субота, 12. март 2016.

NAJOČEKIVANIJI HORORI 2016.

  
Nada umire poslednja. Ko zna, ponešto od ovoga dole moralo bi da valja! Bar malo! Bar da prebaci trojku? Da se primakne sve nedostižnijoj četvorki? Bar do 4-? Videćemo.
Ovo ispod je moj izbor, iz preko deset lista i godišnjih najava, kao i iz moje evidencije nevezane za horor sajtove, odakle sam odbacio kretenske rimejke i nastavke i generičke studijske projekte (uz samo poneki izuzetak), i probrao one koji bi kod mene mogli da zarade barem 3- ako ne i malo više od toga.
Filmovi su poređani od onih koji najviše i najsnažnije obećavaju pa do onih koji su manje pouzdani favoriti, ali vredi ih imati na radaru. Nikad se ne zna...


THE WITCH
Atmosfera dijabolizma u ruralnom ambijentu!
Najočekivaniji horor prošle godine još nije dolijao. Ali neće moći još dugo da odoleva: izaći ćeš ti, majci, na DVD ili VOD pre ili kasnije. Nadam se – PRE!
New England, 1630: William and Katherine lead a devout Christian life, homesteading on the edge of an impassible wilderness, with five children. When their newborn son mysteriously vanishes and their crops fail, the family begins to turn on one another.
USA – 19th Feb      


THE NEON DEMON
Nicolas Winding Refn + horror!!!
Elle Fanning stars in a cruel cautionary tale as aspiring model Jesse, who moves to Los Angeles, only to find her youth and vitality devoured by a group of beauty-obsessed women who will take any means necessary to get what she has. Sexiness abounds with the likes of Christina Hendricks, Jenna Malone, Bella Heathcote, Abby Lee and a whole host of nubile lookers. Oh, and Keanu Reeves will be there as well.


31
a Rob Zombie film!
31 tells the story of five carnies in 1976 kidnapped on the morning of Halloween and held hostage in a remote industrial Hell. While trapped, they are forced to play a violent game called 31. The mission is to survive 12 hours against an endless gang of grease-painted maniacs.
It features cult legend Malcolm McDowell (A Clockwork Orange) playing a character called Father Murder.


The Red Spider
Poljski arty psiho-slešer!
Inspired by one of the world’s youngest serial killers, the genre-bending Polish thriller “The Red Spider” spins a web that openly challenges pro-forma slasher pics in which corpses accumulate while a detective races to solve the case. For starters, its stone-faced antihero doesn’t actually kill a single person — at least not directly. But even more peculiar, writer-director Marcin Koszalka wants his audience to identify with the criminal in question, inviting us to consider the impulses that might turn an “ordinary” person into a homicidal sociopath. Grounded not in psychology but in a form of hypothetical speculation, the resulting film feels as cold and obsessive as its subject, suggesting an arty, “Let the Right One in”-like tale of diabolical initiation, with obvious interest for fests and jaded genre buffs.


THE DEVIL'S CANDY
Sean Byrne (The Loved Ones)
Metal music, wet paint, and family are the passions of Jesse, a struggling painter who lives a happy life with his wife, Astrid, and their preteen daughter, Zooey. And things look even brighter when Jesse and Astrid are able to put in a bid on their dream home – a huge property in rural Texas with a barn big enough for a proper art studio – after the price is driven down due to the home’s mysterious past. After the trio moves in, Jesse’s work starts taking on a new, considerably darker flavour – and things get even more ominous when Ray, the hulking, clearly unbalanced son of the deceased former owners, appears on the doorstep one night, clutching a red electric guitar and asking to “return home.” It soon becomes clear that Ray and Jesse are both being influenced by the same satanic forces, and that Jesse’s family won’t be safe until they find a way to quiet the Devil himself.


Fires on the Plain
Shinya Tsukamoto's: War is horror (and splatter)
There are horrors-of-war movies (“Come and See”), and then there are World War II horror movies (“Dead Snow”), and judging by “Fires on the Plain,” it’s not entirely clear whether Japanese splatter director Shinya Tsukamoto understands the difference. The “Tetsuo: The Iron Man” helmer claims to have long dreamed of filming Shohei Ooka’s 1951 novel, already adapted far more artfully by Kon Ichikawa, but he seems to be deriving a bit too much pleasure from all those decapitated heads, stacked corpses and maggot-infested flesh wounds to treat the pic’s anti-war message seriously. Despite the credibility a Venice competition slot imparts, “Fires” feels more giallo than arthouse.


THEY LOOK LIKE PEOPLE
Perry Blackshear
Suspecting that people around him are turning into evil creatures, a troubled man questions whether to protect his only friend from an impending war, or from himself.
An exercise in minimalist dread, Perry Blackshear’s film about unsettling paranoia in those in your environment taps into the alienating terror that fuels the work of H.P. Lovecraft.


FEBRUARY (aka The Blackcoat's Daughter)
Set at an all girls boarding school, February tells the story of two women bound together by a series of sinister events. This artfully crafted shocker is directed by non other than the son of horror legend Anthony Perkins (Psycho).
With Emma Roberts (American Horror Story).
Ipak, neke kritike kažu i ovo:
A film too busy trying to be clever to realize how dumb it truly is.
Did Perkins just marathon David Lynch and Nicolas Winding Refn movies in order to prepare for his debut? It certainly feels like it, given his liking for overlong pauses in conversations and low, rumbling sounds that only get higher in volume as every exchange keeps going. It’s a cheap attempt to throw some dark undertones over plenty of vague and banal lines of dialogue, lines specifically designed to enhance the aura of mystery.
24 September


GREEN ROOM
Jeremy Sauliner (Blue Ruin)
Stars Patrick Stewart and is about a young punk band that witnesses some horrible act of violence and comes under attack from a group of skinheads.
Ovo možda upadne u horor a možda je ipak samo napeti triler. U svakom slučaju, jedva se čeka!


Midnight Special
Jeff Nichols (Take Shelter, Mud)
A Firestarter-ish sounding story about a father taking his supernaturally powered young son on the run. The father is Michael Shannon. Also starring Kirsten Dunst, Adam Driver and Joel Edgerton. A kind of tribute to 1980's John Carpenter films.


Creepy
Takakura is a former detective. He receives a request from his ex-colleague, Nogami, to examine a missing family case that occurred 6 years earlier. Takakura follows Saki's memory. She is the only surviving family member from the case. Meanwhile, Takakura and his wife Yasuko recently moved into a new home. Their neighbor, Nishino, has a sick wife and a young teen daughter. One day, the daughter, Mio, jumps into Takakura's house and tells him that the man is not her father and she doesn't know him at all.
Kijoši odavno nije snimio dobar film, ali ovaj povratak hororu rado ću pogledati, donekle suzdržanih očekivanja, jer kritike kažu i ovakve stvari:
“the film is an unfulfilling experience; incredulously dull, unwittingly absurd and comical, and featuring the most plank-like lead performance I’ve seen in quite some time. Detached, lethargic, and predictable picture. Apart from a couple of neat camera movements where action is allowed to speak louder than words, Creepy is so disposable it hardly feels directed at all.”


Under the Shadow
Još jedan iranski ženocentrični horor!
A satisfyingly tense and atmospheric thriller set in a haunted Tehran apartment during the terrifying final days of the Iran-Iraq War. Slyly merging a familiar but effective genre exercise with a grim allegory of female oppression, Babak Anvari’s resourceful writing-directing debut grounds its premise in something at once vaguely political and ineluctably sinister. “Shadow” delivers the sort of sleek, swiftly paced freakout.


VERONICA
A Mexican movie about middle aged recluse psychologist who has stopped practicing years ago decides to take the case of Veronica, a young woman who’s treatment was mysteriously interrupted by the Psychologist's old professor, who has disappeared. As a condition, the Psychologist requires Veronica to stay with her in her country house for the duration of the treatment. Here, they will both discover what lies behind their deepest secrets.
The film evolves slowly from stark black and white into glorious technicolor as it progresses.


THE MIND’S EYE
Joe Begos (Almost Human)
A drifter with psychic powers takes on an evil doctor and his crew of telekinetic assassins.
The Mind’s Eye recalls the golden era of telekinesis based terror such as The Fury (1978), Scanners (1981) and Firestarter (1984) so expect much vein popping, head detonations and all round tumefacation in general.
It's got Larry Fessenden in it.


DELIRIUM (aka HOME)
Dennis Iliadis (LAST HOUSE ON THE LEFT)
The R-rated horror/thriller stars Genesis Rodriguez and Patricia Clarkson. The story centers on a man recently released from a mental institute who inherits a mansion after his parents die. After a series of disturbing events, he comes to believe it is haunted.
SEPTEMBER 30TH


A MAN IN THE DARK
Fede Alvarez (EVIL DEAD rehash)
The story about a group of teens that break into a blind man's home thinking they'll get away with the perfect crime. They're wrong. Stephen Lang adds some gravitas to the proceedings, with the great Sam Raimi and his Ghost House Pictures lending its producorial blessing.
AUGUST 26TH


The Darkness
(aka 6 MIRANDA DRIVE)
Greg McLean (WOLF CREEK)
Stars Radha Mitchell + Kevin Bacon in the lead. The simple plot revolves around a that family returns from a Grand Canyon vacation with a supernatural presence in tow.
13 May

ANTIBIRTH
Danny Perez
In a desolate community full of drug-addled Marines and rumors of kidnapping, a wild-eyed stoner named Lou (Natasha Lyonne) wakes up after a wild night of partying with symptoms of a strange illness and recurring visions as she struggles to get a grip on reality while stories of conspiracy spread.
Director Danny Perez is well known for having a strong leaning towards the experimental side of film making – with the accent heavily on the ”mental”.
Endless bong sessions, psychosomatic episodes and drug rattled veterans wrapped up in a visual maelstrom.
With Chloe Sevigny and Meg Tilly.
Perez showcases Lou's hallucinatory drug trips somewhat differently than what we've seen in film before. Rather than carry on for an entire scene with manipulated lens filters and shudder effects, Lou only hallucinates in "shards of time," as if the bong rips force her to remember, rather than forget, glimpses of how she became "pregnant."
The cinematography from Rudolk Blahacek is also quite impressive. I love the way the film is lit, especially during the final 10 or so minutes. Blahacek's work also allows the special practical effects to shine for ultimate, slimy, gross-out impact.
If you can picture a less intelligent version of David Lynch's Eraserhead with the body horror of David Cronenberg, you'll have a good idea of what to expect from Antibirth.


Before I Wake
 Mike Flanagan (Oculus)
Atmospheric chiller about a child whose nightmares come to life.
A young couple adopt an orphaned child whose dreams - and nightmares - manifest physically as he sleeps. To save their new family, Jessie and Mark embark on a dangerous hunt to uncover the truth behind Cody's nightmares.
Kate Bosworth and Tom Jane star.
8 April


Hush
Mike Flanagan (Oculus)
A deaf woman is stalked by a psychotic killer in her secluded home.
8 April


XX
Female horror anthology, with segments by Karyn Kusama (Jennifer’s Body), alongside directors Mary Harron, Jennifer Lynch and Jovanka Vuckovic.
Izgleda da je Meri Haron otpala iz ove kombinacije; detalji su još tanki; govorka se da je Jovanka obradila priču Džeka Kečama „The Box“...


The Diabolical
Alistair Legrand
When a single mother and her two young children are tormented by an increasingly strange and intense presence, she turns to her science teacher boyfriend to help take on the violent forces that paranormal experts are too frightening to face. 
Cast: Ali Larter.


SUN CHOKE
Ben Cresciman
A tale of psychosis and unspeakable delusion, Ben Cresciman’s surreal fright flick has one of the most visceral and unforgiving third acts seen in 2015.
This psychological horror film evokes the Polanski of Repulsion but also the Todd Haynes of [SAFE] and the Altman of 3 Women …  it’s tactful but disturbing, and gets into the fractured psyche of its leading lady (or ladies).  A little too oblique for regular horror, it’s a haunting work.


LAST GIRL STANDING
Benjamin R. Moody
A clever, creepy twist on the “final girl” archetype, LAST GIRL STANDING examines life after a slasher film, turning in one of the most unexpected and contemplative psychological thrillers of the year.


DEAD BODY
Bobbin Ramsey
With great characters, expert tension and a fantastic execution, DEAD BODY is the pick-’em-off horror film of 2015, and one sure to help continue ushering in the new wave of excellent indie slashers.


NORWAY
Yannis Veslemes
One of the most unique terror titles this year, NORWAY is an exceptionally fun and brilliantly twisted take on the vampire story, conveying the stylish tale of a vampire whose life as a late night raver takes him into a bizarre, oddly tragic story.


MORTAL REMAINS
Mark Ricche & Christian Stavrakis
A faux-documentary about a legendary cult filmmaker who may have served a more sinister purpose before his alleged death, MORTAL REMAINS is engrossing and absolutely fun, with one of the best bloody final moments in years.


THE CORPSE OF ANNA FRITZ
Hèctor Hernández Vicens
A twisted psychodrama of the highest order, THE CORPSE OF ANNA FRITZ could quickly become the next buzzworthy underground title if given the proper platform.


10 Cloverfield Lane
After getting in a car accident, a woman is held in a shelter by two men, who claim the outside world is affected by a widespread chemical attack.
With John Goodman.
Upravo krenuo u USA. Kažu:
“The best part of "10 Cloverfield Lane" is trying to decipher the answers to the questions it raises; and the trio of screenwriters, including Oscar-nominated "Whiplash" writer Damien Chazelle, keep audiences on their toes by cleverly changing the questions at a moment's notice.”


Director’s Commentary: Terror of Frankenstein 
Tim Kirk
A fictional and highly engaging commentary track is laid over a forgotten 1977 Frankenstein film in this experimental outing from the producer of ROOM 237.  The climax is just as exciting as any action film I saw this year.


THERE ARE MONSTERS
Bryan Bertino
Concerns a mother and daughter who are terrorized by a monster.


MOST LIKELY TO DIE
Anthony DiBlasi (Dread, 2009, Cassadaga, 2011)
A group of former classmates gather for a pre-party at one of their homes the night before their 10-year high school reunion, and one by one, they are brutally slain in a manner befitting each's senior yearbook superlative.


OUTLAWS AND ANGELS
When Outlaws on the lam invade the home of an unsuspecting, seemingly innocent, frontier family to hide out for the night, an unexpected game of cat and mouse ensues, leading to seduction, role reversal, and ultimately, bloody revenge.
The revenge western is ripe with horror tropes and the soundtrack is superb.
USA – 25th May     


Phantasm – Ravager
Ovo nije režirao Koskareli, budžet je neka smešna sića, i javlja mi se da će ovo da izgleda kao nešto između houm muvija i fan fikšna prema kojem će čak i negledljivi IV deo delovati kao klasik.


THE CONJURING 2 : THE ENFIELD POLTERGEIST
James Wan
Lorraine and Ed Warren travel to north London to help a single mother raising four children alone in a house plagued by malicious spirits.
USA – 10th June

Rings 
F. Javier Gutiérrez
Samara returns with a familiar video tape to strike terror again in the third film of the Ring series, Rings.
Video traka? VIDEO?! Će vidimo!
28 October


YOGA HOSERS
Novi pokušaj Kevina Smita da napravi nešto nalik hororu.
Two teenage yoga enthusiasts team up with a legendary man-hunter to battle with an ancient evil presence that is threatening their major party plans.
Yoga Hosers is part of an insane trilogy sandwiched between a film about a man who turns himself into a walrus (Tusk) and a killer elk picture (Moose Jaws).
It features a character called Yogi Bayer.
UK – Mid 2016          


CARNAGE PARK
Part crime caper gone awry, part survival horror film, this 1970s set thriller depicts a harrowing fight for survival after a pair of wannabe crooks botch a bank heist and flee into the desert, where they inexplicably stumble upon Carnage Park, a remote stretch of wilderness occupied by a psychotic ex-military sniper.
Carnage Park is “a nod to the legendary Sam Peckinpah and his masterpiece The Getaway, the new French Extremism films of the 2000s, and The Most Dangerous Game.” Its got Larry Fessenden in it.
E, jebi ga!


UPTAKE FEAR
Uptake Fear invites the viewer to break the limits of social behavior as the journey goes from real to surreal in a path of violence, blood and the metastases of reality. Join the rising of a psychopath as he loses control of his reality and his fears.
The trailer looks like the kind of insane that only South America (BRAZIL!) can do.
One of the trio of directors is Kapel Furman (Beyond the Grave) who is one of the best orchestrators of special effects gore and violence in the world. Some of his work is truly demented.


TRASH FIRE
 Richard Bates Jr. (Excision, Suburban Gothic)  
Owen and Isabel’s love story simmers with spiteful rage, but unfortunately, for everyone, Isabel is pregnant with Owen’s child. In order to prove to her that he could become a stable father, Owen agrees to reconnect with his only living relatives at Isabel’s request. The couple takes a trip to visit his perversely devoted grandmother and his sister Pearl, who was severely burned in a fire, to finally bury the hatchet. But sometimes the ties that bind can cut off all circulation.


THE BLOB
Još jedan rimejk: očekujem gomilu sluzi (i to kompjuterske). Verzija iz 1988. je odlična i zasigurno nedostižna današnjim generacijama američanskih horordžija.


AMITYVILLE: THE AWAKENING
Franck Khalfoun
Možda kapne neka kap iz ove suve drenovine samo zato što će da je cedi stari kompanjon A. Aže (Alexandre Aja) - Franck Khalfoun. Dodatni plus je što u ovome igra Jennifer Jason Leigh! I što će biti R-rejting, a ne PG-13, kako obično biva sa novijim nedelima o ukletim kućama.
Ovo zapravo kreće 6. januara 2017. ali neka ga na ovoj listi jer će se pojaviti pre moje naredne liste ove vrste.


THE INVITATION
While attending a dinner party at his former home, a man thinks his ex-wife and her new husband have sinister intentions for their guests.
Jennifer’s Body director Karyn Kusama
USA – 25th March
Ovo sam već video na FEST-u, samo zato je na dnu ali inače dobar je film; ako ga ja više ne očekujem, vi kojima je promakao tada, čekajte ga rado.


 * * *

четвртак, 10. март 2016.

HAIL, CAESAR vs. TRUMBO

  
Dok nestrpljivo čekamo da procuri VEŠTICA (THE WITCH) – evo horora sasvim druge vrste, o drugačijim „vešticama“. Donji tekst poslao je stalni čitalac i komentator, a i povremeni saradnik koga znate pod nikom „matoji“. Ja još nisam pogledao ove filmove, pa ću svoj sud izneti kasnije (mada, javlja mi se da je matoji bio možda grublji prema braći Koen nego što bih ja).


FESTOVSKI LOV NA VEŠTICE
(Trumbo vs. Hail, Caesar)


Makartizam  (Prema Britanici) – Progoni nedužnih ljudi po optužbama da su komunisti i iznuđeni konformizam koji su takvi postupci uzrokovali u američkom javnom životu. Termin makartizam dobio je naziv po republikanskom senatoru Džozefu Makartiju koji je postao poznat 1950. godine nakon što je javno izneo optužbu da se 205 komunista infiltriralo u američki Stejt Dipartment. Nakon što je 1952. godine stekao predsedavajuće mesto u stalnom senatskom potkomitetu za istrage istražio je razna vladina odeljenja i ispitao veliki broj svedoka za koje se sumnjalo da sarađuju sa komunistima. Za svoje pristalice, Makarti je bio posvećeni rodoljub i zaštitnik pravog amerikanizma; za protivnike, bio je neodgovorni lovac na veštice koji je podrivao nacionalne tradicije ljudskih sloboda.


U farsičnoj komediji braće Koen „Ave, Cezare”, a pre svega u biopiku „Trambo” Džeja Rouča prenosi se slika Holivuda s kraja 40-ih i tokom 50-ih i reperkusije koje je „lov na veštice“ imao na filmsku industriju. I dok je u „Ave, Cezare” akcenat stavljen na pozadinu snimanja filmova u okviru velikih filmskih studija u to vreme, a da je uticaj makartizma samo jedan segment priče, u „Trambu” se radnja vrti oko grupe filmskih radnika stavljenih na crnu listu od strane tzv. Komiteta za antiameričke aktivnosti. Međutim, preko Doltona Tramba, poznatog holivudskog scenariste, i njegove borbe da nastavi sa pisanjem scenarija i nakon što mu je rad na filmu zabranjen, razotkrivaju se mehanizmi funkcionisanja filmskih studija, od onih najvećih do onih opskurnih sa jeftinom B produkcijom.

Istinita priča o Doltonu Trambu, talentovanom holivudskom scenaristi, članu komunističke partije i jednom od deset filmadžija sa crne liste koji su završili u zatvoru, prati njegov život od objave crne liste 1947. godine do zvaničnog priznanja njegovog scenarističkog rada 1970. godine kada je dobio nagradu za životno delo od Udruženja scenarista Amerike. Trambo, koji je prihvatio borbu sa sistemom tvrdoglavo se držeći svojih principa i nijednog trenutka ne poričući da je komunista u smislu borbe za prava radnika u filmskoj industriji, a pritom poričući bilo kakvo antiameričko delovanje u korist Sovjetskog Saveza, u ovaj okršaj ušao je kao bogat čovek, dok je iz njega izašao finansijski osiromašen ali kao moralni pobednik. Naime, tokom ovog perioda nastavio je sa radom inkognito, prodajući svoj rad scenaristima koji nisu pod zabranom za deo zarade od prodaje scenarija studijima ili pišući pod pseudonimom. Na ovaj način je praktično dobio i dva Oskara, iako su oni formalno otišli u tuđe ruke. Njegova pobeda nad sistemom došla je sa filmom Spartak kada je uz pomoć Kirka Daglasa uspeo da se izbori za svoj potpis kao scenariste na špici filma, a kasnije i sa već pomenutom nagradom za životno delo od udruženja scenarista. U filmu je upečatljivo prikazana paranoja koja je vladala u javnosti tokom hladnog rata, oličena kroz likove samozvanih patriota, antikomunista glumca Džona Vejna, kolumnistkinje Hede Hoper, filmskih producenata, ali i kroz dokumentarne snimke najvažnijih događaja tokom perioda makartizma.

Nostalgično prizivanje Holivuda '50-ih u „Ave, Cezare” Koeni su ostvarili kroz parodiranje zakulisnih dešavanja u procesu snimanja jednog mjuzikla, istorijskog filma i melodrame, žanrova koji su dostigli vrhunac popularnosti u to doba. Segment u „razbijenoj“ strukturi filma, koji korespondira sa dešavanjima u biopiku „Trambo“, govori o otmici zvezde biblijskog spektakla od strane komunističkih aktivista među filmadžijama sa ciljem da ucene studio za veću sumu novca, kako bi na taj način finansijski pomogli Sovjete. Dakle, ovde se izvrće istina i ponovo se optužuju ljudi koji su nepravedno optuženi za kolaboraciju sa Sovjetima, iako su od kraja 50-ih postepeno skidani sa crne liste i rehabilitovani. Mada film braće Koen nije mnogo više od obične farse, ipak uspeva da baci ljagu na mukotrpnu borbu Tramba i njemu sličnih (a bilo ih je na hiljade) da dokažu svoju nevinost i izbore se za osnovna građanska prava i slobode koje im inače garantuje Ustav.


Umetnički kvaliteti ova dva filma se razlikuju koliko i istinitost predstave antiameričkog delovanja u njima. Dok „Trambo” uspeva da zadovolji osnovne postulate biografskog filma, koji se pre svega zasnivaju na baratanju činjenicama kroz rekonstrukciju istorijskih ličnosti i situacija, „Ave, Cezare” kao komedija ne uspeva da bude duhovit, što mu se za razliku od netačne istorijske rekonstrukcije, ne može oprostiti. „Trambo” odlikuje odlična gluma, solidan scenario i korektna režija. Mana bi možda mogla da budu određena scenaristička rešenje koja u globalu pomalo idealizuju lik Tramba i jasno odvajaju pozitivne likove od negativnih bez mnogo suptilnosti u njihovoj karakterizaciji. Najdelikatniji lik je, čini se, glumac Edvard Robinson, koji u početku zdušno pomaže svojim sadruzima sa crne liste, a zatim na suđenju iznosi lažne optužbe protiv njih, što je bilo dovoljno da ih otera u zatvor. Upečatljiva je scena u kojoj se Robinson suočava sa Trambom koji je odslužio zatvorsku kaznu, kada pokušava da opravda svoj potez. Kaže (da parafraziram), da nisam to uradio ostao bih bez posla. Ja kao glumac ne mogu da se dovijam kao ti na poslu scenariste. Za razliku od tebe koji možeš da radiš pod tuđim imenom, ja kao glumac ne mogu da sakrijem svoj lik i da inkognito obavljam svoj posao.



Činjenica da su prva filmska i pozorišna dela o životu Doltona Tramba nastala tek dvehiljaditih (jedna pozorišna predstava, dokumentarac, a evo tek sad i igrani film), govori o opstajanju hladnoratovske paranoje dugo posle pada gvozdene zavese, odnosno zvaničnog završetka hladnog rata. Do tada su filmski fanovi mogli da se zabavljaju otkrivajući originalne Trambove scenarije i tražeći u njima subverzivne levičarske ideje. Sa dokumentarcem „Trambo” iz 2007, a posebno igranim filmom sa istim naslovom, makartizam se svodi na pravu meru i prikazuje kao nastavak nacističkih progona tokom II svetskog rata. Štaviše, mnogi od ovih diskriminisanih ljudi u Holivudu stigli su iz Evrope bežeći pred nacistima upravo zbog svojih levičarskih nazora.


уторак, 8. март 2016.

EVOLUTION (2015)


***
3-

            U okviru proslave tzv. „Dana žena“, evo mog osvrta na meni najočekivaniji ženski (a i uopšte) film u poslednjih 15-ak meseci – tek drugi po redu dugometražni, by Lusila Hadžihalilović, francuske bosanke i saučesnice Gaspara Noea, overen na FEST-u (i za sada nedostupan izvan festivala). 
I odmah da kažem, iako je film podbacio poprilično ispod mojih očekivanja (nadao sam se da će ovo zaraditi nešto kao 4- ako ne i čistu 4!), čak i takav još uvek je znatno bolji od Noeovog poslednjeg (LOVE, koji nisam ni mogao da gledam) i blago bolji od njegovog pretposlednjeg (ENTER THE VOID). I dok sve više sumnjam u verovatnoću da će Noe više isporučiti nešto zaista vredno kao prva mu dva filma, od Lusile i dalje imam snažna očekivanja.
            Problem, kako ga ja vidim, jeste u sledećem: Noe je infantilna ličnost koja bi da se bavi problemima odraslih, dok je Lusila, reklo bi se, nešto zrelija osoba koja se bavi, za sada, pretežno decom. Izgleda da je Lusili lakše, jer ona se bavi ljudskim bićima predadolescentskog uzrasta, dakle pre nego što ih pubertet pretvori u sex-crazed imbeciles, dok se Noe posvetio apsolutno nesnosno kretenskim „odraslim“ likovima sa psihologijom nezrelog deteta (namerno dvosmislena fraza, jer i Noe i njegovi „likovi“ dele tu psihologiju: to su sebični antipatični plitkoumci opsednuti sexom, drogom i rokenrolom koji izvan te opsesije nemaju ni karaktere ni zanimljive osobine koje bi ih izdizale iznad krda uspaljenih rozeguzih pavijana).
            Lusilin prethodni film, NEVINOST (Innocence, 2004), bavio se obredom prelaska iz stanja deteta (tamo: ženskog) u stanje čoveka (tj. žene) u nekakvoj izolovanoj, čudnoj instituciji okruženoj prirodom (tamo: šumom), a sada EVOLUCIJA čini nešto slično sa muškom decom na obali okeana. Valja naglasiti da su njeni filmovi jasno odvojeni od realizma: ne dešavaju se u „našem“ svakodnevnom svetu već u mikrokosmosima u kojima vladaju logika sna ili dečje vizije. 
Potonja je nužno iskrivljena, jer joj nedostaju značajna znanja o tome kako svet, ljudi i sopstvo funkcionišu. Sad, nije baš da odrasli znaju znatno više o tim pitanjima, ali uspevaju da sebi ispričaju neke opšteprihvaćene fore i fazone, koji su manje istina a više zajednički dogovor, i da onda funkcionišu u okvirima svetova manje-više dogovorene stvarnosti u kojima se prave da znaju šta i kako i zašto.
            Ako svetom odraslih vlada ono što je Frojd nazivao „prihvatanje načela stvarnosti“, svetom njenih filmova, tj. njene dece, vladaju slutnje, privatne mitologije, snovi ne uvek jasno razlučeni od budnosti, strahovi utemeljeni i strahovi bez korena, neznanje nadopunjeno projekcijom ili pogrešnim tumačenjem... To su svetovi znatno iracionalniji od sveta odraslih, bar u smislu percepcije koja leluja od magličaste idile do zamućenog ružnog sna – svetovi istovremeno lepi i košmarni.
            I sve je to lepo i krasno: u ambijentu jednog vulkanskog ostrva (španski Lanzarot, misteriozno fascinantan Francuzima; eno, i Uelbek mu posvetio jedno romanče) dečaci od circa 10 godina plivaju i rone, igraju se svojih sitnih rituala „sahranjivanja“ mrtvih životinja (ovde: kraba), čikaju se svojim uobičajenim „Kukavice! Ne smeš!“ (boys will be boys!), crtaju svoje majke, ćute i zamišljeno gledaju u daljinu...
Za to vreme te dečake majke koje nisu majke (?) hrane ogavnim smešama po kojima kao da mile gliste (ne kažu baš „Jedi, to je zdravo! Da porasteš!“ ali simbolika je, bar tu, jasna: ko od nas nije morao da jede neke ogavnosti koje su navodno pune vitamina u ovom svetu u kojem je najzdravija hrana najodvratnija, a najslađa je – najotrovnija?!) i vode ih na kliniku otrcanu i oljuštenu kao da predstavlja ispostavu srpskog zdravstva neokrečenu i nesnabdevenu novim materijalima još od 1976. godine, i onda tamo nad njima vrše čudne operacije...
            Kažem, lepo je to, na više nivoa: fotografija Manuela Dakosa je, kao i uvek, fascinatna (već smo svršavali na njegove slike iz filmova AMER, The Strange Color of Your Body's Tears i Alléluia), ambijent je već po sebi slikovit, a prirodnim lepotama pridružen je ruin-gothic tog instituta te implikacije body-horrora a možda i nekakve lavkraftovštine, naročito kad vidimo da majke (?) imaju oktopodske sisaljke na leđima…
            Kuda to idu te ženturače usred noći, sa fenjerima? Šta to rade na obali mora, kad se skroz gole valjaju jedne uz druge i trljaju uz sebe neke male ljigave stvari? Jesu li one uopšte njihove majke ili… plodovi nekih ranijih eksperimenata (čijih?)… Gde su devojčice? A odrasli muškarci? I najvažnije – koja je poenta operacija koje nad dečacima izvode? (Neću da spojlujem, ali radi se o vrlo drastičnim i fanastičnim stvarima.)
            Moj problem sa EVOLUCIJOM nije to što na ova pitanja nema odgovora. Ne tražim da mi se nešto nacrta, ili da se na kraju mistične balade sve razotkrije kao relativno obična i čak banalna istina, kao u UNDER THE SKIN (na koji ovaj film donekle podseća po svom slow-burn arty košmaru na granici SF-horora). Ne bih ni voleo da na kraju otkrijem kako su ove “žene” zapravo vanzemaljke koje eksperimentišu na “children of men”. 
Pa čak ni da su to zapravo žene-amfibije Lavkraftovih “Dubokih” iz Insmuta koje su rešile da operativnim putem (a ne sexom) proizvedu nove mutante… Takvo što bi donekle i srozalo postignutu atmosferu, ugođaj, misteriju. Mada, ko zna, uz malo veštine moglo bi se nakalemiti na ovu praznjikavu atmosferu i dati joj makar kakvu supstancu?
            ALI, ono što mi svakako smeta jeste odsustvo čak i unutarnje konzistentnosti, odnosno preterana eliptičnost u spoju sa preteranom konkretnošću i prividom smisla; tj. što je sve ispripovedano KAO da ima neku priču, neki zaplet, samo je rediteljka namerno izbacila te strane iz scenarija na kojima se nešto dešava, i ostavila samo spore, mehaničke radnje između kojih nedostaje vezivno tkivo koje bi ih od nečega ka nečemu usmerilo i koliko-toliko osmislilo. Drugim rečima, kao da je neko iz filma isekao neke bitne scene (zato i traje jedva 80 minuta!) u usiljenom pokušaju da bude tajanstven: ono, kao: “Znam, al’ neću da vam kažem! Sami popunite praznine! Upotrebite maštu!” 
Nije ni to loš moto, ponekad, kad ti autor dâ dovoljno materijala da se igraš i sam slažeš slagalice. Kao što to, recimo, čini POSSESSION od Zulavskog: ni tamo nemamo sve “nacrtano”, i tamo je mnogo toga otvoreno za različita tuzmačenja, i tamo se sve zbiva u nekom pomerenom, subjektivno obojenom svetu itd. A opet, čak i ako zbunjeni dočekate poslednju WTF scenu, ipak imate osećaj da ste odgledali nekakvu zaokruženu priču; možda ne znate šta SVE to znači (u svakom svom detalju), ali imate jasan osećaj da vam je NEŠTO (po)kazano, i da to, takvo, ima zaokruženost, celinu. Problem sa EVOLUCIJOM, barem meni, bio je taj što nisam dobio dovoljno putokaza niti komadića slagalice da sročim iole koherentnu priču, pa čak ni ugođaj.
Odnosno, ugođaj postoji, tu je, ali šta s njim? Zašto je tako obojen? Šta se time hoće reći? Koja je poenta te jezive anticipacije, te košmarnosti, morbidnosti? Čega je sve to objektivni korelat? Ah, da – odrastanja! Ne rekoh li to gore? Da, jesam, ali – zašto je ono prikazano baš u ovim slikama? Okean je materinski element, dakle simbol nečeg prijatnog, simbol života. Dečaci u njemu plivaju i rone skladno, vidi se da su deo toga, nemaju zazor, strah, iako ih njihove majke upozoravaju i čak im brane da idu tamo i plivaju. Zašto? Zašto majke (?) rade to što rade (da ne spojlujem…)? Koja bi SIMBOLIČKA poenta toga mogla biti? Šta bi to trebalo da predstavlja?
Čak i ako se “samo” hteo hororizovati “obred prelaska” u svet odraslih, izmiče mi zašto baš u ovim slikama, u ovim simbolima, zašto sa majkama-umoriteljkama, zašto sa tim WTFanta-trudnoćama… i šta bi finalni prizor, u tom kontextu, trebalo da predstavlja? Krunu košmara, ili izbavljenje iz njega? Bolji svet, ili pakao? Lusila nam i ne nagoveštava KO to, od čega, i ka čemu “evoluira”; da li je njen film o filogenetskoj ili ontogenetskoj “evoluciji” (tj. o odrastanju pojedinca ili vrste). Bilo kako bilo, u oba slučaja, simboli deluju više nabacani nego smisleno organizovani.
Uz sve to, iako pun lepih slika, film je naprosto prespor, deluje na silu rastegnut i usiljeno je “pregnantan” tišinom, eventualno šumom mora, u retkim slučajevima vrlo neupadljivim muzičkim skorom (sa izuzetkom u jednoj apsolutno genijalnoj temi koju jedva čekam da nađem, kad saundtrek postane dostupan). Takav postupak je prikladniji filmu od 40 negoli ovom, od 80 minuta; gledalačko strpljenje prečesto je dovedeno do ivice a da mu nije pruženo dovoljno materijala za “preživanje”. Ja sam veliki ljubitelj slow-burn pristupa (hell, pa čitali ste ZAVODNIKA?!), ali EVOLUCIJA je suviše slow i fali joj varnica da se tu uopšte kresne bilo kakav burn!
Ovo je kao da vam neko u prekookeanskom letu (od bar desetak sati puta) servira jedan od onih tanjirića koji su prelepo dizajnirani i ukrašeni više za slikanje nego za jedenje, jer zapravo, iza sve te salatice i travki i peršuna ima samo nekoliko zrnaca graška i tanak listić mesa. Nedovoljno za pod zub, naročito za toliki put.
Ili, što bi rekli u mom kraju, “na vr’ brdo za kašiku pilav”.

Jeste, lep je taj Lusilin pilav, ta jedna kašika, prijatna je; ali premalo, nakon što sam se puf-pant-puf-pant uspentrao na brdo njenog filma. “Šta, to je sve?” došlo mi da kažem na kraju. “Jaka mi evolucija!”

недеља, 6. март 2016.

A DARKE PHANTASTIQUE (Prikaz knjige)



U okviru akcije prevoda na srpski mojih prikaza novih horor knjiga objavljivanih u magazinu RUE MORGUE, evo osvrta na jednu antologiju koja bi vas mogla ponečim privući – namamiti – obmanuti – a možda ponečim i očarati?
Priređivač knjige je Jason V. Brock, (pre)ambiciozni mladi čovek osrednjeg talenta za pisanje i baš nikakvog za dizajn i PR, inače blizak prijatelj poznatog (mada, kontroverznog) urednika, S. T. Džošija, i veoma uticajnog Vilijama F. Nolana (koji ga gura gde god može...).
Brok je ovu knjižurinu, koja se prodaje za sumanutih 60 $ u mekom povezu, ovako najavljivao:

First there was DANGEROUS VISIONS... Then DARK FORCES... Now there is A DARKE PHANTASTIQUE...

At over 700 pages, A DARKE PHANTASTIQUE: ENCOUNTERS WITH THE UNCANNY AND OTHER MAGICAL THINGS... is truly breaking some new ground with its take on the literature of the fantastic.



A DARKE PHANTASTIQUE: 
Encounters with the Uncanny and Other Magical Things
edited by Jason V. Brock
-Cycatrix Press

Evo nama jedne cigle od antologije koja sadrži horror, SF, fantasy i magični realizam: uglavnom su tu kratke priče, ali ima i pesama, i čak jedan TV-scenario. Sav sadržaj se premijerno iznosi javnosti, uključujući tu i kratki predgovor pokojnog Reja Bredberija, napisan još 1950-ih ali nikad objavljen.
            Solidan izbor može se pronaći ovde, i njega bi činile sledeće priče: "The Last Witch" by William F. Nolan, vickasta crnohumorna priča, "The Claim" by Erinn L. Kemper, psiho-natprirodna priča smeštena na Aljasku u vreme Zlatne groznice, "Lovecraft's Pillow" by Don Webb, o modernom spisatelju što komično posta staromodni gospo'n zaspavši na the jastuku na kom Lavkraft ispusti svoju plemenitu dušu, "Dust Made of Words" by Cody Goodfellow koja opisuje gadne posledice toga šta biva kad knjige doslovno ožive, "The Case of the Four-Acre Haunt" by Joe R. Lansdale, vrhunski master-class iz žanrovskog pripovedanja, na temu uklete kuće, "Creaking Earth" by Richard Gavin i "Down the Hatch" by Jonathan Thomas o groznim stvarima koje pužu ispod naših stopala, "Kudzu" by Lucy A. Snyder, potresna priča o porodičnom (seksualnom) nasilju koje stvara korozivni otrov nezalečenog bola, i "In the Wardrobe" by Nickolas Furr, fina staromodna pričica o ormaru koji opseda goblin. U ovaj izbor ušao bi i "Genius", nesnimljeni scenario za TV seriju Outer Limits, koji je napisao Greg Bear, o stvorenjima iz paralelne dimenzije i o autističnom dečaku koji bi mogao da im otvori prolaz u naš svet.
            Međutim, ovaj odabir zagušen je gomilom od još 40 priča i pesama uglavnom srednjačkog kvaliteta, pa i gore od toga: neke su zaboravljive, neke bleskaste, neke nedokuvane, s dobrim namerama ali nedomišljene, dok su pojedine prilično propovedničke i prezaslađene.
            To znači da ovaj monstrum od knjige u svojih preko 700 strana sadrži otprilike 1/3 pristojnog, čitljivog materijala, i oko 2/3 vrlo upitne proze. Kao takva, ova knjiga teško će postići ono što se u ambicioznom uvodu najavljuje: "break new ground with its take on the literature of the fantastic" – osim ako vam ne isklizne iz šake, padne na tlo i probije ga svojom težinom.
            Prema tome, dobro se čuvajte. I da ne počinjem sad o polu-amaterskom dizajnu knjige, naročito u unutrašnjosti, gde se raznovrsni fontovi bore sa ilustracijama iz javnog domena, fotošopovanim fotografijama i nekolicinom originalnih ilustracija, pri čemu su potonje samo u de luxe izdanju...

*

Inače, zabavno je videti kako je izdavač (i priređivač) izvukao iz konteksta i preobličio moj prikaz iz Rue Morgue-a tako da zvuči kao da je pozitivan.
Moju prvu rečenicu urednica je za objavljivanje malko izmenila, tako da objavljena verzija glasi: "If you've been waiting for a brick-sized anthology of fresh horror, SF, fantasy, and magical realism, you're in luck.” Takođe, nije najbolje shvatila da se moja pozitivnost odnosi samo na “selection” (izbor) priča, koje poimence navodim, a ne na celu zbirku (collection), pa tako prva naredna rečenica u objavljenoj verziji glasi “This solid collection includes…”. To je ovaj Brok jedva dočekao, pa sad na njegovom sajtu stoji blurb:

"If you've been waiting for a brick-sized anthology of fresh horror, SF, fantasy, and magical realism, you're in luck. [A] solid collection..."
--Rue Morgue Magazine

Ipak, pogledajte šta Ghoul STVARNO misli o ovoj knjižurini. Evo kompletnog sadržaja, sa mojim ocenama (od 1 do 10) uz svaku priču:



"The Beginnings of Imagination" by Ray Bradbury (Foreword) (5)
"An Abiding Darkness, A Phantastique Light" by Jason V Brock (Introduction) (3-)
+++++

*SECTION ONE: Magical Realities*

"Michael the Monster" by Paul Kane (2)
"A Darke Phantastique" by Jason V Brock (1)
"Charles Out of La-La Land" by Bruce Taylor (2)
"The Wisest Stone and the Zoo" by Nathaniel Lee 
"Out of the Blue, and Into the Black" by Sunni K Brock (2-)
"Lizard Man Dispatches" by Ray Garton (4+)
"Real Live Lobsters" by D. T. Kastn (3)
"Bittersweet Bedlam" by Samuel Marzioli (6)
"The Last Witch" by William F. Nolan (6)
+++++

*SECTION TWO: Lost Innocence*

"The Claim" by Erinn L. Kemper (7)
"Lovecraft's Pillow" by Don Webb (6)
"Forgetting" by Misty Dahl (flash) (1+)
"Birth of an Apocalypse" by Lawrence Van Hoof (4+)
"Descartar" by S. J. Chambers (4+)
"Apples and Peaches" by Gio Clairval (4+)
"La Joie de Vivre, or Picasso and the Satyr" by Ralph Sevush (3-)
"Immigrant" by Andrew S. Fuller (6)
"Timbrel and Pipe" by Melanie Tem (užas)
+++++

*SECTION THREE: Forbidden Knowledge*

"Old Enough to Drink" by Lois H. Gresh (5)
"Homo Suicidus" by JG Faherty
"'In Your Dark': Differing Strategies in Subhuman Integration Through 'Monster Academies' [S. Armand & J. Miller, Unpublished Manuscript]" by Jason Maurer (5)
"Transformations at the Inn of the Golden Pheasant" by Gene O'Neill (5+)
"Lords of Chaos" by Wade German (poem)
"The Squatters" by Nicole Cushing (4+)
"Tardigrade" by Mike Allen (4)
"The Bat" by Jan Vander Laenen (4)
"Dust Made of Words" by Cody Goodfellow (7-)
"Genius" by Greg Bear (screenplay) (7)
+++++

*SECTION FOUR: Hidden Truths*

"Breakfast in Tasmania" by Dennis Etchison (4)
"Darkness" by Nancy Kilpatrick (4)
"Water over Stone" by W. H. Pugmire (sonnet)
"Redaction" by Gary A. Braunbeck (3-)
"Paper and Pencil, Skin and Ink" by Chris Marrs
"Buddha Circus" by Derek Künsken
"The Weight Lost" by Steve Rasnic Tem (3)
"The Case of the Four-Acre Haunt" by Joe R. Lansdale (7)
"Creaking Earth" by Richard Gavin (6)
"'You’ll Reach There in Time'" by S. T. Joshi (4)
+++++


*SECTION FIVE: Uncanny Encounters*

"Three Fables: 1) In the Hood, 2) Krustallos, 3) The Fiction Lover" by E.E. King
"Down the Hatch" by Jonathan Thomas (7)
‘Selected Poems’ by Marge Simon (poems)
"Outsiders" by J. C. Koch (2-)
"Promise to Nessie" by Jerry Airth (2)
"Him" by Ian Futter (poem)
"Kudzu" by Lucy A. Snyder (7)
"I Keep the Dark That is Your Pain" by Wendy Rathbone (2)
"In the Wardrobe" by Nickolas Furr (7-)
"The Fine Art of Courage" by Weston Ochse (6-)
"Phoenix on the Orange River" by Tom Conoboy

* * *




четвртак, 3. март 2016.

KREDIBILITET KAO TEMELJ KULTA - Intervju


            Pre nekoliko godina na blogu sam pisao o vrlo solidnoj zbirci horor priča koje je napisao Goran Segedinac, pod naslovom IZNUTRA. U međuvremenu su se novije priče ovog autora mogle naći u nekoliko antologija (Skrobonjinih, a i šire); neke, uz malo truda, možete naći i onlajn, u e-zbirci NEŠTO DIŠE U MOJOJ TORTI i njenim nastavcima.
            Goran Segedinac je nedavno pokrenuo blog Crowdsource.rs koji se bavi analizom dobre prakse, ali i aktuelnih trendova zahvaljujući kojima internet postaje svakodnevni deo naše svakodnevnice. Danas kada, kako on kaže, 49% populacije u Srbiji internetu pristupa svakodnevno (92% mlađih od 25 godina), pitanje implementacije internet kanala u svakodnevnici nije više  stvar debate već potrebe. 
Termin crowdsourcing relativno je nov, ali u svojoj osnovi predstavlja prirodan nastavak donekle zastarelog termina outsourcinga. Umesto da za rešavanje problema poveravamo jednom eksternom partneru, mi se obraćamo masama, hobistima, kreativnim pojedincima koji su više nego spremni da nam ponude rešenja.
S obzirom da je diplomirao komparativnu književnost, masterirao na FTN-u na temi "Upotreba interneta kao način participacije građana u procesima urbanog planiranja", a u skorijoj budućnosti planira i da specijalizira i doktorira na sličnu temu, Segedinac na blogu obrađuje i teme koje imaju dodira sa književnošću, crowdfundingom i sl.
Zbog svega ovoga učinilo mu se smislenim da sa mnom obavi intervju u kojem će naglasak biti na mojim internet aktivnostima, a pre svega na ovom blogu koji upravo čitate, i raznim iskustvima i akcijama koje sam imao preko njega, uključujući tu i neku vrstu crowdfundinga I izdanja mog romana ZAVODNIK.
Intervju je kod njega objavljen pre desetak dana, a sada ga prenosim i ovde, gde će ga videti još više ljudi. Ako vas je zainteresovalo to čime se bavi Crowdsource – svakako bacite pogled tamo. A evo o čemu smo nas dvojica popričali zahvaljujući kibersvetu:



KREDIBILITET KAO TEMELJ KULTA


1. Gde prestaje Ghoul a počinje Dejan Ognjanović? I obrnuto? Da li je teško igrati simultano na dva fronta (onlajn, oflajn), ili se oni prirodno prožimaju?

Teško je to proceniti. Tim pre što nijedan entitet nije monolitan niti u granit uklesan: obojica su se menjali, i menjaju se toliko da je najveća greška ijednog od njih posmatrati kao nešto postojano. Istina, osobe sklone predrasudama zacrtale su sebi da je „Ghoul“ nekakav internetski pljuvač i svađalica koja ide okolo i vređa ljude (odnosno, budale) iako to, donekle, važi samo za jedan forum na kojem sam najaktivniji, dok bi „Dejan Ognjanović“ trebalo da je nešto respektabilniji član zajednice koji je po svojim delima poznat i izvan kibersveta (knjige, članci, eseji, promocije, predavanja, festivali, intervjui, uređivanje, prevođenje, itd). Ipak, „Ghoul“ nije nikakav veštački konstrukt već samo jedan svedeniji, ograničeniji, selektivni alter-ego – neka vrsta podskupa one veće celine, donekle uobličena svojevoljno a odnekle modelirana okruženjem (uključujući tu i budale na koje nailazim na forumima)... „Ghoul“ se 100% vodi principom „Tell it like it is“, dok se „Dejan Ognjanović“ ponekad od toga i suzdrži, iz različitih razloga, daleko složenijih od kukavičluka. Prosto, ima prilika i konteksta kada govoriti istinu po svaku cenu nije ni mudro ni celishodno.


2. Koliko si vremena uložio u blog i šta on predstavlja za tebe danas?

Uložio sam više vremena nego što mi se sviđa. Ali, s tom ogradom da se uglavnom radi o „sekundarnom“ vremenu, odnosno vremenu posle vremena namenjenom važnijim kreativnim stvarima. Drugim rečima, blogom se bavim u slobodnom vremenu koje mi pretekne nakon čitanja, pisanja, prevođenja, korespondencije, researcha i drugih aktivnosti, pa stoga uglavnom ne stoje komentari nekih koji govore: „Eh, da si to vreme posvećeno blogu posvetio pisanju (još) knjiga...“ Ali ne – to vreme je vreme koje sam mogao provoditi samo u nekoj vrsti odmora, a ne kreacije, jer sam tada već bio iscrpljen njome. Dakle, mogao sam da pogledam još više filmova i serija, ili pročitam više (laganijih, manje zahtevnih) članaka, intervjua i drugih tekstova – ali, eto, meni je bilo draže da stvorim nešto što će značiti još nekom osim mene. Mada, ima trenutaka kada se osvrnem iza sebe nakon pisanja nekog teksta za blog kada kažem: „Dođavola, već sat i po ovo pišem; šta ja imam od ovoga? Za to vreme mogao sam da pogledam jedan od gomile filmova koji me čekaju...“
Ipak, blog mi je važan iz više razloga: pre svega, važno je imati „prisustvo“ na netu, i to aktivno, a ne neki mrtvi sajt sa 5-6 stranica na njemu (biografija, bibliografija, kupite moje knjige...). To je za mene interaktivni panel gde se stalno nešto najavljuje, obznanjuje, kritikuje, i gde kroz komentare i čitaoci stalno doprinose. Možda blog ne zvuči tako fensi kao sajt, i ne izgleda ne znam kako u vizuelnom smislu, ali u pogledu sadržine i opcija koje nudi, on je superioran bilo kom sajtu koji sam video...



3. Koliko je tvoja onlajn manifestacija uspela da se prenese u oflajn sredinu? Da li je stvorila šanse, probleme, izazove...?

To su povezane stvari i besmisleno ih je oštro razdvajati – ponekad me to podseća na ono staro hrišćansko (nasilno) odvajanje tela i duha. Kao, „manje kibersveta, posveti se skroz tzv. stvarnom životu“. To je koješta, bar u mom slučaju. Odnosno, ta preporuka ima smisla za one koji internet koriste da bi blejali u smešne (ili porno) slike i video klipove, bistrili „politiku“ i ćaskali sa dokonima ni o čemu. Meni je kibersvet doneo neke od najvažnijih kontakata i poslova u životu: na forumu „Znaka sagite“ upoznao sam neke od najdražih prijatelja, a bilo je vala i ljubavi (naravno, forum je bio početak, a posle se to prenelo u „stvarni svet“, u 3-D, naživo); mnogi dragi i zanimljivi ljudi kontaktirali su me videvši moj blog; a da nisam prisutan na Fejsbuku nikad ne bih došao u dodir sa nekim svetskim veličinama i akterima, kao što je npr. glavni selektor „Fantasia“ festivala u Montrealu, koji me je –nakon naše FB komunikacije- pozvao da na tom festivalu 2010. predstavim ceo jedan program srpskih žanrovskih filmova („Subversive Serbia“). A opet, da nisam otišao u Montreal, ne bih upoznao glavnog urednika magazina Rue Morgue, koji je čuvši me tamo, uživo, dok sam govorio o našim filmovima, odlučio da me angažuje da pišem za taj magazin, što činim, evo, sve do danas. Primera ima još, ali ovi su neki od najvažnijih.
Bilo je, naravno, i onog drugog – pretnji, kleveta, napada ove i one vrste, ali srećom, za sada su oni ostali u kibersvetu i nisu se preneli u 3-D.


4. Pođimo od pretpostavke da je rukopis kvalitetan i da zaslužuje objavljivanje. Kako vidiš današnji izdavački proces u Srbiji? Ima li tu sreće za bilo koga?

Kvalitet nema mnogo (direktne) veze sa objavljivanjem. Ne samo zbog predvidive prepreke u vidu izdavača koji je slep za njegove kvalitete, nego zbog opšteg ambijenta (besparica, sirotinja na svim nivoima, uključujući i duhovnu, na najvišim mestima, kod onih koji odlučuju o izdavaštvu i budžetima za kulturu i knjige) u kojem čak i onaj retki izdavač koji ume da vidi kvalitet – opet ne može/ne sme da nešto objavi jer će mu to biti komercijalni suicid. Ali, tako je to kad se i u kulturi sve svede na tzv. „tržišne principe“ i kad je praktično ukinuta dotacija države za projekte koji nisu komercijalni.
Ne verujem u sreću: verujem u kvalitet, rad i upornost; odnosno, ukoliko je kvalitet polazna osnova, onda rad i upornost moraju dati rezultat; ako nema kvaliteta, onda džaba sav trud, marketing, prostitucija, prodaja duše Đavolu... Kako to ostvariti, u goreopisanoj (ne)kulturnoj klimi? Jednostavno, i mnogima nedostižno: totalna posvećenost. Ako vam je pisanje samo hobi, onda zaboravite.



5. Objavu tvog novog romana "Zavodnik", pratila je kampanja u kojoj je internet bio glavni komunikacioni kanal. Bez velikih problema sakupio si dovoljno sredstava za štampu prvog izdanja. Na neki način, realizovao si crowdfunding kampanju u privatnoj režiji. Šta je bilo ključno za uspeh?

            Ključno je, mislim, bilo moje ime, stečeno minulim radom. Zavodnik je bila moja sedma knjiga. Prethodnih šest je primetilo i volelo toliko ljudi da su u ovom slučaju imali dovoljno poverenja da se pretplate, odnosno kupe i na neviđeno. Naravno, mnogi su me znali više preko bloga nego preko mojih knjiga: na desetine njih je kupilo moj prvi roman, Naživo, tek zajedno sa Zavodnikom. Ali ubeđen sam da rezultati te moje „kampanje“ ne bi bili ni blizu tako stelarni da mi je to bila tek prva ili možda druga knjiga. Ovo naglašavam samo zato da ne bi svaki mladi početnik na osnovu mog primera mislio da može tek tako, preko noći, pokrenuti blog radi reklamiranja svog prvenca, i na taj način prodati 500 primeraka u Srbiji. To se neće desiti.
            Svoju publiku treba odgajati. Ja sam to uradio svojim prethodnim knjigama, a dodatno i blogom, i drugim aktivnostima, kako na netu tako i uživo.


6. Ubrzo se javio i izdavač, tako da je Zavodnik svoje drugo izdanje doživeo pod plaštom novosadskog "Orfelina". Da li to znači da su potencijalni izdavači postali zainteresovani tek kad se proširio glas o rasprodatom prvom izdanju? Da li je uži izbor za NIN-ovu nagradu doprineo tome?

            Rasprodato prvo izdanje je svakako ozbiljan pokazatelj, naročito ako se ima u vidu da je ceo tiraž prodat bez ikakvog učešća knjižara – znači, Zavodnik nije imao nikakvu distribuciju u knjižarama (zbog kretenskih propisa ove kretenske države koja je, praktično, ubila samizdat), i sve je to otišlo preko bloga, fejsa, nekoliko foruma – i preko promocija održanih u nekih 10-15 gradova širom Srbije.
            Ipak, u ovom slučaju, Zavodnik je kod Orfelina više posledica uticaja moje studije Poetika horora na izdavača da se zainteresuje za ovaj žanr, ali i za moj rad, uključujući i moju prozu. Ulazak u širi izbor za NIN-ovu nagradu došao je kasnije, kada je inicijalni interes već bio ispoljen.



7. Razmišljaš li o elektronskom objavljivanju tvojih romana?

Mnogi mi to preporučuju, ali – ne. Znam kako to funkcioniše u Srbiji, a i u svetu: istog časa bi se to raširilo putem piraterije.
Šta ga znam, možda sam ja pomalo i staromodan – preferiram knjigu na papiru. I preferiram čitaoca koji se malo potrudio oko mene, a ne onog koji je do mog dela došao posle dva klika. Ko traži, naći će, ko želi sve servirano na tacni, eno mu Laguninih izloga, pa nek bira...


8. S obzirom da je (delimična) anonimnost česta pojava na internetu, svedoci smo pojave brojnih blogova, foruma i sličnih platformi na kojima pojedinci iznose svoje sudove i stavove na različite teme. Koliko je važno da formalno obrazovanje ili profesionalno iskustvo stoje iza takvog oblika aktivnosti? Možemo li kao neupućeni čitalac biti dovedeni u zabludu, ili se na internetu žito lako čisti od kukolja? Kao primer, slobodno uzmi tebi blisku temu - horor.

Ključna reč je – kredibilitet. Ona može da bude zasnovana na formalnom obrazovanju, i poželjno je da tako i bude, ali i ne mora. U principu, bitno je da je nečiji sud relevantan, dakle da potiče od nekoga ko zna o čemu govori, ko ima iskustvo i znanje iz te oblasti, i ko ih je demonstrirao i izvan kibersveta. A pored samog znanja, važan je i moralni aspekt – koliko se nekome može verovati? Naime, ima i nekih nesumnjivih znalaca čije su kritike, ponekad, sumnjive zbog toga što su umreženi na određeni način da motivacija za pozitivnu ili negativnu kritiku može biti u nekim krajnje subjektivnim, a široj publici nevidljivim, momentima.
Da, net je prepun „mudraca“ i „znalaca“ za čije se ime nigde ne zna, neki su doslovno „znani“ samo kao nikovi (ili nitkovi) a ne i kao imena, i svako duva u svoje gajde, svako prodaje mudrost, a nigde dela, nigde knjige, rada, konkretnog ostvarenja te grdne teorije koju prodaju. A gde vam je praksa, deco? Gde ste te vaše mudre misli uobličili i javnosti predstavili? Ima, tako, samozvanih učiteljica „škola pisanja“ koje naširoko naklapaju o prozi a nemaju dve objavljene priče u životu, ima nabeđenih „kritičara“ čije je poznavanje filma (i kritike) skromnije od znanja nekadašnjih radnika video klubova i koji, naravno, u životu nisu objavili nijedan prikaz na nekom iole relevantnom mestu.
Iole verziran čitalac trebalo bi da lako ume da probere žito od kukolja, amatere od ozbiljnih znalaca, lupetače od stručnjaka. Mudrost pripada probirljivima. Ko ne ume da bira nego guta sve što mu se servira, i prima stvari zdravo za gotovo, bolje i ne zaslužuje.
 

9. Koju vrstu platforme, tehnologije ili modela zasnovanog na internetu bi voleo da dočekamo i na domaćem parčetu kiberprostora?

            Veoma bi me usrećio potpuni, dvosmerni Paypal, kako bih najzad mogao da direktno i bez gnjavaže primam honorare iz inostranstva, kad već u ovoj truloj zemlji (skoro da) nema ko da me plati za to što pišem. Ali ne, eto, ova država je toliko ogavna da ne samo što ti onemogućava da radiš, nego ti otežava i da naplatiš ono što si uradio za one, preko grane, koji to tvoje umeju da cene...
           
 * * *