Dragi moji, već sam vam na ovom mestu najavio moju najnoviju knjižurinu, DOLAZAK HORORA: KNJIŽEVNOST, ali iz nekih pitanja i komentara koje sam dobio od tada imam utisak da nekima još uvek nije najjasnije o čemu je ta knjiga, zapravo, čime se bavi, šta u njoj ima a šta nema, o čemu se tu piše, a o čemu se NE piše…
Zbog toga, ispod možete videti definitivnu, finalnu verziju SADRŽAJA iz knjige koja izlazi tačno za Sajam. Da, biće je na štandu Orfelina odmah od početka, od 25. oktobra, pa nadalje.
A pored toga, ekskluzivno na ovom blogu možete sada pročitati i moju Uvodnu reč, iz koje bi trebalo da vam bude jasnije i o čemu je ova knjiga, i o čemu nije, kao i koje knjige planiram da napišem posle nje, kao svojevrsni produžetak…
Čitav ovaj post ilustrovan je fotkama koje na kraju nisu ušle u knjigu, ali su bile u širem izboru za nju. U obilno ilustrovanoj knjizi su neke druge, još lepše i bolje. Prelistajte i uverite se, za nekoliko dana, na Sajmu…
Dejan
Ognjanović
DOLAZAK
HORORA:
KNJIŽEVNOST
Kritička
istorija recepcije horor žanra
u srpskoj i
jugoslovenskoj kulturi
Uvodna reč: Osvrt
strave
Dođe tako trenutak u
životu kada čovek oseti da je ono iza njega duže, a verovatno i lepše i bolje,
od onoga ispred. U toj fazi čovek sebe hvata kako se sve češće osvrće unazad,
ne samo s golom nostalgijom, nego i s promišljanjem. Šta je bilo? Kako je
bilo? Zašto je baš tako bilo? Da li
je moralo…? Da li je moglo drugačije? Koji su faktori doveli do ovoga, ili onoga, ili su, pak,
sprečili javljanje nečega? Koje su veze i međuodnosi i zakonitosti
postojali između onoga što je, dok se odvijalo, delovalo kao čist haos slučaja
i proizvoljnosti?
U toj fazi, između mladosti i truljenja, koju neki zovu zrelost, pravi je čas da se piše istorija – ili autobiografija. A ja, večito nezasit, i konstitucionalno prkosan pred ili-ili dihotomijama, odlučio sam: napisaću oboje istovremeno.
![]() |
prvo izdanje na srpskom |
Knjiga u vašim rukama je istorija horora i hororisanja u jugoslovenskoj, a potom i srpskoj kulturi, ali pošto je njen autor prvo bio njen davnašnji, posvećeni konzument, a zatim i aktivni kreativni konstituent (kao pisac, kritičar, esejista, urednik, prevodilac, doktor književnih nauka), on ne može da sebe izmesti iz te istorije, niti vidi smisao u tome. Ova knjiga neće se ni pretvarati da unutar svoje projektovane objektivnosti ipak neće, neizbežno, sadržati i živo, sočno, strastveno kucajuće srce subjektivnosti. Zahvaljujući činjenici da je tekst knjige obogaćen ekskluzivnim uvidima i iskustvima desetina drugih aktera i kreatora na kulturnoj sceni ovih prostora, ali i citatima iz članaka, predgovora i sličnih napisa nebrojenih autora iz sadašnjosti i prošlosti, ovo je i svojevrsna „autobiografija sa drugima“. I, povrh svega, sažeta antologija horor misli na ovim prostorima.
Ja volim knjige sa mnogo fusnota, sa
puno citata, ali s raznoglasjem koje nije organizovano u kakofoniju, nego u
simfoniju. Ovo je moj pokušaj da upregnem sve svoje sagovornike, ali i dostupne
navode iz periodike i publicistike, zajedno sa sopstvenim prisećanjima,
saznanjima, iskustvima i promišljajima, i da ih sve dirigujem u koherentan i
skladan prikaz nastanka i razvoja ideje horora na ovim prostorima, sa ključnim
događajima koji su ih omogućili.
Čime se bavi ova knjiga? Njen glavni
predmet jeste da prikaže, sistematizuje i analizira kako je ideja žanrovskog
stvaralaštva, pre svega u književnosti, dospela u ove krajeve, kako se i zašto
tu primila nakon brojnih nerazumevanja, predrasuda i osuda; kako se na nju
reagovalo od strane nenaklonjenih, a kako su je poimali i promovisali njeni
zastupnici; šta su promoteri horora videli u delima tog žanra, kojim
argumentima su ga branili, kojim su ga kritičari napadali, a kraj svih njih –
kako je to publika prihvatala.
Šta je prostorno polje ove knjige?
Inicijalna ideja bila je da pokrije zajedno književnost i film, u najopštijem
smislu. To, konkretno, znači da je bilo zamišljeno da ova studija pokriva:
izdavaštvo knjiga, inostranih (prevednih) i domaćih; izdavaštvo periodike,
stručne (književni i filmski časopisi) i popularne (razni magazini, revije,
nedeljnici, dnevne novine, žanrovski časopisi, fanzini); filmsku distribuciju u
bioskopima; prikazivačku politiku na televiziji, pre svega državnoj, što uključuje
zasebne emisije i filmove, kao i cikluse horora; video kao medij konzumacije
horora, sa svim srodnim problematikama (piraterija, nabavka retkih filmova,
legalizacija); specijalni žanrovski festivali, i horor na etabliranim,
mejnstrim festivalima; fanovi i specijalizovana dešavanja poklonika horora
(udruženja, fanzini, predavanja i promocije); horor u domaćem strip izdavaštvu
i muzici; horor kao činilac knjiga i časopisa na SF teme, kao i teme
„paranormalnog“; najzad, horor na srpskom delu interneta.
Brzo se, međutim, pokazalo da ima
previše vrednog, kvalitetnog materijala koji treba obraditi – a koji niko do
sada nije sistematizovao, niti ga je iz ugla žanra konzistentno i analitički
sagledao – te da bi adekvatna knjiga koja sve to pokriva onako pomno kako to
zaslužuje morala da ima mnogo više od hiljadu strana. To normalan čovek ne može
ni da drži u rukama, ni da čita, a kamoli da napiše, bar ne odjednom. Zbog toga
sam odlučio da ovu studiju podelim u dva toma, jedan koji će se baviti ranijom
umetnošću, književnom, a da se drugi
posveti ovdašnjoj filmskoj misli i
praksi iz ugla horora. Takva podela ne može se izvesti oštro, kao satarom. Neki
su ljudi, pretežno posvećeni književnosti, iskazivali i stavove o filmu vredne
analize, dok su se neki filmski kritičari i teoretičari bavili i književnošću.
Procenio sam da je apsurdno da se poimanje žanra kod jednog čoveka seče na
komade, pa da se njegovim osvrtima na književni horor bavim u jednoj, a onima o
filmskom hororu u drugoj knjizi. Umesto toga, morao sam da se opredelim za koju
je od te dve umetnosti opus datog pisca smislenije relevantan. Stoga se u ovoj
knjizi analizira sve što je dr Zoran Živković, pisac, izdavač i doktor
književnosti, pisao o književnom hororu, ali uključujući i njegove žanrovske
teze ilustrovane osvrtima na filmski horor, dok se Ranko Munitić, filmski
kritičar par excellence, u potpunosti nalazi u drugom, filmskom tomu, iako se u
svom bavljenju hororom veoma često bavio adaptacijama, odnosno književnim
predlošcima i analizirao pisce isto onako promućurno kao i reditelje, pa se
zato par njegovih citata o književnosti nalazi ovde. I kroz ovu činjenicu
ilustruje se jedan od lajtmotiva ove knjige: da strogi pokušaji klasifikacije
umetnosti i misli u zasebne fioke, pretince, geta, ponekad dovode do brutalnih
kasapljenja, ili barem pokušaja, i da nasilnim guranjem natrpane fioke neko
nužno ostaje bez prstiju, ili i gore od toga.
Što nas dovodi do pitanja
kulturno-geografskog polja ove knjige. Ono se, iznad svega, tiče Srbije;
međutim, ona nije pusto ostrvo, niti izolovani azil bez ikakvog kontakta sa
svetom. Srpska kulturna sfera se delimično preseca i prožima sa hrvatskom,
bosanskom i crnogorskom, a u nekoj meri i sa makedonskom i slovenačkom (manje
izraženo zbog različitog jezika, ali i zato što je u tim jugoslovenskim
republikama, a sada nezavisnim državama, interesovanje za horor oduvek bilo
nižeg intenziteta). Hrvatska, Bosna i Crna Gora bile su, i jesu, nastanjene i
građanima autohtonog srpskog etniciteta, koji su tamo stvarali; pored toga, kao
što su srpski autori iz Srbije pisali za tamošnja glasila, ili tamo
objavljivali svoje knjige, važilo je i obrnuto. To praktično znači da se u ovoj
knjizi pokriva ceo jugoslovenski prostor, a s naročitim naglaskom na periode
kada je to bila zajednička država; znači, i Kraljevina Jugoslavija, i svi
poratni varijeteti do njenog raspada, 1991. godine. Što se tiče žanrovski
relevantnih dešavanja u ex-Yu zemljama nastalim nakon raspada SFRJ, bavljenje
njima opteretilo bi ovu ionako obimnu knjigu, tako da se ona pominju samo u
manjoj meri, gde je to relevantno za glavnu temu.
Drugim
rečima, ako neko misli da ima zdravog razuma u tome da se u knjizi o dolasku
književnog horora u naše krajeve ignoriše prva antologija horor priča na našem
jeziku, Strašna knjiga, zato što je objavljena u
Zagrebu, ili da se ne pretresu naklapanja
o hororu hrvatskog teoretičara dr Darka Suvina koji je uticao na brojne srpske
doktore, ili da govoreći o recepciji E. A. Poa kod nas nekako zaobiđem
nezaobilazni, fundamentalni doktorat dr Sonje Bašić o Pou među Srbima i
Hrvatima i neuporedivo trotomno izdanje (Nakladni zavod Matice hrvatske, 1986) kojem je ona
napisala odličan pogovor, verovatno najbolji napis o Pou na „našem“ jeziku, ili
da govoreći o časopisima zaobiđem Alfred Hičkokov magazin misterije zato što je izlazio u Sarajevu, iako se prodavao u
celoj SFRJ, ili da u analizi ušunjavanja horora pod plaštom SF-a preskočim
hrvatski (jugoslovenski) magazin Sirius, u
kojem su objavljivani i srpski autori, ili da u analizi dolaska glavnih
savremenih horor romana zaobiđem činjenicu da su neki od ključnih, prvi put na
ovim prostorima, bili objavljeni u tadašnjoj SR Hrvatskoj – ako neko to
očekuje, taj neko će biti verovatno neprijatno iznenađen time koliko su bitne i
nepobitne veze postojale u
promišljanju horora, naročito na relaciji Srbija – Hrvatska. I to nema veze ni
sa jugonostalgijom, ni sa komunizmom, ni titoizmom – to je, naprosto,
kulturno-istorijska činjenica koju ova knjiga obilato dokumentuje i analizira.
Šta je vremenski opseg ove knjige?
Polazišna osnova horora, kao savremenog žanra, kako se definiše u uvodu ove
knjige, podrazumeva da se bavim njegovim manifestacijama u 20. i 21. veku;
„horor“ u srednjevekovnim spisima svakako nije moj predmet, dok su eventualni
napisi i izdanja iz 19. veka pomenuti tek sporadično, tamo gde je neophodno
radi kontekstualizacije (npr. prvi prevodi Poa na srpskom/hrvatskom). U uvodnom
delu prikazuju se sporadične pojave i reference na „strašne priče“ u Kraljevini
Jugoslaviji, kao i protopokušaji, pod nazivom „priče tajanstva i mašte“ iz
1960-ih, mada ova studija pokazuje da je horor u našoj kulturi svoju ozbiljnu
pripremu terena obavio tek u 1970-im, dok je prelomno važni, fundamentalni
procvat i razvoj dobio u 1980-im, gde će biti usredsređena naša najveća pažnja.
Podrazumeva se, uz praćenje razvoja tih tendencija, i javljanja novih, u
decenijama koje su usledile, sve do današnjih dana, zaključno sa 2025. godinom,
u kojoj se ovaj rukopis publikuje.
Šta nije predmet ove knjige? Dolazak
horora: književnost neće se detaljno baviti analizom estetskih postignuća u
srpskim i ex-Yu filmovima strave; to
će biti predmet zasebne, podjednako iscrpne knjige. Isto tako, ova knjiga neće
se potanko baviti elementima horora, ili horor delima, u okviru srpske književnosti – to će, takođe,
verovatno biti predmet zasebne studije. Nju čuvam za sam kraj svog opusa, i
života, da njome od sebe oteram i ono nekoliko prijatelja-spisatelja koji mi
dotad ostanu verni. A ko zna, možda me neko i pretekne i otrgne mi tu gorku
čašu žuči od usana? Nada umire poslednja. U ovoj knjizi postoje smernice u tom
pravcu, ako neko poželi da se njime umesto mene zaputi.
Iz ovoga proističe da je ova knjiga
začetnik tetralogije: Dolazak horora:
književnost, kao prvi tom, ima
nameru da postavi temelje, da prikaže kulturni kontekst u kojem se književni
horor kod nas javljao i još uvek, i sve više, javlja; drugi tom je Dolazak horora: film, i bavi se prikazivanjem (bioskopi, TV,
video) te stručnim i popularnim napisima iz knjiga i časopisa na temu horor
filma; treći tom je Film strave na
Balkanu, o elementima horora u kinematografiji SFRJ, 1973-1991, kao i
hororima nastalim u Srbiji i ex-Yu republikama, a sada državama, 1992-2026; a
četvrti, ako ga bude, bavio bi se analizom postignuća ovdašnjih pisaca u
pokušajima da se bave hororom.
Vrednosti ove knjige, pored obilja
istraženih i navedenih dokumenata, značajan doprinos dali su moji sagovornici,
koji su ekskluzivno za Dolazak horora odgovarali
na moja pitanja i pomogli da osvetlim ili obogatim brojne aspekte problematike
kojom se bavim. Zbog toga zahvaljujem pre svega delatnicima koji su govorili za
ovu knjigu: Filip David, Goran Skrobonja, Boban Knežević, Dobrosav Bob
Živković, Jovan Ristić i Marko Fančović.
![]() |
Dobrosav |
Neki su pomogli i na druge načine,
na čemu iznad svega zahvaljujem: Srbislavi Maji Šahović, na pomoći u nabavci
nekih retkih knjiga, časopisa i članaka i Miodragu Mići Milovanoviću, za
skenove brojnih retkih članaka, pre svega iz Emitora, kao i za druge korisne podatke i fajlove vezane za SF
fandom. Bez njihovih doprinosa faktografija ove knjige bila bi značajno
siromašnija. Takođe zahvaljujem sledećima: Goranu Skrobonji, za deo materijala
vezanih za Emitor i „Košmar“;
Aleksandru Radivojeviću, za neke brojeve pop-kult časopisa koje nisam imao;
Bobu Živkoviću, jer je ustupio svoje ilustracije za korišćenje u ovoj knjizi;
Milenku Bodirogiću, koji je ustupio ilustracije vezane za Orfelinova izdanja;
Dragoljubu Igrošancu, za materijale iz časopisa Književna fantastika; Draganu Jovanoviću, za predgovor novom
izdanju Kuće sa sedam zabata; Milošu Mihailoviću za pogovor Tina Ujevića o Pou; Vuku Markoviću, za sken
predgovora Strašnoj knjizi; Tiki
Jovanoviću za materijale vezane za Sci&Fi društvo i izdanja; Bojanu
Jakovljeviću za Fantastične priče; Milanu
Popoviću koji je dostavio svoj rad i radove A. Damjanovića; Milanu Ćirkoviću i
Marku Piševu što su mi poslali svoje naučne radove; Marijani Jelisavčić Karanović što mi je skrenula pažnju na radove Dragane
Vukićević, i svima koji su bilo kako pripomogli u mojim zapitkivanjima i
istraživanjima, a ovde nisu pomenuti. Pored toga, izražavam snažnu zahvalnost i
Aleksandru B. Nedeljkoviću, čije su bibliografije SF izdanja bile od
neprocenjive koristi za rad na ovoj knjizi.
Posebnu zahvalnost dugujem Prijateljima knjige, onima koji su
svojim dobrovoljnim finansijskim prilozima izrazili podršku mom radu i pomogli
nastanku ovog obimnog i zahtevnog izdanja. Prijatelji ove knjige su (po
redosledu javljanja):
Ljiljana Pešikan-Ljuštanović (Novi Sad)
Srđan Lazarevski (Čikago, SAD)
Nemanja
Mijailović (Prag, Češka Republika)
Nikola
Tomić (Beograd)
Darko Redžepagić (Crna Gora)
Marijana
Jelisavčić Karanović (Novi Sad)
Ognjen
Simić (Beograd)
Ksenija
Hajduković (Beograd)
Darko
Miletić (Buenos
Aires, Argentina)
Andrej
Bjelaković (Beograd)
Nikola Vujinović (Beograd)
Na kraju, zahvaljujem i samom sebi
zato što sam od svoje petnaeste godine pa nadalje pažljivo čuvao članke,
isečke, časopise, knjige i druge materijale koji su sada upotrebljeni u ovoj
knjizi. Hvala ti, momče, puno si mi pomogao – kao da si još onih dana znao da će ti sve to jednog
dana zatrebati, baš za ovu knjigu.
Niška Banja,
septembar 2025
P.S. U petak 24.10. na ovom istom mestu potražite GHOULOVE PREPORUKE ZA SAJAM KNJIGA 2025.
P.P.S. Orfelin će biti na Sajmu, a moj DOLAZAK plus tri nove Orfelinke (Ligoti, Blekvud i Bloh) biće dostupni od prvog dana Sajma.
P.P.P.S. Biću i ja lično prisutan na Sajmu svih dana osim 1. novembra, pa ako vam zatreba potpis, druženje, ili neka od mojih knjiga, potražite me na starom mestu. Ako me ne vidite tu, to znači da sam negde okolo – recite ljudima na štandu da me potraže, pozovu.