izabrana dela

izabrana dela

среда, 11. октобар 2017.

NARACIJE STRAHA


            U četvrtak 12.10. biću u Zagrebu, gde ću učestvovati na naučnom skupu NARACIJE STRAHA: ISTRAŽIVAČKI UVIDI, TEORIJSKI PROBLEMI I METODOLOŠKI IZAZOVI koji organizuje Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb (Šubićeva 42). Izlagaću rad pod naslovom „Strava ili užas: lažna dilema“. Budući da je ovaj blog čitan u celom regionu, nadam se da će ova obavijest zanimati i nekoga u Zagrebu tko bi mogao poželeti da svrati na ovaj skup i posluša koje izlaganje, jer ulaz je svima slobodan.
            Evo više detalja o skupu u zvaničnoj najavi koju prenosim:

NARACIJE STRAHA:
ISTRAŽIVAČKI UVIDI, TEORIJSKI
PROBLEMI I METODOLOŠKI IZAZOVI
Zagreb, IEF, 12. i 13. listopada 2017.

Namjera skupa Naracije straha jest istražiti kako se pripovjednim strategijama i pripovijedanim događajima strahovi oblikuju u svakodnevnoj interpersonalnoj komunikaciji, ali i u javnome diskursu, u medijima i na društvenim mrežama, u književnosti, vizualnim i izvedbenim umjetnostima i dr. Svako doba, svako društvo i svaka kultura ima svoje strahove. Suvremeni strahovi, fobije i tjeskobe uvelike određuju našu kulturnu imaginaciju, ali to nisu samo strahovi od Drugoga i drukčijeg nego i od bliskoga i poznatoga, kao i od skrivenoga i zatajenoga. Neki su strahovi globalni, drugi lokalni i tipični za pojedine slojeve društva ili (manjinske) skupine, neki su potaknuti recentnim događajima (npr. ratovi, teroristički napadi, prisilne migracije, korporativne i false flag ugroze, jačanje nacionalizama i fašizma i dr.), dok su drugi duboko ukorijenjeni u kulturnom i sociopolitičkom imaginariju dugoga trajanja.
Sve veće socijalne razlike, društvene napetosti i strahovi koji one proizvode ugrožavaju temelje društvenog ugovora, potiču agonalne odnose te stvaraju atmosferu neizvjesnosti, nepovjerenja, neslobode i (auto)cenzure. I velike zajednice i male grupe kako ih razumiju folkloristika i etnologija, ali prije svega pojedinci, osvještavanjem straha i pripovijedanjem o njemu mogu pružiti učinkovit otpor i protutežu onima koji strah proizvode, umnažaju i komodificiraju. Pripovjedno nam umijeće, od najstarijih zapisa do novih digitalnih krajolika, pokazuje kako strah može postati izvor hrabrosti, otpora, prkosa i smionosti. Ono što nas posebice zanima jest pitanje kako i u kojoj se mjeri strah oblikuje u sadržaju i značenju pojedinih pripovjednih žanrova i (folklornih) izvedbenih praksi te kako ove izvedbe proizvode emocionalne odgovore, vrijednosne sudove i odnose medu ljudima. Zanima nas i kako novi oblici kulturnog turizma, festivala priča i muzejskih postava koriste, recikliraju, resemantiziraju i predstavljaju predaje, legende, strašne i traumatične priče.
Skupom o (protu)naracijama straha želimo okupiti i povezati istraživače/ice iz različitih disciplina i sredina te potaknuti problemsku refleksiju koja traga za mogućim smjerovima (teorijskog, metodološkog, epistemološkog i terenskog) istraživanja straha i njegovih izvedenica. Uz folkloriste, teoretičare i povjesničare književnosti te one istraživače/ice kojima je fokus pripovijedanje pozivamo da se svojim prilozima pridruže kolegice i kolege koji strahu pristupaju iz drugih disciplinarnih usmjerenja poput etnologije, kulturne antropologije, psihologije, etno/psihoanalize, psihijatrije, povijesne znanosti, sociologije i dr.

            Društvo će mi na ovom skupu praviti dragi prijatelj i kolega po horor-pisaniju, MARKO PIŠEV. On će u četvrtak, u okviru sesije koja traje 16:00 – 17:15h izložiti rad „Strah i fantastika: antropološki pristup horor fikciji“, a u sledećoj, koja traje 17:45 – 19:00 h pričaću ja, na temu „Strava ili užas: lažna dilema?“


            Evo sažetka mog ozlaganja:

Strava ili užas: lažna dilema?

Jedna od učestalih podela unutar književnosti strave sastoji se u apostrofiranju suprotnosti između strave (eng. terror) i užasa (eng. horror), do te mere da se neretko predstavljaju kao različiti žanrovi. Ovakve distinkcije utemeljene su na podeli između strave i užasa koju je načinila znamenita spisateljica gotskih romana En Redklif u svom često navođenom eseju „O natprirodnom u poeziji“ (Ann Radcliffe, "On the Supernatural in Poetry") gde piše: „Strava i užas su toliko daleko suprotstavljeni da ova prva uvećava dušu i budi joj odlike sve do najvišeg nivoa života; onaj drugi ih sužava, smrzava i gotovo uništava.“ Ovaj rad ukazuje i na druge primere kod teoretičara i praktičara književnosti strave koji vrše ovu podelu, kao i njenu varijaciju, vezanu za distinkciju između retorike strave zasnovane na nagoveštaju nasuprot eksplicitnosti, pri čemu se onaj prvi uzdiže kao ideal, dok se drugi osuđuje kao vulgaran, niže vredan i sl. Rad problematizuje argumente zastupnika navedenih distinkcija tako što, kroz close reading više istaknutih primera klasičnog horora (Edgar Allan Poe, H. P. Lovecraft, Algernon Blackwood, M.R. James...), pokazuje da pomenuta distinkcija nije od naročite praktične vrednosti jer se u praksi ne nalazi čak ni kod brojnih autora slavnih pre svega zbog svoje poetike implicitnosti. Rad pokazuje da je poetika horor žanra zasnovana na stalnoj tenziji između strave i užasa, neizvesnosti i izvesnosti, sugestije i pokazivanja, iščekivanja i konfrontacije; da ne postoji nikakva inherentna vrednosna pretpostavka sadržana u jednoj ili drugoj krajnosti ovih dihotomija; i, najzad, da su brojni vrhunski umetnici strave i užasa sa podjednakim umećem baratali i jednim i drugim oblikom horora, odnosno njihovim prirodnim spojem, neretko u jednom te istom delu.  


            A evo o čemu će govoriti
Marko Pišev
Odeljenje za etnologiju i antropologiju, Filozofski fakultet, Beograd

Strah i fantastika: antropološki pristup horor-fikciji

Narativi strave i užasa imaju dugu i bogatu istoriju u književnosti i kinematografiji Zapadnog sveta. No, horor-fikcija je odavno prevazišla parohijalne granice Zapada: nadovezujući se na lokalna kulturna podneblja, folklorne sadržaje i nezvanične, narodne religijske predstave, priče strave danas čine deo narativnih matrica prepoznatljivih globalno, od Japana do Nigerije. Ono što polje horora čini tako prijemčivim za društva i kulture širom sveta jeste, s jedne strane, njegova tematika, a s druge, neograničenost motiva i umetničkih postupaka kojima se postiže željeni autorski efekat: izazivanje straha kod publike. Horor-priče obrađuju određen skup univerzalnih problema koji zaokupljaju čovečanstvo u svim vremenima i na svim prostorima: biološke, društvene i moralne devijacije, ludilo, smrt, pogled u ustrojstva (ili odsustvo svakog ustrojstva) iza vela konvencionalne stvarnosti. Početna teza ovog izlaganja sadrži pretpostavku da horor-fikcija manipuliše svešću o kulturno projektovanim granicama (fizičkim, metafizičkim, psihološkim, moralnim, granicama poznatog i dr.), pri čemu se element strave u priči javlja uporedo sa njenim primicanjem tim granicama i njihovim konačnim prekoračenjem. Na ovu premisu dalje se nadovezuju sledeće dve pretpostavke: a) da nam horor fikcija pruža uvid u neki broj normi i tabua koji doprinose tome da se određena zajednica oseća bezbedno; i b) da nam horor-fikcija ukazuje na potencijalne nestabilne tačke ili liminalne zone (stvarne ili zamišljene) koje prete zajednici i ispunjavaju je osećajem straha. Antropologija, sa svojom dugom disciplinarnom istorijom proučavanja fenomena najšire povezanih sa konceptom granice i graničnosti, pruža bogat izvor teorijsko-metodoloških znanja za ovako koncipirano proučavanje horor-fikcije, što zaslužuje poseban komentar koji nameravam da razradim ovim izlaganjem.

            Program i satnicu celog skupa imate OVDE!
            Ako ste igde blizu, svratite da nas čujete i podržite! Ako ne, mislite na nas i držite nam fige...

            Za horor spremni!

Нема коментара: