I dalje mi je teško da prihvatim da Kadija više nije sa nama. I dalje me opseda gorčina zbog načina kako je i zašto otišao – slomljen smrću sina. Koliko mi je poznato, on nije imao nikakve drastične zdravstvene probleme. Bio je sasvim vitalan za svoje godine, i mogao je lako da doživi stotu, samo da nije bilo te finalne tragedije čiji je vrtlog i njega povukao...
U
tom gorkom duhu je i ovaj post. Ali nadam se ipak pomalo i prosvetljujući. Evo
vam dva nova-stara povoda za ogorčenost, vezano za Kadiju.
1)
Povodom Kadijine smrti oglasio se optuženi kriminalac, privremeno na slobodi,
ministar nekulture, Nikola Seljaković. Lio je krokodilske suze, sipao fraze o značaju
umetnika – za kojega nijedno ministarstvo nije uradilo ništa, dok je bio živ.
Tipično ćacijevsko sranje: dok si živ ignorišem te, ne pomažem ti, ponekad ti i
smetam – a kad umreš, suza suzu stiže, saučešće „do neba“, "nenadoknadiv gubitak" itd. Bljuc.
To
njegovo praznoslovlje podsetilo me na činjenicu da je Orfelin svojevremeno,
2016. poslao rukopis knjige VIŠE OD ISTINE na Konkurs za izdavački projekat od
nacionalnog značaja koji raspisuje srpsko ministarstvo nekulture. Na tom
konkursu vajna komisija donela je odluku da ovaj monumentalni Spomenik Kadiji
Za Života na 500 strana njegovih misli i refleksija NIJE od nacionalnog značaja
i NE zaslužuje državnu, finansijsku pomoć. Zbog toga je knjiga, jedva nekako,
objavljena – u tiražu od skromnih 500 primeraka. Oni su se sporo prodavali, ali
posle više godina su rasprodati, i već nekoliko godina unazad te knjige više
nigde nema. Da je ovaj nekomercijalni projekat bio podržan od države, i da je
štampan u 1000 primeraka, i sada bi bila u svakoj knjižari...
A
to nije sve: nećete ovu knjigu lako naći ni u srpskim bibliotekama, zato što je
ona loše ocenjena od strane komisije ministarstva i na konkursu za otkup za
biblioteke, gde je otkupljeno uvredljivo malo primeraka, na nivou statističke
greške.
Svi
detalji o ovoj bruki i sramoti od „države“ nalaze se ovde: Ministarstvo
Nekulture protiv Djordja Kadijevića. Ko je čitao, nek se podseti; ko nije, nek
pogleda sad.
2)
Nešto sam ovih dana čeprkao po starim novinama, i iskopao podatke koje nisam
znao ranije. Kadija mi ovo nije kazao (verovatno je i sam bio zaboravio), niti
sam drugde na to naišao, pa mi se čini da vredi sada da podelim s vama.
Naime,
DANAS su svima puna usta PRAZNIKA – koliko je to veliki, važan film i sve u tom
smislu. Pre 20 godina, kada sam hteo da ga pogledam i da pišem o njemu, JEDVA
sam, uz mnogo muke i traganja, došao do pristojne kopije.
Deo
iz mog teksta o PRAZNIKU imate ovde: PRAZNIK
kao horor film.
Ali
njegova nenabavljivost je samo bila logičan rezultat činjenice da je taj film od samog početka bio
tretiran kao siroče. Da vam ne prepričavam, ispod navodim članak, pa pogledajte
sami...
Ako mislite da je javašluk u nekulturi
počeo od Vučića, ili od Neobaveštenog, ili od Zlobe... evo kako je bilo, s
PRAZNIKOM, u vreme druga Tite.
O FILMU I POVODOM FILMA PRAZNIK
Politika, 7.3.1969.
Milutin Čolić
Ravnodušnost i neuviđavnost
Dobri filmovi i filmovi dobrih reditelja u bunkeru!
Mnogoj anomaliji našeg filma priključuje se, evo, i ova: film koji je snimljen pre dve godine; koji je na nacionalnom festivalu dobio četiri priznanja (reditelj „Zlatni venac" za najbolji debi i Specijalnu diplomu; Jovan Janićijević takođe specijalno priznanje, a Bata Živojinović „Zlatnu arenu“); koji je na niškom festivalu glumačkih ostvarenja ulučio dve nagrade; koji je prošle godine predstavljao jugoslovensku kinematografiju na međunarodnom festivalu u Pezaru - dobio je priliku da se, eto, tek preksinoć prikaže publici! U jednom od bioskopa koji nisu premijerni, na periferiji kinematografskoj, kao uljez - uza svu zahvalnost udruženim prikazivačima i Narodnom univerzitetu „Veselin Masleša“ koji su ga izvukli iz bunkera.
I u, dakle, naknadnom pokušaju da se s filma
skine krst nepravde, ostao je izvestan trag naše neuviđavnosti ili ravnodušnosti
prema onima koji u umetnosti čine prve korake - njihovo je mesto na periferiji!
Kaže li se, međutim, da je to jedan od najtalentovanijih
početaka u našem filmu, da reditelj „Praznika“ Đorđe Kadijević, već startom, naznačuje
konture jedne osobene i izrazite ličnosti, takav gest neuviđavnosti stvara i druge
sumnje. Sumnju da su najelementarnije stvari ovog posla, dar i strast, kod nas opasno
relativizirane. Jer, šta je, odista (uz znanje, koje se nauči) još potrebno da bi
jedan talentovan i osećajan sineast zaslužio to osnovno uvaženje da njegov film
bude normalno prikazan.
Podsećamo na ovu priču i stoga što nije
jedina, odnosno što, pored Kadijevića, ima (i sve će ih više biti) još „prokletih“...
(...)
Pa ipak, postoje okolnosti i ličnosti koje nalažu
obzir, tj. umetnici, čiji eventualni slabiji trenutak ne bi trebalo da podleže onoj
kazni koju, s razlogom, treba da trpi onaj koji nas je uverio da umetnik nije.
U slučaju kakav je Kadijevićev, tj. kada
su njegov talent i sposobnost očigledni već prvim filmom, omogućiti da se to proveri
i doživljajem publike - naprosto je dužnost.
Naš list je pisao o „Prazniku“ prilikom
njegove festivalske premijere u Puli, te podsetimo samo:
To je film o ratu, ali ne njegova istoriografska ili opšta projekcija. Jedan od njegovih motiva, zlo koje rat sobom u psihi čoveka stvara - to je tema Kadijevića. Inkarnacija toga zla jeste četništvo. Ali ne u smislu u kome je ono u filmu „Čovek iz hrastove šume" Miće Popovića, dakle ne kao politički fenomen koji je uslovljen i okolnostima same prirode njegovih otelotvorenja. Nego, kao psihološki fenomen nasilja kada se, monstrumom rata, raspali primitivna strast za silništvom, kada mahniti nagoni postaju isključivi regulativi čovekovog rezonovanja i postupanja.
Jednom reči, vreme kada nije bilo lako uvek
razabrati razliku između čoveka i životinje. Dakle, ne film o četnicima, nego mala
studija zločinstva u ratu, koje se pokazuje primerom četništva.
Mada film deluje više kao etida, kao film
koji nije u svemu završen, Kadijević ispoljava veoma fino osećanje medija, kultivisan
ukus i smisao za pikturalno (pri čemu kamera A. Petkovića ima osobito posredstvo)
i jedan dublji misaoni pogled slučaja.
Gledajte taj pir neljudskog u suludom vremenu
rata, pri čemu i smrt, duhom reditelja, postaje dokaz voljenja i radosti življenja
(scena streljanja Cigana, tih najtužnijih veseljaka života).
* * *
A sad opet ja: zapazite da na samom
kraju Čolić pravi ozbiljan lapsus memoriae - scena streljanja Cigana ne
nalazi se u PRAZNIKU, nego u POHODU. Ali čak i taj lapsus proizveden je
nenormalnom činjenicom da prvi film jednog reditelja u bioskope stiže NAKON
njegovog drugog, POHODA. Zato ih je Čolić pomalo pomešao.
Na
gornji apsurd ukazuje i S. Lazarević u listu Ilustrovana Politika (25.III
1969), gde piše: „PRAZNIK - domaći film iz produkcije 1967. godine, koji se
našao u besmislenoj situaciji: iako je na pulskom festivalu dobio nekoliko
priznanja, niko nije hteo da ga otkupi i prikaže publici. A tako rečito
pokazuje šta je kadar da učini primitivac kad se dokopa vlasti. Sjajna uloga
Jovana Janićijevića – Janaćka i upravo maestralna epizoda Dušana Janićijevića!
Strašno i – DOBRO.“
Eh, da... „šta je kadar da učini primitivac kad se dokopa vlasti“. Zvuči poznato? Blisko? A ovo: Ravnodušnost i neuviđavnost? Kao nešto što nije iz 1967. ili 1969. nego iz – 2026?
šta je kadar... da učini primitivac...
kad se dokopa vlasti...
Kurioziteta radi, PRAZNIK je premijerno
na TV prikazala TV SARAJEVO (!), ne pitajte kako i zašto i otkud njima film
koji je proizveo „Kino klub Beograd“. Emitovan je 10. X. 1971. a da u vezi s
ovim filmom baš ništa niej normalno govori i podatak da je ovaj mučan, težak,
brutalan film bio prikazan u porodičnom terminu: 18.35 h.
U to vreme još nije bio krenuo Drugi
program (počeo je 31.12.1971) – tako da, ako vama (tj. vašim precima) nije tada
bilo do četnika, pucanja ljudima u glavu, klanja (offscreen, ali ipak mučno) i
tako toga, niste mogli da promenite kanal...
Za kraj i ovo.
Govorio sam o Kadijeviću za Radio
Beograd, pred kraj emisije - gde, kažu mi, idu nekrolozi. Meni je strašno
drhtao glas tada, samo što nisam zaridao (zvali su me u subotu, dan nakon što
sam saznao za Kadijinu smrt), ali je posle mene Jovan Ristić lepo govorio. Evo,
počinje od 47' 30'' --- https://www.rts.rs/radio/radio-beograd-2/5995015/dnevni-magazin-kulture.html
Govorio sam i za RTS-ov „Kulturni
dnevnik“, ali su iskoristili jedva pola minuta mog izlaganja.
Pričao sam najsupstancijalnije za Insajder
TV. Uključili su me u program na celih 15-ak minuta. Evo šta su me pitali i šta
sam rekao:
.jpg)
.jpg)
.jpg)

.jpg)
.jpg)
.jpg)
