среда, 2. август 2023.

TALK TO ME (2023)


***(*)

3+/4-

 

Nezaboravno jezivi PULS (2000) Kjošija Kurosave izmuzao je grdne zlokobne (i značenjske) potencijale iz jedne uobičajene, svakodnevne fraze. Ko ne pamti koliko jezivo, u kontekstu njegovog filma, zvuče reči: „TASKETE“ (POMOZI MI)!? U otuđenom Japanu, gde svako gleda svoja posla, svoju guzicu, svoj fetiš, svoju mangu, malo je jezivijih stvari nego da neki stranac (ili poznanik, svejedno) načini takvu intruziju u vašu samodovoljnu privatnost da od vas zatraži POMOĆ. Ko će bre još time da se smara?

E, isto tako pametno (mada, ne znam baš koliko samosvesno; možda im se omaklo, ali je svejedno značenjski potentno i deluje prilično dosledno sprovedeno) mladi tvorci ovog filma stravu izvlače iz jedne druge uobičajene, svakodnevne fraze: „TALK TO ME“ (PRIČAJ SA MNOM). U otuđenoj današnjici zapadne kulture (ne samo Amerike kao najizraženijeg primera ovoga, i ne samo Australije, odakle je ovaj film), malo je jezivijih stvari nego da neki stranac (ili poznanik, svejedno) od vas zatraži da PRIČATE s njim/njom. Ne da ćaskate („kako je?“ „eto, ide nekako.“ „vrućina, a?“ „da, izgore se.“, „kako si?“, „kako moram“, itsl) nego da PRIČATE, ko ljudi… Ko će bre još time da se smara?

A tom užasu oni dodaju još jednu konotativno-zlokobnu frazu: I LET YOU IN (PUŠTAM TE DA UĐEŠ /U MENE). Jer, pričati se može i preko telefona, skajpa, audio-video mesendžera, Vibera, ali… PUŠTAM TE DA UĐEŠ /U MENE/? Dođi mi, unutra, u moje zidine, u moje odaje, u moj inner sanctum… u mene? Priđi mi? Ko će bre još time da se smara? Pakao!

Centralni prizor ovog filma je – ispružena (neživa) ruka.

Koren strave je u prizoru (žive, ljudske) ruke koja tu ispruženu steže.

I reči: PRIČAJ SA MNOM.

I ono… PUŠTAM TE DA UĐEŠ /U MENE/…

E, sad, pošto je ovo horor, ispružena ruka je jeziva, izgleda kao da je tetovirana, ili sa nekim urezanim rečima/slovima. U filmu se ne objašnjava šta je ona tačno, tj. otkud i zašto je baš takva. Pominju se dve teorije, i jedna od njih, zajedno sa pomenutim dizajnom, zapravo aludira na Barkerove KNJIGE KRVI (uskoro stižu, pročišćene, sređene, naslikane, ulepšane, prvi put kako treba, kod Orfelina!). Elem, kaže se u filmu da je to možda ruka koja je pripadala nekom medijumu, pa je onda meso obavijeno keramikom. E, a zamislite da je onaj medijum iz prologa KNJIGA KRVI, u čiju su kožu urezane sve te horor priče što slede, nekako ostao bez ruke – i da je ova, u filmu, njegova, ili barem ako ne bukvalno njegova, a ono da pripada medijumu koji je na sličan način prošao kao on? Neko ko je poslužio kao Tabula Rasa da po njoj švrljaju i šaraju svoje poruke kojekakvi mrtvaci? Prikaz zlobe zagrobnog života u ovom filmu VRLO je nalik onom kod Barkera u KNJIGAMA KRVI! Nema tu Cile-Mile… (A, kad sam kod Barkera – i onih 20-ak sekundi Pakla koje vidimo u drugoj polovini filma: brrrrr! Mada to nije barkerovski, helrejzerovski Pakao po ikonografiji – to, ipak, po intenzitetu, po užasu, po gnusobi i krvavosti i insistiranju na Bolu i Mučenju mene veoma asocira na Barkera…)

Ovo su zaista Zli Mrtvaci! Dakle, nisu ovo oni fini izgubljeni fantomi iz ŠESTOG ČULA, niti je „videti mrtve ljude“ ovde tek blaga neprijatnost: ne, dedajti ovde su baš zlobna i pokvarena bića, lažljivo-zavodljiva i gnusna – kao ona baba iz kade, iz ISIJAVANJA u spoju sa povratnicima iz PET SEMATARIJA.

Bilo kako bilo, nije suštinski bitno čija je i otkud je ta ruka, bitno je kako funkcioniše, šta radi i šta znači.

To je ruka koja povezuje naš svet i svet mrtvih.

Naravno, premisa filma je da su ti svetovi prožeti. Ne dva odvojena sveta, jedan tamo, jedan ovamo, nego da su jedan U drugome, ali uzajamno nevidljivi. Kao u Lavkraftovoj priči „S one strane“: „paralelni svet“ je zapravo sve vreme tu, kraj nas i KROZ NAS, samo ga mi ne vidimo/ne osećamo. Horor nastaje kad se otvori „oko“ (tj. pinalna žlezda). E, tako i ovde, problemi nastaju kad se dodirne ta ruka i kad se, kao posledica, „otvore oči“ nama ka Njima, mrtvima; ali time se, istovremeno, i njima otvaraju „oči“, a i dodiri, ka nama. „Ko dugo posmatra ponor (ovde: duže od 90 sekundi) i ponor počinje da gleda njega/nju.“ Kontakt se uspostavlja. I to bliske, zajebane vrste…

TALK TO ME je pametno napisan, odlično glumljen i efektno, dinamično, znalački režiran horor film koji će vas garantovano vezati za svoje likove dovoljno da strepite za njih i – da se bojite od onoga što rade i što im se dešava.

Sad, ovo kažem s blagom rezervom: naime, likovi u filmu, tinejdžeri, s jedne strane ubedljivo su portretisani, karakteri su živi, sočni, realistični, nisu baš najotrcaniji tipovi i klišei iz američkih horora – a ovaj je australijski, pa zato, kao i uvek kod njih, imamo življe, ubedljivije likove no u američkim. ALI, naličje tog kvaliteta je činjenica da su ti likovi svi odreda KRETENI. Koji se ponašaju kretenski, rade kretenske stvari, i čak i kad se kretenizam njihovih odluka manifestuje toliko da ih bukvalno tresne po tintarama, oni NASTAVE da rade kretenske stvari e ne bi li se izbavili od kretenskih stvari koje su malopre radili i kojima su se uvalili u kretensku situaciju.

Nekoga će ovo nervirati. Ili bar frustrirati. Nekoga će otuđiti od njih.

Meni nije smetalo, iz bar dva razloga: 1) To je REALISTIČNO. Tinejdžeri su takvi. Pretežno, ako ne i isključivo, kreteni (svaka čast onom 1% izuzetaka koji čitaju ovaj blog i moje knjige). A kad su likovi realistični i ponašaju se realistično, i strava je efektnija.

2) Upravo to je POENTA filma. Ili barem jedan njen značajan i meni lično zanimljiv aspekt: u oblandu gimmick-horrora za mase upakovana je zapravo jedna prilično bespoštedna satira na današnju omladinu, pa indirektno i na starije, koji su ih (za)pustili da ovakvi ispadnu. To sve zablenuto u telefone/internete, to sve zavisno od „društvenih mreža“ (a od pravog druženja i društvenosti – ni „d“!), to sve otupelo, hedonizovano, uplitkoumljeno, bezosećajno toliko da će da pravi ZABAVU, za žurke, od bliskog dodira sa MRTVIMA, i čak puštanje mrtvih, u sebe, nakratko, samo da se time a) bude kao svi ostali (najplitkoumniji oblik socijalizacije koji postoji: „Kud svi Turci, tu i mali Mujo“) i b) bude još i popularan, da se dobijaju lajkovi (jer te seanse se snimaju telefonima i smesta kače po Tik-Tokovima, Instagramima i, možda, Fejsbucima - mada, kažu da je FB za matorce poput mene, da klinčurija tu ređe zalazi).

U tom smislu, meni je barem, a i mnogome starcu Foči od stotinu ljeta, najjezivija scena u filmu zapravo jedna divno izvedena i osmišljena i uz sjajno pogođenu muziku orkestrirana montažna sekvenca u kojoj gledamo hajlajtove tih kretenskih balavačkih blesavljenja sa Smrću, taj Danse Macabre, to bukvalno igranje s Mračnom Gospom kao da je neka jeftina ukrajinska kurva kojoj smo bacili jednu crvenu da malo trese guzicom na našoj tinejdž-žurci, bez obaveza, bez krivice, bez stida, bez posledica…

Ali posledica će, naravno, biti.

I ovaj film ih vrlo upečatljivo i efektno prikazuje.

I ne mogu dovoljno da istaknem i podvučem koliko je ta scena pametna, zabavna, slikovita i znakovita, koliko je odlična na više nivoa: istovremeno smešna, vickasta, i zlokobna, jeziva, i konotativno kompleksna: jer u sebi sažima jedan važan aspekt današnjice, jedan od najemblematičnijih za 21. vek, a to je taj ANYTHING GOES pristup, taj MA KOGA ZABOLE, VOZI MILE, ŠTA TE BRIGA, SAMO CEPAJ, AHAHAHA IHIHIHI, samo nek je nama lepo, nek je zabavno, nek se ubija vreme, nek se sipaju lajkovi, pa ŠTA KOŠTA DA KOŠTA, o tome ćemo misliti sutra, ili nikada… WANNA LIVE FOREVER? Od tuđe muke i od tuđe smrti pravi se kratkotrajna, plitka ali intenzivna-dok-traje zabava, ali pomak koji je doneo 21. vek, sa razvojem svima dostupnih tehnologija, mobilnih telefona i interneta, jeste taj korak dalje, od Posmatrača do Učesnika. Džejms Vuds je morao da rodi mečku i na stomaku pičku da bi ušao u Videodrom; danas, to može svaki klinac preko svog telefona, ako je povezan na Mrežu.

Taj pristup NEHAJA i prema drugima i prema sebi može da vidi svuda oko sebe svako onaj ko ima oči da vidi, mozak da pojmi i muda da prihvati: u statistikama o nasilju među omladinom, o trudnoći (i abortusima) među omladinom, o IQ-u među omladinom, o (ne)uspehu na završnim i prijemnim ispitima, o alkoholu i drogama među omladinom, o tome kako omladina vozi kola i besmisleno ubija sebe i sve oko sebe 200 na sat i 300 na sat i ko uopšte gleda na sat! I taj pristup je u samom korenu ovog zapleta: da tomu nije tako, ovaj film bi bio nemoguć. Kao u onim mimovima koji vam sjebu čitav neki poznati zaplet, useru klasični film suštinskim detaljem: svega toga ne bi bilo da je Pera odmah otišao u policiju. Da je automobil smesta krenuo. Da je bilo mobilnog telefona. Da su poslušali starca na pumpi. DA NISU JEBENI BEZOSEĆAJNI LAKOMISLENI PLITKOUMNI KRETENI. Ništa se od ovoga u filmu ne bi desilo.

A ovo, što je vrlo hrabro, čak skoro ludački smelo, važi i za nominalnu glavnu junakinju ovog filma, crnu curu, koja time nema privilegiju da bude manji kreten od ostalih (kao npr. Lori iz HALLOWEENA u odnosu na svoje ahahaha kikikiki drugarice-jebulje) – ne, upravo ona, iz svojih sebičnih razloga, naruši i pravila i igre, svesno izloži opasnosti nekoga znatno mlađeg od sebe i omogući skoro-tragediju, i sva sranja koja iz toga proisteknu. Indikativno je da je, relativno gledano, najmanji kreten od svih zapravo najmlađi – klinac od svojih 13-14 godina; njegov jedini hubris je taj što, kad su se svi živi (stariji, „zreliji“) izređali na ruci, zapne i on da bude Mali Mujo. To je predvidivo, maltene neizbežno, u tim godinama. Ali mnogo gori su oni kreteni, znatno stariji od njega, punoletni, sa 18-20 godina, koji em ga puste, em ga zapuste (tj. ne zaštite ga, i čak baš u njegovom slučaju svesno naruše pravila).

Možda će nekome zasmetati dalji razvoj situacije, kao nelogičan, nerealan, neubedljiv. Kao, jednom kad vide opasnost kojoj se izlažu, pa valjda ne bi to opet činili? Ne bi dvaput pipali kuče koje ih je jednom već ujelo?

Koješta!

Onaj ko projektuje previše razuma i promišljanja i brige o sebi i drugima na današnju omladinu trebalo bi malo detaljnije da zagleda prepun internet sa snimcima na kojima mladi debili rade skokove iz mesta unazad, i lome si kičme i tikve; na kojima skaču sa krova u bazen, pa ga promaše, okliznu se i slome kosti na pločicama; na kojima se spuštaju skejtom niz stepenice i dočekuju na metalne ograde svojim zauvek slomljenim mudima (bar nešto korisno: ti svoje gene neće raširiti dalje!), koji se spuštaju niz ivicu krova ne razmišljajući na šta će da se dočekaju – i naravno, dočekaju se na tvrdo tlo, lomeći si ruke, noge, glave… Kažem, PUN je internet tih videa. Svi ih dele, svi ih gledaju, lajkuju. I svi oni (tj. oni koji prežive) NE kažu sebi: „Auh, ovo je preopasno, neću ovo više da radim“, nego, umesto toga kažu: „Ponoviću opet ono isto, ali paziću bolje, pa valjda mi se sad neće desiti ono isto kao prošli put?!“ ISTO TAKO RAZMIŠLJAJU I PONAŠAJU SE I LIKOVI U OVOM FILMU.

I ovo moram da naglasim: iako se TALK TO ME može čitati doslovno, ako još jedan film o odnosu prema onostranom, natprirodnom (i porediti sa kondžurinzima i insidijusima, od kojih je i svežiji i pametniji i jeziviji), on se, još potentnije, može čitati kao vrlo potentna satira o odnosu prema OVOstranom, o tome gde smo, kao vrsta, došli na pragu ovog SF veka, gde, umesto da smo na Marsu ili iza Zvezdane Kapije, gde ćaskamo s vanzemaljskim inteligencijama, mi od SVEGA, pa tako i od Smrti pravimo spektakl i zajebanciju…

A nevezano za Smrt, rekoh već u uvodnim pasusima da se film jednako potentno može čitati u smislu studije o međuljudskim kontaktima (i njihovoj površnosti), kao metafora o tome da NIKO NE PRIČA NI SA KIM, kao metafora o „coming of age“, pa i s tim povezano i o – seksu (UĐI U MENE), i koliko olako, s koliko debilnom „motivacijom“, dopuštate svemu i svačemu da vam, da prostite, uđe…

I tako, imamo jezivu premisu, prilično pametno i ubedljivo iskorišćenu, sa dovoljno originalnim spinom na klasične priče i situacije („Majmunska šapa“ sreće, recimo, „Ring“, sreće „Demonsku tablu“ /Witchboard), sa odlično gnjecavim maskama i gnusnim body-horror efektima (sve praktično, skoro ništa CGI!) i nekoliko stvarno jezivih scena. A sve to nije goli gimik, nego, rekoh, ima i poentu.

Moderni klasik? Remek-delo?

Pa, ovo prvo – moglo bi se reći. Za moj groš je svakako bolji, efektniji, jeziviji, smisleniji, od IT FOLLOWS, u koji se mnogi kunu.

Ovo drugo, svakako ne. Videli ste već ocenu (3+/4-) gore.

Šta mi sreću kvari?

Voleo bih da su konotacije o kojima gore pišem čvršće, jasnije, definitivnije.

Voleo bih da se nešto više, i još originalnije, uradilo s tom rukom (čini mi se da kalkulišu, štede, čuvaju za nastavak). Ovo je redak primer lean & mean novog horora koji traje KRAĆE nego što bi trebalo: sa svojih 90 min (bez špice), njemu fali jedno 15ak minuta lepih i zajebanih stvari pred kraj, da bi iz sfere „vrlodobar, zamalo odličan“ prešao u sferu „izuzetan, klasik“! (Čujem u jednom intervjuu da je prva verzija filma zapravo trajala oko 20 minuta duže! Voleo bih to da vidim!)

Voleo bih da je manje klišea, a naročito klišea zvanog Likuša sa skorašnjom Traumom (Gubitak bliske osobe) + njen Traumom Usporeni Tata. O, da, i ovaj film upada u šablon maltene nezaobilazan u iole ambicioznim hororima 21. veka: It’s a fucking Metaphor for (dealing with) a fucking Trauma! Istina, tu je twist u tome da se prema traumi odnosi klinački, neozbiljno i (samo)uništiteljski.

Voleo bih da je kraj žešći, pompezniji, snažniji, da ima jači impakt nego što ga ima – mada, ako ćemo pravo, kad su svi likovi kreteni, uključujući glavnu, onda to možda i ne može mnogo jače nego što je učinjeno. Ipak, bilo kako bilo, ostaje jedan pomalo mlak završetak, sa moćnom završnom scenom, čija je genijalnost (savršeno smislena na nivou značenja) okrnjena samo njenom, za mene, jasnom predvidivošću. No, u eri kad se 99% novih horora u završnim minutima skoro bukvalno pokaki po sebi, izneveri očekivanja i sroza se u neko besmisleno bauljanje i jeftine trikove i fazone, mora se reći da TALK TO ME ima odličan, jak i smislen (mada, predvidiv) kraj. Pošto je ovde predvidivost uslovljena maltene neizbežnošću, onda i taj fatalizam dodaje na učinku.

Sve u svemu, u vreme kada je ghost movie / curse movie postao sinonim za PG-13 konfekciju za horor-vikendaše i čobane-budale, treba pozdraviti što smo, ničim izazvano, dobili jedan film koji je zaista i gadan i strašan, i jeziv i gnusan, jedan snažno R-rated mestimično baš nemilosrdan i poprilično pametan film.

I sad, neizbežno pitanje – gde, kako ga gledati?

Ja sam pogledao skriner; hteo sam da ga dovedem na Slaughter festival; avaj… nisu mi ga dali. Srpski distributer Megacom je odlučio da ovaj film u naše bioskope dovede čak dva fucking meseca nakon američke premijere! Dok se svako američko konfekcijsko govno kod nas pušta ISTOG dana kad i u USA – pa tako, npr. istovremeno s Amerima možete gledati Diznijev „horor“ HAUNTED MANSION – ingenioznom odlukom distributera, ako je uopšte njegova, a ne iz nekog razloga nametnuta, TALK TO ME, koji je u USA bioskope krenuo proteklog vikenda, 28-30. jula, i vrlo lepo prošao (drugo najjače otvaranje nekog A24 filma, posle HEREDITARYja), u naše bioskope on dolazi tek 21. SEPTEMBRA!

Uz malo sreće, dotad možda već ode na streaming, a onda nek si Megacom trlja glavu što je sedeo na hitu i odlagao ga dva fucking meseca od američke premijere…

U svakom slučaju, ovo je dovoljno dobro režirano, i zvučni dizajn je jak, i efekti i sve, i zaslužuje bioskopsko overavanje. Nema sumnje da će ovo biti u samom vrhu ovogodišnje horor produkcije, odnosno moj top-5 za 2023. sasvim sigurno. Jedva čekam da ga vidim i čujem kako priliči, u bioskopu.

P.S. Film su napravila dva brata blizanca, Jutjub zvezde, poznati po klipovima u kojima se sprdaju sa klišeima horora. Mada izgledaju i zvuče vrlo blentavo – ovaj film svedoči da, barem o toj knjizi, ne treba suditi prema koricama. Ovi mladići (imaju 20-i-kusur, ne znam tačno, manje od 30 godina) ZNAJU šta i kako rade, i definitivno su se ovim filmom stavili na mapu, u sam vrh imena od kojih treba očekivati odlične stvari.