недеља, 12. август 2012.

Takashi Miike's HARA-KIRI: DEATH OF A SAMURAI (2011)


**(*)
3-
             Posle 13 ASSASSINS, evo još jednog Miikeovog ničim izazvanog, sasvim nepotrebnog – mada, samog po sebi gledanog, okej – rimejka klasika kojem nikakvo rimejkovanje uopšte nije bilo potrebno. U oba slučaja, jedino što je Miike dodao jeste – kolor. I (još jedan) dokaz da je, eto, sposoban da napravi i "klasičan" film, a ne samo bizarne ekscentrične ludorije.
            To znači: ako očekujete da je Miike ovde ubacio (bilo očigledno, bilo "na kvarno") neke svoje prepoznatljive fore i fazone, bolje uštedite sebi dva sata vremena. Nema ovde ekscesivnog splatera niti perverzija; nema frenetične režije, crnog humora, ludila, anahronizama; na kraju, kada krene obračun, on se obavlja isključivo samurajskim mačevima: uzalud ćete čekati da neko iz kimona izvuče mitraljez ili bazuku, ili da sebi nabije cevčicu u anus i počne otuda da ispaljuje strelice.
            Niti mu je ovde bila namera da preispituje prošlost, da diskutuje sa tradicijom, da njegov film na bilo koji način predstavlja dijalog sa odličnim originalom Masakija Kobajašija iz 1962 (****). Miikeov HARA-KIRI je maltene kadar-po-kadar rimejk, a naročito u svojoj prvoj (boljoj) polovini. Avaj, to ga čini samo još besmislenijim. Ništa nije unapredio u odnosu na uzor, a u mnogim stvarima je primetno slabiji.
            Istina, centralna scena harakirija (bambusovim "mačem"!) kod Miikea je nešto duža i mučnija – ali nije eksplicitnija, u smislu količine krvi ili creva: nema toga mnogo. Zapravo, krvi ima čak i manje nego kod Kobajašija! Međutim, ona kod Miikea deluje nepotrebno razvučeno: poenta je tačno odmerena i adekvatno data u originalu, a ovde to beskrajno neuspelo zasecanje trbuha slabim drvcetom opasno prilazi grotesknom, skoro smešnom.
            Crno-bela fotografija iz 1962. ostaje vrhunski primer perfektne japanske strogosti u kadriranju i simetriji, slikajući skoro proto-fašistički pod konac zategnuti samurajski mizanscen i raspored likova u njemu, i u kadru. To ima barem dvojaku funkciju: kao prvo, naravno da tako simetrični i precizni odnosi u kadru izgledaju prelepo; kao drugo, ta strogoća kompozicije direktna je slika i prilika strogosti tog kastinskog sistema, njegove fanatične hijerarhije, sistema podređenosti i nadređenosti, totalne poslušnosti i netrpeljivosti prema bilo čemu što štrči izvan zacrtanih linija… Kobajaši prelepo slika, i istovremeno kritikuje ultimativni japanski sistem Red-Rad-Disciplina i njegovo bezobzirno, nehumano gaženje pojedinca, ličnosti, izuzetka (a naročito siromašnog, na dnu hijerarhije).
            Miike prenosi ponešto od toga u prvih 45 minuta, u kojima prilično dobro ejpuje Kobajašija (ali ga ne dostiže, a kamoli prestiže), ali zatim gubi nit i vizuelno i narativno. Pre svega, crno-bela slika savršenije oslikava tu temu i ideju (jer, uostalom, prikazuje svet koji je zasnovan na crno-belim podelama) i direktnije, jasnije ocrtava tu preciznost i savršenu strogost svakog detalja, svakog odnosa, udaljenosti, pozicije u kadru. Kolor je, naprosto, suviše šaren da to ponovi, a kamoli da prevaziđe ili nadogradi: osuđen je da nemoćno kaska za c-b fotografijom, i tu nema beganja, ma ko da slika i osvetljava kadar. Vrhunska je ironija da je kolor-kopija inferiorna pred crno-belim originalom, ali zaista je tako.
            Osim toga, Miike se neshvatljivo slepački drži prolongiranog flešbeka koji nam, u drugoj polovini filma, u detalje prikazuje ono što je već na polovini bilo sasvim jasno. Čak i u filmu od pre tačno 50 godina ta deonica je bila a) prihvatljivija (za tadašnju naraciju) i b) dinamičnija, manje dosadna. Raditi to danas, tako, savršeno je besmisleno i promašeno. Dakle, Miike nam u sitna crevca, kao da to nikad nismo videli, prikazuje sve te déjà vu detalje, od ženinog prvog kašlja, pa preko detetove bolesti, do odlazaka u zalagaonicu i svih tih mučnih tema i dilema: dete umire, nema para za lekara, šta ću-ku'ću… jedino mi preostaje da glumim harakiri ne bih li izmolio neku milostinju... Rečju, Miike toliko prećeruje sa melodramom da je to teško i pojmiti i prihvatiti – i , da budem jasan, ovo ne govorim kao nekakav zadrti Miike-fil koji od njega očekuje samo jednu vrstu (ekscentričnog, nasilnog, dinamičnog…) filma, niti iz mene govori razočarenje što ovo nije ICHI THE KILLER sa samurajima. Ovakvo prećerivanje sa melodramom – izvedeno ovako staromodno, prerazvučeno, nenadahnuto – smetalo bi mi u svakom filmu nastalom u 21. veku, ma ko ga potpisao. 
            Malo fast-forwarda, malo elipsi u toj deonici zaista ne bi škodilo, jer kada Miike krene da opisuje, u najsitnija crevca, kako je ranije viđeni mladunac dospeo do toga da se natakne na vrh sopstvenog "mača" od bambusa, okružen ledeno-bezobzirnim glavešinama, HARA-KIRI postaje jezivo dosadan. Sve to malo živne tek pred sam kraj, ali čak i tu je primetno inferiorniji od Kobajašijevog završetka, ne samo u pogledu akcionih scena, nego pre svega – u smislu emotivnog i idejnog impakta, koji je stari majstor mnogo pametnije dozirao i proizveo nego li Miike.
            Prosto rečeno, ako niste gledali nijednu verziju, definitivno preporučujem Kobajašijevu, a Miikeovu možete da preskočite. I kad sam već kod Kobajašija – njegov SAMURAI REBELLION (****(*)) jedan je od najdražih mi filmova ikada: čisto savršenstvo mamojebačke režije i svega što film znači i može da čini. KWAIDAN (****) verovatno ne moram ni da pominjem ili preporučujem, jer ipak je to obavezna lektira za HORROR 101.  
Što se Miikea tiče, ove njegove samurajske vežbe iz obožavanja/oponašanja zaista nisu ni blizu vrhunca njegovog opusa, i potpuno mi izmiče šta će mu to uopšte u životu. Razumeo bih i podržao da je, recimo, uzeo te stare klasike pa se malo igrao sa njima (npr. onako kako se de Palma igrao sa Hičkokom) – ali ovo precrtavanje sa indigo papirom je čisto traćenje njegovog talenta. Uprkos njegovoj standardnoj produktivnosti, činjenica je da već godinama od njega nismo videli nijedan naslov koji bi se makar primakao nekadašnjim vrhuncima…