петак, 24. новембар 2023.

WHEN EVIL LURKS (2023)

**(*) 

3-

Da sam dobio 200.000 din svaki put kad me je neko u zadnjih mesec dana pitao „Gule, jesi gledo ovaj film WHEN EVIL LURKS, kakav je, valja li?“ – sad bih već bio milioner!

Valjda se internetima proširila fama da je to nekakav horor strašno šokantan, žestok, uznemirujuć… Pa, ok, nije da u ovom Argentincu nema gadnih stvari, a ni đeca ih nisu pošteđena kao u američkim filmovima, ali to teško da je kvalitet po sebi.

U svakom slučaju, od reditelja precenjenog ATERRADOS / TERRIFIED dolazi još jedan preterano hajpovani horor sa odličnim, gadno-gnjecavim maskama i splaterom, sa nekoliko jezivih, inventivnih horor scena ili bar zamisli, sa spremnošću da se ide u morbidariju i beznađe – ali to, ponovo, kao i u prethodnom mu filmu, dolazi u klimavoj dramaturgiji, sa uninvolving likovima i sa, ponovo, nedovoljno definisanom „mitologijom“.

Kao što u TERRIFIED nismo imali ni naznaku ko/šta je ono čudo koje spopada (nezanimljive) ljude u jednom predgrađu, tako i ovde nemamo ni nagoveštaj o tome koji i kakvi demoni (iz koje mitologije, if any) opsedaju ljude, i kako ih biraju, po kom principu, ulaze li u bilo koga, bilo kako, ili s nekim odabirom, intencijama – da li ih je iko ikako prizvao, dal doslovno, invokacijom, dal prenosno, nekim zlodelima i gresima. Ništa od toga ne znamo. Oni su tu, i ulaze u neke ljude, a u neke ne, i to je već prihvaćeno kao premisa na nivou celog društva.

Plus, demoni (ili, prostije, Zlo) ovde nemaju moralističku/metafizičku motivaciju kao u skoro bukvalno svim filmovima o posednutosti od EXORCISTA pa nadalje do danas: odavno je prihvaćena konvencija da Demon zapravo hoće da pažljivo odabranu Osobu s Greškom iskušava (čačkajući taj neki greh iz dalje ili bliže prošlosti), navodi na Zlo, na Odricanje od Boga, odnosno da indirektno nevernika kroz suočenje s Demonom privoli dobrom Bogu jedinome, amin.

Ništa takvo nemamo ovde – i to je donekle osvežavajuće. Zlo ovde nikoga ne kuša, a ponajmanje teži da nekog nepoćudnog Ateistu na kraju natera da prigrli Majčicu Crkvu i da joj donira sva svoja zemaljska blaga (jer Crkvi nikad dovoljno blaga! vole popovi/trutovi raskoš, pa to ti je!). Zlo je ovde primarno, primordijalno, pagansko u svojoj banalnoj prostodušnosti: ono će da vas natera da ubijete svoje najvoljenije, a onda i sve ostale, i to je sve. Crkve su mrtve, bog je mrtav, kaže nam se u filmu. A Demoni se još koprcaju, mada zašto u trulim ljudskim telima, nije najjasnije.

Dobro to počinje, pucnjima u noći, i nalaženjem jednog čudno napola presečenog ljudskog tela; ali kako se dalje razvija, storiteling sve više zavisi ili od proizvoljnosti ili od zaista imbecilnih odluka likova, od kojih šnjur nosi ta da jednog gnusno trulog posednutog debeljka prosto bace u prikolicu i odvezu jedno 400 km dalje od svojih kućeraka, i da ga tamo bace u jarak, pa nek neko drugi trlja glavu s njim – kao da je to lipsala srpska svinja koju srpski domaćin odveze da baci u obližnju srpsku reku ili mrtvaju da trune, a ne Zlo inkarnisano koje će da se širi po tuđem komšiluku.

I nakon toga imamo trpeti nesnosno iritantne glavne likove (dvojicu braće) i njihove debilne odluke i ponašanja (pravilo: „nikako ne raditi ovo!“; *debil: uradi; sranje usledi; i stalno tako, sve do kraha), a sve što nam je motivacija da istrajemo u tome jeste – koju li je neprijatnu zamisao reditelj imao sledeću na pameti. Pritom, nadalje, njegova imaginacija je sve tanja, narativni drajv sve mlitaviji, a njegovi pokušaji da ga oživi i prodrma prilično su jeftini, previše vulgarno melodramatični za moj ukus.

Školski primer ovoga: u jednoj sceni se dešava jedno 5-6 stvari istovremeno, niko nikog ne sluša, i svi se deru, ili jauču, ili se svađaju – došo bivši muž bivšoj ženi da pokupi svoju nebivšu decu, ali bez najave, i dok se ona i njen novi mužić raspravljaju s ovim, istovremeno njegova ćerčica prilazi preblizu kućnom kučetu u koje je ušlo Zlo, dok istovremeno (!) njegov autistični sin sve više neartikulisano njače i jauče, i onda kuče zgrabi zavrat curicu i odnese je odatle – i onda kreće jurnjava po komšiluku za njim, pri čemu se na sceni pojavi i policija, i svi se opet deru na sve, a autista i dalje njače i zavija, a majka uplakana urliče i vapije do nebesa, a tatko se raspravlja s pajkanima, a kuče juri dalje s curom kao s lutkom u zubima, i tako dalje i tako bliže… Ukratko, prava jedna sinišopavićevska zavrzlama i ujdurma, jedna usiljena frenetičnost koja je više iritirajuća nego zastrašujuća.

A nešto nalik toj presudi može se nalepiti i na čitav film: njegove narativne i motivacijske nekoherencije i proizvoljnosti više iritiraju nego što zastrašuju – iako, ponavljam, efekti maske su odlični, i ima tu nekih nadahnutih gadosti i krvopljusa, i rediteljskih egzibicija, i mračnih (nerazrađenih) idejica, zbog kojih ovo vredi pogledati, ali sa smanjenim očekivanjima.

P.S. Kad smo već kod opsednutosti demonima, obaveštavam vas da još nisam pogledao THE EXORCIST: BELIEVER (2023), i ne znam kad ću. Treba da se nađem u zaista posebnom moodu za hate watch, jer sam apsolutno siguran, na neviđeno, da je film neopevano govnište: počinitelj prethodne tri HELOVIN travestije može od te ionako pipave priče, na kojoj su se i daleko veštiji i umniji saplitali, da napravi samo paradu kiča i budalaština. To nema teorije da bude više od ** (2), u najboljem, a verovatno je više nešto kao 1+.