уторак, 13. октобар 2009.

ZOMBIELAND (2009)

***(*)
3+

ZOMBIELAND počinje toliko genijalno da to, prosto, fizičko nije izvodljivo održati do kraja, i to je razumljivo. prvih 15-20 minuta je svakako najbolji deo filma, ali ono što je važno reći jeste da ostatak ama baš nigde ne padne ispod nivoa vrrrrlo dobrog, uz povremene bleskove sjajne inspiracije.
poređenja sa SHAUN OF THE DEAD su neminovna. ipak, ovo su različiti (pod)žanrovi: SHAUN je rom-com maskiran u zombi film. ZOMBIELAND je genijalna satira na ameriku danas, maskirana u akcioni road movie horror. no, po kvalitetu humora, po inventivnim set-pisovima, po originalnoj upotrebi zombija – tu su negde, nijanse su u pitanju. znam da ću po ovome biti u manjini, ako ne i jednini, ali ZOMBIELAND mi je u mnogim važnim aspektima još draži od SHAUNA.
recimo, glavni junaci.
koliko god bili simpatični, ona 2 duduka iz SHAUNA previše su normalni i prosečni za moj ukus, a takvi su i 'problemi' koji ih muče: prozaična opšta mesta – šef na poslu, verenica, majka… glavni junak ZOMBIELANDa (Jesse Eisenberg kao Columbus) je maltene američki otaku – geek čija extremnost prevazilazi sasvim mediokritetsku i danas sveprisutnu opsednutost video-igricama šona i njegovog debelog drugara. introvertan, u sobu zavučen, sa gomilom fobija, od kojih se jedna na kraju filma na zabavan način vizuelizuje, taj klinja je 'korak dalje' u oslobađanju zombi pod-žanra uobičajenih mediokriteta koje inače nalazimo po ovoj vrsti filmića. dobro, okej, videli smo već 798 puta kako na zombi apokalipsu reaguje joe sixpack, njegov drinking buddy i njihova zajednička fufica – ajde malo da vidimo zombigedon iz nekog drugačijeg ugla! ZOMBIELAND nam taj ugao pruža.
a to važi i za sve ostale glavne likove: Woody Harrelson kao talahasi je, naizgled, rutinski lik od sorte koja je toliko ofucana da je nalazimo čak i u onoj krpenjači najizlizanijih zombi fora i fazona ikada, ZONI MRTVIH. on, praktično, igra lik srodan armagedonu (nedavno prebijeni vukota brajović) – to je baja od malo reči a mnogo oružja, he-man, mačo jebač keve koji zombije trebi ladno ko muve, sve vreme čuvajući svoj cool imidž neustrašivog sadiste. naravno, u beslovesnoj ZONI taj lik je tretiran strejt, dakle – paljevina za paljevine, lik copine u tumačenju copine u plotu koji su napisale i režirale copine i koji može da se dopadne samo copinama. da su autori ZONE imali bar trunku duha ili originalnosti, oni bi lik 'armagedona' povezali sa ovdašnjim okruženjem, prikazali bi ga kao srbendu, možda veterana nedavnih ratova koji je kući dovukao mnogo neprijatelju-oduzetog ali i od-svoje-vojske-pozajmljenog oružja i samo čekao novu priliku da zapuca iz svih tih pucaljki. umesto toga, idioti ga prikazuju kako dolazi niotkuda i ide nikuda.
za razliku od toga, u ZOMBIELANDu je talahasi jasno prikazan kao texašanin, kauboj, što njegove genocidne i militarističke fetiše čini krajnje prirodnim i ukorenjenim u sredinu. dok se zombi milani pale na svog armagedona (a i moraju: on im je jedan od producenata!), talahasi je ovde jasno karikiran kroz vrlo slatku parodiju tog džonvejnizma – talahasi je sve vreme opsednut nalaženjem još uvek jestivih twinkie poslastica. istina, mogao bi se neko upitati – zašto taj tough guy, opsednut preživljavanjem i nezainteresovan za ostala ljucka bića – prima tek tako u svoje oklopljeno vozilo jednog očito smotanog mladića koji mu ne može biti od veće koristi u bilo kom smislu, ni kao sagovornik, ni kao partner u borbi. a neko bi mogao reći da je to zato što Jesse Eisenberg izgleda kao twink (izraz za mladolikog, bebi-fejs momka, uglavnom gay orijentacije)…
bilo kako bilo, jedno je izvesno – žene su u ZOMBIELANDu tretirane revolucionarnije nego u ijednom zombi filmu za koji znam. nisu to ni plačljive i nesigurne curice (a la kristina klebe na početku filma ZONA MRTVIH) a nisu ni two-gun-shooting bitches (a la kristina klebe na kraju filma ZONA MRTVIH). dve glavne junakinje - Wichita (Emma Stone) i Little Rock (Abigail Breslin) su produkt novih vremena – bezočne iskorištavačice, svindlerke, prejebantkinje, trust-no-one survivalistkinje koje će te prejebati ako im okreneš leđa, a prejebaće te i dok te gledaju u oči.
ako strogo pogledamo SHAUNA, videćemo da on nije bogzna kako unapredio zombi kanon u smislu nekih novih percepcija i dimenzija u tretmanu tog starog horor motiva, i da je to u suštini, iza svih gegova, tek jedna konvencionalna romantična buddy komedija, ljubavni četvorougao koga čine šon, cura, ortak i igrice. njegov najveći doprinos je u tome što je to fino režiran, duševan, zabavan filmić sa nekim šarmantnim glumcima.
ZOMBIELAND je, međutim, značajno ozbiljniji korak u zombi pod-žanru.
ako je romero krajem 1970ih mudro upotrebio šoping mol za svoju hiper-zabavnu akcionu splater dramu DAWN OF THE DEAD, a ako je o'benon pametno iskoristio mrtvačnicu (i atomsku bombu) kako bi oslikao 1980te u RETURN OF THE LIVING DEAD, onda RUBEN FLEISCHER – reditelj ZOMBIELANDa – pogađa u metu kada za središnju (tj. finalnu – onu kojoj sve stremi i gde se sve okončava) lokaciju uzima – zabavni park.
već i naslov explicitno kazuje da je amerika danas – zemlja zombija, a film nam to detaljnije prikazuje. to je zemlja u kojoj vladaju samoživost i bezosećajnost – ovo je sjajno pokazano već u uvodu, u kome nam kolumbus iznosi svoju 'gazi ili budi pregažen' strategiju preživljavanja. ovo je još explicitnije vidljivo onda kada se ove 2 curice pojave, i prejebu obojicu 'muškarčina' (deo smeha je u tome što he-man u sjajnom tumačenju vudija harelsona u ovom 4-uglu ispada najtupaviji i najnesposobniji).
deo te samoživosti je i bezuslovna posvećenost sopstvenom zadovoljstvu – čak i usred apokalipse, moramo da nađemo twinkie slastice! a kruna te samoživosti je samouništiteljska, kontraproduktivna posvećenost zabavi – neka ide propast sveta, nek propadne, nije šteta, samo da se mi iznazabavljamo i iznazajebavamo - dok brod tone! ovo je više nego očigledno u kulminaciji filma koja se zbiva upravo u nekakvom zabava-lendu. ne baš diznilendu, ne bi oni nikad dali prava – ovo je nešto konvencionalniji zabavni park po sadržajima, samo što su svi veći i luđi i sjajniji no igde u americi, i zato je baš taj pacifički fanlend finalna destinacija ovih izgubljenika, lutalica, preživljavača koji nemaju za koga ni za šta da prežive.
znači, ZOMBIELAND je jedan genijalan prikaz ludizma kao jedne od dominantnih crta današnje amerike (a i šire – jer deo sveta u kome obitavamo već je amerikanizovan iznutra, po težnjama, ako već nije spolja, po hardveru tj. šansama za te istovetne težnje) i to je tim lepše i subverzivnije što svoju kritiku zemlje zombija, celebrity culture-a (kroz sjajaj kameo bila mareja, as himself, o kome svi pričaju) pohlepe i sebičnosti uspeva da plasira kroz film koji je i sam – zabavan, i ide ka statusu blokbastera ili barem retko viđenog uspeha za jedan horor film, privlačeći sebi nove horde i legije zombija preko čijih glavica će preletiti ovo moje čitanje.
elaboraciju ove metafore zabavnog parka, video igrica, selebritija i dr. momenata prisutnih u filmu ostavljam za neki esej: za sada i za ovde, neka bude dovoljno reći da je ZOMBIELAND vrhunski zabavan, sjajno napisan, režiran i odglumljen hororčić sa čitavim nizom prizora kakve može da kupi samo pristojan budget. a vala, posle tuceta i tuceta jeftinih zombi apokalipsi-u-mom-dvorištu sa par desetina drugara nabrzinu našminkanih u zombije (ZONA MRTVIH), zaista je okrepljujuće videti jedan film koiji ima ne samo duh i nešto na pameti, nego i para da nam pokaže large scale uništenje – hajvej zakrčen napuštenim i slupanim vozilima, pusti gradovi, prazne ulice, kuće koje gore i druge big-budget extravagancije kakve vrlo, vrlo retko imamo priliku da vidimo u zombi-filmovima.
znači, ZOMBIELAND nudi fun-ride, ali i food for thought lukavo sakrivenu iza svoje naizgled hot-dog forme.
žvaćite polagano, i vratite se na još jednu vožnju. možda primetite da film nije tako naivan kao što na prvi pogled izgleda.

RASTUĆA SENKA TAME - Aleksandar Damjanović


RASTUĆA SENKA TAME - Aleksandar Damjanović

Kritika izašla u podlistku BETON br.38 (dnevni list DANAS, utorak 5. februar 2008)

Piše: Dejan Ognjanović

"DO BOLA!"
Aleksandar Damjanović

Rastuća senka tame: Vivisekcija psiholoških motiva horora žanra u filmu i literaturi
izdanje autora,
Beograd, 2006.

Kome da čovek veruje u ova krizna vremena? Postoje li uopšte autoriteti čija stručnost nije pod upitom? I, još važnije, da li neko kontroliše „autoritete“?

Treba li, recimo, sumnjati u reči Darka Bajića, poznatog reditelja i profesora na FDU? U svojoj recenziji knjige Rastuća senka tame prof. Bajić piše: „Nikada do sada nisam pročitao izazovnije štivo koje (psihološki dedukujući) objašnjava kodekse žanra...“, i zaključuje: „I zato reditelji koji hoće da postanu bogovi ovu knjigu moraju pročitati i moraju joj verovati“.

Zar da ne verujemo drugom recenzentu ove knjige, Jovici Paviću, čije ime nije slavno kao Bajićevo, ali bi titule docenta i šefa katedre za glumu Fakulteta umetnosti u Prištini trebalo da nam ulivaju poverenje? On knjigu naziva „malim remek-delom u oblasti koja nije autorova primarna vokacija, ali je njegovim prethodnim delima, a ovim posebno, postala bespogovorno.“ Dr Pavić hvali i Damjanovićevo „vladanje alatima filmske umetnosti, njenim fenomenom i strukturom u najširem smislu“ i tvrdi da autor stiže „do granica do kojih mnogi filmski teoretičari nisu uspeli da stignu“. Tvrdeći da se ova knjiga „nameće kao priručnik, literatura prvog izbora“, Pavić poentira: „Toplo preporučujem ovu knjigu i nastavnicima i studentima naših umetničkih fakulteta na kojima se studira iz oblasti filma, filmske produkcije i scenarija“.

Na žalost, knjiga Rastuća senka tame Aleksandra Damjanovića je remek-delo amaterizma, neznanja, proizvoljnosti i haosa koji studentima može biti od koristi jedino kao zabavnik čijim će se citatima smejati na odmoru između predavanja.

Jezik je napregnut do pucanja nakaradnim tuđicama: zbivanja „emaniraju ambigvitetom“ (10), svesnost je „derivirana“ (22), E. A. Po je „potpuno demoliran“ (!) smrću voljene žene (57), „eksploracija“ je učevniji izraz od istraživanja (73), „zec se dekompozira u kuhinji“ (79), nadmoćnija je „pervazivna snaga“ (89), uloga pola „postaje sve permeabilnija“ (92), uspeh nije ustoličio nego „tronizovao“ Karpentera, a neophodno je i da se „re-uspostavi“ (!) odnos sa našim telom (100). I tako do kraja, ko izdrži.

Rečenice su duge, glomazne, razgranate, sa rogobatnim frazama koje ništa ne znače i sa intruzivnim (da stavimo i mi jednu tuđicu!) komentarima koji razbijaju misao:
„Egzegeza ovog žanra, bilo literarna ili filmska, eksponirana je ambijentom (koji nema toliko evolutivno vremensku koliko univerzalnu semiotičku signifikantnost) u kome dominira ili eksplicitno gotska atmosfera sa dijaboličnim kreacijama ne-bića satane (jer je ono uništivo i privremeno), preko svedenborgijanskih koncepcija o dvostrukoj virtuelnoj realnosti koja je s onu stranu Raja ili Pakla (ili obratno)...“ (str. 18)

Ili: Stiven King „nadmoćno koketira sa sposobnošću visceralne cerebralizacije homo sapiensa“ (47)

Šta god to značilo!

Kada pogledamo ovako loše baratanje jezikom, sa konfuznim rečenicama i razmetljivim (a praznim) frazama, ne možemo a da ne pomislimo kako je Srpski psiho najzad dobio svog Srpskog psihijatra! Ali ono što se može oprostiti dvojici dvadesetogodišnjih hevimetalaca teže se može pojmiti kod jednog akademskog građanina!

Damjanović možda nije rođeni pisac, reći će neko, ali je ipak - stručnjak?

Za horor, za tematiku žanra, pa i za film uopšte, on to svakako nije. Već u prvoj rečenici svog dela on najvećeg horor pisca XX veka, Hauarda Lavkrafta, naziva „Haroldom“, a kasnije kuburi sa prezimenom, pa ga na str. 54 više puta naziva „Lovkroft“, dok na str. 58 u istom pasusu autor pominje i „Lavkrafta“ i „Lovkrofta“!

Autor romana Psiho se na strani 37 zove Ričard Bah, na strani 44 se razvija u Ričarda Bloha, ali u ispravni oblik, Robert Bloh, evoluira tek na strani 84!

Vrhunac (ili dno) u moru materijalnih grešaka autor postiže kada film Petak 13. ne samo pripiše Džonu Karpenteru, nego ga i poistoveti sa Noći veštica, valjda verujući da je to jedan te isti film: „Petak 13 (Halloween) je najveći uspeh u njegovoj karijeri...“ (96), prosvetljuje nas dr Damjanović.

Pišući o jakim ženskim likovima u hororu, autor taj trend zapaža tek od Umirene jagnjadi (1991) i analizira niz drugorazrednih trilera (ne horora!), a potpuno zanemaruje pravi početak pojave jakih žena u hororu, sa filmovima Noć veštica i Osmi putnik punih 13 godina ranije.

Damjanovićeva svest o vremenskom sledu i kulturnoj evoluciji toliko je maglovita da razlika od 13 godina za njega nije velika: On govori o „viktorijanskom“ stilu Bajrona (!), Šelija (!!) i Svifta (!!!) (59), za Stokerovog Drakulu tvrdi da je „nastao sredinom 19. veka“ (65) iako je roman objavljen 1897, a Ničeovu „estetsku kritiku moderne umetnosti“ datira na početak XX veka (22) iako je siroti filozof umro 1900.

Njegovo neznanje o filmu pokazuje se kada, govoreći o filmovima Rodžera Kormana, ustvrdi da „nas efektna upotreba kolor-tehnike vraća korenima ranog nemačkog ekspresionizma“ (43) - koji su ne samo bili crno-beli, nego su svoje glavne efekte bazirali na toj činjenici. On brka filmske termine „McGuffin“ i „whodunit“ (49), a analize filmova variraju. Nekad su na nivou osnovnoškolskog sastava (Maska crvene smrti je „sa stilskog i estetskog aspekta lep za gledanje“, 43). Mnogo češće, usiljene su do tragikomičnih vrhunaca, recimo kada pokušava da nametne biblijsku dimenziju Apokalipsi sada, pa mu taj galimatijas kulminira u sumanutoj rečenici: „Put ka Meki kroz reku Stiks ispunjenu Hristovom krvlju“ (62), čiji neznalački eklekticizam uspeva da besmisleno sjedini islam, staru Grčku i hrišćanstvo.

Aleksandar Damjanović je knjigom Rastuća senka tame ispoljio nesposobnost preglednog i akademskog izlaganja građe: konfuzne misli u nepreglednim i apsurdnim rečenicama; poglavlja knjige poput nasumice nabacanih eseja bez nadovezivanja ili jasne vodeće teze; ne postoje fusnote; što je još nepriličnije autoru ovog ranga, Damjanović proizvoljno navodi naslove filmova (npr. Ralje, a ne Ajkula).

Sjajan primer dajete studentima, prof. Damjanoviću! Da citiram iz recenzije Darka Bajića: „Ova knjiga je do bola!“

Možda, ipak, ne treba verovati baš svemu što nam profesori kažu, jer ovoliki amaterizam, neznanje, nepismenost, odsustvo opšte kulture, nepoznavanje filma i horor žanra zaista - bole!
Toliko je prostora bilo u BETONU – međutim, pošto je ova užasno nestručna i nepismena knjiga krcata budalaštinama, morao sam da napišem bar još jedan tekst kako bih nabrojao bar sve one najkrupnije.

Taj tekst, pod naslovom Psihijatrov tupi skalpel, napisan za web magazin POPBOKS, imate ovde.
A sada ga prenosim i na blog.

Psihijatrov tupi skalpel

Knjiga s podnaslovom „Vivisekcija psiholoških motiva horor žanra u filmu i literaturi“ pokušava da se bavi seciranjem psiholoških motiva horora. Hvale vredan poduhvat, bar u teoriji. U praksi, nakon uvida u knjigu, možete s razlogom pomisliti da se autor, psihijatar po struci, posekao skalpelom tokom vivisekcije i dobio groznicu izazvanu trovanjem nekrotičkim materijalom

Dejan Ognjanović


Ovoj "studiji" se, pored ostalog, mogu zameriti nedovoljno faktografsko (ali i suštinsko) poznavanje materije kojom se bavi (horora kao žanra, ali i filma uopšte), proizvoljne analize filmova i romana, haotičan redosled tema, gubljenje fokusa i lutanje – kako izvan granica žanra, tako i izvan domena psiholoških motiva – rogobatan i anglifikovan jezik, nejasne rečenice sa čestim subjektivnim nametanjima, neakademski ton i odsustvo elementarne forme za tu vrstu pisanja (nema fusnota, bibliografija nepregledna, naslovi prevedenih knjiga i filmova navode se u autorovom slobodnom i često netačnom prevodu…).

Već u prvoj rečenici Aleksandar Damjanović citira izvesnog Harolda Lavkrafta (upućenima u horor poznatijeg, ipak, kao Hauard). Drugde u knjizi ovaj klasik žanra mutira u Lafkrafta, Lovkrofta i slično. Ameri bi rekli: "He lost me at 'hello'"! Ime autora romana Psiho Roberta Bloha čas glasi Ričard Bah, čas Ričard Bloh. Od Damjanovića možete doznati i da su Noć veštica (Halloween, 1978) i Petak trinaesti (Friday the 13th, 1980) jedan te isti film, te da je Glad za krvlju (1983) režirao Ridli Skot, a ne njegov brat Toni.

Dobro, reći ćete, možda je materijal mogao biti bolje izučen, ali nećemo valjda profesora obarati na detaljima? Harold ili Hauard, Karpenter ili Kaningem, pevac ili krelac – biće dobro pečenje!

Da pogledamo, radije, njegove teze. Doći do rezultata vivisekcije teže je nego što se čini, jer je knjiga pre skup nasumično nabacanih eseja nego linearna, logična struktura s preglednim razvijanjem jedne ili više teza. Nakon poglavlja o Pou i Birsu, Damjanović govori o „Filozofiji užasa u filmskoj umetnosti“ – na primeru Apokalipse danas, filma koji čak i nije horor. Odmah zatim se vraća u 19. vek Stokerovom Drakuli i njegovim (kasnijim) filmskim inkarnacijama, a s te teme skače na 'Ključne režisere horor filmova 70-ih godina'. Psihijatar dalje piše o „umetnosti horor vesterna“ Džona Karpentera, reditelja sa zanemarljivim prisustvom „psiholoških motiva“, a ni rečju ne pominje Vesa Krejvena, čiji filmovi prosto vrve od njih. Samo serijalu Strava u Ulici brestova i njegovom tretmanu snova-košmara, očinskih figura, odnosa deca – roditelji, procesa sazrevanja, prihvatanja principa realnosti i drugih psiholoških motiva mogla se posvetiti čitava studija, ali Damjanović zaboravlja temu knjige i radije piše o „horor vesternu“.

Ako se probijemo kroz rogobatne rečenice pune nepotrebnih tuđica („Hičkok ostaje večni mileston za svakog filmofila…“, str. 86) i kroz poglavlja koja lektor nije ni taknuo, doći ćemo do deonica koje izražavaju uopšten stav o hororu:

"Najdestruktivnije sile kolektivne, a možda i arhetipske senke oslobađaju se u savremenim ratovima. Horor žanr je virtuelni simulakrum tih ratova. Neprijatelj se dehumanizuje i pretvara u demone, monstrume, na koje projektujemo sopstvenu senku i tako opravdavamo njihovo uništenje. Jedno od pravila savremenog horor diskursa je da ne treba preslikavati zlo već stvarati pojam o zlu." (str. 113)

Nažalost, ova smela teza ničim se ne argumentuje niti dalje razvija. Neki delovi knjige direktno negiraju vrednosti horora: "(…) moramo zapaziti da u obilju fabrikata žanra strave i užasa postoji ipak relativno mali broj autentičnih stvaralaca koji sa estetske, odnosno umetničke strane opravdavaju egzistenciju ovog žanra" (str. 139), dok se njegovi ljubitelji identifikuju s mentalno obolelim osobama: "Ova vrsta publike je posredstvom kompletnog voajerizma u stanju 'dečje psihokrizije', uronjena u sopstveni unutrašnji svet antisocijalnih želja, dok se spolja prerušeni reprezentuju kao osobe koje traže izvore uobičajene zabave." (str. 134)


Na lošem poznavanju žanra, sumnjivim logičkim kalamburima i proizvoljnim tvrdnjama ne može se graditi nikakva teza, pa je otud sramnije što ovu u svakom pogledu amatersku knjigu studentima filma najtoplije preporučuju njen recenzenti Darko Bajić i Jovica Pavić, docent i šef katedre za glumu Fakulteta umetnosti Priština. Avaj, čak i njihov prosečan student napisao bi stručniju i smisleniju knjigu od dr Damjanovića.

Posebno skrećem pažnju na komentar ispod prikaza na Popboksu, po svemu sudeći od strane samog autora, Dr Damjanovića, i to skoro dve godine nakon objavljivanja tog prikaza.
Dakle, u komentaru koji možete videti ispod mog teksta piše:

Poslao: A Damjanovic [damal64@yahoo.com]
2009-10-12
11:53:03

Zao mi je sto je nasem eminetnom anglofilu,cistuncu srpske transkripcije, kriticaru za koga niko nije cuo, vulgarnom provincijalacu dopusteno uopste da pise.Covek cija (pseudo) kreativnost izrasta iz samofrustracije i sopstvene mesijanske (ne)moci da bude jedini zivi poznavalac horor filma neophodan je odgovor. Dobri D. O. uskoro ce u nekom od casopisa izaci moja opservacija Vase (mada vi ne zasluzujete ovo veliko slovo)knjige koja ima disocirani, shizofreni naslov(sic!)(zaboravih koji) uz , verujte eminetnu psihijatrijsku analizu vasih pomerenih tlapnji. Naslov ce biti: Ostri sklapel vulgarnog provincijalskog kriticizma. Uzivajte dok moje citanje vase abazurne i prostacke knjige ne bude zavrseno. Mada- sto bi rekao Sartr-uzasno mi je muka od nje



понедељак, 12. октобар 2009.

PUT NA JUG: MY BIG AMERICAN ADVENTURE (7)


REPORT 7
U kome se opisuju moje avanture na američkom jugu: poseta državama misisipi, alabama, lujzijana...
Konkretno, u ovom nastavku:
- kako sam dospeo u misisipi, gde i kod koga sam odseo
- kako sam se izgubio u južnjačkim šumama kasno uveče sa idiotom od vozača
- kako sam umesto HELBOJA imao horror in vivo!

1. Otkud ja u Misisipiju?
Naravno da ima i atraktivnijih i meni lično poželjnijih destinacija, pre svega Nova Engleska, ili Mexico o kome još uvek sanjam (Teotihuacan...). No, za sad još uvek odlažem da na ta mesta idem sam, i nadam se (sve jalovije) da ću naći neko, kao, društvo. Do tog momenta, moja domaćica Stephanie mi je ponudila da joj se pridružim na putešestviju koje je ona isplanirala.
Stephanie je jedna od dve 'domaćice' (host) sa kojima se u poslednje vreme često viđam, a sve to preko USA Host Family programa u I-Houseu. Prvobitno mi je bila dodeljena jedna druga familija, i kod njih sam išao na 2-3 večere i jedan sastanak Book Club-a; no, oni ispadoše previše normalni, i zauzeti, i već par meseci mi se nisu ni javili (update: žena je bila relocirana u Makedoniju na nekakav program pomoći tamošnjem tranzicionom sudstvu – ne pitaj!). Paralelno sa njima dobio sam i druga 2 kontakta: Stephanie, i Liz (o potonjoj, neki drugi put).
Sa Stef sam se u početku viđao isključivo u bioskopu; pošto i ona voli filmove, tu smo se prvo našli. Takođe, ona je usred razvoda, kuća joj je ionako mala, i spada u nižu-srednju klasu (čitaj: sirotinja, bar za američke pojmove), tako da u njenom slučaju - ništa od poziva u kuću, večera, proslava, itsl. Za te svrhe mi je Liz k'o poručena. St. mi je, međutim, vrlo brzo postala najzabavniji i najbliskiji host: ona je poetesa (istina, srednje-slaba), skroz nekonvencionalna, ima oko 55 godina, oblači se ko da ima 25 (ali u beat fazonu, minići, iskrzani jeans, prastare patike...), i ima najmanje 3 ljubavnika, istovremeno (tj. u istoj nedelji, ali u različitim danima, ili barem terminima).

foto: Stef i ja
Ima 2 sina, 23 i 16, koja nisam sreo; stariji je, po njenom opisu, punk-dekadent sa irokez-frizurom, radi u CD prodavnici, pije, i sa njom jedva da govori. Za mlađeg je daleko više vezana, do nivoa patološke razmaženosti (iz njene priče, između redova već slutim nesamostalnog psiho-invalida); recimo, svi naši planovi i programi i susreti se vrte oko njegovog pokupljanja kolima iz škole (iako je to na ne više od 10 minuta biciklom do kuće)... U svakom slučaju, ubrzo smo počeli da zajedno idemo u šetnje po okolini; obično ona dođe po mene kolima ispred IH pa se odvezemo do nekog brda, ili parka u okolini, i onda cunjamo po stazama i gledamo šta se ima gledati (a stvarno ima; ovo je prelep deo Kalifornije).
Za divno čudo, iako smo prilično različiti kao ličnosti, nekako uspevamo da razgovaramo sve to vreme i da to bude živo i zabavno i nimalo nategnuto; sa ostalim hostovima je najčešće zamorno tražiti neku sredinu i zajedničke teme; sa St. nekako nemam taj problem, čak i kad je priča o relativno nezanimljivim stvarima. Posebno smo se zbližili kada me je tokom februara i marta vozila i pratila na čak dva horor film festivala; iako ne voli horore, i nije nijedan pogledala u zadnjih 20 godina, pristala je da mi se pridruži samo zbog mog društva, i nije se pokajala. Bilo je zabavno (update: recimo, samo zahvaljujući njenom društvu, i auto-prevozu, mogao sam da u San Francisku pogledam festivalsku pretpremijeru filma HAUTE TENSION za kojim sam izgarao, i koji se zaista i pokazao izvanrednim skoro-pa-remek-delom, a koji – da sam zavisio od gradskog prevoza – nikad ne bih na taj način, u bioskopu, u super društvu, premijerno pogledao!)
I tako, tih dana festivala, pomenula mi je plan da ide na Jug. Ona je inače zadrti vegetarijanac, hipik, idealista, i... posvećenik za očuvanje humki od školjki (shell-mounds) koji su sveta mesta i 'groblja' pradrevnih indijanaca u ovim krajevima. Na amer. jug je rešila da ide da bi obišla neke druge humke, i tragove nekih drugih indijanskih kultura. Mene lično oni nimalo ne zanimaju: Asteci i Maje su 'moji ljudi'; ovi kojima se St. zanosi su, za mene, obični zemljoradnici/stočari/lovci, mold-huggers koji nisu prišli ičemu višem od pukog preživljavanja i obožavanja mehanizama koji to omogućuju (Sunce, Mesec, Plodnost, Reka, Voda, bla bla), sve to na krajnje primitivnom i benignom nivou.
Pa opet, rekoh - što da ne? Uz dobro društvo i to može da bude zanimljivo. A da košta mnogo - neće. Povratnu kartu sam platio 235 $ i to je praktično jedini veći trošak koji sam imao za ceo put. Besplatno noćenje i hrana kod brata jednog njenog prijatelja-pesnika, u Cantonu, blizu Jacksona (glavni grad Misisipija); besplatno vozikanje po toj, i okolnim državama rent-a-karom koji plaćaju ona i njen 'boyfriend' (64 god), itd... Dakle, mnogo iskustava i novih prizora, za male pare - budala bih bio da sam odbio. Srećom, moj instinkt je bio jasan: IDI!
Avion nam je poletao u 6. ujutro, u petak 02.04. Ona je došla svojim kolima po mene ispred IH, usred noći, i odvezla me do svoje kuće (5-6 km dalje). Odatle do aerodroma u Oaklandu prebacio nas je taxi: tu vožnju ću da pamtim kao jedno izuzetno senzualno iskustvo (skoro sexy): brz, gladak, dobar auto KLIIIIZIIII po savršeno glatkom i skoro-praznom auto-putu, u mraku raaanog jutra, u pravcu svetlećih oznaka na trakama - još malo pa kao vožnja na toboganu... a ja na prednjem sedištu. Predivno.
Na aerodrom smo stigli skoro 2 sata ranije, pa smo posle prijave imali vremena da se malo upoznamo - budući da ovog njenog Johna nisam ranije sreo. Uobičajeno ćaskanje o tome ko si, odakle si, šta si, bla bla, nešto malo o stripovima i hororu, ništa bitno. Čiča ne izgleda baš zdravo (dijabetičar je), lice mu je i žuto i rumeno, ima velike đozluke, blago iskošene oči, bradu, i prednje zube koji još malo pa štrče iz usana. Na ćelavoj glavi je sve vreme imao šeširče kakvo u Srbiji jedino ribari nose, sa prednjim obodom podignutim, tako da je stvarno izgledao kao karikatura blesavog amer. turiste. Prve impresije su mi bile između indiferentnosti i uzdržane pozitive; kao, čiča je ništa posebno, ali izdržaćemo se nekako tih 7 dana bezbolno. Uostalom, Stef ce biti tu, pa ne moram sa ovim da se mnogo zanosim.
Let(ovi) do Jacksona su prošli lagano i bez problema. Presedali smo u Dallasu. Let avionom mi je do sada postao tolika rutina da mi je preostalo samo da zurim kroz prozor i uživam u prizorima ispod. Vreme nam je išlo na ruku od samog starta, i sve do kraja pratili su nas sunčani i vedri dani. Pokušavao sam nešto malo da čitam knjigu o Nan Madolu koju sam poneo sa sobom za ubijanje vremena, ali mi se brzo pridremalo, pa sam nešto malo kao i uspeo da spavnem. U Jacksonu nas je dočekao naš domaćin, Ronnie; on i Stefani su krenuli njegovim kolima, a ja i John smo ih pratili u iznajmljenom autu. Iz domaćih filmova sam nekako rent-a-kar uvek zamišljao kao neku minijaturnu olupinu, nekakav sirotinjski daj-šta-daš fazon. Ala sam glup. Vozili smo se u super dobrom i besnom autu (ne pitajte za model, nemam pojma, ali je velik, brz, udoban i sa svim džidža-midžama kojima se nesrpski auti odlikuju, uključujući automatske prozore i tako-dragoceni air-condition).
Prve impresije: Misisipi je velika, a prilično retko naseljena država; rekoše mi da ima samo 3 miliona stanovnika. To se i vidi. Jackson je jedini veliki grad, ovo ostalo su sve varoši, i ogromna prostranstva pod šumama i farmama i malim naseobinama. Močvare jedva da sam video; ali zato šume! Šume, u svom zelenom sjaju svežeg, mladog prolećnog zelenila! Drveće na sve strane. Šta ćeš više od života?


foto: Ronnie, neizlečivi pušač

Ronnie je dežmekasti čikica, sa stomačićem, i zalizanom crnom kosom; ima oko sebe nešto blago ljigavo, ili barem creepy, naročito kad saznadoh da se nikad nije ženio, i da je lečeni alkos (baš kao i Stefani i John!), te živi sam u toj kući u Cantonu. A kuća je velika, sa spratom, i pogolemom avlijom, i imanjem iza. Kuća je daleko od naselja, skoro 40 minuta vožnje od Jaxona, skroz u dubini kantrisajda, iza velike šume i veštačkog jezera, sa nekolicinom kuća raspoređenih okolo, komotno razbaškarenim po bregu, i pristojno udaljeni jedna od druge. Njegova, istina, nije ni nova ni straobalno bogata kao okolne vile, ali je prijatna na onaj seoski način. Stara, sa fasadom od drveta, prostrana. Meni su dodelili veliku sobu na spratu, u kojoj ponekad spava njegov nećak, Bill.

foto: Ronnie's home in Jackson
Odmah po pristignuću, i kratkoj turi po velikom dvorištu, bacili smo se na džonjanje, jer čekalo nas je užurbano veče. He he, nismo ni slutili koliko. Elem, te večeri su Ronnie i Stefani planirali da idu na sastanak Drunkards Are Us u Jaxonu, a ja i John smo, na moje ubeđivanje (treba li uopšte reći?) krenuli na premijeru HELLBOYA. I tako, posle sat i po nužnog sna, krenusmo u avanturu. Umesto dugo čekanog akcionog horora, dobio sam mnogo ređi i neočekivaniji horor, in vivo.

2. Horor bez pare

Dakle, plan je bio da John i ja gledamo HELLBOYA u 19 h, dok Stefani i Ronnie ispovedaju svoje životne alkoholisane priče pred strancima. Pošto je Alko-miting počinjao u 19.30, zamolili smo da Ronnie vozi ispred i da nama dvojici pokaže gde je u gradu bioskop. Šta ćeš lakše? Već sam se radovao- ala ovaj dan ide glatko! A kad sam kretao iz Berklija bojao sam se da ću dugočekani film verovatno videti tek kad se vratim nazad, nedelju dana kasnije! Kako zgodno da je ispalo da već prve večeri postoji i vreme i volja s njihove strane da mi se udovolji i odvede me se u bioskop! Bogovi me vole, itsl. He he he.
Kasnili smo u startu, jer smo krenuli oko 18.20 h.
No, sve je bilo OK dok smušenjak za volanom nije, čim smo sa šumskog puta izašli na highway, uspeo da IZGUBI iz vida auto pred nama. Dozvolio je da se bar 3-4 vozila ubace između nas, a kad je onda jedno od njih skrenulo negde, on je skrenuo za njim. Pre nego što sam stigao da reagujem, da pitam – ama, zašto to, itsl, bilo je već kasno. Dok smo se vratili na auto-put, naš vodič je bio bar milju ispred. Na hajveju nema zastajkivanja (mnogo kasnije saznali smo da su tek ispred bioskopa shvatili da mi nismo iza njih). Dobro, OK, veče je, John ima 64 godine, nosi naočari, pratiti zeleni auto u sumrak kad se dnevno svetlo na zalasku meša sa veštačkim osvetljenjem nije laka stvar... Ne zameram previše. Ali... Već je bilo prošlo 19.10 h. U svom neizlečivom optimizmu nadao sam se da ćemo nas dvojica, sami, uspeti da pronađemo bioskop, i stignemo barem za projekciju od 19.30 (koju sam zapazio u rasporedu u novinama).


foto: po danu, ove šume deluju krajnje benigno
Vrlo brzo sam shvatio nerealnost tog očekivanja. John ne samo što je dozlaboga smušen i nesiguran u sebe, već je i jeziv paničar. 'I... I think I'll just turn and go back now... I really do...' Ja sam insistirao da vozi dalje, da je glupo vraćati se sad kad smo već došli do grada – pa jebem mu, valjda nismo toliki bolidi, naći ćemo bioskop i sami, Jackson je daleko manji od Niša. Loš detalj u priči, br. 1: John nema sa sobom, a ni inače, mobilni telefon. Kad smo stali na jednu pumpu, i on pokušao sa govornice da dozove St, ispalo je da je njen mob – isključen! Žena štedi pare, neće da troši baterije! OK. Ubedih ga da stanemo negde, ja ću da se raspitam za bioskop. Pošto nismo jeli otkako smo stigli, stadosmo u neki fast-food joint. On je sebi kupio piletinu (što je jedino što su tu prodavali); meni je od pilića malo muka, pa ne uzeh ništa. Curica za pultom nam reče da je bioskop vrlo blizu, niz put, nema da omašimo. Super, rekoh, ipak je sve OK. Malo saspensa i malo odlaganja, ali na kraju ipak – hepi end. He he he.
Kad s auto-puta spazih veliko svetlo bioskopa, pa još naslov HELLBOY na njemu - svetlo me ozari. Istina, do tog trena već je bilo kasno i za projekciju od 19.30, ali ako ima u 20.00 – biće ko poručeno. Parkirali smo se, i ja otrčah do blagajne. Od sreće, bio sam voljan da častim i Johna za kartu. Kad ja tamo a ono – međutim! Kurac, sine. Sledeća projekcija počinje u 22.10!!! E, jebem ti selo! Znači, vrte samo 1 kopiju, u 2 sale, sa razmakom od pola sata, i to je to. Dobro. What the hell. Šalili smo se. Pokušao sam da muški prihvatim ovaj poraz. Kao, trudili smo se. Kao, učinili smo sve što smo mogli. Kao, važno je učestvovati. Sutra je novi dan, i tako to.
Ništa, krenemo mi nazad. U naivnom ubeđenju da je naša avantura gotova, i da ćemo kod kuće (tj Ronija) večerati, sačekati ovo dvoje, i ispričati im šta je bilo. U tom trenu ja još nisam imao pojma KOLIKI smušenjak me vozi.
Dok smo bili na autoputu, sve je bilo OK. Kako i ne bi, kad je sve ravno i glatko; i debil ume tu da vozi. Problem nastade kad je trebalo da se na raskrsnici odlučimo za jedno od 5-6 skretanja/izlazaka sa autoputa. Meni sve to izgleda isto, uostalom, niti sam vozio tuda, niti sam obraćao pažnju dok je ovaj vozio. To je cena moje pasivnosti (kao putnika), i mog poverenja (kao neizlečivog optimiste). Moron je, naravno, uzeo pogrešno skretanje. To smo shvatili posle 15-20 minuta, kad se nađosmo u definitivno i nesumnjivo nepoznatom krajoliku. Posle još par pokušaja, naiđemo na nekakvu prodavnicu/roštilj kraj puta. Kreten izađe da pita ljude da li možda znaju našeg domaćina. Ne znam samo kako je to mislio da izvede budući da – Loš detalj u priči, br. 2: moron nije zapisao adresu. Štaviše, nije mogao da se seti ni imena našeg domaćina! Slušao sam ga iz auta kako muca 'I don't remember his name, I really don't...'


foto: IDIOT, john
Ja sam sa imenima očajan; pola mojih studenata ja posle dva semestra i dalje ne znam po imenu; u I-House pamtim ne više od 10 imena među 3-4 tuceta koja sam 'upoznao'. Na svu sreću, ne znam ni sam kako i zašto, Ronijevo ime sam upamtio (možda zbog Linčovog nesnimljenog Ronnie Rocket filma); da stvar bude totalno zapanjujuća, na ulasku u kuću, tog dana, zapazio sam kraj ulaznih vrata natpis 'The Davis House' i neku godinu ispod. Dakle, izađoh iz auta, i rekoh južnjacima okupljenim oko zbunjenog Johna: ''Ronnie Davis is our host!'' 'A, Roni!' nasmeja se jedan od ovih. 'Pa to mi je komšija! Živi sto metra od mene. Nema problema, evo kako ćete tamo da stignete...' On poče da objašnjava Johnu, a ja se isključih, u sebi se zahvaljujući sticaju okolnosti koji nas je, usred ove šumetine, od svih mogućih ljudi - bacio baš pred Ronijevog komšu.
OK, priznaću, bilo je i trunke mazohizma u mom ne-praćenju uputstava koje je komšija davao Johnu. Ja sam antitalenat za snalaženje u prostoru, pa rekoh – neću ni da se opterećujem pamćenjem toga. Što bih, kad imam vozača? I te kakvog!
Odemo mi odatle. Dvajes minuta kasnije, nemamo pojma gde smo, ali očito vrlo daleko od onog gde bi trebalo da smo. Čak i nakon detaljnih uputstava, kreten je uspeo da se negde zajebe, i ponovo smo – u sred ničega. Pazi, nije to naseljeno mesto gde smo se izgubili. To su šume. Poneka farma ili kuća sa strane puta, dobro ograđena, i to je to. Nigde prodavnice, trafike, javne radnje, govornice... Samo drveće, i mrak. Blair Witch, indeed.
Da li sam se uplašio?
Ne. Nimalo. Štaviše, počeo sam da se zabavljam, i jedino sam morao da se trudim da to sakrijem od Johna. On se nije zabavljao. Štaviše, postajao je sve nervozniji.
Pazi, posmatrao sam situaciju razumno: ovo je Amerika. Blair witch notwithstanding, ovde pametan čovek ne može da se izgubi. Čak ni kad ga vozi idiot. Pre ili kasnije, mislio sam, naći ćemo neki izlaz. Do tada, uživaj u avanturi. Benzina ima ko pleve, ionako ne plaćaš ti, a rezervoar je pun. Može nam se da se vozikamo, od filma za to veče ionako nema ništa, a šta ćemo kući tako rano? Malo avanture nije na odmet. John nije tako posmatrao stvari. Bio je nervozan. Bilo ga je blam. Njegova muškost je bila u pitanju – tek narednih dana sam shvatio puniju sliku tog aspekta njegovih ego-tripova, post-mid-life kriza, nesigurnosti, itsl. Nije znao šta da radi. Postajao je očajan. Sa inteligencijom tipičnog davljenika u živom pesku, trzao se ko blesav i pomagao pesku da ga još brže i dublje proguta. Ja sam bio tu kao glas razuma, da ga sprečim da uradi nešto glupo. Počeo je da vozi prebrzo, ili da naglo koči, ili skreće, i čini brojne druge početničke, nervozne pokrete. Nisam hteo da s ovom budalom završim u jarku, pa podelih malo svog unutrašnjeg mira s njim, tešeći ga i ubeđujući da je sve OK, i da mora da smo blizu.
Onda videsmo jedan auto kako izlazi sa sporednog puta. John mu je valjda svetlima dao znak da stane, šta li, tek – ovaj stade. John izađe i ukratko objasni situaciju, preklinjući za bilo kakvu pomoć. Onda se vrati u kola. Ovaj drugi pođe onim istim putem s kojeg je došao, a John pođe za njim.
Gde ćemo, rekoh.
Pa, za njim.
Gde?
Ne znam.
Zašto ga pratimo?
Pa... rekao je da pođemo za njim.
Auto ispred nas je išao prašnjavim zabačenim putem ka nekoj farmi ili kući udaljenoj od puta. Oblaci prašine dizali su se iza njega i obavijali nas kao neki zlokobni ogrtač.
E, tu sam se već pomalo uplašio. Video sam ovakve scene u 300 horor filmova. Čovek koji naizgled želi da pomogne – a ispostavi se da je član kanibalskog/satanističkog/ludačkog klana. Mislim jebote, idemo usred noći za nepoznatim čovekom, sporednim putem ka zabačenoj kući usred šume – ne znajući ni ko je ni gde nas vodi – samo zato što ''He told me to follow him!'' Došlo mi u tom trenutku da samog sebe klepim šakom u čelo, ili čak i da zamolim ovoga da me pusti da izađem iz kola. Bog te mazo, da je ovaj lik ispred nas bio neki Ed Gein, niko nam nikad ne bi ni ušao u trag! Ni mi sami ne znamo gde smo, a kamo li ostatak sveta, iz kojeg smo izašli čim smo napustili auto put.
Ispade, ipak, da nas ovaj vodi u – crkvu. Baptističku. Uvede nas unutra, tačnije – u stan pastora i nj. žene. Pokušaše i sa njihovog telefona da dozovu bilo Ronija bilo Stefani – ali oba ova lečena alkosa držala su svoje mobilne ISKLJUČENIM! Zamisli imbecile - čak i kad je moralo da im bude jasno da smo izgubljeni i da možda pokušavamo da ih nađemo... Onda počeše da traže po imeniku, nadajući se da iskopaju Ronijevu adresu. Da je samo idiot zapisao jebenu adresu na kojoj odsedamo svega ovog ne bi bilo. Zvali su nekoliko R. Davisa iz knjige, ali ni jedan nije bio naš. Šta sad? Tom, naš spasilac, posla Roniju poruku na mob, u nadi da će ovaj da je primi, i odgovori. Poruka je bila, da ga čekamo u nekoj kafani u Kentonu. Tom se ponudi da nas odveze tamo. To je inače bila Johnova imbecilna ideja: zbunjen i izgubljen, insistirao je: samo nas odvedite negde gde ima telefon, i da se sedne i popije sok dok čekamo, i nema problema. Između redova, čuo sam cviljenje: ''Mamica će doći; mamica neće ostaviti svog malog Džonija...''
OK. Krenusmo za Tomom. Pratili smo ga sve do Kentona, relativno-obližnje palanke, i do otprilike jedinog lokala u mestu koji je otvoren posle 22 h. I odatle pokušasmo da dozovemo mobilne, ali bez uspeha. U međuvremenu sam malo porazmislio dok smo se vozili, i shvatio jedno. Ako pustim da Tom ode, a mi ne uspostavimo kontakt sa Ronijem, i ako ostanem sam sa Džonom – najebali smo. Možemo mi u tom lokalu da presedimo celo veče, a da se ovi idioti ne sete da uključe mobilne; a posle fajronta, gde ćemo i šta ćemo onda? Zato predložih: a što ne bismo otišli u policiju, i tamo tražili adresu Rona Dejvisa? Jeste malo extremno, ali fuck, imamo li razumnu alternativu? Oni shvatiše da je tako. OK, kaže Tom; idemo u šerifov ofis. Ho ho, mislim se u sebi; ovo će da bude zabavno. Imaću najzad priliku da uživo, a ne samo na filmu, vidim kako to izgleda. Baš zabavna ova Amerika.
Odosmo tamo. Čekaonica. Na nekoj vrsti interfona pozovemo i kažemo ko smo i šta hoćemo. Kažu da sačekamo, neko će doći da nam pomogne. Ja svratim do WC-a. Vidim pajkane kako sprovode nekog bosog crnca. Čekamo. Podseća me pomalo na bezlično-hladne srpske čekaonice. Posle 5 minuta pojavi se neki grmalj, taman u trenu kad Tomu zazvoni mobilni. Zbog lošeg prijema izađe napolje, a mi za njim – uključujući i pajkana. Ispadne da je to stvarno Roni. Najzad dobio poruku, i rešio da se javi. Moron. U 23 h.
Spas u zadnji čas, taman kad je ona grdosija u uniformi prišla i počela sumnjičavo da nas gleda, kao, kakva sad vi sranja ovde pravite? Roni kaže adresu Tomu, objasni kako se tamo dolazi, i ovaj se ponudi da nas odvede tamo (pošto, normalno, poznaje sve puteve u okolini). S pajkanom se pozdravimo bez mnogo priče, i krenemo za Tomovim autom. Najveći strah mi je bio da ovaj idiot za volanom ponovo ne izgubi ta dva svetalca ispred nas: ako i ovoga izgubimo, jebali smo ježa.
Srećom, bogovima je bilo dosta igrarija s nama za to veče, i do Ronijeve kuće stigosmo bez problema. John samo što nije zaplakao od sreće. Nazivao je Toma 'Samarićaninom', i što jes – jes: čovek je žrtvovao dva sata života i gomilu truda (benzin je u USA džabe) da nam pomogne, čisto zato što mu bilo žao dva izgubljena slučaja koja je smesta prepoznao kao takve. E, sad, da je sve ovo bilo u Srbiji, veče bi se okončalo tako što bi Tomu pozvali u kuću na rakiju i meze, i prepričavali celu avanturu jedno šes' puta do zore. Naravno, da se dešavalo u Srbiji, Toma bi reko: ''A jebem li ga gde taj živi, nikad čuo. Baš mi je žao momci, al sad moram kući jer me žena čeka,'' pa bi razvoj situacije bio malo drugačiji... Uglavnom, ne pozvaše čoveka ni na kafu, ništa; malo praznih reči zahvaljivanja, i to mu beše rastanak.
Skockao sam sebi 3-4 sendviča i obilno se obždrao, dok su se Stefani i Džon grlili i uzajamno tešili, i dok je Džon iznosio sanitizovanu i blago idealizovanu verziju svog ponašanja i emocija te večeri. Ja sam se smeškao u sebi, slušao, i jeo. Potom sam se bacio u krevet, i zaspao ko zaklan. Toliko od horora za to veče.

KLUB DIMA - Arturo Perez Reverte

De spectris et apparationibus.

Summa diabolica.

La haine de Satan.

Steganografia.

De consummacione saeculi...

Ima nešto neodoljivo fascinirajuće u samim ovim naslovima, i uopšte u tematici okultnih spisa koji kriju zabranjene tajne. Ovu antikvarnu tematiku u okviru književnosti verovatno je inicirao M. R. Džejms, najugledniji engleski pisac priča o duhovima s početka XX veka, a fiktivni (?) Necronomicon H. F. Lavkrafta i dan danas zaokuplja maštu bezbrojnih obožavalaca okultne i horor literature. Pisci horora su se poigravali intertekstualnošću, fiktivnim i pravim citatima i aluzijama decenijama pre no što je tzv. ''ozbiljna'' (a naročito postmodernistička) književnost otkrila potencijale ovakvog pristupa. Klub Dima (Narodna knjiga, 2001) španskog pisca A. P. Revertea, bestseler u dobrom delu sveta – nedavno objavljen na srpskom – bavi se sličnom tematikom na način koji bi da spoji ove dve grupacije – ''trivijalnu'' sa ''visokom'' književnošću.

Glavni junak romana je Lukas Korso, poznavalac retkih spisa i antikvitetnih knjiga koga bogati kolekcionar angažuje da utvrdi autentičnost sva tri postojeća izdanja srednjevekovnog grimoara pod nazivom Delomelonicon, koji u sebi navodno skriva tajnu prizivanja đavola. U toj potrazi mu se ubrzo pridružuje i tajanstvena devojka demonske lepote, a put koji vodi preko pola Evrope –od Španije preko Francuske do Portugalije- biće posut leševima nekih od kolekcionara. U čitavu priču je na neki način upetljan i nedavno pronađeni rukopis jednog neobjavljenog poglavlja iz ''Tri musketara'' Aleksanda Dime, a dešavanja u romanu kao da reflektuju neke momente zapleta ovog XIX-vekovnog bestselera...

Ako vam ova fabula zvuči poznato, to je zbog toga što je pre par godina Roman Polanski po ovoj knjizi snimio film, a ovaj se –eto slučaja- kod nas prikazivao skoro u isto vreme kada je i knjiga objavljena, dakle decembra 2001. Film, ipak, nije ''istoimeni'' kako izdavač tvrdi na poleđini knjige, jer mu je naslov Deveta kapija (The Ninth Gate, 1999) ali dobro sad, ne mora ni izdavač baš sve da zna. Baš kao ni prevodilac (Jovanka Ilić-Rodrigez), koja ozbiljno kuburi sa nekim poznatim imenima, pa tako nalazimo Pola Moranda (treba: Moran), De Busija (De Bisi, naravno) i Eženu Grande (kod nas ipak poznatiju kao Evgenija Grande), dok su neka engleska imena pretvorena u francuska, pa Rodžer Ekrojd postaje Rože, a čuveni glumac Čarls Loton postaje Šarl. Ako se ponečemu od ovoga i može progledati kroz prste, šta reći na to da u knjizi bar dva puta nalazimo oblik ''nesumljivo'' (sa LJ!), a na jednom mestu prevodilac priznaje da nema ''pojima'' (sa I). Sem toga, reč 'folio' koja označava jedan format knjige ona prevodi kao običnu foliju a vrhunac su rečeničke konstrukcije poput ove: ''Zatim se zagledao prema ulici, ljut i zadovoljan, koju je prešao pod snajperskom paljbom'' (str. 21)! Zbog ovakvog prevoda nije lako oceniti kolika je zasluga samog pisca što poneki dijalozi ili opisi na srpskom deluju pomalo izveštačeno i neprirodno.

Ono što je izvesno jeste da osnovna boljka ove knjige počiva u njenoj žanrovskoj neopredeljenosti između dominantnog krimi-trilera i nesumnjivih elemenata okultnog horora kao i u piščevoj neravnoteži između ''trivijalnog'' (žanrovski elementi, struktura zapleta, pričanje priče...) i ''umetničkog'' (ideja, postmoderne aluzije, podtekst...). Reverte je pre svega pisac popularne književnosti (njegov triler roman Slika flamanskog majstora takođe je ekranizovan u film koji se mogao videti i kod nas), ali se čini da je u ovom romanu imao ambiciju da dostigne nivo jednog Umberta Eka, koji se u Fukoovom klatnu majstorski poigrao sa sličnom temom i idejom. Eko je čak i lično prisutan u jednoj epizodi u Klubu Dima, ali to je otprilike sve od njega (i njegovog spisateljskog dara, originalnosti, i idejne kompleksnosti) što ćete u ovom romanu naći. Stoga je Reverteovo menjanje pripovedačkih tačaka gledišta (između sveznajućeg naratora i jednog od učesnika događaja) nesvrsishodno i izveštačeno a njegova eksplicitna poigravanja sa pozicijama pisca i čitaoca, i čitaočevog pred-znanja i očekivanja ometaju narativni tok umesto da ga potkrepljuju i da mu služe (kao što je slučaj, recimo, u majstorskom postmodernom horor filmu Vrisak), pa tako na kraju čitava triler-dimenzija biva potkopana i razvodnjena iako je sve vreme bila dominantna, što bitno umanjuje efekat.

To, praktično, znači da ukoliko posegnete za ovom knjigom kako bi vam bio jasniji dvosmislen i pomalo nagao (?) završetak ekranizacije R. Polanskog bićete samo još više zbunjeni – ali ćete bar više ceniti filmsku verziju (koja obično nailazi na prilično podeljene, ali uglavnom slabe kritike). Polanski, kao neko ko je antologiji filma već podario jednu izuzetnu ekranizaciju romana "đavolje" tematike (Rozmerina beba, Ajre Levajna), umeo je da iščisti neke nedostatke romana kao što su puno praznog hoda, žanrovska neopredeljenost i rasplinutost atmosfere, ali je na kraju i sam bio sputan sopstvenom pretencioznošću i nedoslednošću. Svejedno, njegov završetak –potpuno različit od onog u romanu- ima više smisla (verovali ili ne) i bolje pristaje filmu nego li što način na koji je Klub Dima okončan pristaje knjizi.

Da ova kritika ne bi ostala sasvim na negativnoj strani (u koju čak nisu uvršćeni pozitivan lik ustaškog emigranta Grubera i nekritičko pominjanje ''srpskih četnika''...) mora se priznati da je Reverte solidan pisac, sa dobro zamišljenim i intrigantnim zapletom, te odličnim glavnim junakom koji čini da sa zanimanjem pratimo veći deo njegovih avantura sve dok na kraju ne shvatimo da dobar deo njih (čitava priča o Musketarima i Klubu Dima – što je Polanski mudro izbacio iz filmske verzije) nema skoro nikakve svrhe za glavni tok priče. Knjiga se dakle može čitati kao mestimično uzbudljiva ali ipak daleko razvodnjena verzija Fukoovog klatna (romana kome je, pored tematskih i idejnih preokupacija, blizak i po slabom prevodu), iza koje stoji tek delić onog poznavanja oblasti mistike i okultizma kojim je Eko baratao. Čini se stoga da bi ovaj roman bio daleko čitljiviji, uzbudljiviji i kvalitetniji da je pisac za svoje uzore uzeo pisce sličnih popularnih romana poput pomenutog Levajna, ili Dejvida Selcera (Predskazanje) i Džona Ferisa (Furija, Sin beskrajne noći...) i njima sličnih, umesto kvazi-postmodernih ''ozbiljnih'' ambicija kojima, čini se, ipak nije dorastao.

петак, 9. октобар 2009.

CRNE MISLI




ovo dole su neki moji zapisi iz vremena kada su crne misli imale nekakav bekgraund da se razaznaju od okoline.
namerno nisam izdvojio dosetke i zajebancije od 'ozbiljnijih' misli. sve je to podjednako polu-ozbiljno, a najviše je istine u najvećim šalama.


IZBOR IZ POSTHUMNIH DELA
DEJANA OGNJANOVIĆA


Možete ga zvati Buda, Hrist, Višnu, Manitu, Oziris ili kakogod vam već padne na pamet; za mene je on oduvek bio i uvek će biti - Uzimala-Davala.
VI 1992.


Sve što ima pičku je žensko, ali nije sve što ima muda obavezno muško.
17.VIII 1994


Ja sam Alfa i Omega! Nemoj imati drugih Alfa i Omega osim mene!


Osećam se kao vampir na planeti sa tri sunca.
2.I 95.


PEOPLE WHO WERE BRAVE
ARE LYING IN THE GRAVE
THOSE WHO WERE AFRAID
NOW ARE GETTING LAID
25. V 94.


Lepo je govorio moj čukundeda-vrač: Kloni se žena koje čitaju knjige i onda kad ne moraju. U drugoj verziji ta izjava je glasila: Čuvaj se onoga što žena može da izvuče iz neke knjige.
2.XII 93.


Istina uvek ispliva na površinu, kao naduti leš utopljenika – onda kad je prekasno za bilo šta sem za obdukciju.
3.II 94.


Pripadnici drevnih naroda i vernici drevnih religija, sa svojom naivnom, neutemeljenom verom u besmrtnost duha i u suštinsku dobronamernost prirode, izdigli su se iznad životinja toliko da shvate da će umreti, ali ne i toliko da shvate da će umreti... zauvek.
27.XI 94.


Bog, taj matori razvratnik – on nas jebe sve, bez razlike. On nas siluje koristeći se našom smrtnošću i neznanjem. Oni koji mu prkose, i ne znajući to, svojim opiranjem najveću mu radost čine, i najbolje ga slave. Oni pak koji mu se mirno podaju, kao žene, remete njegov užitak, pa mu se na njih i ne diže. Oni bivaju ispljunuti iz njegovih usta, celi.
10.XII 95.


Naša pozicija u ovom entropijom izjedenom svemiru analogna je poziciji ćelija nokta u telu mrtvaca koje, kako je poznato, žive i rastu još nekoliko dana posle smrti dok se ćelije mekanih tkiva uveliko kisele i saponifikuju u procesima nekroze.
Ili, kvazi-životnost i optimizam današnjih milijardi nesrećnika mogu se uporediti s veseljem blaženog neznanja milijardi spermatozoida koji se i dalje nestrpljivo migolje u testisima umrlog, iščekujući da budu ubrizgni u jaje, dok mehanizmi potrebni za to već uveliko trule...
7.II 96


Svaki strah je strah od Drugog.
Svaki strah od Drugog je strah od Sebe.
Svaki strah od Sebe je strah od Boga.
=Svaki strah je religiozne prirode.
17.IV 96


Ozbiljno shvatati ovaj svet znak je krajnje nezrelosti.
22.VI 96


Svako je kovina svoje sudbine.
8.VII 96


Lepota cveća, njegov opojni miris, raznobojno perje ptica, njihov razdragani poj – svi oni govore samo jedno: tucaj me, tucaj me, tucaj me!
10.VII 96


Rock 'n' Roll is a hedonistic anachronism of the decaying race.
Heavy metal is an anger of the decaying race.
Pop is an illusion of the decaying race.
Gothic, EBM & Industrial are a masochism of a decaying race.
Techno is a glee of the impatiently decaying race.
16.VII 96


Reći da se satansko zlo može pobediti ljubavlju i dobrotom ima isto toliko smisla kao reći da se gravitacija može pobediti antigravitacijom.
24. VII 96



Ponekad zamišljam sebe kao lik nekog romana. I pomišljam – kakav li bi to roman bio? Ako pisac stvarno nešto vredi, valjda ne bi bio moralizatorski? A opet, kad malo bolje razmislim, kome bi pa trebao jedan ovakav perverznjak i monstrum kakav sam ja, sem da ga pokaže zabrinutim Čikama i Tetama, i kaže: Pogledajte kuda Sve To vodi! Pogledajte na Vreme! Pogledajte: ovo bi mogao da bude Vaš sin! Nijedan pisac ne bi znao šta da uradi samnom u glavnoj ulozi. Mogao bih jedino da budem neki negativac. Možda bi mi i dozvolili da pobedim Dobrog Momka na kraju, ali publika bi me mrzela. Ja sam Loš Primer, Primer-Kako-Ne-Treba.
30.IX 96



U zemlji slepih jednooki je kralj? Koja glupost! U zemlji slepih i kralj je slepac, možda i najveći od svih – a jednooki, on je aberacija, subverzija, nakaza... ukratko, umetnik-stvaralac.
30.XI 96


-(Lidija) Đubre jedno, više nećeš ni da me poljubiš. A nekad si to tako voleo.
-Nekad sam se i usirao u gaće.
17.X 96



PRINCIPI EXTREMNOG MIŠLJENJA
-Istina je uvek na kraju.
-Istina nikad nije u sredini.
-Svaki početak je lažan.
-Svaki zaključak je relativan.
-Nijedno uvek nije uvek.
-Nijedno nikad nije nikad.
-Nijedan svaki nije svaki.
5.I 97


-I hope you die and rot in Heaven!
-You mean – in Hell?
-No. The only real torture is to rot in Heaven.
19. Ii 97.



Tamo gde je ONO treba da budem JA! – reče spermić, i zaroni u jaje.
(psihoanaliza)
2.X 96



Kažu: Upoznaj svoju zemlju da bi je voleo. Samo, upoznavanje i ljubav obično stoje u obrnutom odnosu. 'Svoju zemlju' najviše vole upravo brđani i tupadžije koji nikad nisu mrdnuli dalje iz svog selišta, i za koje je jedina prilika da vide neki radikalno drugi pejsaž upravo vojska i/ili rat.
16.IV 97


Ali ovaj svet je već načet, i to dobro, samo što to još uvek ne zna. Baš kao čovek u prvoj fazi raka, kome su ćelije pluća već počele da se okreću protiv njega, ali u nedovoljnom broju da bi se to već ogledalo u prvim simptomima. I on je sad na izletu, s porodicom, kraj reke, nedelja je i sunce i zelenilo, i prvi znaci raka javiće se tek za nedelju-dve, ali će ih on olako otpisati, i otići će kod lekara tek za mesec dana, pa onda još nedelja dana dok rezulatati ne budu gotovi... a već sada, ovde kraj reke, u sunčanu nedelju, dok se svi smeju, već sad je sve gotovo i prekasno za sve. Proces je već stavljen u pogon, i metastaza se širi uprkos svemu.
3.V 97


Ljudi unajmljuju fotografe i kamermane, i beleže rođendane, krštenja, ispraćaje, svadbe... Ali zašto nikada ne snimaju i sahrane, i mrtvački odar, i bdenje, i poslednji oproštaj? Zar su to manje značajni trenuci? Onda, i tek onda bi možda nešto shvatili. Ali ljudi ne žele da shvate. Jer onda bi i rođendani, krštenja, ispraćaji, svadbe... drugačije izgledali. Zbog čega se ponašaju kao da sahrana nije (makar) podjednako važan događaj kao rođenja, svadbe...? Možda zato što im instinkt života brani da uvide ono što bi tom spoznajom stekli. Život ne sme da se okreće protiv samog sebe.
23.V 97


Nema ništa ljigavije od te srceparajuće patetike raznih 'godišnjica Mature', i od nekakve nostalgije za baš tim društvom. Što bih ja za taj slučajni uzorak morona bio išta više vezan nego za ljude koji su se danas (ili juče, ili prošle nedelje) zatekli u istom autobusu sa mnom?
23.VI 97


'Život svakog čoveka vredan je romana.'
Ali nije svaki roman vredan čitanja.
13. VII 97



Tipičan Srbin ne samo što je sirovina – on je Tata na Sirovine!
14.VII 97



Poznata je stvar da su prvo nastale amebe, pa Srbi, pa svi ostali. U međuvremenu su amebe (i ostali) pomalo i evoluirali, ali Srbi – jok!
24.VII 97



-Ti voliš Kafku?
-Eh, 'volim'... 'Volim' Stivena Kinga. Kafku – živim.
10. VIII 97



(Devojčica Popošak i Pas Cveće)
Treba biti talentovano glup da bi se nešto ovakvo smislilo. Jednom prosečno glupom umu nikad ovako nešto ne bi došlo u glavu.
27.VII 97


Večito Žensko vazda nam ga diže – ili spušta, po potrebi.
3.IX 97


Svakog dana u autobusu viđam devojke iz Insmuta. I pitam se – zašto bi iko želeo da ionako buljave oči dodatno ocrtava (i uvećava) krejonom?

Fin naziv za neki ženski rok-bend: Devojke iz Daniča
XI 97



Jebote – pun autobus ljudi-pacova, a nigde Izbavitelja!
27.XI 97


Da je ovu facu napravio Stan Winston – dobio bi još jednog Oskara!
Kaže Fuentes u Terra Nostri na jednom mestu, sav egzaltiran, nešto u stilu: o, kako je divan ovaj naš tvorac, kako se igra oblicima i eksperimentiše, i pravi sve vrste varijacija na svoje Delo kako bi ga iz svih uglova sagledao –kaže on to, a ja se mislim, u autobusu Niš-Niška Banja : kako mi samo zapade da zaglavim među najpromašenije rezultate tih igrarija, među inferiorne fizionomije koje mogu predstavljati samo nakaznu parodiju i blasfemiju bilo kakvog 'uzvišenog' Dela?
Pun autobus otpadaka sa operacionog stola Doktora Moroa!
28.XI 97


Ja možda jesam rasista, ali nisam šovinista: mrzim crnkinje i crnce podjednako.
14.V 98


iz Dejanove apokrifne Biblije:
Cain: Ah, so You don't like vegetables? Prefer flesh and blood, huh? OK, I' ll give You some blood, then...
30.VI 98


Priča o tobožnjoj exploataciji žena od strane muškaraca je žvaka u koju ni same žene ne veruju, i koja služi samo za lupanje čvrga muškarcima i izazivanje neosnovanog osećaja krivice zbog prirodne superiornosti, kako se ovi ne bi dosetili da su upravo ONI jebana stranka koju žene sve vreme vrte oko svog prsta i nameću im misli, 'želje' i 'potrebe' tako vešto i suptilno da su ovi čvrsto ubeđeni da su to njihove autentične misli, želje i potrebe.


Spiritually, I am a diabetic. I cannot stand sugar in art & thought.
8.VII 98


Da li verujem u magiju?
Pa, znaš, ja ti nisam neki verujući tip, takva mi konstitucija ličnosti. Ja ili nešto znam ili ne znam. Oduvek sam imao samo sažaljenje i prezir za one koji čitav svoj život baziraju na nečem o čemu nemaju ama baš ni blage veze.
Voleo bih da znam magiju, ali niko mi je još nije pokazao, a ja nemam baš toliko vremena (ni vere) da je prizivam sam.
27.VIII 98


Popuno te razumem, bejbi. Kad bih imao pičku umesto muda verovatno bih i ja tako razmišljao.
9.IX 98


(o pravoj religiji/magiji, i o uprošćenoj verziji za mase)
To je kao kad bi svakoj šuši dao pravi telefonski broj Boga da ga uznemirava i gnjavi. Šta bi pa oni pričali s Bogom?
23.IX 98


(povodom Lovecrafta)
Ljudi danas više ne skaču kroz prozor s urlikom u kasne noćne sate zbog takvih krajnjih saznanja. Čovek koji se danas suoči licem u lice sa Otkrovenjem Pravog Stanja Stvari prosto slegne ramenima i kaže: Jebi ga, such is life. Shit happens. Son cosas de la vida.
1.IX 98


Ja nikad neću biti dovoljno dobar pisac – nisam dovoljno lujka za to. Pisac je dobar onoliko koliko je nesvestan svojih procesa i svojih poriva. On je možda prorok, ali on ipak govori u snu. Ja sam i suviše budan za te rabote...
2.IX 98


Gde je stada tu je i smrada.
26.IX 98


Ma kakvo treće oko?! Šta će nam treće oko? I sa ova dva se više nego dovoljno jasno može videti kakvo je sranje u srcu stvari! Ko to sa ova dva nije video neće mu ni treće pomoći.
22.XI 98


Bojim se da sam ja vrsta čoveka kakvog je lakše voleti mrtvog.
30. XII 99


Moje ime je Dejan; kao Demijan, samo bez MI, ali sa JA.
30.XII 99


Na pamet mi pada samo jedna moguća definicija Zla:
Voljno prizivanje destruktivnih sila (willful summoning of destructive forces) posle kojih ne sledi nikakva obnova/promena.
18.III 00


(o izvesnom pokojniku)
He did not possess enough spirit to become one.
18.III 00


Postoji samo jedan čvrst dokaz da telepatija ne postoji, a on se sastoji u sledećem:
Već više od 10 godina se skoro svakodnevno vozim natrpanim gradskim autobusima – iz dana u dan, sa najrazličitijim ljudima oko sebe, dakle sa jednim statistički vrednim, brojčano značajnim uzorkom: a opet, za sve to vreme baš niko nije zabezeknuto zurio u blaženu masku mog lica niti je sa zgražavanjem i užasom istrčao iz autobusa – ili mi bar opalio šamar.
8.V 00


Nisam baš dobar u odlaganju zadovoljstva. Mislim da u ovom govnu od života čovek zaslužuje da sebe počasti nečim onda kad može, a ako ćeš stalno da gledaš na cenu – onda jebeš sve!
4.VI 00


Gledam muve kako obleću jedna oko druge u ritualnom ljubavnom letu: kao, nisu tu zbog toga; kao, ne zanima ih ona druga; kao, slučajno se sudaraju, dodiruju; kao, putanje im se tek tako ukrštaju; kao, ne žele da se sustignu; kao, igraju se.
Insekti.
8.VI 00


Najinteresantniji delovi nekih knjiga koje imam su upravo moji komentari ispisani po marginama.
2.VII 00


Mudrost koju mogu posedovati jedino dvaput rođeni...


Vajld kaže da priroda oponaša umetnost.
Ali, da bi Priroda oponašala Umetnost, ova prvo mora da dosegne snagu istinske Magije. Istinska magija u stvari i jeste stvoriti Umetnost tako jaku da proizvede jasnu i očiglednu reakciju u Prirodi.
10.IX 00


O, zašto mi se sve ovo dešava? Da li me to Bog kažnjava što sam ateista?
28.02.03.