субота, 2. децембар 2023.

Umrla je dr Dragana R. Mašović

 

Umrla je dr DRAGANA R. MAŠOVIĆ, profesorka koja me je 1999. odabrala za asistenta i koja me je 2009. oterala s tog mesta, nakon par godina mobinga i posle mukotrpno odbranjenog magistarskog rada kod nje kao mentorke.

„O pokojniku sve najbolje“ je maksima koje ću u ovom kratkom osvrtu pokušati da se držim, mada ne baš kao pijan plota. U svakom slučaju, nije mi namera da seirim ili pišem bilo šta nedolično; ako ste me zamislili kako na ovu vest pevam, pucam i slavim, znači da me nimalo ne poznajete. To bih možda radio pre 14 godina, kad su mi rane bile sveže a osećaj nanete nepravde gorući. Ali neću sada o tome.  

Moja osećanja su pomešana, ali dominira tuga – tuga zbog njene prerane smrti, i tuga što se naš odnos okončao tako kako je ona odabrala da ga okonča. I što od tada do danas to nije bilo bar malo izglađeno.

 

Ime Dragana R. Mašović prvi put sam zapazio 1991, u najprelomnijoj i najbitnijoj godini mog života. Imao sam tada 18 godina, intenzivno otkrivao stvari oko sebe i u sebi, pa tako i jednu od najbitnijih knjiga u životu, GOLI RUČAK Vilijama Barouza. Smesta mi je postala, i do danas ostala, jedna od najznačajnijih i najdražih knjiga – i nedostižni parametar prema kome se odmerava svako drugo umetničko crnilo, grozomornost, humorističnost, surova satiričnost, mizantropija, hororičnost, perverznost, morbidnost, grotesknost... (Senka Starog Bila prisutna je, naročito, u mom najnovijem romanu, ZADUŠNICE; dakle, još ga nisam „pregoreo“, niti ću.)

            Pored ostalog, bio sam fasciniran i vanrednom sočnošću jezika i čitavim nizom beskrajno duhovitih idioma i replika koje sam smesta upio i beskrajno ih ponavljao i varirao sa kolegom iz Gimnazije, koju sam te godine skoro pa završavao (ujesen te godine pošao sam u IV razred). Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam naredne godine (1992), upisavši anglistiku na niškom Filozofskom fakultetu, shvatio da će mi predavati profesorka Dragana Mašović koja je zaslužna za genijalni prevod te genijalne knjige.



            Kako sam već na prvom njenom času zapazio, bila je zahtevna i stroga. Studente odocnele na čas, makar i ako bi pokušali da uđu samo 5 sekundi nakon nje, vraćala je nazad, terala sa časa. Brecala se na šaputanja u klupama, često i zajedljivim, sarkastičnim primedbama na račun onih koji joj i najmanjim činom remete predavanje. Ispiti kod nje održavali su se u vanredno stresnoj atmosferi, sa strogom procedurom kakvu nijedan drugi profesor sa anglistike nije praktikovao: studenti su morali da u prvi red amfiteatra odlože sve svoje stvari, kapute, jakne, kese, torbe i sl, i samo sa olovkom odu na mesto koje im ona i/ili asistent odredi. Deset godina sam, kao njen asistent, bio zadužen za sprovođenje te discipline koja je čak i meni, kao izvršiocu tih zapovesti, bila izrazito neprijatna i stresna.

            Ipak, kao student, bio sam uglavnom pun poštovanja prema njoj i njenim zahtevima, simpatične su mi bile njene ekscentričnosti, sklonost brutalnoj ironiji i sarkazmu, a pošto su me predmeti koje mi je predavala naročito zanimali, istakao sam se u njima dovoljno da me zapazi. U tim godinama me je zaista gotivila; valjda je volela to što mislim svojom glavom, postavljam pitanja na času, pa čak se usuđujem i da je povremeno ispravljam. U nekom bojažljivom trenutku čak sam joj prišao, na jednoj pauzi između dva časa, i kazao koliko cenim njen prevod Barouza, i pitao/molio ima li još šta njegovo, na engleskom. Bilo je to u mračnom srednjem veku, pre interneta, pre Bukdepozitorija, usred sankcija, kad je nabavka inostranih knjiga bila nezamisliv pojam. Tom prilikom me je otkačila; tek mnogo kasnije, kad sam joj postao asistent, pozajmila mi je svoj omnibus u kojem su, u jednoj knjizi, WILD BOYS + SOFT MACHINE + NOVA EXPRESS.

            Već na časovima Uvoda u američke studije, na II godini, zapazila je moje duboko interesovanje za američku kulturu (pa i izvesno njeno poznavanje, valjda), i već tu sam osetio naklonost prema meni, u smislu da je sa mnom razmenjivala znalačke opaske, pošalice, tražila moje mišljenje o ovome i onome, i sve u svemu, ti su časovi za mene bilo „pesma“. Toliko je to daleko išlo da je na ispitu iz tog predmeta svima drugima nametnula teme o kojima će da pišu, samo je meni kazala da mogu da napišem dva duga eseja na koju god ja hoću temu, iz širokog kruga ponuđenih. Tako sam i učinio, i dobio desetku, ocenu koju je u to vreme retko davala. (Uzgred, nisam se puno desetki nadobijao tokom studija; oduvek probirač, unosio sam se duboko samo u ono što me je stvarno zanimalo, a ovo ostalo odrađivao samo koliko se mora. Zato mi je krajnji prosek ocene na redovnim studijama bio jedva nešto malo preko 8 – tačnije, 8,038).

            Nažalost, predmet Američka književnost na III godini predavao mi je užasan duet: suvoparna polusenilna baba pred penzijom, Brankica Pacić, i njena zombifikovana fletlajn asistentkinja Tanja koju su studenti od milja zvali Čanja (ja sam je, za sebe, zvao „zombi“). Ipak, čak ni ovaj duet mrtvih puvala nije uspeo da mi ogadi taj predmet: eskivirao sam većinu nepodnošljivo dosadnih „predavanja“ (diktiranja) i sve časove „vežbi“ i uprkos tome na kraju dobio devetku.

            Na magistarskim studijama sam, tokom 1998., pored ostalog išao i na Draganin kurs American Short Story – maltene jedini na kojem sam nešto zaista korisno naučio, a pre svega „close reading“ teksta. I tu sam se isticao, bile su to živahne i sočne diskusije o odabranim delima i njihovim interpretacijama, u intimnijem okruženju (nekolicina studenata u kabinetu, manje presije i saspensa nego što je bilo u učionici, sa 50 studenata). I tu sam glatko dobio desetku, i verovatno u njenom umu zapečatio tada neiskazanu, ali tinjajuću odluku…

            Naime, odmah potom prinudno oteran u vojsku, baš usred najgoreg rata i sranja na Kosovu: decembar 1998. na Topčideru, Beograd; mart 1999. u Đakovici, a zatim u Prištini od kraja marta pa sve do juna (čitav period NATO bombardovanja!); ostatak (jun-decembar) u Leskovcu, u izmeštenoj Komandi Prištinskog korpusa. Bio sam u Leskovcu, nakon upravo okončanog rata, kada su mi roditelji preneli da me je zvala profesorka Dragana i kazala da joj se javim što pre. Imao sam njen telefon, kao i nekolicina studenata sa postdiplomskih. Kad smo se čuli saopštila mi je: da je baba Pacić otišla u penziju; da je ona, Dragana, preuzela predavanja iz Američke književnosti; da je nezadovoljna radom asistentkinje Čanje, da će napisati negativan referat za njen reizbor, i da će tražiti novog asistenta; da, ukoliko ja to želim, mogu da se javim na taj konkurs. Tako je i bilo: iako još vojnik, otišao sam na odsustvo, prikupio potrebnu papirologiju i odneo na faks šta treba. Napisala je pozitivan referat za moju prijavu, i ja sam od decembra 1999. postao i zvanično zaposlen kao asistent na predmetu Američka književnost. Profesorka je na sebe uzela da drži sve vežbe tokom celog I semestra, što znači od oktobra do januara, a ja sam u nastavu ušao tek od februara 2000. Do tada me je ona polagano uvodila u posao, u predmet, u način rada…

            Fine su bile te prve tri godine rada: mada sam pravio neke početničke greške – uključujući to da sam preuzimao od njene strogoće u radu sa studentima, što sam kasnije ublažio – u suštini je to bila jedna dobra saradnja gde je bilo i srdačnosti i šege i šale. Njen odnos prema meni primetno je zahladnio kada sam dobio stipendiju JFDP i otišao na godinu dana u Berkli, Kalifornija (avgust 2003 – jul 2004). Kad sam se vratio iz Amerike bilo je više distance, cinizma, sarkazma prema meni. Olak tretman rokova za moj prvoprijavljeni magistarski (o Lavkraftu) doveo je do toga da mentor (Dragana, naravno) dopusti da mi rok istekne. Zbog toga sam morao da prijavim potpuno novu temu i radim magistarski ispočetka, ovog puta o Pou. Do tog trena naš odnos je već bio prilično zategnut, sve neprijatniji s njene strane, dok pred kraj, poslednjih par godina (2007-09) nije poprimio razmere mobinga.

            Nema potrebe da idem u detalje oko toga; uostalom kome je to promaklo, imate ovde na blogu veoma detaljno o toj mračnoj strani našeg odnosa, uključujući to KAKO sam i ZAŠTO ostao bez posla, i kako sam se nekoliko godina koprcao u uzaludnim pokušajima da taj posao, ili bilo koji srodan, povratim. To vam sve stoji pod tagom OTKAZ pa kome je do te vrste horora, nek čita.

            Bez posla sam na Filozofskom fakultetu, Niš, ostao 18. novembra 2009.

Dragana R. Mašović je umrla 29. novembra 2023.

U periodu od kraja maja 2009 pa do novembra 2023. nismo razmenili nijednu reč, ni uživo, ni preko mejla, telefona i t.sl. Putevi nam se uglavnom nisu ukrštali, ako ne računam 4-5 slučajna susreta, na ulici u Nišu, ili u ponekoj instituciji, kojom prilikom bismo oboje ignorisali ono drugo.

Šteta. Više zbog načina tog prekida, nego zbog prekida kao takvog. Legitimno je da profesor ne bude zadovoljan svojim asistentom, pa i da ga zameni; ali moglo je to možda i malo nežnije i ljudskije nego što je bilo učinjeno. Naravno, mene nije lako voleti, naročito zadugo, i ja razumem da sam na ovaj ili onaj način nju razočarao, možda i naljutio, što voljno, što nevoljno. Teška osoba bila je ona, težak sam i ja, naročito kad mi se ugrožava ego, integritet, dignitet. Jake ličnosti oboje, tvrdoglavi, sujetni, nepopustljivi, Vodolije oboje… Na kraju je ispalo da je mene „šutnula“ zbog istih onih razloga zbog kojih me je prvobitno odabrala.

Ali tu sam ranu odavno zacelio i preboleo. Odavno nemam snažnih osećanja ni prema njoj, ni prema tom faksu, ni prema akademskoj karijeri, od koje sam digao ruke još pre jedno 6-7 godina. Zadovoljan sam time gde jesam i šta sam i kakav sam, radim to što volim za daleko manje para nego što bih imao kao profesor, ali je barem 100% mog vremena ispunjeno time što volim, bez trunke kompromisa i bavljenja ispitima, predavanjima, dosadnim radovima pisanim reda radi, zbog bodova, za circle-jerk sekta-konferencije, za zbornike koje niko nikad videti neće, za knjige koje skupljaju prašinu po fakultetskim bibliotekama.

Ona mi je zamerala, od samog početka, moju sklonost da se obraćam i van-akademskoj zajednici, da pišem knjige koje nisu samo za suvoparne profesore. A sad ispada da, u nekom smislu i njoj imate biti zahvalni za 32 knjige edicije „Poetika strave“, 3 u ediciji „Crna mačka“, 3 u ediciji „Gluvo doba“, za 4 moja romana i jednu zbirku priča i nekolicinu esejističko-teoretskih knjiga i bezbroj radova, eseja i članaka koje sam objavio u prethodnih 14 godina, dok sam bio na Birou za nezaposlene.

            Za kraj, hoću da naglasim da sam od nje jedine na celom tom faxu mnogo toga korisnog naučio što i danas primenjujem; učio sam od nje i kao student, i potom kao asistent, pa čak i kao magistrant. To sam svih ovih godina isticao. Meni je strogoća ponekad potrebna (zapravo, svima je!), i ona mi ju je dala. Na potrebnim dozama sam zahvalan, a na suvišnim više ne zameram. Sve je to sad voda ispod mosta.

I namerno i nenamerno učinila me je ovim što sada jesam.

Neka joj je laka zemlja.

 

P.S. U sredu 6.12. je na FilFucku komemoracija posvećena prof. Mašović, ali ja na nju neću ići. Ništa me ne vuče više u tu zgradu, a ponajmanje nekadašnje „kolege“; čak je verovatno da bi moje prisustvo bilo neprijatnije njima, nego što bi meni bilo njihovo. Ne bih na ionako mučnu situaciju dodavao dodatnu muku, i sebi i njima. To što bih imao tamo reći, napisao sam ovde. Ako nekoga od njih uopšte zanimaju moje misli o bilo čemu, a naročito ovim povodom, evo ih ovde; verujem da će do eventualnih interesenata pronaći put…


16 коментара:

  1. Једно велико хвала професорки Машовић што ти је спутала академску каријеру! Не знамо шта би било кад би било, али није искључено, чак је врло вероватно, да би постао само још један типачан зупчаник у академској машинерији. Таквих имамо колико хоћеш. И ништа нису урадили и направили. Овако, херојским напорима табаш пут хорору у србаља. Ми нисмо зрео народ у погледу језика и културе, где постоје системска решења, не! Све је на плећима појединаца, на индивидуалном напору, на великанима. Тако је било у време Вука, а тако је и дан данас. Или ће један инатџија -- сам против свих -- да изнесе целу ствар, или је неће ни бити. У том смислу, непроцењива је корист за српску културу од њеног насукавања твоје каријере...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. sa ovakvim podržavaocima meni neprijatelji nisu ni potrebni. po ovoj istoj logici, za sve vas bilo bi još bolje da ostanem bez obe noge, da padnem u kolica, kako ne bih mogao da se švrćkam po planinama, brdima, šumama, ruševinama, promocijama, sajmovima, jer ako bih 24/7 bio vezan za kuću, ako ne bih mrdao iz sobe uopšte, koliko li bih tek onda knjiga napisao, priredio, preveo...

      Избриши
    2. Било то истина или не, не бих баш ишао толико далеко, али suffice it to say, не верујем нешто у добру вољу и лепе жеље, а снажно верујем да човек неће урадити нешто док не буде притиснут. Такође, када човек има шта да изгуби најчешће постаје кукавица, мање ризикује, неће да таласа. У животу, човек када се саплете то га тера на размишљање, док, нажалост, када човеку све иде глатко он обично прихвата ствари здраво за готово па стога стагнира.

      Избриши
    3. Iz mog ugla, tj. u simulaciji unutar Gulove kože, ipak mu je uticala na sudbinu života. Krckao bi redovnu, profesorsku platu. Jeste, mnogo manje bi preveo, predgovorio, pogovorio, posetio, intervjuisao, napisao, jer je posao veliko smetalo ljudskom kreativnom umu. Meni se najbolje ideje rađaju u glavi kad su mi ruke i telo zauzeti poslom. Toliko, valjda je objektivno. A o pokojniku sve najlepše, kulture radi.

      Избриши
    4. Није ствар (само) у времену, већ у мотивацији. Насушна потеба је много бољи мотиватор од добре воље и лепих жеља. Шта мислиш зашто је Гул ван академије урадио неупоредиво више за нашу културу него сви његови профани скупа? Генерално, мој утисак о профанима је да уопште не живе у реалности, и да су бескорисни нарцисоиди (наравно, част изузецима!) који су умислили да су центар света... јако тешко је остати и опстати у том систему, а да се и сам не изопачиш. Разоразни мислиоци говораше како је шетња по природи плодотворна за размишљањ, тако је да је Гул on the right track што се тога тиче.

      Избриши
  2. Neobican je i krajnje zanimljiv ovaj HRISCANSKI TURN kod samodeklarisanog sataniste. Ali ne vidim cemu kad ti nisi hriscanin a zagrobni zivot ti je vise nervozna primisao nego vera. Zar nije bilo bolje napisati RIP u kojem upozoravas mladje generacije na opasnost od akademskih vestica i njihovog mobinga. Zabavno je i to kako opisujes narcisticki bitching izmedju vas dve, koji kao da je neko priznanje da ste od iste sorte, ili si ti njen djavolov ucenik. Sve to uzevsi u obzir, ona JESTE uzela tvoju nevinost, silovala te, pa ne vidim sta joj ti tu dugujes u formi izvinjenja ili SPOMENI. Ne mi ni kao hriscani nismo duzni SVAKOG da se secamo. Da je bar bila zgodna vestica pa da te zloupotrebi na neki vise seksi nacin. Da je bar bila TOPLA MAMA pa da ti mamuje iz ljubavi. Ali ne radi se o tome, nego profesor ima eticku duznost da ne zlupotrebljava mlad duh u razvoju, pa jos tako, da ga u nasoj situaciji osudi na nezaposlenost. Ovaj tvoj besmisleni burzoaski ''gest'' uci ce u istoriju kao jedna od tvojih najslabijih produkcija.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. izlišno je očekivati da čokanj shvati i obuhvati balon vina. ako ne verujem u hrista, verujem u sv. petra. verujem da je besmisleno mrzeti mrtve i neukusno im je igrati na grobovima. to nije hrišćanstvo nego elementarna pristojnost. polupraznu čašu posmatraću kao polupunu i, bar ovom prigodom, akcenat sam stavio na ono pozitivno u našem odnosu. time ono negativno nije izbrisano, niti može biti. samo je sada u drugoj perspektivi.

      Избриши
    2. to sto ti ovde nisi u stanju ni da vidis svoiju (hriscansku) potrebu da OPROSTIS, to je samo indikator tvoje raskoljnikovske borbe sa demonima, jer tebi je ocigledno dusa jednom nogom kod Beelzebuba a drugom kod Sv Petra.

      Избриши
    3. Неки лик се, како иде прича, у прошлости јако огрешио о Буду. И онда, након много времена тај човек дошао код Буде да тражи опрост. Буда му је рекао да му опрост не треба, јер, нити је буда исти онај човек који је био увређен, нити је овај исти онај који је увредио.

      Избриши
  3. DRUGA STVAR sto bih ja kao citalac daleko vise uzivao da si ti kao Raskolj presudio sekiricom SS oficirki, pa onda pronasao Boga. Umesto toga ti si kao junakinja Red Rooms zurio u zlo, cak dopustio da te ono zavede, pa se i upustao i u njene sado-mazo igre (dam ti ne dam ti svoje knjige) i sve vreme bio ROB.

    ОдговориИзбриши
  4. Vrlo ukusno i odmereno napisan tekst, osvezavajuce iskren i zreo. I dobar portret njene licnosti, svakako napisan sa vise objektivnosti i iznijansiranosti nego sto bih ja na tvom mestu pronasao.

    Ima mnogo smisla da si vodolija; sme li se znati sta si u podznaku?

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. podznak mi je, navodno, škorpija. prema opisu koji sam čitao, u spoju s vodolijom, prilično me tačno opisuje.

      Избриши
  5. Nekrolog kakav treba da bude - bez mržnje, besa i osvete ali i bez lažne kanonizacije. Neka je laka zemlja i večni mir profesorki Mašović, a negde duboko verujem da će ovaj tvoj tekst možda jednom ući i u njenu zvaničnu biografiju, jer "o pokojniku sve najlepše" upravo znači reći istinu neopterećenu bilo mržnjom bilo nerealnim obožavanjem, koja ima moć da oslobodi!

    ОдговориИзбриши