недеља, 17. мај 2026.

OBSESSION (2026)

 

Evo, došao nam je u bioskope najnoviji mega-hajp u hororu, film posle koga, ako je verovati plaćenicima Blamhausa (koji distribuira ovaj film), u hororu više nikad ništa neće biti isto! To je, naravno, koješta – OBSESSION nije ništa revolucionarno, ali se svakako može pogledati. And then some.


                Ukratko, ovo je nešto kao spoj satirično-kurentno-tematskog pristupa Džordana Pila (minus rasna tematika: mislim da u filmu nema nijedan crni lik, čak ni epizoda, što je za jedan novi horor naprosto zabezeknjavajuće) i crnohumorne Ari Aster drame o međupolnim odnosima (minus totalno unhinged ludilo). Po meni, ne doseže do njih, ali stremi, a to dokle dobacuje vredno je pažnje. Motrićemo na naredne radove – mada, već najavljuje rimejk savršenstva TEX. MASAKRA, pa zato budimo na oprezu. Ili je genije ili velika budala.

         U savremenim hororima postoje samo dve vrste muškosti: toksična i mlakonjavo-impotentna (plus kvir, gde se nađe). Već je odavno otrcani kliše postavka u kojoj je dečko glavne cure ili toksično abjusivno đubre koje zaslužuje najsadističkiju moguću smrt – ili je nesposobni, mlaki, njoj neverni Toma, pa tako cura mora da se omoći, ako već nije omoćena, da se skine u majicu na bretele, i da Jebe Kevu duhu-monstrumu-alienu-folk-bogu ili čemu već, kao prava vintage Finalna Cura.

        OPSESIJA donosi nekoliko tvistova u ovu postavku. Pre svega, glavni lik je muško, njegova je vizura primarna. Zatim, on u sebi objedinjava obe glavne vrste muškosti. Prvo, mlakonjav je do nepodnošljivo iritirajućih razmera, to je prosto negledljivo koliko je ovaj nesiguran, labilan, stidljiv, plašljiv, tunjav. Razumem da je za ovaj zaplet bio potreban neko takav, inače filma ne bi bilo, ali malko se prećeralo: taj lik je toliko odbojno nesposoban za život da sam sve vreme u sebi, a zamalo i glasno, vikao PA UBIJ SE BEKANE KAD SI HRKLJUŠ! Film bi bio bolji da je ovaj baja malo prijemčiviji – mada, po rivjuima koje vidim na netu, možda se radi o mom subjektivnom sudu, jer većina onlajn reakcija je pozitivna prema njemu, neki ovog skaplju i tulču čak opisuju kao „zgodnog“...

                Enivej, taj isti tulča je, takođe, i toksičan! Uz pomoć čarobne grančice vrbe on, u trenutku plavomudastog frusta, kad ga željena cura otkači kao „samo prijatelja“, on na to frendzonovanje reaguje posezanjem za magijom u koju ne veruje, ali svejedno poželi ono što bi i svaki toksični mužjačina: da poseduje ženu protivno njenoj volji, tj. da joj nametne svoju volju ne bi li je posedovao, obljubivši je pritom. Suprajz! Magija deluje, i ova dok si reko KRC! postane ubeđena da je ovaj tulča nešto najbolje što se desilo muškoj rasi još od Breda Pita.

            A Pig’s Heaven, reko bi neko. Eeee, ali onda ovo ne bi bio horor, da nema tu neka caka... A caka je, za početak, u tome da ništa ne valja previše, pa čak ni ono najbolje. Treba mere u svemu, inače se javlja overdoziranje u stilu „Too much of a good thing“. Pa tako i ovde, postepeno, vidimo sadističku dekonstrukciju česte želje: „Želim da me ona voli više nego ikoga drugoga na svetu.“ Kao i većinu stvari u amatornim fenomenima, ni ovo ne bi trebalo da se shvata bukvalno, inače će da boli glava...

                Prava ljubav, kako nam je Šekspir & co. opisaše zapravo je morbidna OPSESIJA, ono patološko grcanje: „Ne mogu da živim bez tebe, ti i samo ti, ti si smisao mog života, ti si mi sine qua non, bez tebe ja ne postojim, mene neeemaaaa, ću umrem bez tebe...“ itd itsl. A onda raskinu, „magija“ izvetri, i to se pretvori u „Kako sam ikad mogo da volim ONO, fuj, bljak, bem ti gabora“ dok prelaziš na drugu stranu ulice da je ne bi ponovo sreo.

           A ono što ovaj tačno nazvani film lepo demonstrira jeste i da se tzv. prava ljubav sastoji i iz mnogo POSESIVNOSTI, pa bi stoga jednako tačan naslov bio i POSSESSION (samo što je njega već rabio Žuljavski, a evo krčkaju se i pripreme za rimejk, sa Margaret Kvejli kao Ludačom). Dakle, pod dejstvom ćiribu-ćiriba grančice, naš curetak ne samo što postane OPSEDNUTA glavnim tulčom, nego bude i patološki POSESIVNA – i tamo gde, kao, treba (druge žene) i gde ne treba (drugari: vidi košmarnu scenu „momačke večeri“ i u šta se to izvrgne ovde).

                I mada se film može čitati pretežno u skladu sa ustaljenim frazama o toksičnoj muškosti (eto do čega dovodi pokušaj da se naruši integritet i slobodna volja žene, eto kuda vodi koercija, No means NO) ako ste u tom dominantnom fazonu... on se takođe, što je osveženje, može gledati i kao groteskno karikirana i preterana inscenacija tipično ženske varijante iracionalnosti, histerije i srodnih patologija vezanih za veze i vezivanje i „ljubav“. I ko nikad nije video svog „anđela“ kako se u trenu oka pretvara u Harpiju, u Meduzu koja sikće zmijskim jezikom i grize vas sa svojim zubima, a onda se pet minuta kasnije, ili brže, vraća u modus „Izvini, dušo, ne zameri, ne znam šta mi bi, ali sam si to tražio, izazvao si me, a znaš kakva sam, osjetljiva i krhka poput cvjetića u maju, ja sam fina i suptilna i mogu da te ubijem ovde da te zgazim ko crva...“ A ova Inde Navarete je odlično uhvatila tu varljivu, prevrtljivu, neuhvatljivu, volatilnu, zavodljivo-zastrašujuću, iracionalnu, nepredvidivu prirodu večitog ženskog.

                I ova OPSESIJA prilazi povremeno Ariju Asteru upravo u tim scenama u kojima je naš šonjavko izložen groteskno preteranim izlivima i prolivima svoje drage što, kako film odmiče, sve više zalazi u horor, pa i splater teritoriju... Neki ozbiljan Budista rekao bi čak da ovo nije, kao u sloganu filma, „Pazi KOGA želiš...“ nego – pazi se želje kao takve. Jer želja vodi u Samsaru, a Samsara je upravo vrtenje u krugu ovih paklenih bezizlaznih vizija u koje upadne naš tulča.

Pošto je sve to oko rilejšnšips lepo opservirano i hororski reimaginirano na dovoljno svež i, ajde da kažem i delimično originalan način, dobili smo jednu prilično zabavnu melodramu-crnukomendiju-horor o mešovitim vezama (muško-ženskim) i njima inherentnim, a retko ovako naglašeno potenciranim aspektima. Naličje ljubavi...

Jer, što reko pesnik, „priča o ljubavi obično ugnjavi.“ Ghoul na to dodaje: tomu je tako zato što, u konvencionalnim ljubavnim pričama, svi potenciraju onu čašu meda, što je u OPSESIJI lepo poluparodirano u zaista smešnoj MONTAŽI idile prvih dana besave zacopanosti kad sve ide kao podmazano u nekom Hallmark filmu. Avaj, malo ko jednaku pažnju posveti i čaši žuči koja se, istovremeno ili naizmenično s onim medom, mora popiti, jer tako mu je to organizovano u ovom svemiru. Ko što Njeguš lepo reče: „Čašu meda jošt niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči; čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju.“

OPSESIJA pametno koristi izražajne mogućnosti horora da malo veći naglasak stavi na tu ređe pominjanu ljubavnu čašu žuči, i to čini dovoljno vešto i zabavno da će površnima delovati čak i revolucionarno, WOW neviđeno i originalnije nego što jeste.

Osim iritirajućeg protagoniste, kojem sam bukvalno od prve scene želeo sve najgore (što je, otprilike, i dobio), moglo bi se ovde zameriti još što-šta što spada u SPOJLERE.

Dakle, ne čitaj ovo nadalje pre gledanja!

 Lenjo je rešeno to sa „vrbom“ („one-wish willow“) – nije to Mekgafin koji se tek tako prihvati niotkuda, kao u bajci, ali kad se film nepotrebno zapetlja u to Otkud to u toj radnji (zar bi neko prodavao za 7$ nešto što može da želiocu donese milijardu dolara?), i Ko stoji iza toga (ko se javlja na telefon proizvođača/distributera?), to se pretvori u jednu neubedljivu mistifikaciju koja neme veze s mozgom.

Ima više rupa u scenariju: neke su na nivou „brojanja metaka“, npr. ova se usere na tepihu dnevne sobe nasred filma, ali oni kasnije tu obitavaju ili prolaze kroz sobu a da govna nikad nisu očistili, niti na smrad ikako referisali... Neke su malo dublje u pogledu dramaturgije i motivacije, npr. pred kraj otkrijemo da je šonjin „najbolji drug“ zapravo dotad neobavezno jebavao Taj mračni predmet njegovih Želja, što je bar dvojako neubedljivo. Prvo, on je prikazan kao suviše džukac i prostak da bi ova, fina, njega htela, a naročito samo kao neobaveznog jebača. Drugo, ako je tomu bilo tako, neubedljivo je u retrospektu, na početku filma, njegovo žarko insistiranje da smuva njega (šonju, ortaka) i nju (svoju jebačicu). To bi imalo smisla da je on zlonamerni, pakosni zlodej, ali film nam ga prikazuje samo kao prosečnu napaljenu budalu, ali ne kao lošeg drugara.

Takođe, ima dramaturškog varanja. Kada se prvi put Ludača ponaša baš mega-iracionalno pred svima, kao da ima neku vrstu sloma, šonja je odveze u Hitnu pomoć, ali nije jasno zašto je okrvavljenu i dezorijentisanu NE PRIME tamo – jer nam film tu scenu prikazuje izdaleka, muzičkim skorom zagušenog dijaloga. Jadno vađenje od logičnog Izlaza br. 1. Zatim, kada Ludača zapravo UBIJE nekoga, spljeska joj facu u pulpu, naš šonja je imao Izlaz br. 2: da pozove policiju i prepusti Ludaču njima, doktorima, sudijama, rešetkama... Umesto toga, pošto je suviše šonjav čak i za to, on jedino može da ide ka kraju koji mu je unapred bio napisan.

A za pohvalu, moram reći da mi se sviđa poslednja scena (što retko biva u novijim hororima). Umesto twista, finalnog zajeba, žaoke radi plitkožanrovskog efekta, koju sam očekivao – dobijamo nešto dublje i lepše: „samo“ jedno grubo, bolno buđenje, i sveto-jednostavne ali rezonantne i potresne reči: „ŠTA si to uradio???!“

To je „preokret“ utoliko što tu Ludača bude oslobođena muškarčeve toksične želje i mađije, i razotkriva se kao žrtva, a patetični samoubica, pre nego što neko počne da ga žali (ja ne!) – kao pravi zlikovac ovog filma. On, i prodavci ovako opasnih andrmolja u radnjama za tričarije...


Нема коментара:

Постави коментар