понедељак, 19. октобар 2015.

Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike (1. deo)


Knjiga Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike Jovana Ristića i Dragana Jovićevića, koju je krajem februara 2015. godine objavio Filmski centar Srbije, donosi istoriju i pregled fantastičkog stvaralaštva i motiva u srpskom, ali i jugoslovenskom igranom filmu, a takođe dokumentuje nastanak i genezu domaće fantastičke scene u novom milenijumu.
Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike razmatraju devedest godina fantastike u srpskom i jugoslovenskom filmu, počev od nemog ostvarenja Faun Ernesta Bošnjaka (1924), do prvog srpskog dugometražnog 3D filma Peti leptir Milorada Milinkovića (2014).
Pročitao sam ovu knjigu odmah čim je izašla, još zimus, ali nisam stigao da se osvrnem na nju tada, a posle su drugi poslovi sustigli. Sad, u okviru akcije „Oktobar – mesec horor knjige“, pravi je čas da napišem koji red o njoj, tim pre što ćete je moći nabaviti na štandu FCS-a, a pominjana je i moguća promocija na Sajmu.
Bez okolišanja, odmah da kažem: knjiga je vredna i značajna, i dobro je što postoji; ali ima i poprilične manjkavosti. Ukazaću i na dobro i na loše u svom uobičajenom stilu „Ghoul tells it like it is“, pa vi sami procenite...
Pre svega, treba reći: ovo je jedna prilično šizofrena knjiga. I ta šizofrenija počinje već od same korice: iako se najveći deo knjige bavi amaterskim, low budget, treš i studentskim (ispitnim) filmovima – na korici je nekakva apstraktna umetnička slika, krajnje neadekvatna sadržini. Kao da se unutra naširoko i naduboko analiziraju Kadijević, Saša Petrović, Šijan i Marković (mada, čak i u tom slučaju bi ova artsy mazarija bila neadekvatna), umesto što se 90% teksta bavi treš filmićima. Mnogo adekvatnija korica bio bi neki kadar iz serijala Pacijent Mikija Lakobrije, a ne – ovo.
Zatim, knjiga je višestruko podeljena. Pre svega, podeljena je na srpski i engleski deo, jer prvih 276 strana sadrži tekst na srpskom, a onda, kad je okrenete naopačke, straga počinje isto to, ali na (osrednjem) engleskom, pri čemu engleski deo ima 230 strana zato što (sasvim razumno) nije reprizirana filmografija (ali jeste dobar deo fotografija).
Zatim, podeljena je na dve celine koje potpisuju dva prilično različita autora. Prvih 129 strana zauzima Jovan Ristić sa napisom pod naslovom „Kartografija fantastičnih svetova: Istorija srpskog (i jugoslovenskog) igranog filma fantastike 1924-2014“.
Zatim, strane 121-203 popunjava Dragan Jovićević sa tekstom naslovljenim „Riznica fantastičnog: Žanrovska istorizacija kratkometražnog filma fantastike 1990-2014“, a za njim slede:
- Selektivna filmografija jugoslovenskog i srpskog igranog filma fantastike (str. 204-247);
- Horor filmovi bez fantastičnog elementa koji su prikazani na Festivalu srpskog filma fantastike a spominju se u tekstu (str. 247-259);
- Literatura;
- Indeksi imena i naslova;
- Filmovi, animirani filmovi, tv serije, filmski serijali i nesnimljeni projekti;
- Biografije autora knjige;
- Pogovor recenzenta: Ivan Velisavljević – „U potrazi za izgubljenim svetovima“ (str. 271-273)

Zbog obilja toga što se o ovoj knjizi ima reći (a ko će, ako neću ja? drugima prepuštam promo-tekstove tipa „jao divno, jao super, baaaš leepo, odlično, samo tako, brrrrravoooo...“), kao i zbog njene gorepomenute podeljenosti, smatram da je najbolje da svoj osvrt podelim u dva dela, tako što ću se u prvom pozaviti prvim (i boljim) delom knjige, koji potpisuje Jovan Ristić, a u drugom delu ću se osvrnuti na njen slabiji deo, čiji je počinilac Dragan Jovićević.
Ali, pre toga, neke opšte ocene koje se odnose na celu knjigu:

Šta je dobro?

1) Dobro je što ova knjiga uopšte postoji – dakle, druga po redu ikada objavljena kod nas, u potpunosti posvećena fantastičnim filmovima (u najširem smislu) u našoj kinematografiji.
2) Dobro je što dolazi od najuglednijeg domaćeg izdavača po pitanju filmske literature koji, osim prestiža, sa sobom nosi, ili bi trebalo da nosi, i distribuciju, dostupnost, promociju i sve ono što omogućava da knjiga ne samo POSTOJI nego i ŽIVI i širi se dalje. To važi barem u teoriji; u praksi, a imajući u vidu razna nedavna gibanja u FCS-u oko konkursa i izbora za direktora itd. – nisam siguran da li se i koliko ostvaruje život ove knjige nakon njenog štampanja.
3) Dobro je što je dvojezična, odnosno što sadrži identičan tekst i na engleskom jeziku. To je, u načelu, dobra ideja za dalji plasman informacija o ovim filmovima izvan naših granica.
4) Dobro je što je ilustrovana, jer i u tom pogledu ovde ima mnogo retkih fotki koje upotpunjuju tekst, a neke su i baš-baš ekskluzivne, poput fotke fauna iz Fauna, kratkog filma Ernesta Bošnjaka (1924), dobijene pravo sa trake iz Kinoteke.

Šta je slabo?

1) Teorijska neutemeljenost.
Teorijski nije definisano šta je uopšte fantastika, odnosno šta neko delo čini fantastičnim filmom. Ključni pojam knjige se, tako, podrazumeva, odnosno prepušta slobodnom osećaju i impresiji. To dovodi i do upitnih stvari na konkretnom planu, pa se tako, zbog elemenata magijskog realizma, Dom za vešanje naziva „filmom fantastike u dubljem smislu reči“ (str. 51), a Srpski film se takvim proglašava zbog „fantastične“ vijagre za volove. Ovo je ipak valjalo na samom početku raščistiti...

2) Materijalne greške.
Dešavaju se svakom, naročito kad mora da barata ovolikim obiljem fakata koje niko do sada nije sredio niti organizovao, ali ipak valja ukazati na njih radi sadašnjih i eventualnih budućih čitalaca. Konkretni primeri slede dalje u tekstu.

3) Struktura knjige.
a) Podeljenost na dva zasebna teksta neujednačenih kvaliteta i vrednosti nije dobra, jer onaj slabiji umanjuje vrednost i onog prvog, tj. opšte celine. Videti podrobnije u idućem nastavku...
b) Organizacija materijala:
--- Trpanje dugometražnih igranih filmova zajedno sa kratkim, i njihov ravnopravan tretman i po obimu i po ozbiljnosti višestruko je kontraproduktivno. Prednost je data kvantitetu nad kvalitetom. Zbog stvaranja privida nekakvog bogatstva tradicije fantastike i gomilanja naslova po svaku cenu, sva ta hrpa (polu)amaterskih i treš filmova doslovno guta one ozbiljne i umetnički vredne pokušaje, i sve ih svodi na istu (nisku) meru. Prosto, apsurdno je da Leptirica dobija isto toliko prostora (jednu stranu!) koliko i tamo neki opskurni nikom znani kratki studentski film!
--- Haotičan redosled poglavalja (u Ristićevom delu knjige) gde se sa dugometražnih skače na kratke filmove, sa njih na priču o časopisima i knjigama, pa opet neki treš film, pa poglavlje o video klubovima, pa o nekom festivalu, pa neki film, pa...

4) Neozbiljnost.
Ogleda se na više načina i planova (koji će podrobno biti ilustrovani niže u ovom, a još opsežnije u sledećem tekstu), ali uopšteno govoreći: idiomatski, ćaskalački govor, digresije sumnjive relevantnosti, anegdote i prisećanja umesto analize, te ogromne doze subjektivnosti – koje jesu razumljive zbog toga što autori govore o sceni „iznutra“, kao njeni saučesnici i satvorci, a ne kao objektivni proučavaoci sa strane, ali ipak, mestimično ta subjektivistička disproporcija ozbiljno narušava kredibilitet knjige i svodi je na romansiranu autobiografiju zamaskiranu u „studiju“ ili barem „istoriju“.

5) Prevod na engleski je loš.
Obrazložiću u idućem nastavku.

A sad, malo konkretnije, o prvom, boljem, vrednijem delu knjige.

Jovan Ristić
„Kartografija fantastičnih svetova: Istorija srpskog (i jugoslovenskog) igranog filma fantastike 1924-2014“

Šta je dobro?

- Novinarsko-faktografski aspekt je vrlo dobar, što i ne treba da čudi, pošto je Ristić po profesiji novinar (a po obrazovanju – pravnik); ovo, ipak, važi uz određene ograde (o tome malo niže). Dobro je najzad na jednom mestu imati osnovne podatke o svim relevantnim naslovima ove provenijencije: naslov na srpskom i na engleskom; godina; režija; scenario; produkcija; trajanje; uloge. Ovo naročito važi za kratkometražne i srednjemetražne filmove, koji do sada nigde kod nas nisu bili klasifikovani i izlistani kao ovde.

- Istraživanje J. Ristića je dovelo i do nekih zanimljivih podataka o distribuciji i recepciji stranih filmova fantastike i horora kod nas koji su vrlo rečiti...
- Kritički osvrti i teorijski aspekt su nešto skromniji, ali ipak donose vredan pokušaj da se barem skiciraju istorija fantastike u našem filmu i putevi njenog razvoja pa je i to pozitivno, barem kao pionirski pokušaj i odskočna daska za dalje proučavaoce (a na tragu onoga što sam, takođe pionirski, zacrtao u knjizi U BRDIMA, HORORI još 2007. godine).
- Dugogodišnja lična involviranost u domaćoj fantastičkoj sceni, pre svega kroz Festival srpskog filma fantastike, čiji je Ristić inicijator (a ove godine proslavlja 10 godina postojanja) podrazumeva i obilje podataka i izjava aktera iz prve ruke, što je takođe ekskluziva i vrednost po sebi.

Šta je slabo?

Krupnije stvari

2) Materijalne greške.
- Za San doktora Mišića kaže se da je to „priča o dvorcu koji krije strašne tajne, u ovom slučaju duhove...“ (str. 40). Nikakvih duhova tu nema... Pogledajte film, ili čitajte knjigu U BRDIMA, HORORI: Srpski film strave.
- Za Žilnika se (zbog filma Lepe žene prolaze kroz grad, 1986) kaže da je „darovao Srbiju njenim prvim naučnofantastičnim dugometražnim ostvarenjem“ (str. 49). Međutim, prvo naučnofantastično dugometražno ostvarenje u Jugoslaviji/Srbiji jeste film Rat (1960) Veljka Bulajića, na koji sam autoru knjige lično skrenuo pažnju u jednoj od naših konsultacija.
- Slučaj Harms je nazvan crno-belim filmom (str. 50), što nije sasvim tačno, jer taj film ima prolog i epilog u koloru.
- Tvrdi se da je Sveto mesto „imao vrlo ograničenu distribuciju u SAD“ (str. 54). Postojala je namera, ali nema dokaza da je ona bila ostvarena. Za sada ja imam samo Kadijevićevu izjavu da mu je producent tog filma kazao da je SM, navodno, nešto malo prikazivano u SAD, ali to sve tek treba ispitati i proveriti.
- Govori se o „kultnoj seriji Đorđa Kadijevića Karađorđeva smrt (1983)...“ (str. 89) U pitanju je, ipak, TV film, a ne serija. Ponegde se može naći tvrdnja da je nekad bio prikazivan u dva dela, ali čak i ako je to tako bilo (ja ga znam samo kao jednu celinu od 90 minuta), to ga ne bi činilo serijom, već dvodelnim filmom.
- Pominje se knjiga „U brdima horori – Srpski horor film“ (str. 99). Pravi (pod)naslov te knjige ipak glasi „Srpski film strave“.
- Hrvatski film Đavolje sjeme (1979), „dešava se u Zagrebu za vreme Drugog svetskog rata“ i navodno je „snimljen po priči Ksavera Šandora Đalskog“ (str. 119)
Ne samo što ovaj film NIJE snimljen ni po kakvoj njegovoj priči, nego je Đalski (1854-1935) umro 6 godina pre nego što je II svetski rat dospeo u Zagreb. O ovom filmu već sam odavno, pionirski pisao, prvo ovde na blogu, a kasnije i u eseju o hrvatskim hororima u časopisu Severni bunker br. 17 (2011), pa eto, ko čita – znaće, ko ne čita – neznaće.
 

Sitnije stvari:

- Početak.
Uvodna rečenica knjige glasi:
Zar mi uopšte imamo fantastiku? – bilo je pitanje koje smo nekoliko puta čuli, tokom naših pokušaja...itd.“ (str. 7)
Uvodna rečenica moje knjige U BRDIMA, HORORI: Srpski film strave glasi: “Kad god bih nekome pomenuo svoju nameru da napišem knjigu o srpskim horor filmovima, nailazio sam na gotovo uniformnu reakciju - začuđen pogled, i reči: ''Zar mi to imamo?''”
Sad, drag mi je omaž – ako je ovo uopšte omaž – ali, malo više originalnosti u prvoj rečenici knjige ne bi bilo na odmet...

- Mestimično slaba istorijska kontekstualizacija:
Npr. tvrdnja da se 1920-ih filmska fantastika u Evropi već razgranavala na žanrove (str. 22). To, naprosto, nije tačno; žanrovska diferencijacija nastaje tek u Holivudu početkom 1930-ih. O žanrovima 1920-ih niko nije ni govorio ni pisao, niti ih je bio svestan, a naročito ne u Evropi.

- Povremeno netačno baratanje faktima ili barem nejasna formulacija.
Npr. tvrdi se da je Dušan Vukotić „jedini čovek iz bivše Jugoslavije koji je dobio Oskara“ (str. 29). A šta je sa Zoranom Perišićem, koji je dobio Oskara za vizuelne efekte u Supermenu (1978), budući da je izumeo optički trik letenja, tzv. „Zoptic“, nazvan po njegovom imenu?

- Proizvoljno navođenje naslova prikazivanih kod nas.
Npr. The Haunting (1963) u knjizi naveden kao Ukleto, igrao kod nas kao Kuća duhova.

- Neprikladni idiomatski izrazi.
Ne mislim da izlaganje mora da bude uštogljeno i suvoparno, ali ovakvi izrazi ipak škode ozbiljnosti teksta:
Npr. o Leptirici se kaže:“...izuvši iz cipela čitave generacije gledalaca...“ (str. 35).
T.T. sindrom „predstavlja horor do daske“ (str. 75).
„...a onda je poseta bioskopima počela da tone kao sekira.“ (str. 86)
Izuvanje iz cipela, pa još izvedeno do daske, može doprineti da i knjiga potone kao sekira.

- Nepotpunosti.
Npr. kaže se da je Izbavitelj „dobio tri nagrade na uglednim međunarodnim festivalima“ (str. 42), ali ne kaže se – koje nagrade, i na kojim festivalima.
„Subverzivna Srbija“ (str. 111). Tekst o ovom događaju neprimeren je njegovom značaju (prvo masovno predstavljanje domaće fanta-horor produkcije u Severnoj Americi, praćeno ne samo mini-revijom nego i predavanjem o tome, Q&A razgovorima itd!), i to kako obimom (prekratak članak), naglaskom (preblago intoniran značaj, kao da se takve stvari dešavaju svake godine) i sadržajem, u kojem se uopšte ne pominju ni ime autora/selektora i praktično glavnog vinovnika tog događaja, ni svi činioci tog dešavanja, ni odjeci u američkoj i kanadskoj štampi koje je izazvao. Plus, tu se, bez navođenja originalnog izvora, citira samo Ristićev članak, odnosno parafraza mojih izjava i podataka koje sam mu u intervjuu izneo.
No, dopuštam da sam po ovom pitanju malčice subjektivan, i da je „Subverzivna Srbija“ (jedna strana u knjizi, i jedna thumbnail sličica) zaista manje značajna nego „Low Fi Video festival“ u Beogradu i „Festival jeftinog filma“ u Subotici, koji dobijaju 4 cele strane i 4 fotke kao ilustracije. Iz ugla treša to svakako jeste tako, pošto njega u Montrealu nisam selektovao, nego samo vrhunske domaće igrane filmove. U svakom slučaju, o „Subverzivnoj Srbiji“ detaljnije imate u više napisa i izveštaja na blogu, pa potražite. Jedan je, recimo, OVDE...

- Preterivanje.
Pokušaji da se podigne značaj domaće low-fi produkcije kroz neutemeljeno preterana poređenja sa inostranim gigantima dovode do grotesknih preuveličavanja koja ne služe željenoj svrsi nego je čak i potkopavaju.
- Npr. u filmu Ars Longa Vita Brevis navodno „jezivo animatroničko čudovište po kvalitetu izrade i grozi koju izaziva ne zaostaje mnogo za znamenitim Gigerovim tuđinom iz Osmog putnika...“ (str. 58). Odmah pored stoji slika tog čuda, i ono ne bi loše izgledalo u nekom jeftinom italijanskom Alien-klonu iz ranih 1980-ih, ali – Giger? GIGER?! Come ON!
- Za film Uber Soldat: „Lakobrijina maska 'nadvojnika' vrlo je uspela i kompleksna...“ (str. 81). Da je uspela, jeste. Dobro je dizajnirana. Da je kompleksna – nije, ni u najavi. Radi se o običnoj lateks maski koja se cela navuče na facu, i to je to. Krajnje prosto. Nema pokretne delove, mehure, čuda, muda, kompleksna je koliko i bilo koja gumena maska za Noć veštica.
- „...nastajanje Šejtanovog ratnika, koji će, poput prvih filmova tzv. Novog Holivuda (...) izbaciti u mejnstrim plejadu novih glumaca za novo doba...“ (str. 91).
Kao prvo, poređenje sa Novim Holivudom je bespredmetno i preterano do apsurdnosti; pored toga, od trojice navedenih glumaca u mejnstrim je (uslovno govoreći) ušao samo Nikola Rakočević. Ko su i gde su druga dvojica navedenih, Radovan Vujović i Marko Mrđenović? Koji mejnstrim, koji Novi Holivud, aman?
- I uopšte su značaj i uloga Šejtanovog ratnika naduvani preko svake mere kroz celu knjigu (...“to je bio trenutak kada je stvorena današnja scena srpskog filma fantastike...“ – str. 92)...
- „Neprijatelj je imao dovoljno dobru prođu na stranim festivalima da Zečeviću donese stalni kontakt sa Holivudom.“ (str. 115) Kojim festivalima?! I šta to uopšte znači „stalni kontakt sa Holivudom“? To da radi tezge tipa Vojna akademija i Čizmaši u Srbiji, dok preko interneta prati šta se snima u Holivudu?

            Toliko o boljem delu knjige. O ostatku, u sledećem nastavku.