понедељак, 27. јул 2009.

MARNIE (1964)

**(*)
3-
 "If you don't like Marnie, you don't like Hitchcock. If you don't love Marnie, you don't love cinema," says critic Robin Wood.
e, sad – ja imam poprilično poštovanje za robina vuda, uz sve ograde prema njegovoj napadno levičarsko-feminističko-psihoanalitičko-gej poziciji iz koje sve živo anal-izira: ali ova tvrdnja je ili blatantno preterana i glupa, ili ja ne volim ni hičkoka ni film.
jer, MARNI je, za moje pare, u filmofilskom pogledu - sirotinjski film (maletene filmovana radio-drama: čitav je, izuzev 2-3 scene, urađen u stilu talking heads), a u tematsko-idejnom – banalan, vulgaran i nesnosno passe u svom slepačkom prigrljivanju psihoanalize, pretvarajući se u filmovani udžbenik iz psihopatologije (elektrin komplex, kleptomanija, frigidnost...).
pre svega EPSKO trajanje (2 sata i 10 minuta!) potrošeno je na jednu skučenu, sitnu, nebitnu pričicu u kojoj čak i hičov trejd mark stil seda na zadnje sedište, dok volan preuzimaju njegovi fetiši i fix ideje koji su ovog puta ili minorno vizuelizovani, ili su banalno VERBALIZOVANI (pretežno ovo potonje). u suštini, cela ta melodramatična psiho-drama jadna je i neubedljiva, kao flešbek u nekom prosečnom giallo flicku, ali je nabudžena ubeđenjem svojih autora da se ovim preslikanim klišeima, koje je mali đokica prekjuče otkrio u nekom prevodu frojda, juče o tome napisao roman a danas ga hič već prigrlio za usnimavanje, priča ne znam kako duboka priča tih ljuckih aktera. jebote, kolkogod da me taj komplex odnosa sa majkom smarao u PTICAMA, MARNI zaista nosi šnjur po pitanju sapunice!
film nije sasvim nezanimljiv, naročito njegov feministički (?) angle koji brak poistovećuje sa ucenom, i opcijom jedva malo boljom od zatvora (za ženu!) – iako je to, naravno, notorna budalaština, ipak je simpatičan u svojoj retkosti, kao i u umešnosti s kojom uspeva da bude istovremeno feministički i odvratno mačistički i maltene mizoginijski. ali, baš zato što nije ni riba ni đevojka, MARNI je tek jedan istorijski curio iz vremena kada se psihoanaliza tek počinjala da shvata kao nova Biblija i kada je bilo strašno smelo (ma koliko iz današnje vizure bilo naivno) ekranizovati tu tematiku na ovako rudimentaran, patetičan, melodramatičan način.
razumem zašto gejevi otkidaju na hiča, i naročito na ovaj film (jedina dobra žena je frigidna, larger than life žena, itd.) ali – ja ostadoh frigidan na veći deo njegovih pokušaja da me nadraži.
MARNI je prvi ozbiljan znak hičove dekadencije, i nije ni čudo što su ga posle ovog filma napustili mnogi stalni saradnici.
zato i ja kažem: dajte mi PSIHO, PTICE, PROZOR U DVORIŠTE, SEVER-SEVEROZAPAD i VRTOGLAVICU (pa čak i jednako polovičan, ali mnogo zabavniji FRENZY) umesto ovoga any day of the week!

10 коментара:

  1. Dosta toga ili još nisam pogledao (npr. Stage Fright) ili bih morao ponovo da pogledam (npr. Notorious), a izdvojio bih sledeće i to upravo ovim redom:

    Rear Window
    Vertigo
    Psycho
    Shadow of a Doubt
    North by Northwest
    The Birds
    Rope

    ОдговориИзбриши
  2. NOTORIOUS je znatno bolji od STAGE FRIGHT – bar za mene.

    ОдговориИзбриши
  3. Stage Fright je so-so, ali ima pravo moćan kraj. Za razliku od npr. Vertigo koji ima najgorih završnih pola sata EVER (uz Kostnerov Open Range).
    Na mojoj listi prva tri mjesta zauzimaju Psycho, Dial M For Murder i Rear Window, mada ne znam tačno kojim redoslijedom.

    ОдговориИзбриши
  4. ne znam zašto svi izostavljaju PTICE?! meni je to u samcitom vrhu starog hiča! ima neke od njegovih najspektakularnije režiranih saspens set pisova, i zanimljiv je on so many levels!

    ОдговориИзбриши
  5. Apsolutno, ali po mom mišljenju pretjerali su s dramom tipa mama-sin i mama-buduća snaha. Nije krivica Hiča, naravno, nego scenariste (i naravno Dafne di Morije).

    ОдговориИзбриши
  6. pa jeste, ima te melodrame i previše, i preterivanaj sa psihoanalizom i tako nekim prevaziđenim i bezveznim stvarima – ali baš zbog toga (melodrama, žene, psihoanaliza...) je hič postao pomodan kod grdnih nekih ženturača koje pišu glomazne bezvezne drk-eseje o njegovim filmovima – ili tačnije, o SVEMU samo ne o FILMOVIMA...

    ipak, uprkos svemu, PTICE -kad napuste melodramu i pređu u HOROR - zaista su drmajući, žestok horor!

    ОдговориИзбриши
  7. Yep, posljednjih četrdesetak do pedeset minuta tog filma je apsolutno genijalno, uključujući i sami kraj. Naročito scene kad se ptičurine tek spremaju za napad... brrr! Čovjek zažali zbog dvije stvari:
    1) Što Hič nije snimio više horora
    2) Što su kasnije horore ovog tipa snimali sve neki netalentovani klipani (kao npr. onaj KAW i ko zna šta još)

    ОдговориИзбриши