GRAD LOPOVA
City of Thieves, David Benioff, Viking, 2008
BY RATKO RADUNOVIĆ
Obzirom da se o presudnim događajima Drugog svjetskog rata skoro svake godine ređaju nove i sve manje, ili više, sofisticaranije studije, onda sigurno nestvarno zvuči poimanje da o opsadi Lenjingrada, u vojnoj istorijskoj literaturi, još uvijek kao reper prednjači knjiga iz 1969. godine, 900 dana američkog novinara Harisona E. Salsberija. Upravo na ovaj naslov Dejvid Beniof ukazuje kada u zahvalnicama na kraju romana njega predstavlja kao svetu knjigu kojoj se totalno prepustio tokom čitavog rada na ovoj jednostavnoj priči o dva potpuno različita momka, iskusnom Kozaku i neiskusnom Jevrejinu, o sanjaru i racionalisti.
Beniof je hvaljeni holivudski scenarista, tvorac značajnih filmskih adaptacija Troy, The Kite Runner25th Hour i – [trenutno radi na adaptaciji Martinovog serijala "Game of Thrones" za HBO TV, i upravo u kinima igra njegov Wolverine] –, kao i manje ubjedljivog scenarija poput skupo prodatog visokobudžetnog bipolarnog promašaja Stay; nakon sedam godina našao je vremena da publikuje dugo najavljivani drugi roman, Grad lopova, sa jednom od najimpozantnijih tema Drugog rata, čini se, najmanje doticanom u književnosti i na filmu još od doba Teodora Plivijea i Serđa Leonea, koga je smrt, na žalost, spriječila da ovaj nezaboravni događaj pretvori u još jedan vizuelni spektakl. Ni Beniof možda, da jednim dijelom nije ruskog porijekla, ne bi imao razloga da prigrli Lenjingrad za premisu novoga romana da njegov djed nije odrastao u tome paklu, tako da je to grozomorno doba Drugog rata vjerovatno i sâm Beniof smatrao za svojevrstan rodbinski legat koji će jednom prilikom, htio-ne htio, morati postati okosnica njegovog budućeg literarnog, ili dramaturškog, magnum opusa.
Slijedom uvrnutih okolnosti dvojica Beniofovih junaka, Lev i Kolja, upadaju u avanturu odakle ipak postoji najveća šansa da izvuku deblji kraj. Naime, njihov zadatak, obzirom da su se ni krivi ni dužni našli u vojnom zatvoru, jeste da za skorašnje vjenčanje ćerke izvjesnog pukovnika, negdje u izgladnjelom, izmrcvarenom stjecištu, lociraju tuce savršeno zdravih jaja (za tortu) – inače im se u suprotom oduzimaju bonovi za hranu, što bi u Lenjingradu, krajem 1943, značilo sigurnu smrt.
Sudeći po žanrovski neopredijeljenim pričama objavljenim u vrlo dobroj zbirci When the Nine Rolls Over, Beniof, kada je stil u pitanju, daleko bolje barata svojom nimalo unikatnom riječju u kratkoj formi negoli u dužoj. Tehnički gledano, Beniof nije zavidan pisac, međutim umije biti prilično umješan kada se radi o iole zanimljivoj premisi, kada ona sama počne da navodi njegovo pisanje. U svakom slučaju, Beniof ne piše komplikovane romane i kada bih trebao birati između 25. sata, njegovog prvog, i Grada lopova, postoji šansa da bih odabrao prvi, moguće je zbog manjeg broja klišea i taktilnije, realističnije melodrame.
I pored toga što se ne radi o rudimentarnoj avanturi, Grad lopova umije da podsjeti na fascinantne Kiplingove doživljaje o Alenu Kvotermejnu, gdje karakterni zaplet ipak najmanje drži glavnu riječ. Bitno je u priču uplesti što više sporednih likova i kratkovječnih pustolovina kako bi se storija završila u obligatornom energičnom finalu na nekom egzotičnom lokalitetu. To, opet, ne znači da u rukama, što se tiče Grada lopova, držimo površnu tehno-jurnjavu Klajva Kaslera o Dark Pitu, mada ni nešto što je, iz perspektive modernog istorijskog vojnog romana, nadasve iskusnije od veoma dobrog Presfildovog istorijata Virtues of War, tek prosječne ali zarazne Harisove storije Pompeii, a da tek ne spominjem generičku fikciju Dejvida L. Robinsa, doajena Istočnog fronta.
Predstaviti simbolično odrastanje sedamnaestogodišnjeg momka kroz niz prijetećih događaja unutar jednog velikog u ozloglašenom Ostraumu već pedesetak godina i te kako iziskuje vještinu, pa i pored neizbježnog, obligatornog déjà vu-a. A kad se autor sretne sa takvim problemom on obično pribjegne patetici, što u ovom slučaju uopšte nije Beniofov kredo. Uprkos tome što vjerovatno neće ostati u pamćenju kao literarno obilježje ove godine [iako kritika očito tvrdi drugačije], nezahtijevni, iskreni i neveliki Grad lopova, naprotiv, posjeduje dovoljno moći da uzornom čitaocu ukrade dovoljno od njegove pažnje.
Beniof je hvaljeni holivudski scenarista, tvorac značajnih filmskih adaptacija Troy, The Kite Runner25th Hour i – [trenutno radi na adaptaciji Martinovog serijala "Game of Thrones" za HBO TV, i upravo u kinima igra njegov Wolverine] –, kao i manje ubjedljivog scenarija poput skupo prodatog visokobudžetnog bipolarnog promašaja Stay; nakon sedam godina našao je vremena da publikuje dugo najavljivani drugi roman, Grad lopova, sa jednom od najimpozantnijih tema Drugog rata, čini se, najmanje doticanom u književnosti i na filmu još od doba Teodora Plivijea i Serđa Leonea, koga je smrt, na žalost, spriječila da ovaj nezaboravni događaj pretvori u još jedan vizuelni spektakl. Ni Beniof možda, da jednim dijelom nije ruskog porijekla, ne bi imao razloga da prigrli Lenjingrad za premisu novoga romana da njegov djed nije odrastao u tome paklu, tako da je to grozomorno doba Drugog rata vjerovatno i sâm Beniof smatrao za svojevrstan rodbinski legat koji će jednom prilikom, htio-ne htio, morati postati okosnica njegovog budućeg literarnog, ili dramaturškog, magnum opusa.
Slijedom uvrnutih okolnosti dvojica Beniofovih junaka, Lev i Kolja, upadaju u avanturu odakle ipak postoji najveća šansa da izvuku deblji kraj. Naime, njihov zadatak, obzirom da su se ni krivi ni dužni našli u vojnom zatvoru, jeste da za skorašnje vjenčanje ćerke izvjesnog pukovnika, negdje u izgladnjelom, izmrcvarenom stjecištu, lociraju tuce savršeno zdravih jaja (za tortu) – inače im se u suprotom oduzimaju bonovi za hranu, što bi u Lenjingradu, krajem 1943, značilo sigurnu smrt.
Sudeći po žanrovski neopredijeljenim pričama objavljenim u vrlo dobroj zbirci When the Nine Rolls Over, Beniof, kada je stil u pitanju, daleko bolje barata svojom nimalo unikatnom riječju u kratkoj formi negoli u dužoj. Tehnički gledano, Beniof nije zavidan pisac, međutim umije biti prilično umješan kada se radi o iole zanimljivoj premisi, kada ona sama počne da navodi njegovo pisanje. U svakom slučaju, Beniof ne piše komplikovane romane i kada bih trebao birati između 25. sata, njegovog prvog, i Grada lopova, postoji šansa da bih odabrao prvi, moguće je zbog manjeg broja klišea i taktilnije, realističnije melodrame.
I pored toga što se ne radi o rudimentarnoj avanturi, Grad lopova umije da podsjeti na fascinantne Kiplingove doživljaje o Alenu Kvotermejnu, gdje karakterni zaplet ipak najmanje drži glavnu riječ. Bitno je u priču uplesti što više sporednih likova i kratkovječnih pustolovina kako bi se storija završila u obligatornom energičnom finalu na nekom egzotičnom lokalitetu. To, opet, ne znači da u rukama, što se tiče Grada lopova, držimo površnu tehno-jurnjavu Klajva Kaslera o Dark Pitu, mada ni nešto što je, iz perspektive modernog istorijskog vojnog romana, nadasve iskusnije od veoma dobrog Presfildovog istorijata Virtues of War, tek prosječne ali zarazne Harisove storije Pompeii, a da tek ne spominjem generičku fikciju Dejvida L. Robinsa, doajena Istočnog fronta.
Predstaviti simbolično odrastanje sedamnaestogodišnjeg momka kroz niz prijetećih događaja unutar jednog velikog u ozloglašenom Ostraumu već pedesetak godina i te kako iziskuje vještinu, pa i pored neizbježnog, obligatornog déjà vu-a. A kad se autor sretne sa takvim problemom on obično pribjegne patetici, što u ovom slučaju uopšte nije Beniofov kredo. Uprkos tome što vjerovatno neće ostati u pamćenju kao literarno obilježje ove godine [iako kritika očito tvrdi drugačije], nezahtijevni, iskreni i neveliki Grad lopova, naprotiv, posjeduje dovoljno moći da uzornom čitaocu ukrade dovoljno od njegove pažnje.
Нема коментара:
Постави коментар