недеља, 29. јануар 2012.

SEKTE! "Crna ruža"

  
    U okviru akcije "Ghoulov vodič kroz sekte" evo podsećanja na prvu za koju sam ikada čuo. I ne samo to, nego ovde kačim i sam taj tekst u kome sam prvi put pročitao o "Crnoj ruži". Poznavaocima mog lika a naročito dela očito je da je ovaj tekst snažno delovao na moju mladalačku, maloletnu imaginaciju.
    Tekst je izašao u TV Novostima 1988. godine; dakle, imao sam tada 15 godina, završavao osmi razred osnovne škole, bio već duboko zabrazdio stazama horora i mračnjaštva, a inspirativni potencijali ovog članka naveli su me da ga sačuvam – i da ga čuvam sve do danas – kao jedan od prvih činilaca moje privatne Zbirke.
    Da, Zbirka koju sačinjava junak mog romana NAŽIVO zaista postoji – u mojim fijokama. Štaviše, kao što ćete videti u donjem tekstu, naziv kafića GARUDA (koji sam ja u romanu smestio u Prištinu), omaž je ovom tekstu i njegovom uticaju na mene. Da budem jasan: to nije goli plitkoumni omaž, nego vrlo promišljeni i smisleni činilac u značenju romana čiji glavni junak za zadatak ima da prevaziđe (transcendira) razne nivoe "stvarnosti": prozaična svakodnevica (majka sa decom koja se svađaju u liftu), upliv medija na percepciju svakodnevice kroz direktne vesti sa ratišta i oko njega (odlomci iz novina i vesti sa TV-a), senzacionalistički ili potajno kvarni novinski tekstovi za izazivanje moralne i druge panike, straha i nesigurnosti (priče o sektama, satanistima i sličnim urotama), nesvareni pučki odraz toga što se u medijima čulo (razgovor putnika u vozu ka Prištini), glasine i urbane legende i teorije zavere (Adrijanove priče u GARUDI i u BOLJEM ŽIVOTU), direktne ispovesti učesnika događaja (Goranova pripovest), lično svedočenje post-festum (Dejan u Goranovom kupatilu) i najzad, na kraju, lično svedočenje/suočenje sa stvarnošću, direktno i – NAŽIVO!
    Tekst, sam po sebi, zapravo nije iz današnje perspektive nešto spektakularno senzacionalan, jer u međuvremenu se svašta izdešavalo: poludeli vojnici kao spree-killeri u kasarnama (navodno povezani sa sektama poput Crne ruže), ratovi i klanice i ludila po Balkanu i njihov crni afterglow u vidu bezumnih zločina i perverzija svih vrsta u "mirnodopskim" uslovima poremećene i sjebane Srbije i sl. Od ovog teksta pa do danas imali smo prilike da pročitamo desetine feljtona i članaka u kojima se govori o satanističkoj zaveri, kao što je ovaj: VERSKE SEKTE - Crna ruža - Satanistički ritual žrtvovanja na grobljima, ili pak o vezi Crne ruže sa pripadnicima specijalnih jedinica (jer, Legija ima Crnu ružu tetoviranu na vratu!) koje se razotkrivaju ovde: Ko čuva Crnu ružu?
    Uostalom, možete pogledati i brojne video priloge o Crnoj ruži, poput ovog:



    Evo, dakle, ekskluzivno na ovom blogu, jednog od prvih pominjanja Crne ruže u predratnoj Srbiji 1988. godine – mnogo razumnije i objektivnije intoniranog od onih koja su usledila... Klikni na slike - ili još bolje SAČUVAJ ih - da bi ovaj sken bio čitljiv:


8 коментара:

  1. Ghoule, hoce li se Chetnixploitation baviti novim Andjinim cedom ?

    ОдговориИзбриши
  2. jedino što pouzdano mogu da tvrdim jeste da će anđa biti adekvatno ispoštovana ovde na CULTU, čim njeno zlodelo postane dostupno organima ghouljenja.

    ОдговориИзбриши
  3. Kada započne priča o "Crnoj ruži" na površinu uvijek izađu dva imena...

    ŽELJKO MALNAR: "Crna ruža" je izmišljotina koju su prilijepili Željku Malnaru koji je u Dugom Selu zalazio u kafić "Garuda", koji je ime dobio po indijskoj mitskoj ptici. U isti je kafić zalazila 15-godišnja djevojčica koja je počinila samoubojstvo, a počelo se pričati da se prije toga čina odjenula u crnu odjeću. Kako je Malnar u svojoj knjizi "U potrazi za staklenim gradom" pisao o kultu Crvene ruže u Afganistanu, jedan je zagrebački - ne baš bistar - novinar sve to sklopio u jednu priču i proglasio Malnara vođom sekte Crna ruža, što je notorna glupost zbog koje je Malnar imao brojne neugodnosti.

    ALEKSANDAR MILES: Aleksandar Miles arhitekt je najveće pljačke do vremena pretvorbe - krađe tisuća knjiga iz stare zgrade NSB-a na Marulićevu trgu i deponija u dvorcu Golubovec. Između 1981. i 1988. Miles i njegovi suradnici unutar knjižnice iznosili su knjige kao na traci. Točan broj ukradenih knjiga ostat će zauvijek nepoznat, jer mnoge nisu bile katalogizirane. Miles je zanimljiv i mimo priče o knjižnici: član ugledne novinarske obitelji no psihopat; mitoman, sotonist, vlasnik videoteke 666, piroman od malih nogu... Čovjek koji se barem sedam puta pokušao ubiti (uspio 1995. / sestra Maja počinila je samoubojstvo na vrhuncu karijere) i kreator talačke krize na Krležinu Gvozdu.

    Konkretno u Zagrebu - jedan dječak se ubio zbog nesretne ljubavi, drugi radi obiteljskog nasilja, a djevojčica zbog negativnih ocjena (pada razreda) i straha od priopćavanja vijesti roditeljima. Navedena samoubojstva, senzacionalizma radi, pripisana su "Crnoj ruži".

    ОдговориИзбриши
  4. zeljku malnaru su to lepili da bi ga srozali u medijima i odstranili, al sto bi on reko dobili su kurac

    ОдговориИзбриши
  5. U Novom Sadu je takođe postojao kafić Garuda koji je bio ozloglašen kao stecište narkomana, umetnika i intelektualaca sa društvene margine. Po mom sećanju kafić se otvorio oko 1985 i redovno sam tamo zalazio, ali darkere sam video tek na ulicama noćnog Zagreba u prolazu 1988. Te 1988 kupio sam na rafu smoposluge knjigu SAMOUBISTVO I APSURD od Jovana N. Strikovića i počeo ozbiljno da razmišljam o samoubistvu kao jedinom i pravom izrazu slobodne volje koji nas izdvaja od životinja. Još sam živ i nisam imao ni jedan pokušaj samoubistva mada psiholozi tvrde da je narkomanije samoubistvo na rate, pa se po tome ubijam oko 30 godina.

    ОдговориИзбриши