Dok Ghoul priprema izvještaj sa ovogodišnjeg Grossmana, ja ću da ga presiječem (a i vas dodatno davim) svojim izvještajem s banjalučkog Kratkofila. Be warned, though - biće vrlo dosadno.
Dakle...
DAN PRVI (ponedeljak, 15.6.2009.)
Dan prvi je bio ponedeljak i ništa se nije dešavalo jer je Ghoul tek stigao u Banjaluku. Pojma nemam šta je radio prije nego što se javio, elem mene je nazvao negdje oko ponoći. Utanačili smo da se nađemo sljedeći dan kod hotela Bosna.
DAN DRUGI (utorak, 16.6.2009.)
Dogovor je bio da se nađemo u pola 9 pred hotelom, te sam požurio da stignem na vrijeme, da ne pukne bruka pred uglednim gostom iz Niš. Stigao sam na vrijeme i nasadio se ispred veleljepnih stubova koji gledaju na veleljepnu novoizgrađenu crkvu u centru, očekujući da će Ghoul nesumnjivo tu da bude. Nakon nekoliko minuta čekanja, shvatim da bi on možda mogao da bude i ispred neuglednog ulaza u sporednoj uličici, te otrčim tamo i sure enough – eto ga čeka! Nažalost, stigao sam nekoliko sekundi prije nego što je uspio da mi pošalje salvu psovki na mobilni. In any case, bilo je oko 15 do 9 kad smo se tu našli. Vjerovatno iz osvete, na naše dejtove sljedećih dana redovno je on kasnio.
Moja ideja je bila da odmah odemo na nešto požderemo u nekom uglednom restorančiću, ali ispostavilo se da je plan drukčiji – naime, idemo na otvaranje Kratkofila i žderanje. Ja sam naravno bio potpuno neupućen, tj. znao sam da je ovih dana tu negdje nekakav Kratkofil i to je otprilike to. Nisam imao pojma da se otvara baš taj dan. Skoknuli smo do obližnjeg Narodnog pozorišta, na čijem krovu je trebalo da se održi veleljepna ceremonija otvaranja.
Imao sam malu tremu jer ko zna kakve celebrity njuške bi mogle tu da se nađu, tako da sam odlučio da se predstavljam kao Ghoulov tjelohranitelj i time se automatski ogradim od bilo kakve inteligentne diskusije koju bi neko mogao da započne sa mnom iz ko zna kog razloga. U svakom slučaju, dakle popeli smo se na krov i tamo našli gomilu ljudi i nekakva postavljena sjedišta i nekakvo razapeto platno i trista čuda. Ghoula su odmah spopali nekakvi stranci i razni drugi ljudi, ali mene srećom niko nije ništa pretjerano ispitivao. Tu se otprilike pojavila i glavnina ljudi koje ćemo sretati sljedećih dana tokom svojih smucanja po zakus... pardon, festivalu: Simpatični Norvežanin, kome sam zaboravio ime. Mladi studenti s lokalne Akademije, Sergej Sliško aka Plastik Fantastik, mladi i perspektivni režiser i Siniša Tešanović, mladi i perspektivni scenarista. Zatim već pomenuti Vladan Petković, selektor festivala i ko zna šta još. Zatim vrlo simpatična mlada i perspektivna režiserka Jelena, koja je besramno promovisala svoj dokumentarac o pravljenju rakije u njenom selu. Ta njena samopromocija nije ni trena bila naporna ili sl., on the contrary, meni je bilo vrlo simpatično vidjeti da neko sa takvim entuzijazmom govori o svom radu (sličan ekstremno pozitivan prvi utisak sam imao mnogo godina ranije prilikom upoznavanja i prve konverzacije sa Miroslavom Lakobrijom). Obećali smo da ćemo to da pogledamo čim dobijemo i naravno to još uvijek nismo uradili. Inače, naravno, za tu curu se ispostavilo ne samo da je cimerka sa jednom mojom poznanicom s fakulteta, već i da je njen momak moj student J Teehee, svijet je mali... Zaboravih da spomenem, bio je i nekakav lik iz Glasa Srpske, koji je valjda napisao i nekakvu knjigu or something. On je spomenuo kako je od nedavno većinski vlasnik Glasa postao no less than Željko Kopanja, lider čuvenih Nezavisnih novina (a to vam je banjalučki B92). Nije bio pretjerano uznemiren mojim povremenim ciničnim komentarima na račun njegovog novog gazde.
Elem, nakon malo minglovanja s masom, požurili smo da zauzmemo mjesta i onda je počela ceremonija otvaranja na otvorenom. Bilo je nekih tmurnih oblaka, ali nažalost nije bilo ni kiše ni oluje niti nereda neke druge vrste. Prvo smo bili čašćeni spektakularnim (i vrlo dugim) džinglom koji je prikazao svu ljepotu zemlje – planine, šume, rijeke, jezera, gejzire (?) i svašta nešto i taman kad je u meni buknuo patriotski ponos, avaj ispostavilo se da je to bio džingl za Island a ne za Bosnu. Oh, well... Očigledno je neko smatrao da je pomenuti (džingl) toliko fantastičan da su nam ga pustili još jednom.
Otvaranje je bilo u stilu nekakvog imbecilnog odbrojavanja gdje je neki tip nešto žestoko kenjao. Kaže «10» pa onda nešto odbaljezga. Zatim kaže «9» pa opet nešto odbaljezga. I tako sve do nule. Možete misliti koliko je to interesantno bilo. Onda nam se obratio Milutin Milošević aka Beogradski fantom i prozborio neke dvije rečenice koje sam zaboravio. Neke svoje dosadne govorancije su održali i gradonačelnik Banjaluke i ministar prosvjete i kulture i na to sam iz principa odbio da aplaudiram.
foto: kako glad zaslepi čoveka! na slici, harv je gonjen elementarnim fiziološkim potrebama toliko jakim da je napustio svoje pravilo 'dupe uza zid' baš kad mu je bilo najpotrebnije! ništa ne sluteći, okrenuo je bulju selektrosu gej i lezbo festivala!
I taman kad smo se ponadali da konačno možemo da idemo da jedemo, ispostavilo se da ćemo prvo morati da istrpimo seriju nekakvih kratkih filmova. Duh! U pitanju su bili filmovi iz takmičarskog dijela programa. Taj blok je slikovito nazvan «T1» (T kao 'takmičarski', 1 kao prvi blok, get it?). Kao što je Ghoul lijepo primijetio, vjerovatno je u pitanju bio podao trik organizatora da se malo pročisti populacija zainteresovana za zakusku. Plan im je uistinu i uspio, jer je gomila ljudi pobjegla u noć tokom projekcija. Evo ukratko nešto o tim filmovima:
Spacemen Three – vrlo duhovita irska zezalica o trojici ljudi u svemiru i katastrofi do koje dovodi neozbiljnost jednog od njih.
Muto – eksperimentalna italijanska animacija sa vrlo zanimljivom idejom – naime, u pitanju je stop-motion animacija crteža na zidu. Mora se priznati da na samom početku ovo zaista djeluje fantastično, ali kasnije, što kažu Belgijanci, it overstays its welcome. Traje predugo a same animacije nisu pretjerano interesantne. Still, vrlo vrijedan effort. Ovaj filmić je kasnije dobio nagradu za najbolji eksperimentalni filmić na festivalu.
Epitaf za snove – domaći (as in, from Serbia) film o čovjeku koji je u bombardovanju izgubio obje ruke i obje noge. Meni je ovo djelovalo nekako previše eksploatatorski.
Zvuk tišine – banjalučki film, koji je dobio nagradu za najbolji domaći film (od koliko, možda dva bosanska filma?). Kako i pristoji, u pitanju je najslabiji film prvog dana, nešto kao poor man's varijanta Sounds Like, o liku koji je iznerviran svim i svačim (prvenstveno ženama) i na kraju odlazi u prirodu, gdje je sve tiho i mirno i fino i čisto i niko ga ne maltretira, a sve to prikazano pomoću zvuka u njegovoj okolini.
Solitude – iranska animacija o kamenom čovjeku koji se osjeća usamljeno. A onda se ispostavi da je kamenčina na kojoj čuči taj čovjek samo dio nekog većeg kamenog čovjeka. Ili možda da se na kamenčiću koji nastane kad se naš Kamenko rasturi u paramparčad nalazi još jedan veoma mali kameni čovjek. Ništa specijalno.
Into the Woods – negdje u nekakvoj šumetini tročlana porodica naleti na nekog tupana koji nešto blebeće na srpskom (ili hrvatskom? Bosanskom? Crnskom?). Engleske budale misle da ovaj oće da ih pobije ili u najboljem slučaju siluje i zapali, a on samo pokušava da ih upozori na pravu opasnost. Naravno, na kraju dolazi do očekivane katastrofe, a naravoučenije je: učite srpskohrvatski!
The Rat Train Robbery – stejtment o privatizaciji njemačke željeznice u vidu animiranog filma o pljački voza. Poluinteresantno.
Alter Ego – solidan francuski film o sastanku naslijepo i svemu što uz to ide. Dobio je nagradu za najbolji film festivala. Mora se priznati da su dvoje glumaca odlični i da su dijalozi uglavnom sasvim dobri, ali posljednjih nekoliko minuta se ipak čitava stvar nekako razvlači.
I tako, nakon što smo sve to pogledali, bili smo zadovoljni što smo konačno dočekali zakusku. Bilo je tu svašta lijepog, a tu sam otkrio i interesantnu Ghoulovu osobinu da mu treba otprilike tri dana da pojede sadržaj jednog tanjira. Mislio sam da ja jedem užasno sporo sve dok nisam njega vidio u akciji. Uglavnom, tu više nema šta mnogo da se kaže, žderali smo, pričali sa raznoraznim ljudima, Ghoul je kukao oko slabe organizacije i toga što se još uvijek ne zna termin njegovog predavanja i tome slično. Jedno vrijeme smo bili s Norvežaninom, ali onda je otišao rekavši da će «doći odmah». Needless to say, do kraja večeri ga više nismo vidjeli. Nakon što su nas fajrontirali gašenjem svjetala, razišli smo se kućama svojim. Ghoul mi je utrpao nekakve filmove koje treba da pogledamo sljedeći dan, a ispostavilo se da su to horori koji će biti prikazani kasnije na festivalu.
Inače, tu smo saznali i za totalno cheesy i nemaštovit moto festivala, sa jednako nemaštovitim logo(o)m. Naime, moto glasi «Profit vs Art» (pitao sam se zašto to dvoje mora uvijek da bude suprotstavljeno, ali ako već jeste, biram ovo prvo any day, naročito pošto smo imali priliku da vidimo kakav to «art» oni ovde smatraju za art), dok ruka koja drži kameru predstavlja logo. Duh! Siniša, mladi i perspektivni režiser, ljubitelj Terija Gilijama i antiljubitelj Martina Skorsezija, ispričao nam je nešto detaljnije o nastanku pomenutog mot(o)a i nekim drugim (znatno pametnijim) varijantama koje su odbačene.
Dan prvi je bio ponedeljak i ništa se nije dešavalo jer je Ghoul tek stigao u Banjaluku. Pojma nemam šta je radio prije nego što se javio, elem mene je nazvao negdje oko ponoći. Utanačili smo da se nađemo sljedeći dan kod hotela Bosna.
DAN DRUGI (utorak, 16.6.2009.)
Dogovor je bio da se nađemo u pola 9 pred hotelom, te sam požurio da stignem na vrijeme, da ne pukne bruka pred uglednim gostom iz Niš. Stigao sam na vrijeme i nasadio se ispred veleljepnih stubova koji gledaju na veleljepnu novoizgrađenu crkvu u centru, očekujući da će Ghoul nesumnjivo tu da bude. Nakon nekoliko minuta čekanja, shvatim da bi on možda mogao da bude i ispred neuglednog ulaza u sporednoj uličici, te otrčim tamo i sure enough – eto ga čeka! Nažalost, stigao sam nekoliko sekundi prije nego što je uspio da mi pošalje salvu psovki na mobilni. In any case, bilo je oko 15 do 9 kad smo se tu našli. Vjerovatno iz osvete, na naše dejtove sljedećih dana redovno je on kasnio.
Moja ideja je bila da odmah odemo na nešto požderemo u nekom uglednom restorančiću, ali ispostavilo se da je plan drukčiji – naime, idemo na otvaranje Kratkofila i žderanje. Ja sam naravno bio potpuno neupućen, tj. znao sam da je ovih dana tu negdje nekakav Kratkofil i to je otprilike to. Nisam imao pojma da se otvara baš taj dan. Skoknuli smo do obližnjeg Narodnog pozorišta, na čijem krovu je trebalo da se održi veleljepna ceremonija otvaranja.
Imao sam malu tremu jer ko zna kakve celebrity njuške bi mogle tu da se nađu, tako da sam odlučio da se predstavljam kao Ghoulov tjelohranitelj i time se automatski ogradim od bilo kakve inteligentne diskusije koju bi neko mogao da započne sa mnom iz ko zna kog razloga. U svakom slučaju, dakle popeli smo se na krov i tamo našli gomilu ljudi i nekakva postavljena sjedišta i nekakvo razapeto platno i trista čuda. Ghoula su odmah spopali nekakvi stranci i razni drugi ljudi, ali mene srećom niko nije ništa pretjerano ispitivao. Tu se otprilike pojavila i glavnina ljudi koje ćemo sretati sljedećih dana tokom svojih smucanja po zakus... pardon, festivalu: Simpatični Norvežanin, kome sam zaboravio ime. Mladi studenti s lokalne Akademije, Sergej Sliško aka Plastik Fantastik, mladi i perspektivni režiser i Siniša Tešanović, mladi i perspektivni scenarista. Zatim već pomenuti Vladan Petković, selektor festivala i ko zna šta još. Zatim vrlo simpatična mlada i perspektivna režiserka Jelena, koja je besramno promovisala svoj dokumentarac o pravljenju rakije u njenom selu. Ta njena samopromocija nije ni trena bila naporna ili sl., on the contrary, meni je bilo vrlo simpatično vidjeti da neko sa takvim entuzijazmom govori o svom radu (sličan ekstremno pozitivan prvi utisak sam imao mnogo godina ranije prilikom upoznavanja i prve konverzacije sa Miroslavom Lakobrijom). Obećali smo da ćemo to da pogledamo čim dobijemo i naravno to još uvijek nismo uradili. Inače, naravno, za tu curu se ispostavilo ne samo da je cimerka sa jednom mojom poznanicom s fakulteta, već i da je njen momak moj student J Teehee, svijet je mali... Zaboravih da spomenem, bio je i nekakav lik iz Glasa Srpske, koji je valjda napisao i nekakvu knjigu or something. On je spomenuo kako je od nedavno većinski vlasnik Glasa postao no less than Željko Kopanja, lider čuvenih Nezavisnih novina (a to vam je banjalučki B92). Nije bio pretjerano uznemiren mojim povremenim ciničnim komentarima na račun njegovog novog gazde.Elem, nakon malo minglovanja s masom, požurili smo da zauzmemo mjesta i onda je počela ceremonija otvaranja na otvorenom. Bilo je nekih tmurnih oblaka, ali nažalost nije bilo ni kiše ni oluje niti nereda neke druge vrste. Prvo smo bili čašćeni spektakularnim (i vrlo dugim) džinglom koji je prikazao svu ljepotu zemlje – planine, šume, rijeke, jezera, gejzire (?) i svašta nešto i taman kad je u meni buknuo patriotski ponos, avaj ispostavilo se da je to bio džingl za Island a ne za Bosnu. Oh, well... Očigledno je neko smatrao da je pomenuti (džingl) toliko fantastičan da su nam ga pustili još jednom.
Otvaranje je bilo u stilu nekakvog imbecilnog odbrojavanja gdje je neki tip nešto žestoko kenjao. Kaže «10» pa onda nešto odbaljezga. Zatim kaže «9» pa opet nešto odbaljezga. I tako sve do nule. Možete misliti koliko je to interesantno bilo. Onda nam se obratio Milutin Milošević aka Beogradski fantom i prozborio neke dvije rečenice koje sam zaboravio. Neke svoje dosadne govorancije su održali i gradonačelnik Banjaluke i ministar prosvjete i kulture i na to sam iz principa odbio da aplaudiram.
foto: kako glad zaslepi čoveka! na slici, harv je gonjen elementarnim fiziološkim potrebama toliko jakim da je napustio svoje pravilo 'dupe uza zid' baš kad mu je bilo najpotrebnije! ništa ne sluteći, okrenuo je bulju selektrosu gej i lezbo festivala!
I taman kad smo se ponadali da konačno možemo da idemo da jedemo, ispostavilo se da ćemo prvo morati da istrpimo seriju nekakvih kratkih filmova. Duh! U pitanju su bili filmovi iz takmičarskog dijela programa. Taj blok je slikovito nazvan «T1» (T kao 'takmičarski', 1 kao prvi blok, get it?). Kao što je Ghoul lijepo primijetio, vjerovatno je u pitanju bio podao trik organizatora da se malo pročisti populacija zainteresovana za zakusku. Plan im je uistinu i uspio, jer je gomila ljudi pobjegla u noć tokom projekcija. Evo ukratko nešto o tim filmovima:
Spacemen Three – vrlo duhovita irska zezalica o trojici ljudi u svemiru i katastrofi do koje dovodi neozbiljnost jednog od njih.
Muto – eksperimentalna italijanska animacija sa vrlo zanimljivom idejom – naime, u pitanju je stop-motion animacija crteža na zidu. Mora se priznati da na samom početku ovo zaista djeluje fantastično, ali kasnije, što kažu Belgijanci, it overstays its welcome. Traje predugo a same animacije nisu pretjerano interesantne. Still, vrlo vrijedan effort. Ovaj filmić je kasnije dobio nagradu za najbolji eksperimentalni filmić na festivalu.
Epitaf za snove – domaći (as in, from Serbia) film o čovjeku koji je u bombardovanju izgubio obje ruke i obje noge. Meni je ovo djelovalo nekako previše eksploatatorski.
Zvuk tišine – banjalučki film, koji je dobio nagradu za najbolji domaći film (od koliko, možda dva bosanska filma?). Kako i pristoji, u pitanju je najslabiji film prvog dana, nešto kao poor man's varijanta Sounds Like, o liku koji je iznerviran svim i svačim (prvenstveno ženama) i na kraju odlazi u prirodu, gdje je sve tiho i mirno i fino i čisto i niko ga ne maltretira, a sve to prikazano pomoću zvuka u njegovoj okolini.
Solitude – iranska animacija o kamenom čovjeku koji se osjeća usamljeno. A onda se ispostavi da je kamenčina na kojoj čuči taj čovjek samo dio nekog većeg kamenog čovjeka. Ili možda da se na kamenčiću koji nastane kad se naš Kamenko rasturi u paramparčad nalazi još jedan veoma mali kameni čovjek. Ništa specijalno.
Into the Woods – negdje u nekakvoj šumetini tročlana porodica naleti na nekog tupana koji nešto blebeće na srpskom (ili hrvatskom? Bosanskom? Crnskom?). Engleske budale misle da ovaj oće da ih pobije ili u najboljem slučaju siluje i zapali, a on samo pokušava da ih upozori na pravu opasnost. Naravno, na kraju dolazi do očekivane katastrofe, a naravoučenije je: učite srpskohrvatski!
The Rat Train Robbery – stejtment o privatizaciji njemačke željeznice u vidu animiranog filma o pljački voza. Poluinteresantno.
Alter Ego – solidan francuski film o sastanku naslijepo i svemu što uz to ide. Dobio je nagradu za najbolji film festivala. Mora se priznati da su dvoje glumaca odlični i da su dijalozi uglavnom sasvim dobri, ali posljednjih nekoliko minuta se ipak čitava stvar nekako razvlači.
I tako, nakon što smo sve to pogledali, bili smo zadovoljni što smo konačno dočekali zakusku. Bilo je tu svašta lijepog, a tu sam otkrio i interesantnu Ghoulovu osobinu da mu treba otprilike tri dana da pojede sadržaj jednog tanjira. Mislio sam da ja jedem užasno sporo sve dok nisam njega vidio u akciji. Uglavnom, tu više nema šta mnogo da se kaže, žderali smo, pričali sa raznoraznim ljudima, Ghoul je kukao oko slabe organizacije i toga što se još uvijek ne zna termin njegovog predavanja i tome slično. Jedno vrijeme smo bili s Norvežaninom, ali onda je otišao rekavši da će «doći odmah». Needless to say, do kraja večeri ga više nismo vidjeli. Nakon što su nas fajrontirali gašenjem svjetala, razišli smo se kućama svojim. Ghoul mi je utrpao nekakve filmove koje treba da pogledamo sljedeći dan, a ispostavilo se da su to horori koji će biti prikazani kasnije na festivalu.
Inače, tu smo saznali i za totalno cheesy i nemaštovit moto festivala, sa jednako nemaštovitim logo(o)m. Naime, moto glasi «Profit vs Art» (pitao sam se zašto to dvoje mora uvijek da bude suprotstavljeno, ali ako već jeste, biram ovo prvo any day, naročito pošto smo imali priliku da vidimo kakav to «art» oni ovde smatraju za art), dok ruka koja drži kameru predstavlja logo. Duh! Siniša, mladi i perspektivni režiser, ljubitelj Terija Gilijama i antiljubitelj Martina Skorsezija, ispričao nam je nešto detaljnije o nastanku pomenutog mot(o)a i nekim drugim (znatno pametnijim) varijantama koje su odbačene.
Inače, danas sam konačno pogledao i infamozni dokumentarac o rakiji! Odnosno, more like dokumentarac o životu u ruralnom srpskom selu početkom trećeg milenijuma, gdje je konzumacija rakije jedna od prominentnijih aktivnosti muške populacije. Not bad at all, nekoliko puta sam se od srca nasmijao.
ОдговориИзбриши