UNDER THE DOME

Stephen King,

Under the Dome,

Scribner, 2009

(336,114 riječi)

Nevidljiva neuništiva kupola, koja samo djelimično propušta vazduh, odsječe čitav jedan mali grad od ostatka svijeta, ne ostavljajući mogućnost za bilo kakvim uplivom vanjskog uticaja, osim onoga do čega se može doprijeti mobilnim telefonom i Internetom. Ono što kupola u stvari donosi žiteljima Česters Mila jeste totalno demokratsko rasulo i poništavanje svih ljudskih prava u borbi za opstanak na toj nevelikoj parceli a pred očima čitave planete.

Pozitivna stvar kod novijeg – post-1998 (kada je promijenio izdavača) – opusa Stivena Kinga jeste što se mlađe i daleko zaostalije generacije još uvijek preko njega mogu upoznati sa onom 'ozbiljnijom' literaturom i taj prelaz uopšte ne bi trebao da im stvara probleme. Svi parametri za taj prelaz i dalje, naime, postoje: tekstovi nikada nisu prestali da mu budu obimni i načičkani finim brojem junaka dovedenim na rub ludila zbog nekompetentnosti da se suoče sa grozomornim problemima.

Hoću reći, za Kinga, pa čak i nakon decenije ekstremno loših romana a prije toga decenija i decenija infantilnih svršetaka, nikada ne bih mogao da napišem da je B-pisac. Problem leži u nama, starosjediocima, što su se podigli na njegovim najranijim naslovima i još su uvijek u stanju da s vremena na vrijeme nesmanjeno uživaju u njima i prizivaju u glavi pojedine događaje. A istovremeno je sasvim prirodno, ako nije u međuvremenu preraslo i u univerzalno pravilo, porediti starijeg Kinga sa ovim novijim. Jer koliko je stariji King bio jak, utoliko je ovaj noviji naizgled postajao sve slabiji.

Suštinski, King nikada nije bio daleko od mejnstrima, odnosno književnosti glavnog toka, a ono što bi mogli nazvati 'hororom' u njegovim ponajboljim djelima samo se koristi kako bi bogato izgrađene likove brže-bolje mamuznuo u situaciju bez izlaza i prikazao ih u rvanju sa sveprisutnim afektima. King se na nekom nivou može konstituisati i kao američki Golding; Under the Dome u stvari je trebala da bude moderna verzija Lord of the Flies, samo sa odraslim akterima. U mnogo intervjua King ističe Goldingov uticaj na njegovo pisanje/razmišljanje, a prvobitno ukazuje na Gospodara muva, jedan od omiljenih mu romana, koji inače pominje i u svojem posljednjem djelu. King, kao i Golding, piše o krivici, odgovornosti i spasenju; takođe piše i o tenzijama između individualne propasti i socijalnog napretka pred naletom nemjerljive i neindentifikovane pošasti – stvarajući poligon gdje je najlakše prikazati prevagu životinjskog instinka u ljudskoj svijesti. U stvari, ako želite da sagledate Kinga kao Goldinga, najbolji primjer za to je roman The Long Walk (1979), koji čak nije ni potpisao svojim imenom.

Kingovi romani su u stvari puke Amerikane – najvećma jednostavne pričice unutar neke ograđene lokacije gdje je akcenat najvećma stavljen na protagoniste; s te strane, Kingove teme su osuđene da obično govore o malim i disfunkcionalnim mjestima gdje u pokušaju skrivanja najprostije tajne od strane nekog marginalnog pojedinca vreba i te kako krupna tragedija. Drugim riječima, ovakvoj tipično američkoj literarnoj tropi King je podredio zaboravljene motive strave i od toga, počevši od sredine 70-ih prošloga vijeka, sebi sagradio nimalo nezanemarljivu karijeru i jedan zamrli literarni žanr za svega nekoliko godina izdigao na pijedestal popularnosti.

Koliko je sav taj uspjeh o njegovim djelima urbanog – ja bih prije rekao ruralnog – horora imao svojih prednosti, garantovano je izrodio više negativnih strana, što se isto desilo sa SF-om tokom tridesetih godina prošlog vijeka; odnosno, čini se da danas, baš zahvaljujući Kingu, svako umije i može napisati jedan horor roman, zbog čega je inače taj žanr, valjda zbog zamora materijala, osuđen da sve rapidnije tone u literarnu idiotiju.

Štaviše, Tata Stiven, uzdanica i svojevrsni guru ove vrste literature kao i žanra uopšte – danas već okićen sa par veoma prestižnih i ozbiljnih američkih književnih priznanja – začudo, još uvijek uzgaja iste te misli. Ili dozvolite da preformulišem: King je toliko nekada bio autoritativan i inteligentan pisac da je sada već mogao da piše šta mu se prohtje: krimiće i trilere (veliki je ljubitelj ovakvih romana); književne kritike i eseje o popularnoj kulturi (poput Apdajka i svoje zbirke Danse Macabre iz 1979); mejnstrim (koji je već pisao i koji mu nipošto nije nepoznanica); kuvare (Aleksandar Dima je pisao kuvare; Kingsli Ejmis je pisao o alkoholnim napicima za Penthaus kao i za mnoge druge časopise); mogao je da piše i o baštenstvu poput istoričara i autora Robina Lejna Foksa odnosno Džona Foulsa; mogao je i nastaviti sa memoarima (On Writing je bio izvrstan početak); mogao je pisati i horor-parodije, što se toga tiče, ili socijalne satire, kao Maks Bruks ili raniji Džejms Morou; Džon Sladek; Vonegat. Zašto da ne? Budimo iskreni, posljednju stvar koju je King konsekutivno trebao pisati jeste – horor.

Takođe onaj problem sa njegovim novijim opusom u vidu konstantnog ponavljanja uopšte više nije ni problem; sada je nevolja već zarasla u sveopšto poznatu amalgamaciju. Dreamcatcher (2003) i Cell (2006) njegovi su najotvoreniji i najmonotoniji best of-ovi, kojima se lako može pripojiti i Under the Dome; u pitanju su romani sastavljeni od brojnih literarnih tehnika i tema koje je King nesebično cijedio do iznemoglosti u prve dvije decenije svojega pisanja.

I u Under the Dome zbivanja idu dalje od tek priproste repeticije, jer ono što upada u oči dok čitamo jeste prevashodno evolucija sekvenci identična nekadašnjoj iz njegovih starijih romana. Likovi, iako graciozno uobličeni, počinju da djeluju nerealno i usiljeno, a kingovski univerzum lagano da puca po perforaciji od prenatrpanosti neoriginalnog materijala.

Recimo, žena u poznijim godinama koja je tek izgubila svojeg supruga već sjutradan, u konverzaciji, pravi zanimljive igre riječima kojima su više vični mlađi stanovnici Česters Mila i pritom još citira Rikija Rikarda ("…in the words of Ricky Ricardo, James Rennie will have some splainin to do."). U dijalozima ćemo zatim često zateći objašnjenja za nešto što je neko prethodno kazao – ali ne putem didaskalije, već kroz još jedan dijalog. Likovi se ponašaju kao da više komuniciraju sa čitaocem a ne međusobno. Svejedno bi ovakve stvari manje smiješno izgledale da su eventualno potrpane u fusnote.

S druge strane, pozitivni likovi su pretjerano pozitivni, možda i pozitivniji od kartonskih morona kod Dina Kunca (on je, za razliku od Kinga, desničar i hrišćanin); za loše likove podrazumijevamo da su loši i da će eventualno postati još gori. Kad se sve uzme, dobri likovi su ljevičari, ateisti ili relativno racionalni hrišćani, dok su loši ljudi orijentisani ekstremno desno i urolani u oblandu fanatičnog super-hrišćanstva. Što je najgore, ovako raspoređene šahovske figure, zajedno sa njihovom svrhom, nimalo nisu benigne, i djeluju i te kako vjerodostojno same po sebi (voljan sam da mislim da realnost nikada nije bila bliža od one iz Kingovih romana, ma koliko izopačena), međutim smeta kada zaključite da se upravo taj njihov karakter drastično mijenja samo da bi udovoljio i usmjerio ionako simplifikovanu radnju romana; ni zbog čega više. Paradoksalno je što u ovom romanu King više propovijeda nego što prikazuje.

Recimo, sin glavnoga negativca, već na početku romana, u napadu migrene, ubija jednu curu iz čista mira. A potom i drugu. Mada ćemo tek mnogo kasnije saznati njegov legitimni razlog za ovakvim porivom (tumor), više od dvije trećine romana taj lik se ponaša i zvuči kao da je dopisan od strane nekog tinejdžera. Njegov otac, Džim Reni, inače super-hrišćanin i primarni gradski odbornik koji redovno komunicira sa Isusom a iza evanđelijske crkve drži fabriku metamfetamina, takođe ne preza od ubijanja pastora sa kojim je skoro do juče bio u zagrljaju – i to prvo svoje ubistvo obavlja bez ikakve griže savjesti. Eskalacija njegove manijakalnosti bezmalo da nema nikakvu vjerodostojnu emotivnu ili psihološku potporu, što će docnije biti zajedničko velikoj većini likova i njihovim postupcima u Under the Dome.

Ma koliko potpisnik ovih redova ne poštovao sve ono što bilo koja crkva treba da predstavlja na ovoj planeti, sumnjam da bih ikada mogao povjerovati u takav slijed događaja (bez obzira što iza svega navodno stoji unosni narkomanski dil), pa i da sam drastično mlađi i triput naivniji. Suspenzija nevjerice kod Kingovog starosjedioca ima tendenciju strelovitije da jenjava nego kod Kingovog neofita koji bi danas garantovano odabrao u mnogome kraći roman za svoje prvo ili drugo čitalačko krštenje.

Vrijedi spomenuti još i onu Kingovu potku 'došljaka/stranca', kada je riječ o ljudima u njegovim romanima. U naslovima 'Salem's Lot (1978), Needful Things (1991) i The Storm of the Century (1998), sigurno njegovim najparadigmačnijim primjerima, došljak je taj koji kvari prividni mir među ljudima – u prvom je to vampir, u drugom stari dobri Lucifer, a u trećem je to svojevrsni demon. Jedno od najboljih Kingovih tekstova sa tom temom ostaje baš publikovani scenario za mini-seriju, The Storm of the Century, i sa romanom Bag of Bones (1998) sigurno je njegovo posljednje djelo uopšte vrijedno pomena iz pre-1998 faze.

Temu o strancu koji naizgled nehatno podiže buru među pohlepnim stanovništvom malog grada imamo razrađenu još kod Tvejna u mračnim djelima kao što su "The Man That Corrupted Hadleyburg" i The Mysterious Stranger, međutim neću ovdje još nabrajati sve poznate naslove gdje se ljudi magično nađu zatočeni ispod nevidljive kupole. To je nebitno u ovom slučaju i ne bi trebalo da bude sastojak bilo čije kritike; Kingu uvijek treba 'razlog' da svoj Gradić Pejton ubaci pod kupolu i potom izdegeneriše ljude, a pozajmljeni razlozi se obično opraštaju, pošto pisac, ako je vjerovati Dimi, osvaja – pisac nikada ne krade.

Nije nepoznato da Kingovu fabulu s vremena na vrijeme zarobi sjećanje na neko mnogo starije literarno ili filmsko iskustvo; na primjer, njegov roman The Running Man (1982) duguje toliko toga priči Roberta Šeklija "The Prize of Peril", Christine (1983) je revizija Kit Robertsove priče "The Scarlet Lady", a The Tommyknockers (1987) duguje svoj život filmu Quatermas and the Pit. Prirodno je pozajmljivati i podređivati svojoj perspektivi ono što je već napisano – svi autori to sistematski praktikuju – ponajviše nesvjesno, jer se slični akti rijetko kad odrađuju s predumišljajem, valjda zato što se naročito danas lako otkrivaju. Druge očiglednije uticaje na neke svoje romane (kao, recimo, Misery, 1987) King je, pak, javno obznanjivao kroz epigrafe i kroz njihovo citiranje u datom tekstu.

Aforističar Olin Miler napisao je da je, ipak, od svih lažljivica, najubjedljivije i najlukavije upravo sjećanje.

Ono što iznenađuje jeste što je Česters Mil – gradić nedaleko od Kesl Roka – u stvari tipični Kesl Rok, nešto što je King odavno odlučio zaboraviti i što je pošto-poto spalio na kraju romana Needful Things, raskrstivši valjda sa tim dijelom sebe. Konačno, primarna vatrogasna brigada za taj rejon Zapadnog Mejna nalazi se upravo u Kesl Roku – saznajemo mi – i ona, na žalost, nije u stanju pomoći sa periodičnim požarima oko grada pod kupolom. Izgleda da je Kesl Rok, ma šta mi mislili, još uvijek prilično živahan gradić. I, najzad, čini se da bi bilo uzbudljivije čitati o istim pobrojanim zbivanjima u Kesl Roku nego u gradiću nalik/bliskog njemu, iako se time i dalje ništa ne bi dobilo na kvalitetu teksta.

U drugim Kingovim radovima, kao što je danas Under the Dome, spomenuti došljak jeste najjednostavniji mogući junak koji stvari nemilo preuzima u svoje ruke - isto kao u generičkim vesternima Zejna Greja. I to je obično mladi luzer, u ovom slučaju bivši načitani vojnik sa kojim se svi mi pacifisti i geekovi možemo identifikovati, sada samo kuvar, kome vojska želi pošto-poto da prepusti komandu čitavog gradića, jer ona sama ne može uticati na njene kupolom okovane žitelje. Pored ex-military Junaka Luzera imamo i drčnu novinarku koja je načinjena da impresionira sve ženske čitaoce. Te ljubavna romansa skoro da je neminovna.

Po onome što je napisano u Under the Dome, relativno je lako zaključiti da je Dejl Barbara, glavni protagonista, Kingovo izvinjenje za sve ono što je američka vojska trebala da bude u katastrofi pod imenom Dreamcatcher; u Under the Dome glavni negativci su ipak, hvala bogu, hrišćani. No, u pojedinim trenucima čak i trinaestogodišnji kompjuterski genije i geek svako malo uspije da se ugrize za jezik kada uvidi da će da izgovori psovku pred starijom osobom i razlog za to je kristalno jasan: on naginje onoj grupi ulijevo i, iako nema oca, očevidno je da je perfektno vaspitan.

A drugi geekovi – oni nama s desne strane – ne libe se da upadaju u kuće i siluju, biju i vrijeđaju ljude. Naime, osvježenje je vidjeti kako King, inače teista, udara na crkvenjake i iako su svi njegovi ludaci generalno bili religiozni ekstremisti, ova kritika doseže svojevrsni vrhunac u Under the Dome. Čak i pastorka prve kongregacionalne crkve, interesantno je, više ne vjeruje u Gospoda i u svojim učestalim obraćanjima njemu oslovljava ga sa Not-There. U stvari, Isus Hrist – tako makar izgleda – podbada toliko ljudi u zločin u ovom romanu da je King, umjesto fikcije, slobodno mogao iskazati svoje negodovanje i kroz nešto satiričniju esejistiku, gdje bi ovakvu jednu situaciju iz romana mogao uzeti kao osnovu za daleko ozbiljniji rad, kao što je to uostalom Tvejn uradio u Christian Science, a Apton Sinkler u The Profits of Religion. Ja i dalje tvrdim da se ne može reći da čovjek nije imao izbora u svojoj kasnijoj karijeri.

Kingove namjere, što se vidi iz priloženog, više nimalo nisu seduktivne; prije će biti da se radi o rant-ovima jednog zagriženog starkelje punog energije. Dostina stvari je naprosto bačena pred vas, htjeli vi to ili ne; one nisu postepeno nikle iz tla i isprsile se kako bi ih što bolje mogli obuhvatiti svim čulima, i možda im se divili. Štaviše, Kingova politička korektnost među 'dobrom' populacijom nikada nije bila nametljivija, isto kao što nasilje kod njega nikada nije bilo nihilističkije, što u mome viđenju prodornog socijalnog horora ne ide ruku pod ruku. Populistički likovi na taj način postaju apsolutno neprirodni, a ne neko s kime se rado možemo identifikovati. Podsjećaju na one leptire rođene da žive samo dvadeset četiri časa - odnosno od prve do posljednje stranice, koliko mukotrpno čitanje obično i traje.

Jer ako se već odvažite da čitate 1,000 strana o mikro-apokalipsi i odvojite sedmicu-dvije od svojeg života u tome naporu, onda ste zbilja zaslužili da i prisustvujete jednoj. U Grofu od Monte Krista, kvintesencijalnom romanu o zlobi i ljudskom stanju, vrlo ćete rijetko zateći sebe kako naprosto uživate čitajući žovijalna podbadanja među protagonistima. U Kingovom posljednjem 'mejnstrim' romanu, eksperimentalnom Lisey's Story (2006), njemu jednom od bespogovorno omiljenih, umjesto mejnstrima najposlije sam dobio jalovi amaterski trilerčić čija se nedorečenost može rastegnuti dužinom čitave rijeke Misisipi.

Negdje sam i napisao da je do stranice br.250 toga romana Stiven King uspio da opiše zbivanja koja bi kod Kinga iz 1988. stala na 60, odnosno: podstaknut/osuđen da skoro nimalo ne uzima iz prethodnih svojih romana i napiše djelo tzv. književnosti glavnog toka, autor je, u nedostatku boljih rješenja, nesvjesno doveden u situaciju da polako konstruiše nepovezan, nepodesan zaplet tamo gdje ne bi trebalo ni da ga ima. Dok već, u Under the Dome, kroz svoj stil i pristup materijalu, King kao da napominje: "Znate, djeco, The Dome je veoma mračan i pun krvi i uistinu, iako nema nimalo seksa kao što ga nikada i nema kod mene, na kraju krajeva znajte da je to ipak jedan obični izmišljeni roman." I jeste tako. Nebrojeno puta sam se osjetio, suočen sa onim što čitam, kao tinejdžer koji se druži sa svojim prvim Young Adult naslovom.

Kako god bilo, mnogi od nas ne vole da čitaju obične romane, a ponajmanje kada je žanr u pitanju.

Probijajući se kroz generalno sterilni Under the Dome i rasplinuta zbivanja, shvatio sam koliko mi je, na primjer, The Tommyknockers, Kingov sasvim osrednji roman, iznenada dobio na značenju i koliko zavrijeđuje ponovno iščitavanje. U Tominokerima je 'kupola' odnosno 'stranac' u malom gradu u stvari jedan zakopani NLO koji zrači nečim što među žiteljima fiktivnog Hejvna – takođe u ekonomski zaostalom Mejnu – izaziva groteskne transformacije.

U "The Mist" (1985) je to izmaglica. U The Shining (1977) je to prazni, gargantuanski hotel. U Pet Sematary (1984) je to groblje kućnih ljubimaca. U Cujo (1981) je to bijesni bernandinac. U romanu It (1985) je to praiskonsko vanzemaljsko čudovište koje boravi u kanalizaciji. U Kristini je to bio Plimut Fjuri iz 1958. U Mizeri je to Eni Vilks. U The Stand (1978/1990) to je virus Kapetan Trips. U From a Buick 8 (2002) – za sada jedinom solidnom Kingovom romanu iz post-1998 faze, ako njoj pridružim i zbirku novela Hearts in Atlantis iz 1999. - to je neindentifikovani automobil. Itd.

Osim socijalnih pitanja o kojima je King diskutovao u romanima Gerald's Game (1992), Dolores Clairborn (1993) i Rose Madder (1995), između ostalih, druga najbitnija Kingova tema jeste "poremećena/nadarena individua" prisutna u djelima Carrie (1974), The Dead Zone (1979), Firestarter (1980), The Green Mile (1996). Ovdje toga, na svu sreću, uopšte nema izraženog u tolikim mjerama valjda zato što se i time King nedavno bavio u na mahove izvrsno napisanom mada takođe izanđalom i neinventivnom romanu Duma Key (2008), koji jedva da opslužuje petinu likova.

Kao britanski SF/horor roman The Midwich Cuckoos, Under the Dome upošljava ne samo standardne Kingove i Goldingove matrice koliko i Vindemovu ideju iz spomenutog djela: samo mlađa djeca su ta koja reaguju na kupolu oko Česters Mila i u nečemu nalik epileptičnim napadima mrmljaju rečenice koje se eventualno obistinjuju, dajući nam naznaku da razlog svemu tome leži možda baš u Česters Milu; na momenat-dva King time čak i pokreće fabulu s mrtve tačke. Ovaj tenzični umetak najposlije ispadne samo to: nimalo simetričan pokušaj da se nađe svrha, premda i tekstualni saspens. Većina glavne konfrontacije je, makar do prve njegove polovine, svedena na suprotstavljanje između dvije frakcije u kontroli sredstava za život u gradu i budalasto zaokruženi likovi, kao iz romana Dina Kunca, gradualno postaju pretjerano drečavo iscrtani.

Prodavac polovnih automobila, Džim Reni, odbornik i negativac koga sam spominjao (čak i fizički neprijatan lik), naprosto naredi svojem potčinjenom šerifu da na par dana zatvori glavni supermarket inače pun hrane – u čemu King, iako bez nekog velikog razloga, nasluti velike gradske nemire. Te se tako i dogodi. Stanovnici na rubu nerava ne gube vrijeme već odmah počinju da se šaketaju i međusobno kamenuju i da kradu sve što stignu.

King je ovakav off-the-cuff postupak preuzeo iz romana The Stand kada je trebao da se liši nekolicine likova i polumrtvu motivaciju izvuče iz živog blata – najedanput se sjetio da ih sve treba dići u vazduh, no takav kukavički tretman nije odmogao nezanemarljivoj spektakularnosti romana The Stand. Ali glavna antiklimaktička eksplozija u Under the Dome, koja će da potamani 95% stanovništva, tek treba da uslijedi. "Dolazilo je vrijeme kada sam zaista aktivno prezirao The Stand", napisao je King u Danse Macabre, "međutim, ni u jednom momentu nisam osjetio potrebu da dignem ruke od njega."

Intergralna verzija romana The Stand će vam garantovano biti dobar prijatelj, možda najbolji kojeg ćete ikada poželjeti da imate, ili će vam se to samo ponekad pričinjavati. Na prvu loptu, divljački je adiktivan, no istovremeno je suštinski razočaravajući, jer sa sobom dovodi neizbježni mamurluk. Ipak, radi se o nešto blažem mamurluku, ako uzmemo u obzir koliko smo solidnih časova proveli zajedno. Danas bi se ovo mišljenje vjerovatno promijenilo. Ako malo porazmislim, The Stand bi vjerovatno zadobio obrise slične arhitektonski nestabilnijeg Under the Dome.

Na stranicama od 500 do 850 glavnom junaku podmeću se recetna ubistva dvije djevojke i desničari, koji inače imaju čitavu nekompetentnu policiju na svojoj strani, hapse ga i bacaju u zatvor. Da ne zaboravim, naravno, i na obligatorni buš-čejnijevski vaterbording – koji se ovdje, valjda zbog trivijalizacije događaja, ne praktikuje, no zato dobijemo polovinu jedne stranice posvećenu Kingovim ponderacijama o tome vidu mučenja. Za to vrijeme, ljevičari pokušavaju pronaći izvor nastanka kupole i istovremeno izvući Junaka Luzera iz zatvora.

Ono što prati ovaj dio romana jeste gacanje kroz jadne ideje do još jadnijih, do tvorbe savršeno infantilnog slijeda scena koje se više čitaju kao scenario dramaturškog početnika nego kao djelo ispraksiranog žanrovca. Neću nabrajati primjere baš zato što su očigledni, ali ću napomenuti da većina razloga koje King nabraja u ime raznih konsekvenci u romanu – uopšte ne drži vodu. Na kraju knjige svakako saznajemo da je urednik romana imao primjedbe bezmalo za svakoj strani, nukajući Kinga da piše "Brže! Brže! i Brže!", ne bi li ovaj još više poskočio i još više pošenuo ovu mrtvu ragu sa puta. U tolikoj gunguli likova i konzistentnih dinamičnih zbivanja prirodno je da čitava motorika romana u nekom trenutku popusti na logici i svrsishodnosti. Za razliku od Duma Key ovdje, na žalost, osjetno prije izgubimo stisak koji držimo oko suspenzije nevjerice.

Ljudi koji su očiti balast u tekstu izvršavaju samoubistvo dok drugi pojedinci, prije nego što pištolj okrenu na sebe, prvo upucaju sve one koji su im prethodno naudili ("Because suicide gets in the air sometimes. Like a cold germ", kaže neko). I sve to u – sedam dana! Jer toliko u stvari traje opsada Česters Mila: sedam dana; dakle, ona ne traje godinu ili dvije, kao što možda izgleda.

Potom su tu ti stripovski negativci u sukobu sa ništa manje stripovskim pozitivcima. U jednom takvom duelu, negativci izvrše sabotažu u ljevičarskom dijelu grada i potkrijepe to kvazi-dokazima da su to pozitivci sami sebi pričinili, pokušavajući na taj način da naprave razdor u ljevičarskom taboru. Ovo neosporno podsjeća na najkompleksniju moguću imaginaciju buš-čejnijevske politike, ali u zvaničnom romanu Stivena Kinga djeluje nadasve pretenciozno da se graniči sa djetinjastim, baš zato što se od autora očekuje da makar pokuša da nađe smisla i opravdanja u sličnim ljudskim glupostima i pritom nas prosvijetli da zli ljudi nisu već do te mjere predvidljivi.

Dodajte tome Kingove beskrajne manerizme, kolokvijalizme i ponavljanja u dijalozima (koji u dobroj priči dobro i zvuče), kao i iznenađujući anti-talenat za dramatični govor ("That's right, you loathsome little fuckpuppet, I sure did" / i, "Where'd you get your license, you old fuck? Sears and Roebuck?" – "Walmart! Everything's cheaper at Wally World!" )

i dobićete ovakve robertladlamovske unutrašnje monologe u najnovijem tekstu čovjeka koji je do sada napisao pedesetak romana manje-više slične sadržine:

(str. 871) This is a dream. All of it. The Dome, the crazyness in Dinsmore's field, the food riot; this young man, too. When he pulls the trigger the dream will end and I'll wake up in my own bed, on a cool and crisp fall morning. I'll turn to Linda and say, "What a nightmare I had", you won't believe it.

i

(str. 963) It's all a nightmare. I'll wake up soon in my own bed and I'll go to the window and stand there looking out at the beautiful crisp fall day.

I tome slično.

Poruka romana, da je valjano izvedena, uopšte nije morala biti efemerna: ljudi su samo nemoćni, nejaki insekti, jedva razumne životinje koje nipošto nisu u mogućnosti da se suoče pred nepoznatom silom, a kamoli da je shvate: ništa više osim gomile mrava pod cipelom, ili mikroskopom, nekog diva.

Međutim, spasenje ovdje, kao i kod Gospodara muva, ne ostaje problematično i dvojako. U Under the Dome, kao u svakoj popularnoj žanrovskoj Amerikani, dobićemo šamar u vidu srećnog ne završetka koliko razriješenja – i to kakvog razriješenja! Šteta je bila velika, kaže King, no ubrzo će izrasti u mit da bi eventualno poslužila kao nauk svima nama nesložnim ljudima. Odnosno, svima osim možda starosjediocima koji, pored Kinga, imaju još štošta na svojem čitalačkom repertoaru.

I da sumiram: Under the Dome je prije svega sramni amalgam dva Kingova romana, The Tommyknockers i Needful Things. I računica je prilično jednostavna. Under the Dome sadrži 1074 strane, a spomenuta dva zajedno imaju 1250 strana. Mnogo ćete se bolje provesti ako pročitate potonja dva.

Antropologija, naučna fantastika i kulturni identiteti: PLAN IZLAGANJA

Imam zadovoljstvo da obznanim PROGRAM ovog skupa o kome sam već ranije izvestio, a sažetke ovih radova okačiću za koji dan.

Naučni skup u organizaciji Odeljenja za etnologiju i antropologiju i Centra za etnološka i antropološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Beogradu

Filozofski fakultet u Beogradu

Čika Ljubina 18-20

svečana sala "Dragoslav Srejović"

11.12.2009.

PROGRAM

10.00

Otvaranje skupa:

pozdravna reč upravnika Odeljenja za etnologiju i antropologiju i Centra za etnološka i antropološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Beogradu

10.20

Sekcija 1, plenarno:

Nacionalni i tuđinski identiteti

predsedava dr Ljiljana Gavrilović

Dejan Ognjanović, Propast sveta nije šteta: Motiv katastrofe u romanima Dž. G. Balarda

Ivan Đorđević, "Nacionalni heroj" u domaćoj naučno-fantastičnoj književnosti

Vladimir Ribić, Svemir kao američki imperijalni prostor

Ivan Vuković i Miloš Milenković, Zašto zombiji nikada ne pobede?

Diskusija

11.50-12.10

Pauza

12.10.

Sekcija 2, plenarno:

Tuđini, tehnologija i identiteti

predsedava dr Danijel Sinani

Bojan Žikić, Mi smo Ja, a Oni su Roj. Individualni i kolektivni identitet kao relaciono svojstvo ljudi i tuđina u naučnoj fantastici

Gordana Gorunović, Ostrvo dana sutrašnjeg

Ljiljana Gavrilović, Između straha i sna: tehnologija u svakodnevici

Zlatko Knežević, O nečemu ni iz čega i pozitronskim dušama: antropologija, naučna fantastika i tehnologija

Vladimir Đoković, Mnogo svetova ili mnogo umova?

Diskusija

13.40-14.00

Pauza

14.00

Sekcija 3, plenarno:

Žanr, mediji i identiteti

predsedava dr Vladimir Ribić

Dragana Antonijević, Susreti Zemljana sa Zemljanima: žanrovske permutacije i semantičke transformacije

Ilina Jakimovska, Dragan Jakimovski, "Text as Laboratory: Science Fiction Literature as Anthropological Thought Experiment"

Aleksandar Dobrijević i Miloš Milenković, Kraj potrage za smislom ljudske еgzistencije? O virusima, ljudskim telima i etici pesimističke kulture nakon socijalne traume

Miroslava Lukić Krstanović, Scena – spektakl – iluzija. Vizuelni poredak i politika opčinjenosti

Danijel Sinani, NLO religije. Religijski, (mas)medijski i (pop)kulturni fenomen?

Diskusija

15.50

Zatvaranje skupa

16.00

Ručak za učesnike skupa

GAĐENJE – Orasio Kasteljanos Moja

Pažnju ovom romanu privukla mi je korica sa motivima sa slika Frensisa Bejkona, zatim naslov koji obećava dobru zabavu, i najzad je sve to zapečatio podnaslov: "Tomas Bernhard u San Salvadoru". Znači, Bejkon, gađenje i Bernhard sve na jednom mestu – ne mož biti loše, ne?

Ukratko, ovo je solidan romačić i vredi ga pročitati ako ste fan proze koja kipti od mizantropije i gnušanja nad ljudskom rasom. Podnaslov nije lagao, naprotiv – reklo bi se da je autor možda i suviše u senci velikog (pokojnog, al besmrtnog) Austrijanca. Iako je njegova emocija (gnušanje nad svojim sunarodnicima) besumnje autentična, modus iskazivanja jeste previše derivativan i oslonjen na Bernhardov 'rant' stil u kome se bez seckanja na pasuse, a kamoli poglavlja, žuč izliva u jednom dahu.

Fabula je jednostavna: nakon smrti majke, čovek koji se odselio iz Salvadora i sada živi u Kanadi, dolazi na njenu sahranu, i dok čeka da se okončaju ostavinske formalnosti oko nasledstva, odseda kod svog brata koga prezire, kao i celu mu familiju, komšiluk i sve svoje bivše sugrađane. Brat ga vodi u 'provod', odnosno u barove među pijanu stoku i kurveštije, gde ovaj napokon pukne.

Čitav ovaj kratki roman (70ak stranica) je u jednom jedinom pasusu i zaista ima taj 'rant' duh u kome se samo strelja levo-desno i pljuje po svemu okolo. Mete za pljuvanje su unekoliko različite od Bernhardovih, ali ne previše: radi se o nekim kulturološki razlikama između Austrije i Salvadora (zbog kojih je ova državica bliža korumpirano-prostačkoj Srbiji nego li civilizovano-mehaničkoj i fašistoidnoj Austriji), ali to su samo nijanse. Ispod se još uvek nalazi isto ljudsko govno: zavidljivo, sebično, drčno, bezosećajno, isprazno, prizemno, u vlasti niskih strasti, jeftinog pića i jeftinih pica. Ropski mentalitet odnosno pokornost državi, crkvi, vojsci i policiji kupljen je sa nešto malo lažnih dukata i brlje.

U poređenju sa Bernhardom, moglo bi se reći da Moja ipak ne uspeva da destiluje svoju žuč u nešto dovoljno produhovljeno, duhovito i stilski složeno kao kod genijalnog Austrijanca. Istina, ima tu sjajnih, ubedljivih opservacija i slika i dijagnoza koje su živo predstavljene, ali ipak – prečesto to zazvuči kao kolumna nekog zgađenog disidenta radije nego kao prava književnost. Kao olakšavajuća okolnost za ovo ipak se mora reći jedno: Bernhard je tu austrijsku stoku trpeo naživo, celog života, živeo je među njom, i mada nije bio omiljen zbog svog surovog seciranja te katoličke fašistije, ipak niko nije pokušao da ga ubije zbog toga. Ovaj, pak, Salvadorac morao je od stoke da pobegne zbog ozbiljnih pretnji smrću izazvanih upravo ovim romanom, tako da sada živi i radi u Meksiku.

Mislim da i ovi extra-literarni podaci dovoljno dokazuju da je njegovo GAĐENJE autentično, i stoga vredno pažnje. Videćete, uostalom, koliko je stanje u Salvadoru slično – jezivo slično! – onom u Srbiji. Samo što Srbija još uvek nema svog Bernharda...

Pismo podrške od ĐORĐA KADIJEVIĆA

Otkako sam prijateljima i delu internet javnosti obznanio KAKO SAM I ZAŠTO OSTAO BEZ POSLA dobio sam desetine mejlova podrške, poruka i komentara na Fejsbuku i na forumima na kojima sam obznanio svoj slučaj. Neki od autora tih pisama podrške su mi prijatelji ili poznanici, a neki su ljudi koje lično uopšte ne poznajem, ali koji su osetili potrebu da reaguju videvši taj tekst. Svima njima se i ovim putem zahvaljujem na rečima podrške i ohrabrenja.

Siguran sam da mi niko od njih neće zameriti ako priznam da mi je intimno najviše značio mejl koji sam dobio od Đorđa Kadijevića, jednog od najvećih srpskih reditelja i divnog čoveka koga s ponosom mogu da nazovem i prijateljem.

Uz njegovo dopuštenje, obznanjujem taj mejl.

Dragi Dejane

Moja žena i ja smo, evo, već treći dan pod utiskom tvog pisma. Izgleda nam neverovatno to što se tebi dogodilo na fakultetu. Ali, gledano sa druge strane, to je za naše prilike normalno. Mi pamtimo u životu mnogo primera bukvalnog stradanja vrednih ljudi, poput ovog tvog. Teško nam je da se setimo suprotnih slučajeva, kada su neki vredni ljudi koje smo znali bolje prolazili. Ja se sećam kako sam početkom davnih 6o-ih godina prošlog veka bio prinuđen da napustim mesto rukovodioca galerije Doma omladine iz razloga sličnog onom koji je tebe ostavio bez posla. Za razliku od tebe ja sam tada ostao na ulici imajući ženu studentkinju i dete. Ali, dragi Dejane, takva iskušenja ne treba shvatati suviše fatalistički, još manje tragično. Da nisam tada napustio galeristiku, ja nikada ne bih postao filmski reditelj niti bih u tom istom Domu omladine imao premijeru svog filma Praznik.

Zato želim da ti kažem da se nikako ne pokolebaš posle ove nevolje u kojoj si sada. Ti si čovek izuzetne darovitosti, velikuh mogućnosti, i zato sam siguran da jedna zlurada matrona poput te tvoje nazovi šefovice ne može da ti naudi i stane na put. Kako vidim, ti se spremaš da vodiš borbu s njom za svoja prava. Pa, povedi je, moguće da ćeš i pobediti, ali, ako se to i ne desi, veruj mi da i nije bitno za tebe. Tvoj prvi zadatak u životu je da potpuno ostvariš sebe, stvoriš svoje delo, a ne da budes asistent na niškom univerzitetu.

Ono što me čini potištenim je stalno ponavljanje iste priče o tome kakva je sudbina ljudi od duha i talenta u ovoj našoj jadnoj društvenoj sredini. Bogu hvala, nisi ugrožen egzistencijalno, ne bar toliko da nemaš gde da spavaš i šta da jedeš kao što se meni i mojoj porodici dogodilo. Ni jednog trenutka ne sumnjam da ćeš izići iz sadašnje situacije, ostajući onaj koji jesi, pa bivajući i bolji.

Kaži mi da li ja mogu nekako da ti pomognem, nekom preporukom, bilo čime? Znam da bi ti želeo da se pobednički vratiš tamo, na katedru. Ali, bojim se da bi se tamo obreo u ambijentu čiju gorčinu si već osetio, i tu bio izložen novim iskušenjima. Sažeto ću ti reći kako ja mislim da treba tražiti rešenje. U sličnoj situaciji ja sam sebi rekao: nikad više u neki radni kolektiv, nikad sa šefom iznad sebe. Odlučio sam se za slobodnu profesiju i to me nateralo da radim i uradim ono što sam želeo. Razmisli možeš li postupiti nekako slično. Ti si visoko specijalizovan u svojoj oblasti nauke, da ne pominjem tvoje sposobnosti koje su čisto stvaralačke. Ne mogu da zamislim da čovek poput tebe, makar bio u ovako bednim prilikama u kakvim smo mi danas, neće opstati ako angažuje sve svoje snage, svoje veze, pozove se na svoje prijatelje - ti ih imaš i ovde i u inostranstvu.

Da budem konkretan:dovoljno je da objaviš dva ili tri stručna rada ili umetnička priloga u toku meseca, pa da ostvariš primanja kakva si imao na fakultetu. Možda ovo zvuči romantično i optimistički, ali, veruj mi, kad duboko razmislim čini mi se da bi to bilo za tebe najbolje rešenje. Druga solucija je da potražiš posao na nekom drugom radnom mestu. Muka mi je da pomislim šta bi te čekalo da se ponovo obreš na fakultetu i, hteo ili ne, susrećeš se sa ljudima koji su, kao što si opisao, zlurado ili iz nemara i neosetljivosti doprineli da dospeš u položaj u kome si sada.

Kad te put nanese u Beograd nemoj propustiti priliku da se vidimo. Naš zajednički prijatelj Vanja doći će ovih dana kod mene. On mi je mnogo pričao o tebi i tvom"slučaju". Treba imati snage, to će se rešiti, mora se rešiti. Ta veštica ne zaslužuje ni pažnju ni reči, pa ipak ne mogu da ti ne kažem da je, za razliku od nje, moj sin na svojoj katedri imao bezbroj diplomaca i preko dvadeset magistara i doktora nauka, da ne govorim mastera.

Molim te da nas izveštavaš o tome šta se dalje događa sa tobom, bilo loše ili dobro. Ja bih voleo da bude dobro, ali se ne bih čudio da ne bude. Znaj da smo moja žena i ja u svakom trenutku uz tebe, i više nego što možeš da se nadaš. Nadam se skorom viđenju, a dotle mnogo pozdrava od tvojih

Dude i Đorđa

Šta reći? Dok su ovakvi ljudi uz mene, a osobe poput dr Mašović protiv mene, znaću da sam na pravom putu.

NEKI NE-HORORI GLEDANI U POSLEDNJE VREME

Ima ovde svega: i odličnih i vrlo dobrih i slabih filmova; i novih, i prastarih; jedino što ih povezuje jeste da sam ih gledao u poslednjih mesec-dva, i da me ne inspirišu za detaljne rivjue, pa ću ih ukratko predstaviti ovde.

DE DØDES TJERN aka LAKE OF THE DEAD

NOR, 58

** 2

ovo slovi za klasik norveškog horora, ali pre svega – uopšte nije horor nego mračni krimi triler za dvosmislenim supernaturalizmom koji ipak ostaje u zabranu naivno shvaćenih i tada popularnih psihoanalitičkih teorija. ako znamo da je u to vreme i hičkok ozbiljno shvatao psihoanalizu, ovo nije krupna zamerka: moj osnovni problem s ovim filmom jeste taj što, za razliku od hičkoka, on ne uspeva da ostvari upečatljivu dramu ili saspens ili barem memorabilne set-pisove. zaplet je mlako zanimljiv, mada i blago detinjast, a odlična crno-bela fotografija nije dovoljan kvalitet da preporuči jedan, iz današnjeg ugla, ipak zastareli i nedovoljno zanimljiv film (sem kao fusnota i kuriozitet).

DIRTY MIND

BELG, 09

**(*) 3-

nakon što mi je veoma prijao njegov horor LEFT BANK, pohitao sam da pogledam najnoviji film tog reditelja, ali ova crnkasta komedija nije mi toliko legla. premisa je klasična zamena identiteta viđena milion puta u američkim komedijama: nesposobni, povučeni šmokljan koji radi kao statista prilikom jedne 'nesreće' na poslu bude dovoljno prodrman da se u bolnici probudi kao samouverena švalerčina. ovo je uvek zabavan koncept, i ovde je oplemenjen time što je film rađen realistički, maltene naturalistički, a ne holivudski stilizovano: ima tu zaista vrlo smešnih situacija i replika, ali negde oko sredine filma on kao da iscrpi svoje fore i fazone i postane prilično zamoran i sve manje zanimljiv. možete mu pružiti šansu, ima se tu šta videti, ali prljavi um mnogo više obećava nego što, na kraju, isporuči.

EXPLORERS

USA, 85

** 2

zadugo sam izbegavao ovaj filmić džoa dantea jer sam nekako slutio da mi se neće svideti; no, pošto nisam mogao da se setim razloga za to ubeđenje, posumnjao sam u svoj sud i rešio da ga ipak proverim. ko zna, možda grešim, i možda se ovde krije skrajnuti biser? prc. ponekad je baš dosadno imati ovo moje 6. čulo za filmove! ovo je baš toliko tupav i nezanimljiv film koliko sam se bojao! čak ni river feniks (u debi ulozi, sa đozlucima) ne uspeva da izvadi stvar, a ostala 2 klinca su suviše drvena da mu pripomognu. čitav koncept bi bio zabavan na nivou dužeg skeča, ili eventualno polučasovne epizode neke TV serije sklone bizarnostima ove vrste, u najgorem – kao jedna epizoda nekog omnibusa. ali 100ak minuta ove usiljene i jezivo neduhovite groteske zaista overstays its welcome i istraživači na kraju ne otkriju i ne isporuče ništa vredno istraživanja. vrlo malo danteovskog duha ima u ovome.

JOURNEY TO THE EDGE OF THE UNIVERSE

USA, 08

*** 3+

izvanredan dokumentarac koji nas uz obilje CGI prizora 'vodi' kroz vaseljenu, počev od meseca i njegovih kratera, pa preko venere, merkura i dr. planeta našeg sistema, sve dalje i dalje, da bi u spektakularnoj drugoj polovini oživeo fascinantne prizore crnih rupa, kvazara i drugih čudesa u skladu sa onim što o njima sada, izdaleka, 'znamo'. teško je ne osetiti istovremeno oduševljenje nekim od ovih nezamislivih prizora (kako da uopšte pojmite nešto što je 1000 puta veće od našeg sunca?!) i sveprožimajuću kosmičku stravu pred tim gigantskim čudima, pred crnom i nepojmljivo okrutnom i sasvim neljudskom vasionom u kojoj imamo sumnjivu privilegiju da životarimo kao zanemarljive, sitne slamčice među kosmičke mega-vihorove.

POKRAJNA ŠT. 2

SLO, 09

**(*) 2+

ovo je jedan od gledljivijih slovenačkih filmova za koje znam, mada je to izvedeno zahvaljujući nedovoljno opravdanim i neubedljivim posezanjem za matricom trilera. konkretno, nakon što dva smušena sitna lopova ukradu neke dokumente iz sefa titovog (slovenačkog) generala, za njima kreće unajmljeni ubica (slobodan ćustić: naravno da će ubica nevinih slovenaca da bude – srbin!) koji bez ikakve potrebe, logike ili smisla pokolje, obesi i drugačije decimira pola ljubljane. za to vreme, pratimo mlađeg od te dvojice (pošto čiča prvi strada), antipatičnog nosatog kretena koji se prema svima odnosi kao drkadžija, ali ga to ne sprečava da oko prstiju vrti čak dve vrlo curice, pri čemu se sa jebozovnijom od njih upušta u dramaturški nepotrebne, ali oku svakako prijatne explicitne scene sexa. nakon što isporuči svoju dozu sadizma, krvi i siso-pičića, film se okonča u skladu sa dotadašnjom dramaturgijom – neubedljivo, ali sa napregnutom željom da to ima neki kao simbolizam. sve aluzije na partizanske zločine prema slovenačkim nazi-izdajnicima, na slovenačku sfrj prošlost, na odnos prošlosti i sadašnjosti itd. iskonstruisan je, neiskren, neubedljiv, prozaičan i bezvezan, ali čini se da je to trebalo samo da bude šarena magla za obmanjivanje prostote dok se, iza te magle kriju pravi, exploatatorski nagoni filma, u kojima zaista ima dovoljno mesa za ljubitelje sisića i krvića. sve scene ubistava odlično su režirane, a naročito –ajd da ne spojlujem suviše- jedna pred kraj filma.

WAVES OF LUST

ITA, 75

**(*) 3-

u akciji kompletiranja deodata, pogledah i ovaj njegov sexy triler iz vremena kada je počinjao da bude u naponu snage. ovo je nešto kao exploatatorska verzija noža u vodi, prilično neubedljivog scenarija i motivacije – to što je kapetan jahte totalni drkadžija i nezosećajno-sadistički idiot još i ima smisla. ipak je on bogatun. to što njegove hirove i udarce trpi nekakva fufica koja mu se prišljamčila, još i nekako ima smisla (iako je bezvezan njen stav iz koga kao da proističe da su venčani ili da je drugačije obavezna da trpi njegove svinjarije umesto da prosto – ode od goveda). ali to što njegovo drkadžijstvo trpi još jedan mladi par koji im se pridruži na krstarenju, i što ženica postane čak i privučena ovim idiotom – to kako film odmiče ima sve manje smisla, pa nam za oko i dušu ostaju samo obilati prizori golotinje, pri čemu smo naročito zahvalni za stefanu dionisio. iako je gluma slaba a scenario proizvoljan i neubedljiv, ima ovde neke energije u režiji, u dinamici, u intenzitetu, u etitjudu koja sve ovo ipak drži na okupu i čini sasvim gledljivim komadom vintage exploatacije.