 'crkva svetog romana')

kažu, iz desetog veka. kad smo tamo stigli, neko dete je s pravom urlalo zato što ga bez pitanja i protiv njegove volje umaču u nekakvu tzv. 'svetu vodu'. razgledali smo unutrašnjost, ali meni lično mnogo impresivnija od same crkve bila je kula (prikazana na ovim fotkama) pored crkve, u kojoj su, u starija vremena, držali 'ludake' – a neke su čak i 'lečili', molitvom. kao, stave lujku u krug od popova, i onda popovi čitaju molitve dok neko prvi ne popusti.

rominjala je sitna kišica taman kao po porudžbini da pojača simpatični gotski ugođaj ambijenta, koji uključuje i staro groblje za popove.



lokacija 2: kula todora od stalaća

(i ovde je ime čudno, jer zapravo kula pripadala vojvodi prijezdi)

sa nje se, navodno, prijezdina žena bacila u moravu, što je popriličan podvig imajući u vidu da reka teče ciglih 100ak metara dalje od kule. i uz sva pomeranja toka u prošlim vekovima, teško da je reka baš za 100 m promenila korito.

enivej, možda nije baš otrantski zamak, ali još uvek, i u krhotinama, deluje impresivno.



lokacija 3: ukleto selo pokrp

(nevezano za OGNJENKU, sem imenom; film je delom inspirisan selom rajac, u negotinu – odakle sam već izveštavao)

klasično napušteno selo, kakvih ima na hiljade u srbiji – puste, oronule kuće, urasle u travuljine, bršljan i konoplju (da, da... ima trave za slučajne namernike!), sa ponekim tragom nekadašnjeg života (kreveti, ognjišta, poneki kredenac...) i sa celim jednim živim čičom koji još tu istrajava. popričasmo malo s njim: živi tu kao samac, sebi već izgradio grobnicu-mauzolej, a sinovi mu ko u inostranstvu ko na robiji.

strogo gledano, i ovo selo je, kao i rajac, zapravo pretežno sačinjeno od nekadašnjih vinarskih podruma, a kuće oko ili iznad njih su služile za privremeno stanište vinogradara kad su poslom tu dolazili, ali uglavnom se ovde nije živelo tokom cele godine.


kroz mesto nas je vodio otac drugarice marice, inače advokat, koji od jednog poznanika iz ovog sela dade svakome od nas trojice muških (mladen, nemanja i ja) po balon od 3 litra crnog vina.

bazanje pustim selom i sablasnom tišinom koju je remetio samo šumor lišća na vetru krunisali smo ručkom u jednoj etno kafani koja nas je povratila u (civilizovani) život sasvim solidnim pečenjem, vešalicom i 'klasičnom kafanskom pljeskavicom' + vrlo dobrim domaćim belim vinom.