среда, 25. јануар 2023.

RAZGOVORI: Noe, Žulavski, Kronenberg, Fasbinder, Hodorovski, Balabanov

 

Izdavač: Red Box
Godina izdanja: 2022
Br. str.: 167
Povez: broš
Format: 21 cm
Pismo: latinica

 

Šta kaže Dragan Dimčić, autor pogovora?

 

,,Filmovi Žulavskog, Kronenberga, Fasbindera, Noea, Hodorovskog i Balabanova, donose nam takvu vrstu slika i napadaju vizuelne i druge tabue „koji su pod krinkom etičkih i moralnih imperativa tako pažljivo ugrađeni u kolektivno nesvesno da im pridajemo legitimitet prirodnih zakona.“ Iako nam nije prijatno da gledamo takve prizore, ipak smo prisiljeni da se sa njima suočimo, postanemo svesni naših reakcija i upitamo se zašto tako reagujemo na njih. Zašto jedan deo ljudske egzistencije koji nam pomenuti autori predočavaju doživljavamo kao prljav, nedoličan, nedostojan, opasan i verovatno uvredljiv i neprihvatljiv?“

 

Šta kaže Ghoul?

 

U okviru edicije posvećene knjigama razgovora sa ljudima koji itekako imaju šta da kažu, a u velikoj meri su relevantni za čitaoce ovog bloga, Red Box je već objavio knjigu memorabilnog naslova RAZGOVORI S TOMASOM BERNHARDOM, koju sam vam već pohvalio i preporučio OVDE.

 

A sada imam još lakši posao. Znate onaj kliše, kad voditelj kaže: „A sada, čovek koga ne treba posebno predstavljati…“ E, otprilike bi se povodom ovog naslova moglo reći: „A sada, reditelji koje čitaocima ovog bloga ne treba posebno predstavljati – u knjizi koja se, stoga, praktično sama preporučuje!“

 

O većini ovih reditelja i njihovih remek-dela već sam izdašno pisao na blogu: pretražite malo arhivu, i naći ćete i moje osvrte na Noea, i Žulavskog, i na Kronenberga, i na Hodorovskog (naći ćete čak i foto-izveštaj mog susreta s njim, kad je bio u Beogradu, kojom prilikom sam i sam radio intervju s njim), i na više filmova Balabanova.

 

Jedino mi Fasbinder ne leži prirodno u ovu grupicu: njega niti sam nešto mnogo gledao niti ga smatram vrednim ovog društva, a njegov (srećom, kratki: 10 strana) intervju u ovoj knjizi odlično ilustruje i zašto. Prosto, moji nazori i njegovi nazori nisu mnogo bliski. Poštujem ga kao nekoga ko je pokušavao da radi nešto drugačije, na svoj način, (i kao potpisnika nekih od najlepših NASLOVA – naglašavam, naslova, ne filmova – u istoriji!) ali mene to ne dotiče i ne zanima.  

 

Recimo, na strani 59 ove knjige Fasbinder kaže: „Ako prihvatite da je smrt deo života, onda se više ne plašite. Ne plašite se ni tuđih smrti.“ Na to mogu samo da kažem: Koješta! Prihvatanje smrti je inteligentnom čoveku ne samo nemoguće nego i nenormalno – kako svoje (koja je nezamisliva), tako i, naročito, smrti bliskih, dragih osoba. Previše sam najdražih izgubio samo u prethodnih pet godina a da bih prihvatao Fasbinderovu „mudrost“ kao nešto više od gomilice praznih reči koje možda mogu da se sroče u neki sofizam, u neku simpatično-zvučeću demagogiju, poetsko trla-baba-lan, ali koje sa (mojim) životom i poimanjem stvari nemaju nikakvog dodira (baš kao i njegovi filmovi).

 

To što sa ovim rediteljem nisam istomišljenik ipak ne znači da je razgovor sa njim nezanimljiv i nevredan pažnje: ima tu, recimo, vrednog obrazloženja zašto ne prihvata da manjinske grupe, a naročito gejeve, prikazuje zaslađeno-patetično, kao žrtve – umesto toga, veli on: „Žrtva je prisiljena na svoje ponašanje – baš zato što je ugnjetavana.“ Itd.

 

Ili prajsles genijalan smehotresan momenat, kad objašnjava zašto ne voli Glodarov Do poslednjeg Zadaha. To vam neću spojlovati, vredi da sami otkrijete. Reći ću samo da ima neke veze sa diranjem za kurac. Glasno se tu zasmejah!

 

Eto, a ako mi je čak i Fasbinder, tako tuđ, kazao ponešto zanimljivo i vredno, šta tek reći o ostalim rediteljima, koje sve odreda obožavam i visoko cenim?

 

Žulavski, kao i obično, bez dlake na jeziku, govori o problemima sa čudovištem u POSSESSION, o fijasku NA SREBRNOM GLOBUSU, o svojim probitačnijim, uspešnijim poljskim „kolegama“…

 

Kronenberg, iz vremena EXISTENZA, osvrće se na svoje filmove u razgovoru pod naslovom „Filmski reditelj kao filozof“ (mada, ima on i boljih i filozofskijih intervjua od ovoga).

 

Sa Balabanovim zapravo imamo dva razgovora: jedan je povodom filma KARGO 200 (njegov najmračniji, zamalo pa najhororičniji), prosvetljujuć i o tom filmu i o Rusiji iz tog vremena, sredine osamdesetih, na ivici raspada; drugi je mladalački, i moram reći više je to klinačka bezvezarija i ćaskanje i brbljanje bez naročitog uvida i vrednosti, jer izbegava bilo kakav konkretan odgovor, i uglavnom vrda i relativizuje. 

Razgovori s Noeom i Hodorovskim spadaju u vrhunce ove knjige (i zbog obima i zbog sadržine i zato što pokrivaju čitave karijere, a ne samo jedan, trenutno aktuelan film) a preuzeti su iz knjige DARK STARS RISING Šejda Rupa, koju sam svojevremeno prikazivao na netu, na engleskom. Moj rivju ove izuzetne, davno rasprodate knjige imate na mom engleskom blogu, OVDE.

 

Ako bih cepidlačio, rekao bih da ni nepotpisani priređivač, ni autor pogovora (da li je on ovaj sadržaj odabrao i priredio? možda, ali to nigde tako ne piše) nisu adekvatno objasnili dva ključna pitanja: 1) Zašto BAŠ OVI reditelji? i 2) Zašto BAŠ OVI intervjui sa njima, a ne neki drugi? Recimo, da se ja pitam, od Žulavskog bih odabrao beskrajno sadržajniji, bogatiji, krcatiji pronicljivim uvidima i anegdotama i analizama i svačime, koji je izašao u EYEBALL kompendijumu, a koji se uzgred čak i pominje u ovom, kraćem i skromnijem, odabranom za ovu knjigu.

 

Međutim, takvo cepidlačenje ostavimo smaračima poput mene: većina filmofila koji cene pomenute reditelje biće srećni što postoje ovaj izdavač i ova edicija, i što objavljuju stvari vredne čitanja. Recimo, u najavi je Verner Hercog, još jedan meni mnogoobožavani reditelj, o kojem sam poprilično pisao na blogu – sa knjigom OSVAJANJE BESMISLENOG. Zato, podržite ih, kupujte, čitajte, hvalite, preporučujte – jer ima šta! I jer želimo još ovoga i ovakvoga!


2 коментара:

  1. M3GAN (2022) - gledljiv almost anabel-like, psiho-ai "horor". Sunovrat (po čovečanstvo) samosvesti veštačke inteligencije, inkorporirane u avataru infantilne verzije Terminatora od titanijuma, tek da se poigraju deca i nešto nauče uz barbie-like patološku igračku za koju se vezuju. Sarkazam na roditelje koji sve više otkače decu tutnuvši im gedžete u ruke. Ima inteligentnih scena, a i par njanjavih oko komercijalizacije iste i štancovanja na traci. U svakom slučaju - drži pažnju. Posebno što su moj fetiš skrinovi kako roboti vide i analiziraju okolinu.

    ОдговориИзбриши
  2. Zapravo je u pitanju tehno-triler (ili tech-noir, sto bi reko Kamerun) koji govori o jedinkama koje biraju posao umesto porodice, pa kada im dodje dete u kucu ne znaju sta ce i ispadaju jos nezreliji.Jedna od najpotresnijih scena je na pocetku kada tetka ne da sestricini da ostavi casu sa vodom pored podmetaca.Sva sreca pa tetka kroz film evoluira sto vidimo na kraju filma u slicnoj sceni.
    Takodje se film osvrce i na moderne LGBT porodice, s obzirom da na kraju vidimo da je M3GAN htela da "zajedno odgajaju nase dete", dakle imamo osvrt na lezbejske, a mozda i trans parove, s obzirom da je glavna glumica prava muskobanja.
    Inace film me vizuelno, da li zbog rezije, da li montaze podseca na lakocu pripovedanja jednog Verhovena, a s obzirom da govori i o opasnostima AI ja bih ga stavio odmah uz Robokapa i Terminatora.Kad smo vec tu imamo i dve posvete T2, scena ubistva u liftu i ...otkrijte drugu.
    Kasting je superioran, osim mozda sefa proizvodnje, manje je dobar u odnosu na druge.Previse mesa u mom tanjiru da bih bio nezadovoljan, nije ovo gledljivo, ovo je vrlo dobro, na momente odlicno!

    ОдговориИзбриши