Robert E.
Hauard poznatiji je kao pisac fantazije, t.j. epske fantastike i srodnih,
akcionih i avanturističkih žanrova. Ipak, znalci horora znaju da je on pisao i
horor priče, i to neke od njih izvrsne.
Pre nekoliko
godina načinio sam izbor najboljih Hauardovih horor priča.
To je trebalo
da objavi Orfelin, ali je u zadnji čas to ispalo nemoguće, iz razloga o kojima
ćete čitati u mojoj autobiografiji, jednog dana, ako je napišem. Uglavnom, tu
zbirku, koju sam priredio s istom ozbiljnošću i pristupom koji znate iz
Orfelinovih knjiga, objavio je krajem 2019. godine „Filip Višnjić.“
.png)
Knjiga sadrži
11 priča koje, po meni, Hauarda najbolje predstavljaju kao majstora horora.
Ilustrovana je crtežima majstora ilustracije iz vremena Weird Tales, Virdžila
Finlija. Priče su preveli Igor Cvijanović i Arijana Luburić-Cvijanović, pod
mojim budnim nadzorom.
Sadržaj:
01. Golubovi iz pakla
02. Crni Kanan
03. Ne kopaj mi grob
04. Srce starog Garfilda
05. Deca noći
06. Humka užasa
07. Stvor na krovu
08. Crna stena
09. Iz dubina
10. Morsko prokletstvo
11. Asurbanipalova vatra
.jpg)
Ispod je
odlomak iz stručnog pogovora iz ove knjige, pod naslovom „Robert E. Hauard: Herojski otpor
užasu.“
ROBERT E. HAUARD,
HEROJSKI OTPOR UŽASU
(odlomak)
© Dejan Ognjanović
U svojim
najboljim horor pričama, odabranim za ovu zbirku, Hauard se junački rve pre
svega sa sopstvenim temperamentom kako bi proizveo efikasnu stravu. Njegova
verovatno najbolja u tom smislu je „Golubovi iz pakla“, opravdano
opštehvaljena. Stiven Tompkins u predgovoru jednom od novijih izbora Hauardovih
priča kaže da je „Golubovi iz pakla“ „jedna od najboljih američkih horor priča,
i jedna od najameričkijih.“ (Steven Tompkins, „Introduction“ in: Robert E.
Howard, The Black Stranger and Other
American Tales, University of Nebraska Press, 2005, str. xviii.) Čak i
Stiven King je naziva „jednom od najboljih horor priča našega veka“, a njenu
filmsku adaptaciju, u TV seriji Triler
(Thriller, 1961) proglašava omiljenom
epizodom. U toj uistinu izvrsnoj priči Hauard je u vrhunskoj formi kao
pripovedač koji istovremeno vlada unikatno jezovitim ambijentom zapuštene vile
na nekadašnjoj plantaži usred močvare kao i akumulacijom jezivih i krvavih događaja,
uz stalnu pratnju zlokobnih golubova, i sa efektnom kulminacijom užasa kroz
otkrovenje probuđene mračne prošlosti.
.jpg)
Pored ove,
Lavkraft je hvalio i priču „Crni Kanan“ zbog njene „ubedljivo istinite,
regionalne zaleđine i slike koja grabi i obuzima užasom što vreba u mahovinom
obraslim, senama prokletim, zmijama nakrcanim močvarama dalekog američkog
Juga.“ (H. P. Lovecraft, „Robert Ervin Howard: In Memoriam“) Tompkins čak tvrdi
da „'Crni Kanan' i 'Golubovi iz pakla' spadaju u svaku američku biblioteku opterećene
savesti i zasenjene samosvesti, odmah uz Pripovest
Artura Gordona Pima, Melvilovog 'Benita Serena' i Avesalome, Avesalome! Ove priče znaju više nego što kazuju, a plaši
ih još i više od toga: '...Bože, kakvih
zastrašujućih, drevnih grozota ima na ovom kontinentu koji budale nazivaju ‘mladim’!'“
Obe ove priče tretiraju tematiku horora koji izrasta iz
nezdravih rasnih odnosa, iz netrpeljivosti između belaca i crnaca na američkom
Jugu i osećaja ksenofobije i paranoje koji potomci dojučerašnjih robovlasnika
imaju prema potomcima svojih robova. U „Golubovima“ se, tako, autentična
legenda o ukletoj plantažnoj kući koju je Hauard slušao u detinjstvu obogaćuje
motivom crne robinje koja se sveti beloj, sadističkoj gospodarici zahvaljujući
vudu magiji, dok je „Crni Kanan“ inspirisan takođe stvarnom anegdotom o
crncu koji je, krajem 19. veka, koristeći harizmu i nešto nalik vradžbinama
stekao vlast nad određenim brojem obojenog stanovništva. Potonja priča sva
izvire iz nečiste savesti i straha belaca od mogućnosti pobune crnog
stanovništva, a u obema nalazimo i idejno problematičnu situaciju demonizovane
žrtve (kada obespravljeni bivaju pretvoreni u „čudovišta“).
.jpg)
Hauardov stav
prema rasnim pitanjima bio je sasvim tipičan za region iz kojeg je poticao, a
po svom ekstremizmu mogao se meriti sa Lavkraftovim, takođe notornim. Ni jedan
ni drugi nisu verovali u ideal tzv. „melting pota“, odnosno lonca u kojem se
različite nacionalnosti i rase rastaču i stapaju u jednu novu, američku. Tako,
on Lavkraftu piše:
Slažem se sa
svime što kažete o inostranim imigrantima. 'Melting pot'? Koješta! Kao da bismo
mi mogli da asimilujemo sav taj sirotinjski šljam južne Evrope a da ne zagadimo
stari američki soj. Od tih gluposti koje potežu, kao 'svi su ovde stranci osim
Indijanaca', toliko pobesnim da bih se tukao. Pa onda je i Indijanac takođe
stranac, jer pre njega su tu bili graditelji humki. A gelski Irac je stranac
jer su Pikti pre njega došli u Irsku. A Anglo-Saksonac je tuđinac u Engleskoj
jer su kimrički Kelti bili tu kad je ovaj došao. Ne – prave činjenice su ove –
pošto su naši preci pokorili Indijance, pobili divlje životinje, sravnili šume,
oterali Francuze i Špance i izborili našu nezavisnost od Engleske, čopor
vašljivih seljaka pohrlio je u roju da zgrabi ono što su naši arijevski preci
izborili.
Uprkos tome,
pomenute dve njegove priče nisu toliko rasističke koliko tematizuju i
ogoljavaju rasizam na takav način da obesmišljavaju crno-bele podele. „Kanan“
prosto pršti od belačke krivice, a da je ona i te kako opravdana govori i
tretman crnog zarobljenika kojeg belci iz Kanana vežu i zatvore u šupi, preteći
mu bičem baš kao i njegovim precima... „Stara dobra vremena“ u zabitima
američkog Juga nisu nestala pukim formalnim ukidanjem robovlasništva; bič je
uvek tu negde pri ruci, kao i demoni što izviru iz nedavne prošlosti.
Vredan
pažnje je i Hauardov doprinos imaginarijumu lavkraftovske proze kroz fiktivnu
„crnu knjigu“ Bezimeni kultovi
izvesnog nemačkog proučavaoca, Fon Juncta (Nameless
Cults, Von Junzt). Kako bi knjizi podario autentični nemački prizvuk,
Lavkraft se konsultovao sa Ogastom Derletom, koji je predložio naslov Unaussprechlichen Kulten. Lavkraft je,
zatim, imao referencu na Crnu knjigu u pričama „Snovi u veštičjoj kući“, „Stvar
pred vratima“, „Sena izvan ovog vremena“, „Stanovnik tame“ i u dvema pričama
koje je pisao za Hejzel Hild. Ludi pesnik Džastin Džefri takođe je Hauardov lik
koji se kasnije uzgred pominjao kod Lavkrafta (npr. u priči „Stvar pred
vratima“ naveden je „bodlerovski pesnik Džastin Džefri“), kao i njegova
demonska božanstva Gol-gorot, ljudi-zmije iz Valuzije (iz serijala o Kulu),
Bran Mak Morn i Katulos. Istina, Lavkraftova pominjanja ovih kreacija svode se
na prijateljski omaž i intertekstualnu igrariju bez dubljeg smisla; on nije ni
pokušavao da ih razvije ili smesti u središte svog mitosa, već se ta imena i
naslovi ponekad nađu na njegovim obodima, u nabrajanjima bez dalje elaboracije,
kako bi se podrupro utisak njihovog stvarnog postojanja izvan sveta fikcije.
Dve
najznačajnije i najbolje priče iz Hauardovog „lavkraftovskog“ ciklusa nalaze se
u ovoj knjizi. Pre svega, „Crna stena“, odlična i atmosferična priča koju
Robert Vajnberg i Edvard P. Bergland, autori Čitalačkog vodiča kroz Ktulu mitos (Robert Weinberg, E. P.
Berglund, Reader's Guide to the Cthulhu
Mythos, 1973) smatraju najboljom pričom mitosa koju nije napisao Lavkraft.
Nešto slabija, ali ipak interesantna, je i „Stvor na krovu“, koja možda jednako
koliko Lavkraftu duguje i Klarku Eštonu Smitu, još jednom piscu lavkraftovskih
tema, čiji je najveći doprinos mitosu – Tsatuga, žaboliki demon na kojega
božanstvo iz ove priče donekle podseća.
.jpg)
Hauard
je možda bio prestrog prema sebi kada je, u pismu Ogastu Derletu iz jula 1933.
napisao: „U pravu ste po pitanju 'Crne stene' i drugih njoj srodnih mojih
priča. One su bile napisane više kao eksperimenti nego bilo šta drugo, i ja sam
ubrzo uvideo da to nije moj prirodni stil.“ U svakom slučaju, njegovom stilu i
nazorima prirodniji je bio spoj avanturističke fantazije sa lavkraftovskim
hororom, kao u priči „Vatra Asurbanipala“ u kojoj se grupa avanturista nađe
opkoljena pustinjskim pljačkašima u ruševinama drevnog grada gde, nakon mnogo
puškaranja, na kraju bude probuđeno i staro demon-božanstvo.
Neodređeno
lavkraftovski nazori bolje su uklopljeni u pričama o morskim užasima, kao što
je „Iz dubina“, gde se okean opisuje kao „tmasti
zeleni titan“ nadvijen duž obale, „uvek spreman da zaskoči svojim gladnim
kandžama.“ Više lavkraftovske od čudovišta sa pipcima i žabolikim crtama
jesu deonice poput ove, iz iste priče:
More,
ta velika, siva, prastara žena ledenog pogleda. Njene struje su mi se obraćale
kao i uvek od mog rođenja, šuštanjem niskih talasa na pesku, krikom okeanskih
ptica, pulsirajućom tišinom. Veoma sam stara i mudra (razmišljalo je more) i
nemam nikakve veze sa čovekom; ljude ubijam i čak im izbacujem tela na kukavno
kopno. U mojim nedrima ima života, ali taj život nije ljudski (šaputalo je more),
moja deca mrze sinove čovečje.
S druge strane, „Deca noći“ je
osoben spoj omaža Makenu i njegovoj obradi mita o „malom narodu“, odnosno zlim
patuljcima iz velških brda, sa Hauardu tako dragim rasnim teorijama i
maštarijama o doslovnom mentalnom izmeštanju u daleku prošlost, pre bilo kakve
civilizacije. Ovom motivu se Hauard vraćao u nekoliko svojih minornih priča,
ali i u onoj koju većina ističe kao njegovu najbolju – „Crvi zemlje“ („Worms
of the Earth“). Ona se ne nalazi u ovom izboru samo zbog toga što se radi o
pretežno avanturističkoj, alter-istorijskoj priči (iz serijala o piktskom
junaku Branu Mek Mornu), veoma dugačkoj i opširnoj u svojim akcionim
zamešateljstvima, pri čemu se horor javlja tek pred kraj u vidu gmizavih
crvolikih patuljasto-deformisanih stvorova prizvanih radi žestoke osvete zlim
rimskim osvajačima britanskog ostrva. U pogledu ravnoteže između avanture i
horora Hauard je svoje najveće uspehe postigao u serijalu priča o Solomonu
Kejnu – budući da su uniformnog kvaliteta, šteta bi bilo ovde izdvajati samo
jednu ili dve od njih; one zaslužuju da se sve nađu u jednoj zasebnoj knjizi...
.jpg)
Najzad, priče kao što su „Ne kopaj mi grob“ i „Srce starog
Garfilda“ predstavljaju Hauardov doprinos starinskoj školi horora iz Čudnih priča, o osvetama i demonskim
nagodbama u savremenom ambijentu, kakve će zatim, na njegovom tragu, biti
obrađivane u E.C. stripovima tipa Priče
iz grobnice, a onda se naći i kod savremenijih pisaca, od Metisona do
Kinga, i dalje.
Ako bi trebalo sumirati Hauardov pristup hororu, možemo se
složiti sa sudom iznetim u predgovoru jednom izboru upravo takvih njegovih
priča: „Njegovo najefikasnije postignuće je način na koji on može učiniti da
strah, ili krivica, ili druga intenzivna psihološka stanja poprime gotovo
opipljiv oblik. Hauard je bio veoma emocionalan pisac, a to njegovim pričama i
pesmama dodaje osećaj neposrednosti.“ (Rusty Burke, „Introduction“ in:
Robert E. Howard, The Horror Stories of
Robert E. Howard, Del Rex, New York, 2008, str. xix) Tome se mora dodati: čak i kada je eksperimentisao, ili kada je
omažirao, ili se prosto poigravao, vežbajući svoje spisateljske mišiće, Hauard
je kao umetnik uvek bio prisutan, a njegova visoko napeta i precizno sročena
proza, na svojim vrhuncima, umela je da izazove žmarce baš zato što je pisac
dobro poznavao i u svojoj krvi osećao stravu što vreba tik onostran vidljive,
materijalne obrazine egzistencije.
Na kraju krajeva, ovaj „veoma emocionalan pisac“ je i svoj
život okončao mnogo pre vremena, sopstvenom rukom, upravo zbog svoje
emocionalnosti: kada je njegova bolešljiva majka pala u komu za koju su mu
lekari rekli da se iz nje neće probuditi, on nije mogao podneti da je vidi kako
umire, niti da živi u svetu bez nje. U svojoj tridesetoj godini otišao je u
auto i puškom sebi pucao u glavu.
Pre toga je iza sebe ostavio ove stihove (prepev: dr Dejan Ognjanović):
Utekli svi, učinjeno
sve
Lomača nek me uzme na
se
Gozba je okončana
I lampe se gase.
* * *
.jpg)
Mislim da je izdavač DECE NOĆI rasprodao
svoj skromni tiraž (500 primeraka).
Ja imam još
nekolicinu primeraka, i nudim ih zainteresovanima – tj. onima koji se najbrže
jave.
Cena je
1000 din. po primerku + ptt (ako šaljem kao preporučenu tiskovinu, to znači još
220 din).

Ko želi,
nek mi piše na mejl dogstar666 at yahoo
dot com.
Ako ste
željni klasičnog, vrhunskog horora, imam na raspolaganju i još nekoliko
primeraka SLUČAJ
ČARLSA DEKSTERA VORDA - H. F. Lavkraft (1.200 din)

i NE
GLEDAJ SADA - Dafne di Morije (1.300 din)

kao i MRAČNI PREDELI
Stefana Grabinjskog (1.100 din).
Imam i po 1 kom. antologija NEKRONOMIKON
(Lavkraft; 2.500 din) i KNJIGA
EJBONOVA (Klark Ešton Smit, 2.400
din).

Tu je i jedna POETIKA
HORORA Dr Ognjanovića: ako je još nemate, sad može biti vaša, s
posvetom autora. Cena: 2.400 din.
Imam i nešto novije i krvavije: KNJIGE
KRVI, 2. tom – Klajv Barker !

Takođe, i ovom prilikom, zajedno sasvim gorepomenutima,
možete naručiti i izdanja Ghoul Press-a:
KULT GULA (horor kritike,
eseji i liste), 1000 din.
NAŽIVO (roman), 1000 din.
PROKLETIJE (roman), 1000
din.
ZADUŠNICE (moj za sada
najnoviji roman), 1000 din.
i DIVLJA KAPELA (zbirka
priča), 900 din.

Ko voli, nek izvoli!