среда, 8. јун 2011.

THE YELLOW SEA (2011)

*** 
3

Sa ogromnim nestrpljenjem dočekao sam drugi film od reditelja žestokog trilera CHASER. Nažalost, YELLOW SEA nije ni blizu po kvalitetu njegovom debiju, ali je svejedno sasvim solidan i gledanja vredan film. Dvojica glavnih glumaca iz CHASERA ovde su opet u glavnim ulogama: ex-psiho ovde igra "dobricu" (kockara koji mora da ubije nekog lika, za gangstere, kako bi iskupio dug), a ex-makro je ovde gangster-krvolok sa sekiricom, koji dolazi da "raščisti" stvari kad asasinacija ne krene po planu.  
 

Iako me film nije oduvao, okrepljuje me i nadom ispunjava to što njegova polu-promašenost nije zastrašujuća. Naime, posle ogromnog komercijalnog i kritičkog uspeha koji je postigao debijem, Na Hong-jin je pred sobom imao najmanje dve predvidive stranputice: 1) "More of the same" = padanje u senku sopstvenog uspeha, podleganje formuli, štancovanje sličnog materijala dok god je komercijalna etiketa "From the director of CHASER"; i 2) "Holivude, eve me!" – da ti štancujem rimejke i nastavke i recikliranja i egzekucije već spakovanih projekata za zvezde B-nivoa. 

YELLOW SEA je jedan mudovit, hrabar, možda i ludački – previše hrabar film, i ako nije baš sasvim uspeo, i ako na neki način predstavlja pad, barem pada zbog svojih hvale vrednih ambicija, a ne zbog gorepomenutih skretanja. 

            Pre svega, scenario nije dovoljno dorađen tako da zaplet bude čvrst, motivacija jasna, emotivni ulog čist i pregledan a likovi dovoljno prijemčivi i intrigantni. Kad kažem "dovoljno" – mislim onoliko koliko bi se očekivalo od jednog novog klasika (kakav CHASER jeste). Scenario je ovde prilično simplicistički, nedovoljno involving (ok, možda je ovo donekle subjektivna stvar, ali imam izrazito gnušanje prema kockarima, a glavni lik ovde u sva sranja koja ga spopadnu ugazi zbog svoje adikcije na mah-džong, a pritom nema nikakve druge redeeming kvalitete da bih navijao za njega), a rastegnutost na ciglih dva i po sata (!) nije opravdana sadržinom.

            YELLOW SEA zahteva poprilično strpljenje jer zaista počinje tek negde oko 55. minuta: uvod je predug, a tokom njega imamo da gacamo kroz previše blata i gnjusi nekakve korejsko-kineske sirotinje i polusveta, pa još uslikano po "dokumentaristički", drhtavom kamerom iz ruke, bez sirupaste glazure na koju su nas dosadašnji korejski krimi-trileri navikli (pa čak i CHASER); mada taj stil dobro stoji ovoj tematici i ambijentu, postaje naporan zbog neumerenog trajanja. Vizuelno, ovo izgleda kao neki od ovih evropskih festivalskih filmova – zamalo pa kao nešto što bi braća Darden potpisala, kad bi se bavili zanimljivim temama – ali iz tih prvih 50-ak minuta bar 20-25 se moglo izbaciti ili sažeti.

            Kad stvari krenu – one zaista krenu sa rokanjem i klanjem kasapskim nožekanjama i sekiricama kakvo odavno nismo videli, čak ni kod Korejaca: u ovom krimi-trileru prospe se više krvi nego u bilo koja tri slučajno odabrana američka R-rated horora (izvan "torture porna"), te zato, ko ovom crvenom sosu nije sklon, bolje nek' si nađe bolju i pitkiju zabavu. I ne samo što krv šiklja i štrca i prska i pljušti u neverovatnim količinama, nego to nije izvedeno sa pop-stilizacijom i preterivanjem koji ih čine stripovskim, nerealnim, pa time "pitkim".

Naprotiv, krljanje je odrađeno vrlo realistički (za moj ukus i previše, naročito u smislu shaky cam-a i prebrze montaže prekratkih kadrova), i sa impaktom koji, kao što rekoh, neće biti nimalo zabavan onima koji žele samo malo neopterećenog opuštanja uz azijatsku akciju. Kad ovi udare, to stvarno boli – mada, dodajem smesta, ne boli DOVOLJNO, jer likovi su rudimentarni, i nema mnogo involviranosti u sav taj tehnički sjajno izveden ali emotivno tanak splatter bez kraja i konca.

Svet koji Na Hong-jin slika ovim filmom je crno crnilo bez trunke nade i spasa: pasji dog-eat-dog svet u najbukvalnijem smislu, sa neandertaloidnim subhumanoidima (u jednoj sceni najveći psiho se u borbu upušta sa ogromnom tek oglodanom koskom, kao da je ispao iz prologa ODISEJE U SVEMIRU 2001!). Svi akteri su ljudskost, ako su je ikada imali, ostavili daleko iza sebe, i makar to nekim nihilistima možda imponovalo, verujte, dva i po sata sa tim kreaturama zaista smori, jer YELLOW SEA je "ljudski" ekvivalent gledanja dvočasovne borbe pasa. Ima takvih kojima je to zabavno, ali meni nije. 

CHASER je, pored ostalog, bio intrigantan, jer je zaplet nudio mogućnost iskupljenja jednom izgubljenom liku. Ovi ovde izgubljeni su u samom startu, pa su stoga ulozi od samog početka niski; ništa zaista veliko nije u igri – potraga glavnog junaka za nestalom ženom maltene bude zaboravljena u drugoj polovini filma, i ustupa mesto beskrajnom nizu sjajno režiranih scena tuče, borbe, klanice, jurnjave pešice i autima i kamionima, uz mnogo krša i loma i srče i varnica i benzina i znoja i asfalta i svega… ali krajni rezultat je opet nekako… praznjikav.  

Poštujem režiju, i glumu, i sve – ali opet, srce mi ne igra, duša mi ne titra, suzne žlezde ne luče, i jedino mozak aplaudira reditelju na ispoljenoj tehnici. Ali malo je to. Naročito posle CHASERA.

No, kao što rekoh gore, iako YC nije baš ono što smo očekivali, to nikako nije zabrinjavajući korak u pogrešnom pravcu, već više jedna miskalkulacija, nedovoljno promišljen i nevešto izbrušen dragulj od majstora koji se, ipak, nije obrukao, i čije ćemo naredne radove sa podjednakim nestrpljenjem iščekivati.
 

 PS: Ako bih već cepidlačio, moram da dodam i to da rediteljeva sasvim legitimna mržnja prema policiji ipak prečesto služi kao alibi za deus ex machina spas u zadnji čas: najmanje dve scene razreše se tako što se naš junak izbavi iz kandži policije isključivo njihovom groteskno preteranom i čak smešnom nekompetencijom. Čak dvaput ga imaju na tacni, i oba puta im umakne ko bela lala, a da se pritom ovi bukvalno poubijaju međusobno, prvi put kolima, drugi put nespretnim mecima. Mislim, okej je to u nekoj komediji, ali OVOLIKA nesposobnost već zalazi u inspektor-kluzoovske domene, odnosno u pomalo jeftino vađenje pri razrešavanju saspens scena.

8 коментара:

  1. pogledah ovo sinoć, mislim da si ga prestrogo ocenio, zaslužio je bar 3+.

    znaš li možda da li se ovo http://www.imdb.com/title/tt1488032/ negde pojavilo?

    ОдговориИзбриши
  2. nije nemoguće da mu na 2. gledanje povećam ocenu na 3+ ali ne više od toga.
    PIKMEN nije izašao, ili ga barem ja ne vidim, a trejler mi baš i ne obećava previše...

    ОдговориИзбриши
  3. ghoule, napravi tvrdo kuvano jaje od prepelice! :)

    ОдговориИзбриши
  4. najnoviji film ovog reditelja, THE WAILING, premijeru ima u kanu za par nedelja, i JEDVA GA ČEKAM!

    ОдговориИзбриши
  5. TWITCH je objavio pa povukao donji rivju:
    Cannes 2016 Review: THE WAILING Is a Bone-Chilling, Thunderous Descent into Hell

    After turning the Korean thriller on its head with The Chaser and The Yellow Sea, director Na Hong-jin has reinvented himself again, aggressively pushing against the boundaries of genre cinema with The Wailing. A deafening descent into hell, it may also be the best Korean film since Lee Chang-dong's Poetry.
    Gokseong, the Korean title of the film, is a small Korean town deep in the countryside that becomes plagued with strange and violent deaths. Jong-goo, a local officer, is helpless in front of the terror and illness that is slowly gripping the town and fears the worst when his own daughter becomes sick. A mysterious Japanese man draws suspicion from the townsfolk and while Jong-goo attempts to investigate the reason for his appearance in the area, he also employs the help of a shaman to deal with his daughter as her condition worsens.
    While many elements link the film to Na's past work, such as its pessimistic worldview, subversive use of genre codes and mounting momentum, The Wailing sees the filmmaker build on his past successes. He inures us into a uniquely dark atmosphere, gradually involving us in its seeping, pestilential sense of dread and foreboding before gradually cranking up the tension to unbearable levels throughout the film's 156 minutes, a running time you'll scarcely believe has elapsed when the lights come back on.
    Unlike the set-based exactitude of fellow Korean cineaste Park Chan-wook, Bong Joon-ho or Kim Jee-woon, Na's mise-en-scene (which includes cinematography duties by Snowpiercer's Hong Kyung-pyo) is less obviously stylized and he opts for rundown, realistic locations, yet he's no less meticulous. There is much to admire in Na's aesthetic choices, but they don't draw attention the way they might in other films. This makes The Wailing feel like it happens in a real place, which ups the ante considerably as things slowly spiral out of control. Many sequences are introduced by stunning establishing shots of the countryside or creeping images of dilapidated homes, and the tone and colors of these continuously shift throughout the film. Na also shot a good chunk of this late summer narrative in winter, to add a subtly disquieting effect to night scenes.
    As a mystery, The Wailing is deeply unsettling and resists obvious solutions or twists as it allows evil to swallow the narrative whole. As much as it is a result of the intricate mise-en-scene and hypnotic performances, the film's effect is also a result of its unusually long editing process. Na spent over a year fine-tuning the film, and it shows. From the minute attention to color grading that results in the most beautiful and terrifying images of the Korean countryside ever put to film, to breathtaking parallel-edited sequences that should probably come with a warning to anyone with a heart condition, editing is a tool of paramount importance to Na, and in his hands, it is a fearsome beast.

    ОдговориИзбриши
  6. (nastavak) In the lead role, Kwak Do-won (The Attorney) takes the hapless local cop we've seen so many times in Korean films and turns him into a helpless man whose life crumbles around him in the face of pure madness. The humor and pathos we expect is there but he also adds a darker tint to the role, drawing us in with his portrayal of utter desperation. Though he gets second billing, Hwang Jung-min only appears very late in the narrative as the shaman, yet the pure physicality of his performance leaves a deep impression. Introduced with a cacophonous musical interlude, he is commanding in his hypnotic ritual scenes. Chun Woo-hee (Han Gong-ju) and Japanese star Kunimura Jun (Outrage) also provide great support as mysterious fringe figures.
    Like The Yellow Sea, when the action really gets going it never lets up. Na completely undermines what we thought we knew about genre films again and again and for a good 40-minute stretch you may have to remind yourself to breathe. A dizzying and stunning accomplishment, The Wailing elevates genre to an art form.
    ---KRAJ RIVJUA, POČETAK DROOLOVANJA!!!---

    ОдговориИзбриши
  7. Pogledao sam Goksung. Nije loš, premda sam se nadao da će atmosfera biti mračnija a comic relief momenata manje. Twitch recenzija je nažalost prenaduvana, Variety je (kao i obično) bio na boljem tragu.

    ОдговориИзбриши
  8. Odgledao sam ga pre neko veče (tek). Promakao mi jbg, i vidim pominješ ga u The Wailing... Gledao sam ga sa prekidima (pet dana) na žalost. Žena mrači, kao dosta joj Kineza više, hoće neku amerikanu od horora, te hoće da spava, tako da jedno vreme više nisam znao da l' sam poš'o il'sam doš'o.Totalna konfuzija zbog tih prekida ali pohvatah ga nekako. Da kažem samo da je ovo što si napisao to, to. Apsolutno nemam šta dodati. Iste stvari su me kao i tebe, oduvale da ja koji ne da ne volim akciju, tuču, u korejskim sam našao tu tačku G. Savršenstvo! Pa samo scena sa kamionom, ništa drugo... Ali oglodana koska... Vrhunac filma, čini mi se. Gluma za desetku. Ali priča tanka. Nema te zamršenosti, napetosti i iščekivanja.

    ОдговориИзбриши