среда, 8. септембар 2021.

THE MAN FROM RIO (1964)

***

3-

 

Umro je Žan Pol Belmondo. Nisam ni znao da je do pre neki dan još bio živ, barem biološki (what has he done lately?), ali eto, upokojio se. Kao i uvek kad umre neka veličina, internet je prepun tuge, žalosti i jadikovanja obožavalaca koji ga do juče nisu ni rečju ni slikom pomenuli. 

Ja, naravno, žalim svakoga za kime zvono zvoni, jer ono zvoni i za mnom, ali iskreno da priznam, ne mogu se predbilježiti u krug najvatrenijih štovalaca njegovoga lika i dela: poštujem ga, ali zaista ne mogu reći da se ikada pojavio u bilo kojem filmu koji meni intimno nešto baš mnogo znači.

OSIM U JEDNOM! Elem, jedan od ožalošćenih Fejsbučana je u svom panegiriku pomenuo i film ČOVEK IZ RIJA (L'Homme de Rio), i meni tu sinu lampica: „Hej, taj sam film strašno voleo kao klinac kad su ga puštali u Zimskom i Letnjem Bioskopu na RTB!“ 

Baš mi treba nešto lagano i opuštajuće ovih dana, pa ajde da o istom trošku dam omaž Žan-Polu (koji nije Sartr) i da se podsetim tog dragulja iz detinjstva, odnosno da proverim da li i ovako mator mogu još u tome da uživam.

Za razliku od DAHTANJA DO POSLEDNJEG GRCAJA i još poneke umjetnine kojoj je ŽP podario svoju šarmantno-grubu fizionomiju, ČOVEK IZ RIJA je jedna lagana boza, „repertoarski film“ za zabavu i razonodu bioskopske publike bez ikakvih većih pretenzija no da zaradi što više para. 

To je krimi-avanturistički filmić s malo egzotike na ivici Martija Misterije (ali BEZ fantastike, sve je sasvim prizemno), o ukradenom kipiću nekog srednjeameričkog plemena koji, kad se upari (tj. utroji) sa ostala dva, otkriva mesto gde su ovi iščezli sakrili svoje basnoslovno blago. U poteru za time uleti ŽP, vojnik na odsustvu, kad mu zlikovci-pljačkaši otmu curicu i drogiranu je odvedu čak u Brazil…

I sve je to lepo: ima poprilično humora, naročito na početku – izuzetno je zabavan mrzovoljno-cinični pajkan koji dođe u muzej da istražuje slučaj ukradenog kipa (i ubijenog čuvara), baš sam se glasno smejao njegovom stripovsko-pajkanskom stavu; i smešna je ta luckasta curica koja se nađe usred te zavrzlame, ali sve primi krajnje praznoglavo-funloving, kao priliku za malo plivanja na plaži i zezanja po bogatunskim žurkama i plesanja sa crnčetom koje se ŽP-u ničim izazvano prišljamči; 

a scene akcije i jurnjave i tabačine su sasvim zabavne i, začudo, u mnogima od njih (uključujući neke koje deluju vrlo rizično) učestvovao je ŽP lično, a ne kaskader: ili je tako, ili su veštim trikovima i montažom uspeli čak i moje oštro oko da prevare. 

Uglavnom, hajlajt svega je prolongirana jurnjava po napuštenom gradilištu nekakve višesprantice, zapanjujuće ubedljivo realizovana (ne samo za ono vreme).

Plus, tu je raj za oko u vidu modernističke arhitekture u pozadini scena dovedenih do ivice nadrealizma (!), i odlična scena u aviončiću iz kojeg bi ŽP da iskoči ali mu se baš i ne da, i još trista čuda i vratolomija u najboljem maniru „al su se nekad pravili dobri filmovi za razbibrigu, a ne ko ova gomna danas“.


Pritom, ŽP trči i jurca za sve pare, i još pliva po moru dok se na njega zaleće čamac, plus vozi motor (uz pomoć kaskadera s istim se i zabije u neko žbunje), automobil (do ivice ponora, naravno), avionče (iz kojeg iskoči pravo nadomak čeljusti gumenog aligatora) i zrači tim svojim sirovim šarmom mačo mužjačine koji mu je i doneo slavu.

Ima tu i šarma ranih Džejms Bondova, i aure nečega nalik čukundedi Indijane Džonsa, pa i prisenka još jednog avanturističkog filma koji sam obožavao u klinačkom uzrastu, DOC SAVAGE: MAN OF BRONZE kojeg bih baš rado mogo reprizirat ovih danah!

Ono što matorom meni kvari uživanje je implicitna ideologija koja se, uglavnom između redova, tu provlači: kao prvo, njegova nekritička odanost vojsci (iako Francuz, ŽP po automatizmu salutira čak i nekakvom vojničini kojeg slučajno sretne na ulici u Brazilu), njegova uronjenost u to vojništvo koja uokviruje ovaj film (dakle, na početku i kraju);

zatim, implicitni kultur-rasizam, gde se svi nebelci tretiraju kao egzotični urođenici – i crnci koji valjda samo žive da igraju i pevaju i zabavljaju bele gospodarice koje im svrate da se malo izuju i opuste, 

i iščezla rasa koja je samo gimik i MekGafin, da ima čiji dragulji i zlato da se kradu, i nekakvo pleme koje vidimo, na tri sekunde, pri kraju, naređano kao za razglednicu, za ukras;

i, naročito nepromišljeno i zlikovački, činjenica da na kraju spasenje našim junacima, simpatičnom ŽP-u i njegovoj verenici, donesu džunglokrčeće kompanije sa svojim dinamitima i bagerima i kamiončinama – isti oni koje će beskrajno bolji i pametniji film od ovoga, konkretno: SORCERER, prikazati kao prave ZLIKOVCE i exploatatore, a ne kao izbavitelje, kao ovde.

Sve u svemu, ovo je sasvim fina letnja boza, kome je do toga – a oni koji umeju da svoj mozak isključuju na dugme, po potrebi (ja to dugme, avaj, nemam!) svakako će u ovome uživati još i daleko više nego ja.

 


7 коментара:

  1. „Hej, taj sam film strašno voleo kao klinac kad su ga puštali u Zimskom i Letnjem Bioskopu na RTB!“

    Jao, znam ovaj film. Ja sam ovo isto obožavala!!!
    Moraću da repriziram. Naravno, ne očekujem da ću uživati kao kad sam bila dete, jer kad si mali, onda sve gledaš nevino, dečije, dal razumeš kontekst ili ne, to je manje važno, nisi opterećen tim, samo uživancija.

    "Sve u svemu, ovo je sasvim fina letnja boza, kome je do toga – a oni koji umeju da svoj mozak isključuju na dugme, po potrebi (ja to dugme, avaj, nemam!) svakako će u ovome uživati još i daleko više nego ja."

    Push the button
    Don't push the button

    ОдговориИзбриши
  2. "sa crnčetom koje se ŽP-u ničim izazvano prišljamči; "
    Ово је опште познат феномен: мала црна деца се увек пришљамче белим главним јунацима у филмовима! Сигурно се сећаш Теофила који се прикључио Јованчи Мицићу? Мислим, то је било ту на само 100km од тебе.
    :0)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. da, sjećam se - ko juče da je bilo! zato sam i pomenuo taj patern, kao i nekoliko drugih - npr. iz ugla belaca, svi 'domoroci' žive samo u pesmi i veselju, to je wish-fulfillment fantazija rođena iz griže savesti, tj. (pod)svesti da ti ljudi u stvarnosti jedva preživljavaju, da im nije baš mnogo do pesme i igre, a da su glavni krivci za to upravo ti lakomisleni, fun-loving belci koji im donose 'civilizaciju' na bagerima i dinamitima.

      Избриши
  3. Dobar je to film. De Broca i Bebel su radili te zanimljive limunade ( Cartouche, Le Magnifique). Dosta omaza je vezano u filmu i za Avanture Tintina ( De Broca je morao da odbije reziju filma o Tintinu pa je iskoristio taj strip za scenario Coveka iz Rija). Cak je Spielberg veliki fan filma ( I dosta se inspirisao kada je radio Indijanu). Kada vec spominjemo Belmonda, evo preporuke za neke njegove filmove ( van onih vrlo poznatih) : Itinéraire d'un enfant gâté, Le GUIGNOLO, Peur sur la Ville i Le Casse.

    ОдговориИзбриши
  4. Svima nama sa 40+ godina je taj film ostao u lepom sećanju, često je išao na RTB-u u okviru letnjih bioskopa, više puta sam ga gledao. Da, upada u oči modernistička arhitektura, i egzotičnost zapleta (hej, pa i Malteški Soko je takav, u kamernoj varijant!), turistički prospekt na velikom platnu, avanturizam i slično... očigledno je ostvario uticaj na Indijanu Džonsa, i kao klincu mi je bilo jasno da se radi o old-school preteči dotičnog lika. Pri tom je film bio veseo i komičan, Belmondo je bio odličan za šaljive avanture prijemčive deci (Alen Delon nema šanse, stone-cold faca). Kad mi neko pomene Belmonda, prvo pomislim na ovaj film, a zatim na nezaobilaznog Profesionalca (gde je zapravo Morikone dao vrlo bitan šmek, a Belmondo vanredno ozbiljnu pojavu u skladu sa ulogom). Naravno, gledao sam ga i u drugim filmovima, uvek simpatično i drago lice. Rest in peace, bio je jedna od jakih faca čitave jedne generacije, pri tom Evropljanin - u vreme kada je Francuska uspavala da bude svoja i relevantna u međunarodnim odnosima.

    ОдговориИзбриши
  5. Belmondovi filmovi su dobri. U tim filmovima ne uživam u njegovim zaoletima, glumi i akciji, koliko u duhu vremena, nekoj detinjastoj bezbrižnosti sveta (koji je bio u pikovima hladnoće dva svetska bloka) ambijentu, enterijeru, socijalnim francuskim automobilima kreativnih izgleda 70ih, brendova cigara koje niko više ne koristi, granulacijama filma i onoj prijatnoj nečistoći, mrtvilu tišine, nezagađene nekom bezveznom filmskom muzikom baš u tom trenutku. Postižu visoko onaj efekat - period movie. Ljudi znali da naprave film. Sad svako ima kameru i pljuska neke nesmislene frejmove a ti se mahom iznerviraš što si dragoceno vreme posvetio toj gluposti.

    Za tu priliku, podelio bih jedan komentatorski citat o novom duhu vremena koji nedavno pročitah, potpisao ga neki Phd:
    Kao što to sa svakom civilizacijom biva na vrhuncu svog razvoja (ili ne, kao u našem slučaju), sada nastupa faza dekadencije, urušavanja svega, pod izgovorom da će neka pseudotehnološka oruđa i otkrića promeniti i poboljšati svet. Moćnu Vizantiju, od koje dobrim delom potiču naši geni, nisu urušile osvajačke vojske, već unutrašnji razdori. Tableti i ostali pametni uređaji, tobož da uče decu, oni ih raspamećuju i degradiraju nebitnim video klipovima koji deci drže fokus tako da ih ništa drugo ne zanima. Narod rapidno propada, onepismenjuje se, obučen da bude rob na nekoj mašini koja još uvek nije dostigla potreban nivo veštačke inteligencije da bi čovek bio odbačen. Književne, likovne i ostale duhovne i materijalne tekovine koje su formirale ovaj svet, dajući čoveku širine mozga i slobode, čame u arhivama. Prost primer, anketirajte mladu populaciju koliko, šta i da li opšte čita u zadovoljavajućem procentu. Sve se svodi na prepričano, prežvakano tutorijalima, zadovoljeno plitkoumnim , lascivnim klipovima. Agresivni bez droge koja ih je zaposela – internet. Kada nemaju net, ne znaju šta će sa svojim životom, ma ni da pomisle da osete prostor i lepotu divljine oko sebe. Starci i žene upućuju amin na slici čim ugledaju religioznu temu. Nema Boga u ispražnjenim narodima, samo uzaludno hvatanje za nepostojeće lestvice spasa, a neki i da podignu svoj umrtvljeni ego kada ugledaju makar par lajkova. Ljudi su nam prazni, napunjeni nekim ružičastim bljuvotinama, gledajući po celi dan implantirane gologuze starlete ili izdepilirano-tetovirane papke koji imaju totalno nebitan stav o nekome ili nečemu. Po koja revolucionarna opozicija prdne u javnosti nekim nagonom za promenu, ponudivši čak i duhovnu renesansu, ali to su samo gladni ljudi, željni da se dokopaju vlasti nad već ispijenim i neobrazovanim narodom, svi se oni ohlade od svojih žarkih želja za promenu čim se dočepaju mandata, te sutra pljujemo u koje smo ili polagali nadu ili goli kompromis. Svi žive sa aktuelnim duhom vremena, a to je sveprisutna dekadencija. Vraćanje u Mračno doba obasjano neonskim svetlima i displejima. Normalno je da se niko neće individualno baviti opismenjavanjem kada mu to niko ne traži, jer takvi ljudi smetaju i ugrožavaju pozicije onih koji su lestvicu iznad u lancu poretka komande i kontrole nacije. Promoviše se ograničenost, dostigni onoliko koliko mi trebaš (malo iznad majmuna), nisi plaćen da misliš i tome slično.

    ОдговориИзбриши
  6. izvin'te sto prekidam ovaj throwback 70-te party, ali ne znam gde tacnop da stavim izvestaj iz Holandije:

    MALIGNANT - ovo najnovije govno od inace nepodnosljivog Wooa, koji je svojerucno unistio milenijumski horor sa SAW franshizom, oslanja se na pogani stereotip iz Telegrafa, Blica i Prakticne zene, da kancer uzrokuje potiskivanje besa. i to ne bi bilo mnogo grozno da ne reflektuje opste stanje u medijima, koji su svedeni na takve, ponizavajuce, uvredljive koncepte, kojima se hrani beslovesna raja, a kojoj kapitalizam uskracuje zdravstveno osiguranje, prebacujuci krivicu na nas. VEC je zaboravljena knjiga Suzan Sontag, Rak kao Metafora, u kojoj se ona usprotivila takvom nasilju nad neduznim bolesnikom.

    TITANE - mada je za pohvalu (valjda) rediteljkin kronenbergovsko-sekstremisticki senzibilitet i mentalitet, upada u oci da su LGBT umovi iza ovoga opet iskonstruisali neku bolesnu koncepciju u kojoj sipke i cipovi koje ce nam u bliskoj buducnosti stavljati, predstavljaju ne samo feministicku emancipaciju nego i EMPOWERMENT svojevrstan. ta teza se otrcala jos 1990-tih, ali ova muskobanjasta diplomka post-bachelor studija iz post-kolonijalne kinematografije sa minorom iz feministickih i kvir studija, dize je iz mrtvih da bi se modiozno obratila panikama i strahovima bio-tehno ere, obilno citirajuci CRASH. kao i u vreme CRASH-a, ja se pitam do koje mere ona sladostrasno uziva u patalogijama koje prikazuje, a do koje mere je to, kao, socijalna kritika ili angazovana body horor satira. bojim se da je rec o onom prvom.

    DINA - dosadni Villeneuve, ciji je BLEJD RANER jedan od najdosadnijih rimejkova u istoriji kinematografije, napravio je jos jedan potpuno BLAND i dosadan rimejk-koji-nije-trebalo-praviti, i naravno, sve Lincove preokupacije sa Nesvesnim potpuno su sterilizovane, ispeglane, i hirurski otklonjene iz besmislenog tehnoloskog spektakla

    ANETA - iznenadjujuce uspelo, mada je format rok opere ukazivao na totalnu katastrofu. za to ipak treba talenat: napraviti od potpuno POGRESNIH elemenata, nesto potpuno svojeglavo. nije bas tako dobro kao HOLY MOTORS, ali je dobro.

    ОдговориИзбриши