KRATKOFIL report by Harvester, part TWO

DAN TREĆI (srijeda)

Ovog puta smo se našli pred hotelom već oko 5 sati i odmah produžili u posjetu poznatoj tvrđavi Kastel. No, na putu do tamo nas je presjekla kiša, te smo utočište potražili u knjižari Kurtula. Razgledali smo ponudu i konstatovali kako nema (skoro) ništa previše interesantno, mada mi je Ghoul preporučio nekoliko pisaca, koje sam već zaboravio. Poslije smo obišli još i knjižare Libra i Littera, u kojima se on raspitivao o nekim opskurnim naslovima i piscima.

Nakon toga idemo do ovdašnjeg Doma omladine (koji je služio kao headquarters festivala) i naravno pravo u sobu sa kompjuterima i Internetom. Meni je ovo vrlo koristilo, imajući u vidu moj sada već poduži nedostatak konekcije. Tu naletim i na svog poznanika s Prirodno-matematičkog fakulteta, izvjesnog Dejana Milinovića, koji je očigledno imao neku funkciju na tom festivalu, a pored toga je u nekoliko navrata služio i kao prevodilac.

Poslije internetovanja uslijedila je još jedna zakuska, koju su organizovali neki Skandinavci, zaboravio sam koji. Bilo je tu svačeg lijepog da se jede i nismo se nimalo ustručavali što se toga tiče. Valja spomenuti da su Ghoula non-stop spopadale neke mlade curice, raznorazne organizatorke, novinarke i tome slično, tako da sam morao da reagujem da bi čovjek imao potrebni mir. Nisam ništa govorio, ali pozicionirao sam se bliže njemu i mrkim pogledom jasno stavljao do znanja svakom ko se približi da će prvo morati da prođe kroz mene ako želi Ghoula. To je upalilo – više ga nijedna mlada cura nije napala (tog dana), a pogled na njegovom licu jasno je izražavao duboku zahvalnost. Pomalo sam se plašio hoće li on uspjeti da pojede svoja tri sendviča prije ponoći, ali zebnja se pokazala neosnovanom – nije mu trebalo ni dva sata.

Uglavnom, kad se prijatna zakuska završila, krenuli smo do mene. Usput smo svratili do hotela da Ghoul pokupi svoj super-duper hard-disk od 250 GB sa kojeg sam planirao da maznem što je moguće više filmova. Nakon kratke i prijatne šetnje, zadesili smo se u mojoj veleljepnoj rezidenciji i, poslije kraćeg upoznavanja sa rasporedom prostorija i mojim kućnim ljubimcem, krenuli smo sa gledanjem kratkih filmova. Ja sam se nasadio na pod, kao što inače volim, dok je Ghoul sjedio na stolici.

Ispostavilo se da je ono što smo gledali bio program pod nazivom Ne samo horor, ukupno pet filmova koji je trebalo da budu prikazani sljedeći dan, nakon Ghoulovog predavanja (što se tiče istog, u pitanju je bila prava odiseja sa promjenama termina i sl., tako da u detalje oko toga neću ulaziti). Ono što smo pogledali je sljedeće:

Unholy night – finski (ili možda norveški? Islandski?) poluslešer sa skandinavskim inbred rednecima i 13 Deda Mrazova koji ubijaju. Don't ask... Uglavnom, prilično slabo i neinspirativno.

Colours of Blood – nekakav britanski dokumentarac sa nekakvim zmijurinama i pirsinzima i sličnim budalaštinama, poprilično dosadan, te smo ga vrlo brzo prekinuli.

Pretty Little Thing – ovo špansko čudo je počelo prilično dosadno i onda nam je disk zatrokirao, tako da je i to ostalo nepogledano. Tek smo sljedeći dan saznali o čemu se zapravo radilo.

40 dana – poprilično zanimljiv srpski dokumentarac o srpskom vampiru. Naglasak na srpskom. Neki stručnjaci su govorili o razlici između našeg mita o vampiru i stokerovsko-polidorijevskog zapadnjačkog kaunterparta, a bilo je i svjedočenja nekih starijih gospođa o susretu njih samih ili njihovih poznanika sa vampirima i drugim đavoljim čudesima. Ta svjedočenja su vrlo zanimljiva i duhovita, ali ja skoro ništa ne bih razumio bez prevoda (?). Inače, što se toga tiče film je prilično tupavo urađen – babe su titlovane na engleski (taj titl je, kao i mnogi drugi, ispario prilikom projekcije filma na festivalu), a narator je voiceoverovan nekakvom engleskom pijandurom koja sve rečenice izgovara ko od bijede. Nejasan mi je taj voice-over potpuno. Uglavnom, ispostavlja se da je srpski vampir poprilično blesav u odnosu na svog ozbiljnog zapadnjačkog kolegu. Apparently, naš vampir se ne pojavljuje utorkom i subotom da ga ne bi prepoznali ljudi koji su rođeni taj dan (as in, WTH????????????). Voli da jede i pije, ako počne da pravi belaj, samo ga ponudiš hranom i pićem i stvar riješena. I tome slično. Dakle, vrlo dobar film, odlična prezentacija vampirskog mita, ali sam izgubio skoro svo poštovanje koje sam gajio prema srpskom vampiru. Engleski titlovi su inače bili totalna katastrofa, mislim da je dovoljno da spomenem da su utorak preveli kao Sunday.

Tokom tog domaćeg dokumentarca priključio nam se i Bojan 3, aka Ygg sa ZS foruma. Dan-dva kasnije u pozorištu nas je nakratko spopao i krema i to je to što se tiče ZS forumaša. Ostali se nisu usudili da se pojave. Elem, nakon Yggovog dolaska pogledali smo još i Warlockov

Pacijent 0 – odličan film. Ygg i ja smo ljubitelji ovakve vrste trasha, a čak i Ghoul je priznao da mu je dodatno gledanje popravilo mišljenje o filmu. Pozitivno je reagovala i publika koja je film vidjela sljedeći dan na redovnom programu.

Dok su ovi filmovi išli, ja sam sa Ghoulovog tvrdog diska prebacivao masivni direktorijum s hororima na svoj tvrdi disk. Uglavnom se moje mažnjavanje od njega i zaustavilo na tome, mada sam zdipio još nekoliko ne-horora. Bio sam zapanjen time što je na disku imao neke otvoreno pedofilske filmove (!), da i ne spominjem neke gej-fegot «lavkraftovske» «horore». Ali, mora se priznati da je imao i nekih finih zombi filmova, pa čak i Alison's Birthday i nekakav lezbo 'oror Wicked Lake itd.

Nakon te serije kratkih filmova, uslijedio je jedan dugometražni – Deadgirl, koji me je Ghoul natjerao da skinem. Rivju tog filma prilažem posebno (a možda i ne).

Poslije toga je bilo vrijeme za još jednu seriju kratkića, ovog puta iz programa A Night of Horror, što su nekakvi horor filmovi koji su valjda bili prikazani u Sidneju or something.

The Facts in the Case of Mr. Hollow – ekstremno interesantno djelce koje se sastoji od jedne jedine fotografije. Na toj fotografiji se nalazi svašta i priča teče zumiranjem različitih dijelova slike, koji otkrivaju različite detalje, uz povremene vrlo suptilne promjene istih. Ovaj film je ne samo warrantovao nego praktično i zahtijevao drugo gledanje, ali za to nismo imali vremena. In any case, čvrsta preporuka za malo treniranja moždanih vijuga uz ovaj film.

A Wolf's Tale – italijanski, sa vukodlacima. Samo što vukodlake ne vidimo. Zanimljivo i lijepo uslikano, ali ne pretjerano spektakularno.

Treevenge – apsolutni high-point čitavog festivala (dok su na bliskom drugom mjestu Warlock i G. Šuplji), urnebesna pričica o jelkama koje za Božić sprovode surovu osvetu nad ljudima. Po mom skromnom mišljenju školski primjer kako kratki film treba da izgleda, sa glavom i repom, straight to the point, pri čemu je ta poenta vrlo jasna i duhovito predstavljena. Recimo da bi vjerovatno ovako izgledalo da Piter Džekson s kraja osamdesetih radi božićni film. Ovaj nepretenciozni bloodfest rastura u pulpu sve imbecilne kvaziumjetničke pokušaje «ozbiljnih» autora koje smo imali prilike da vidimo na festivalu. Nažalost, film nismo gledali na festivalu, tako da ne znam kakva je reakcija publike bila, ali ako išta znaju, morala je biti pozitivna.

Excision – meh, nekakva pričica o teenage buntu i presađivanju pluća, poluinteresantno i predvidljivo, nije loše, ali poslije Treevengea bilo je totalni antiklimaks.

Tu smo otprilike i završili sa gledanjem za to veče, jer je Ghoul bio umoran. Gosti su se razišli kućama, a ja sam Ghoulu pokazao kako da od mog naselja jednostavno dođe do svog hotela – trebalo je samo da ide pravo prema zvoniku veleljepne novoizgrađene crkve koji se ocrtavao na nebu u daljini, dominirao krajolikom i ukazivao na put pravoslavlja koji će Ghoul da slijedi tokom boravka vovde.


DAN ČETVRTI (četvrtak)

Došao je i dan da na festivalu nastupi Ghoul! Ponovo smo se našli pred hotelom oko 5, pa smo otišli do Kastela (ovog puta nas nije spriječila kiša), gdje smo napravili seriju kvalitetnih fotografija. Obišli smo dio koji je mogao da se obiđe, ali skoro sve interesantno bilo je iz nekog razloga zagrađeno i zatvoreno za javnost.

Nakon toga smo jurnuli do već standardnog Doma omladine i naravno pravo u pres centar na Internet, gdje smo se sreli sa već uglavnom ustaljenim ljudima. Pored onih koje sam već spomenuo, bitno je pomenuti i izvjesnog Alana Lamberta ili tako nekako (od Ghoula prozvan Smithee), a to je lik koji je sakupio nekoliko lokalnih mladića i djevojaka i sa njima snimao nekakav «film» na nekakvoj radionici koja je trajala za vrijeme festivala. Oni su se muvali po kompjuterima i čeprkali po nekakvim snimcima. Žalosne rezultate svega toga imali smo prilike da vidimo posljednji dan, a meni je odmah za oko (tj. uvo) zapela jedna Vangelisova melodija koju su metnuli u svoje «djelo».

Nakon Interneta, uslijedila je opet nekakva zakuska (ne znam ko je sad organizovao), koja je bila poor man's zakuska od prošlog dana. Bio sam veoma oprezan sa hranom jer sam prošlu noć zaradio opaku stomakobolju, presumably zbog pomenute hrane. Nakon zakuske, koja je podrazumijevala već standardno neobavezno ćaskanje s gore pomenutim ljudima (najprominentniji su bili Vladan i Sergej aka Sliško), odjurili smo do pornzorišta i stigli na četvrto parče takmičarskog dijela programa (koje ćemo odmila da zovemo T4). U trenutku kad smo ušli u salu, upravo je bio pred kraj nekakav hrvatski film o liku koji se rastaje od svog starog stojadina. Ispostavilo se da se film zvao Rastanak. Sudeći po kraju, ne mogu reći da sam želio da presiječem vene zbog propuštanja tog filma. Mali peh je doduše što smo propustili nekakav bosanski film koji je išao prije toga. Bosanski kratki filmovi su uvijek bili laugh-a-riot. Uglavnom, nakon Rastanka je slijedilo sljedeće:

Ghosts – Finski dokumentarac o domu za nezbrinute odrasle crnce. Ovakve tematike su mi uvijek bile dosadne, a pride mi se nije svidjelo ni kako je film urađen. Ovaj film je, ako se mnogo ne varam, dobio nagradu za najbolji dokumentarni film.

ARCHIPEL, dialog of a city – holandski animirani, sa dvije muške figure od plastelina kojima se vide polni organi i koje nešto pričaju. Nisu mi bili pretjerano interesantni, pa ih nisam ni pratio.

The Praying Machine – Britanska animacija u anime stilu, odlično režirana ako se dobro sjećam, mada mi je poenta izmakla. However, who gives a rat's ass za poentu? Film apsolutno vrijedi gledati zbog vizuelne prezentacije alone.

The Long Way Home – Rumun (tj. Rumunka) za koga je Ghoul prognozirao da će da osvoji prvu nagradu. Prepoznatljivo odlično, kao što se od Rumuna i očekuje, sve do samog kraja, koji je a bit of a letdown. Still, vrlo dobra ocjena za ovaj rumunski pokušaj. Btw, radi se o dvije cure koje su ostale bez love i pokušavaju da dođu do nekog mjesta u Bukureštu, uz razne peripetije.

Kad su se projekcije završile, napustili smo prozorište i malo prošetali kroz Gospodsku (to vam je banjalučka Knez Mihajlova ulica). Ghoul je bio impresioniran ponudom DVDova kod uličnih prodavača, a naročito je pozdravio prisustvo Beogradskog fantoma (filma) na jednom od štandova, što je ovjekovječeno i fotografijom. Ondak smo skoknuli do Taverne, restorančića u kome je valjalo spiskati Ghoulove bonove za obroke. On je ždernuo sladoled, a ja voćnu salaticu, a onda smo odjurili opet do pozorišta, gdje su velike stvari bile na redu. Pred pozorištem smo se našli s Bojanom (aka Ygg) i onda smo zajedno ušli i krenuli u potragu za prostorijom gdje je trebalo da se održi pres konferencija. Učesnici su, pored Ghoula, bili lik koji je režirao Duhove i Grof Đuraz, lokalni zezator i gitarista, čovjek koji inače drži časove gitare mojoj curi. Eto kako je svijet malen. Inače, u pitanju je odličan gitarista, ali koji previše voli da se glupira (vidjeti pod Rambo). Tog dana je bio obučen u svoj omiljeni vampirski plašt, a valja spomenuti da sam imao sreću da tokom kasnijih projekcija (prije njegovog nastupa) sjedim pored njega i vidio sam da se za svirku pripremao ločući ogromne količine piva.

Nakon malo peripetija (Ghoul je uzaludno pokušavao da od neke cure izvuče informaciju o tome gdje se održava pres konferencija) uspješno smo locirali prostoriju i zauzeli mjesta. Ygg je bio previše stidljiv, pa je ostao da stoji po strani, dok sam ja bezobrazno sjeo u fotelju iz koje sam mogao da nadgledam sve. Kasnije je pored mene sjeo i lokalni mladi scenarista Siniša, koji inače želi da piše scenario za dugometražni horor. Pitanja za sva tri učesnika konferencije su bila generička i prošlo je bez većih incidenata. Fotografije sa ovog događaja su takođe available.

Došlo je vrijeme za predavanje! Otišli smo do male sale u pozorištu, koja je bila pakleno topla i bez ventilacije, tako da smo se svi kolektivno znojili. Prije nego što je Ghoul počeo da priča, pojavili su se nekakvi novinari koji su intervjuisali posjetioce i on ih je mučkim potezom natjerao da spopadnu i mene. Nemavši kuda da pobjegnem, morao sam da odgovorim na nekoliko pitanja i time se svojski izblamirao, između ostalog time što nisam mogao da se sjetim koje smo filmove gledali tog dana, kao i time što sam rekao da u Duhovima ima «previše crnaca». Tješio sam se da niko normalan neće pustiti u javnost tu moju blamažu, ali avaj – mi ovde ipak govorimo o RTRS-u, tako da su me kad sam se pojavio na svom radnom mjestu sljedeći dan neki ljudi spopali zbog tog mog nastupa. Tako sam zahvaljujući Ghoulu postao infamozan u svom selu.

Onda je došao red i na predavanje. Bila je to sažeta pričica o hororu u filmu i literaturi i uvod za program horor filmova koji je trebalo da slijedi. Banjalučka publika, gladna horor znanja, postavljala je raznorazna pitanja, što je trajalo skoro koliko i samo predavanje. Ja nisam uspio da smislim dovoljno podlo pitanje, te nisam pitao ništa.

Prvi film na programu je bio Pacijent 0, pa smo ostali da vidimo kako će publika da reaguje na Warlocka. Mislim da je reakcija na ovaj odlični film bila odgovarajuća, u vidu kvalitetnog aplauza na kraju i fidbeka tokom nekih karakterističnijih scena. Naravno, crna ovca je bio Sergej, kome se taj film nije svidio. A mislim da čak i nije neki ljubitelj horora. Elem, poslije Warlocka, odlučili smo da je u toj prostoriji prezagušljivo (a i skoro sve ostale filmove smo gledali), pa smo razgulili na krov na svjež vazduh.

No, ne lezi vraže! Na krovu je upravo bio u toku peti blok takmičarskog dijela programa (koji ćemo od milošte da zovemo T5). Stigli smo pred sami kraj, ali i to je bilo dovoljno da nam nanese skoro nepopravljivu štetu na mozgu. Naime, taman kad smo stigli završavao se neki španski film Reaction, u kome je neko nekog premlaćivao. Zaključujući na osnovu kraja, nije nam bilo pretjerano krivo što smo propustili početak i sredinu. Ali ništa nije moglo da nas pripremi za ono što je uslijedilo. Bio je to film

Liminal – E pa šta reći za film koji je prava patnja (nema druge riječi) i duševni bol ekvivalentan zabijanju eksera u oči, UPRKOS tome što su dvije glavne glumice 90% trajanja istog potpuno GOLE? Ne, čak ni to ovu abominaciju nije moglo da izdigne iznad nivoa najdebilnijeg đubreta koje je ikad imalo čast da svojim ljigavim prisustvom ukalja kratku formu. Dakle, te dvije glupače jure okolo gole, svađaju se, dernjaju, psuju, napadaju jedna drugu (sve potpuno besmisleno), onda ide neko odsijecanje bradavice (koje se ne vidi) i onda su obučene i to je kraj filma. Jadna li majka imbecilu koji je ovo smislio. Suprotno našim očekivanjima, to nije bila nikakva pomahnitala lezbača već neki «muškarac».

Chink – nakon Liminala ovo je bio pravi blagoslov, ali u normalnim okolnostima gledajući ovo poželjeli biste da nekog zadavite. To je nekakav iranski «film» gdje se prvo kamera nekoliko minuta približava nekom prozoru, pa onda neka baba nekoliko minuta pokušava da proturi končić kroz iglene uši i onda kamera nekoliko minuta prelazi preko nekih fotografija. Sve ovo traje svega pet minuta ili tako nešto, ali će vam se činiti kao da prolaze godine. Ovo je bilo toliko idiotski da smo čak i napravili piratski snimak, koji ćemo u najskorije vrijeme da stavimo na uvid javnosti.

Zgroženi ovakvim razvojem situacije, ali i sretni što smo izvukli živu glavu, vratili smo se u zagušljivu salu i stigli taman na dokumentarac s vampirima. Sad one babe nisu bile titlovane na engleski, tako da se pitam koliko je publika razumjela njihovo torokanje. A poslije toga je uslijedio film koji nismo uspjeli da pogledamo jer je disk zatrokirao:

Pretty Little Thing – zahvaljujući glitchu organizatora, ovaj španski film je išao fully bez prevoda (!). Međutim, to zapravo nije mnogo uticalo na ukupni utisak. Na početku se svakako ništa ne dešava, a onda dolazi plot twist koji film pretvara u horor – ispostavlja se da je u pitanju vagina dentata (!). Unfortunately, autori filma nisu baš znali šta da rade sa tim plot tvistom – on nije doveo do nekih posebno originalnih događaja, jer su apparently autori smatrali da je on sam sebi svrha. To unekoliko može da prođe kod manje obrazovane publike koja ne zna za vaginu koja grize, ali za nas iskusne lisce koji smo gledali Wicked City i sl. sve to nije bilo baš dovoljno.

Kad se to završilo, uslijedila je svirka Grofa Đuraza, koji je bio naoružan akustičnom gitarom, kazuom i prigodnom vampirskom šminkom. Ghoul je uspio da izdrži jednu i po pjesmu, a onda je s gađenjem izjurio. Ondak smo otišli da vidimo radi li Mujo, pa nije radio. Pa smo skoknuli do Biljane 2 i tamo pojeli malo ćevapčića i ondak se razišli kućama.