***(*) уторак, 13. октобар 2009.
ZOMBIELAND (2009)
***(*) RASTUĆA SENKA TAME - Aleksandar Damjanović
Treba li, recimo, sumnjati u reči Darka Bajića, poznatog reditelja i profesora na FDU? U svojoj recenziji knjige Rastuća senka tame prof. Bajić piše: „Nikada do sada nisam pročitao izazovnije štivo koje (psihološki dedukujući) objašnjava kodekse žanra...“, i zaključuje: „I zato reditelji koji hoće da postanu bogovi ovu knjigu moraju pročitati i moraju joj verovati“.
Zar da ne verujemo drugom recenzentu ove knjige, Jovici Paviću, čije ime nije slavno kao Bajićevo, ali bi titule docenta i šefa katedre za glumu Fakulteta umetnosti u Prištini trebalo da nam ulivaju poverenje? On knjigu naziva „malim remek-delom u oblasti koja nije autorova primarna vokacija, ali je njegovim prethodnim delima, a ovim posebno, postala bespogovorno.“ Dr Pavić hvali i Damjanovićevo „vladanje alatima filmske umetnosti, njenim fenomenom i strukturom u najširem smislu“ i tvrdi da autor stiže „do granica do kojih mnogi filmski teoretičari nisu uspeli da stignu“. Tvrdeći da se ova knjiga „nameće kao priručnik, literatura prvog izbora“, Pavić poentira: „Toplo preporučujem ovu knjigu i nastavnicima i studentima naših umetničkih fakulteta na kojima se studira iz oblasti filma, filmske produkcije i scenarija“.
Na žalost, knjiga Rastuća senka tame Aleksandra Damjanovića je remek-delo amaterizma, neznanja, proizvoljnosti i haosa koji studentima može biti od koristi jedino kao zabavnik čijim će se citatima smejati na odmoru između predavanja.
Jezik je napregnut do pucanja nakaradnim tuđicama: zbivanja „emaniraju ambigvitetom“ (10), svesnost je „derivirana“ (22), E. A. Po je „potpuno demoliran“ (!) smrću voljene žene (57), „eksploracija“ je učevniji izraz od istraživanja (73), „zec se dekompozira u kuhinji“ (79), nadmoćnija je „pervazivna snaga“ (89), uloga pola „postaje sve permeabilnija“ (92), uspeh nije ustoličio nego „tronizovao“ Karpentera, a neophodno je i da se „re-uspostavi“ (!) odnos sa našim telom (100). I tako do kraja, ko izdrži.
Rečenice su duge, glomazne, razgranate, sa rogobatnim frazama koje ništa ne znače i sa intruzivnim (da stavimo i mi jednu tuđicu!) komentarima koji razbijaju misao:
„Egzegeza ovog žanra, bilo literarna ili filmska, eksponirana je ambijentom (koji nema toliko evolutivno vremensku koliko univerzalnu semiotičku signifikantnost) u kome dominira ili eksplicitno gotska atmosfera sa dijaboličnim kreacijama ne-bića satane (jer je ono uništivo i privremeno), preko svedenborgijanskih koncepcija o dvostrukoj virtuelnoj realnosti koja je s onu stranu Raja ili Pakla (ili obratno)...“ (str. 18)
Ili: Stiven King „nadmoćno koketira sa sposobnošću visceralne cerebralizacije homo sapiensa“ (47)
Šta god to značilo!
Kada pogledamo ovako loše baratanje jezikom, sa konfuznim rečenicama i razmetljivim (a praznim) frazama, ne možemo a da ne pomislimo kako je Srpski psiho najzad dobio svog Srpskog psihijatra! Ali ono što se može oprostiti dvojici dvadesetogodišnjih hevimetalaca teže se može pojmiti kod jednog akademskog građanina!
Damjanović možda nije rođeni pisac, reći će neko, ali je ipak - stručnjak?
Za horor, za tematiku žanra, pa i za film uopšte, on to svakako nije. Već u prvoj rečenici svog dela on najvećeg horor pisca XX veka, Hauarda Lavkrafta, naziva „Haroldom“, a kasnije kuburi sa prezimenom, pa ga na str. 54 više puta naziva „Lovkroft“, dok na str. 58 u istom pasusu autor pominje i „Lavkrafta“ i „Lovkrofta“!
Autor romana Psiho se na strani 37 zove Ričard Bah, na strani 44 se razvija u Ričarda Bloha, ali u ispravni oblik, Robert Bloh, evoluira tek na strani 84!
Vrhunac (ili dno) u moru materijalnih grešaka autor postiže kada film Petak 13. ne samo pripiše Džonu Karpenteru, nego ga i poistoveti sa Noći veštica, valjda verujući da je to jedan te isti film: „Petak 13 (Halloween) je najveći uspeh u njegovoj karijeri...“ (96), prosvetljuje nas dr Damjanović.
Pišući o jakim ženskim likovima u hororu, autor taj trend zapaža tek od Umirene jagnjadi (1991) i analizira niz drugorazrednih trilera (ne horora!), a potpuno zanemaruje pravi početak pojave jakih žena u hororu, sa filmovima Noć veštica i Osmi putnik punih 13 godina ranije.
Damjanovićeva svest o vremenskom sledu i kulturnoj evoluciji toliko je maglovita da razlika od 13 godina za njega nije velika: On govori o „viktorijanskom“ stilu Bajrona (!), Šelija (!!) i Svifta (!!!) (59), za Stokerovog Drakulu tvrdi da je „nastao sredinom 19. veka“ (65) iako je roman objavljen 1897, a Ničeovu „estetsku kritiku moderne umetnosti“ datira na početak XX veka (22) iako je siroti filozof umro 1900.
Njegovo neznanje o filmu pokazuje se kada, govoreći o filmovima Rodžera Kormana, ustvrdi da „nas efektna upotreba kolor-tehnike vraća korenima ranog nemačkog ekspresionizma“ (43) - koji su ne samo bili crno-beli, nego su svoje glavne efekte bazirali na toj činjenici. On brka filmske termine „McGuffin“ i „whodunit“ (49), a analize filmova variraju. Nekad su na nivou osnovnoškolskog sastava (Maska crvene smrti je „sa stilskog i estetskog aspekta lep za gledanje“, 43). Mnogo češće, usiljene su do tragikomičnih vrhunaca, recimo kada pokušava da nametne biblijsku dimenziju Apokalipsi sada, pa mu taj galimatijas kulminira u sumanutoj rečenici: „Put ka Meki kroz reku Stiks ispunjenu Hristovom krvlju“ (62), čiji neznalački eklekticizam uspeva da besmisleno sjedini islam, staru Grčku i hrišćanstvo.
Aleksandar Damjanović je knjigom Rastuća senka tame ispoljio nesposobnost preglednog i akademskog izlaganja građe: konfuzne misli u nepreglednim i apsurdnim rečenicama; poglavlja knjige poput nasumice nabacanih eseja bez nadovezivanja ili jasne vodeće teze; ne postoje fusnote; što je još nepriličnije autoru ovog ranga, Damjanović proizvoljno navodi naslove filmova (npr. Ralje, a ne Ajkula).
Sjajan primer dajete studentima, prof. Damjanoviću! Da citiram iz recenzije Darka Bajića: „Ova knjiga je do bola!“
Možda, ipak, ne treba verovati baš svemu što nam profesori kažu, jer ovoliki amaterizam, neznanje, nepismenost, odsustvo opšte kulture, nepoznavanje filma i horor žanra zaista - bole!
Psihijatrov tupi skalpel
Knjiga s podnaslovom „Vivisekcija
psiholoških motiva horor žanra u filmu i literaturi“ pokušava da se bavi
seciranjem psiholoških motiva horora. Hvale vredan poduhvat, bar u teoriji. U
praksi, nakon uvida u knjigu, možete s razlogom pomisliti da se autor,
psihijatar po struci, posekao skalpelom tokom vivisekcije i dobio groznicu
izazvanu trovanjem nekrotičkim materijalomDobro, reći ćete, možda je materijal mogao biti bolje izučen, ali nećemo valjda profesora obarati na detaljima? Harold ili Hauard, Karpenter ili Kaningem, pevac ili krelac – biće dobro pečenje!
Da pogledamo, radije, njegove teze. Doći do rezultata vivisekcije teže je nego što se čini, jer je knjiga pre skup nasumično nabacanih eseja nego linearna, logična struktura s preglednim razvijanjem jedne ili više teza. Nakon poglavlja o Pou i Birsu, Damjanović govori o „Filozofiji užasa u filmskoj umetnosti“ – na primeru Apokalipse danas, filma koji čak i nije horor. Odmah zatim se vraća u 19. vek Stokerovom Drakuli i njegovim (kasnijim) filmskim inkarnacijama, a s te teme skače na 'Ključne režisere horor filmova 70-ih godina'. Psihijatar dalje piše o „umetnosti horor vesterna“ Džona Karpentera, reditelja sa zanemarljivim prisustvom „psiholoških motiva“, a ni rečju ne pominje Vesa Krejvena, čiji filmovi prosto vrve od njih. Samo serijalu Strava u Ulici brestova i njegovom tretmanu snova-košmara, očinskih figura, odnosa deca – roditelji, procesa sazrevanja, prihvatanja principa realnosti i drugih psiholoških motiva mogla se posvetiti čitava studija, ali Damjanović zaboravlja temu knjige i radije piše o „horor vesternu“.
Ako se probijemo kroz rogobatne rečenice pune nepotrebnih tuđica („Hičkok ostaje večni mileston za svakog filmofila…“, str. 86) i kroz poglavlja koja lektor nije ni taknuo, doći ćemo do deonica koje izražavaju uopšten stav o hororu:
"Najdestruktivnije sile kolektivne, a možda i arhetipske senke oslobađaju se u savremenim ratovima. Horor žanr je virtuelni simulakrum tih ratova. Neprijatelj se dehumanizuje i pretvara u demone, monstrume, na koje projektujemo sopstvenu senku i tako opravdavamo njihovo uništenje. Jedno od pravila savremenog horor diskursa je da ne treba preslikavati zlo već stvarati pojam o zlu." (str. 113)
Nažalost, ova smela teza ničim se ne argumentuje niti dalje razvija. Neki delovi knjige direktno negiraju vrednosti horora: "(…) moramo zapaziti da u obilju fabrikata žanra strave i užasa postoji ipak relativno mali broj autentičnih stvaralaca koji sa estetske, odnosno umetničke strane opravdavaju egzistenciju ovog žanra" (str. 139), dok se njegovi ljubitelji identifikuju s mentalno obolelim osobama: "Ova vrsta publike je posredstvom kompletnog voajerizma u stanju 'dečje psihokrizije', uronjena u sopstveni unutrašnji svet antisocijalnih želja, dok se spolja prerušeni reprezentuju kao osobe koje traže izvore uobičajene zabave." (str. 134)
Na lošem poznavanju žanra, sumnjivim logičkim kalamburima i proizvoljnim tvrdnjama ne može se graditi nikakva teza, pa je otud sramnije što ovu u svakom pogledu amatersku knjigu studentima filma najtoplije preporučuju njen recenzenti Darko Bajić i Jovica Pavić, docent i šef katedre za glumu Fakulteta umetnosti Priština. Avaj, čak i njihov prosečan student napisao bi stručniju i smisleniju knjigu od dr Damjanovića.
Posebno skrećem pažnju na komentar ispod prikaza na Popboksu, po svemu sudeći od strane samog autora, Dr Damjanovića, i to skoro dve godine nakon objavljivanja tog prikaza.
Poslao: A Damjanovic [damal64@yahoo.com]
Zao mi je sto je nasem eminetnom anglofilu,cistuncu srpske transkripcije, kriticaru za koga niko nije cuo, vulgarnom provincijalacu dopusteno uopste da pise.Covek cija (pseudo) kreativnost izrasta iz samofrustracije i sopstvene mesijanske (ne)moci da bude jedini zivi poznavalac horor filma neophodan je odgovor. Dobri D. O. uskoro ce u nekom od casopisa izaci moja opservacija Vase (mada vi ne zasluzujete ovo veliko slovo)knjige koja ima disocirani, shizofreni naslov(sic!)(zaboravih koji) uz , verujte eminetnu psihijatrijsku analizu vasih pomerenih tlapnji. Naslov ce biti: Ostri sklapel vulgarnog provincijalskog kriticizma. Uzivajte dok moje citanje vase abazurne i prostacke knjige ne bude zavrseno. Mada- sto bi rekao Sartr-uzasno mi je muka od nje
понедељак, 12. октобар 2009.
PUT NA JUG: MY BIG AMERICAN ADVENTURE (7)

1. Otkud ja u Misisipiju?
KLUB DIMA - Arturo Perez Reverte
De spectris et apparationibus.
Summa diabolica.
La haine de Satan.
Steganografia.
De consummacione saeculi...
Ima nešto neodoljivo fascinirajuće u samim ovim naslovima, i uopšte u tematici okultnih spisa koji kriju zabranjene tajne. Ovu antikvarnu tematiku u okviru književnosti verovatno je inicirao M. R. Džejms, najugledniji engleski pisac priča o duhovima s početka XX veka, a fiktivni (?) Necronomicon H. F. Lavkrafta i dan danas zaokuplja maštu bezbrojnih obožavalaca okultne i horor literature. Pisci horora su se poigravali intertekstualnošću, fiktivnim i pravim citatima i aluzijama decenijama pre no što je tzv. ''ozbiljna'' (a naročito postmodernistička) književnost otkrila potencijale ovakvog pristupa. Klub Dima (Narodna knjiga, 2001) španskog pisca A. P. Revertea, bestseler u dobrom delu sveta – nedavno objavljen na srpskom – bavi se sličnom tematikom na način koji bi da spoji ove dve grupacije – ''trivijalnu'' sa ''visokom'' književnošću.
Glavni junak romana je Lukas Korso, poznavalac retkih spisa i antikvitetnih knjiga koga bogati kolekcionar angažuje da utvrdi autentičnost sva tri postojeća izdanja srednjevekovnog grimoara pod nazivom Delomelonicon, koji u sebi navodno skriva tajnu prizivanja đavola. U toj potrazi mu se ubrzo pridružuje i tajanstvena devojka demonske lepote, a put koji vodi preko pola Evrope –od Španije preko Francuske do Portugalije- biće posut leševima nekih od kolekcionara. U čitavu priču je na neki način upetljan i nedavno pronađeni rukopis jednog neobjavljenog poglavlja iz ''Tri musketara'' Aleksanda Dime, a dešavanja u romanu kao da reflektuju neke momente zapleta ovog XIX-vekovnog bestselera...
Ako vam ova fabula zvuči poznato, to je zbog toga što je pre par godina Roman Polanski po ovoj knjizi snimio film, a ovaj se –eto slučaja- kod nas prikazivao skoro u isto vreme kada je i knjiga objavljena, dakle decembra 2001. Film, ipak, nije ''istoimeni'' kako izdavač tvrdi na poleđini knjige, jer mu je naslov Deveta kapija (The Ninth Gate, 1999) ali dobro sad, ne mora ni izdavač baš sve da zna. Baš kao ni prevodilac (Jovanka Ilić-Rodrigez), koja ozbiljno kuburi sa nekim poznatim imenima, pa tako nalazimo Pola Moranda (treba: Moran), De Busija (De Bisi, naravno) i Eženu Grande (kod nas ipak poznatiju kao Evgenija Grande), dok su neka engleska imena pretvorena u francuska, pa Rodžer Ekrojd postaje Rože, a čuveni glumac Čarls Loton postaje Šarl. Ako se ponečemu od ovoga i može progledati kroz prste, šta reći na to da u knjizi bar dva puta nalazimo oblik ''nesumljivo'' (sa LJ!), a na jednom mestu prevodilac priznaje da nema ''pojima'' (sa I). Sem toga, reč 'folio' koja označava jedan format knjige ona prevodi kao običnu foliju a vrhunac su rečeničke konstrukcije poput ove: ''Zatim se zagledao prema ulici, ljut i zadovoljan, koju je prešao pod snajperskom paljbom'' (str. 21)! Zbog ovakvog prevoda nije lako oceniti kolika je zasluga samog pisca što poneki dijalozi ili opisi na srpskom deluju pomalo izveštačeno i neprirodno.
Ono što je izvesno jeste da osnovna boljka ove knjige počiva u njenoj žanrovskoj neopredeljenosti između dominantnog krimi-trilera i nesumnjivih elemenata okultnog horora kao i u piščevoj neravnoteži između ''trivijalnog'' (žanrovski elementi, struktura zapleta, pričanje priče...) i ''umetničkog'' (ideja, postmoderne aluzije, podtekst...). Reverte je pre svega pisac popularne književnosti (njegov triler roman Slika flamanskog majstora takođe je ekranizovan u film koji se mogao videti i kod nas), ali se čini da je u ovom romanu imao ambiciju da dostigne nivo jednog Umberta Eka, koji se u Fukoovom klatnu majstorski poigrao sa sličnom temom i idejom. Eko je čak i lično prisutan u jednoj epizodi u Klubu Dima, ali to je otprilike sve od njega (i njegovog spisateljskog dara, originalnosti, i idejne kompleksnosti) što ćete u ovom romanu naći. Stoga je Reverteovo menjanje pripovedačkih tačaka gledišta (između sveznajućeg naratora i jednog od učesnika događaja) nesvrsishodno i izveštačeno a njegova eksplicitna poigravanja sa pozicijama pisca i čitaoca, i čitaočevog pred-znanja i očekivanja ometaju narativni tok umesto da ga potkrepljuju i da mu služe (kao što je slučaj, recimo, u majstorskom postmodernom horor filmu Vrisak), pa tako na kraju čitava triler-dimenzija biva potkopana i razvodnjena iako je sve vreme bila dominantna, što bitno umanjuje efekat.
To, praktično, znači da ukoliko posegnete za ovom knjigom kako bi vam bio jasniji dvosmislen i pomalo nagao (?) završetak ekranizacije R. Polanskog bićete samo još više zbunjeni – ali ćete bar više ceniti filmsku verziju (koja obično nailazi na prilično podeljene, ali uglavnom slabe kritike). Polanski, kao neko ko je antologiji filma već podario jednu izuzetnu ekranizaciju romana "đavolje" tematike (Rozmerina beba, Ajre Levajna), umeo je da iščisti neke nedostatke romana kao što su puno praznog hoda, žanrovska neopredeljenost i rasplinutost atmosfere, ali je na kraju i sam bio sputan sopstvenom pretencioznošću i nedoslednošću. Svejedno, njegov završetak –potpuno različit od onog u romanu- ima više smisla (verovali ili ne) i bolje pristaje filmu nego li što način na koji je Klub Dima okončan pristaje knjizi.
Da ova kritika ne bi ostala sasvim na negativnoj strani (u koju čak nisu uvršćeni pozitivan lik ustaškog emigranta Grubera i nekritičko pominjanje ''srpskih četnika''...) mora se priznati da je Reverte solidan pisac, sa dobro zamišljenim i intrigantnim zapletom, te odličnim glavnim junakom koji čini da sa zanimanjem pratimo veći deo njegovih avantura sve dok na kraju ne shvatimo da dobar deo njih (čitava priča o Musketarima i Klubu Dima – što je Polanski mudro izbacio iz filmske verzije) nema skoro nikakve svrhe za glavni tok priče. Knjiga se dakle može čitati kao mestimično uzbudljiva ali ipak daleko razvodnjena verzija Fukoovog klatna (romana kome je, pored tematskih i idejnih preokupacija, blizak i po slabom prevodu), iza koje stoji tek delić onog poznavanja oblasti mistike i okultizma kojim je Eko baratao. Čini se stoga da bi ovaj roman bio daleko čitljiviji, uzbudljiviji i kvalitetniji da je pisac za svoje uzore uzeo pisce sličnih popularnih romana poput pomenutog Levajna, ili Dejvida Selcera (Predskazanje) i Džona Ferisa (Furija, Sin beskrajne noći...) i njima sličnih, umesto kvazi-postmodernih ''ozbiljnih'' ambicija kojima, čini se, ipak nije dorastao.
петак, 9. октобар 2009.
CRNE MISLI
















