Stephen King,
Under the Dome,
Scribner, 2009
(336,114 riječi)
Nevidljiva neuništiva kupola, koja samo djelimično propušta vazduh, odsječe čitav jedan mali grad od ostatka svijeta, ne ostavljajući mogućnost za bilo kakvim uplivom vanjskog uticaja, osim onoga do čega se može doprijeti mobilnim telefonom i Internetom. Ono što kupola u stvari donosi žiteljima Česters Mila jeste totalno demokratsko rasulo i poništavanje svih ljudskih prava u borbi za opstanak na toj nevelikoj parceli a pred očima čitave planete.
Pozitivna stvar kod novijeg – post-1998 (kada je promijenio izdavača) – opusa Stivena Kinga jeste što se mlađe i daleko zaostalije generacije još uvijek preko njega mogu upoznati sa onom 'ozbiljnijom' literaturom i taj prelaz uopšte ne bi trebao da im stvara probleme. Svi parametri za taj prelaz i dalje, naime, postoje: tekstovi nikada nisu prestali da mu budu obimni i načičkani finim brojem junaka dovedenim na rub ludila zbog nekompetentnosti da se suoče sa grozomornim problemima.
Hoću reći, za Kinga, pa čak i nakon decenije ekstremno loših romana a prije toga decenija i decenija infantilnih svršetaka, nikada ne bih mogao da napišem da je B-pisac. Problem leži u nama, starosjediocima, što su se podigli na njegovim najranijim naslovima i još su uvijek u stanju da s vremena na vrijeme nesmanjeno uživaju u njima i prizivaju u glavi pojedine događaje. A istovremeno je sasvim prirodno, ako nije u međuvremenu preraslo i u univerzalno pravilo, porediti starijeg Kinga sa ovim novijim. Jer koliko je stariji King bio jak, utoliko je ovaj noviji naizgled postajao sve slabiji.
Suštinski, King nikada nije bio daleko od mejnstrima, odnosno književnosti glavnog toka, a ono što bi mogli nazvati 'hororom' u njegovim ponajboljim djelima samo se koristi kako bi bogato izgrađene likove brže-bolje mamuznuo u situaciju bez izlaza i prikazao ih u rvanju sa sveprisutnim afektima. King se na nekom nivou može konstituisati i kao američki Golding; Under the Dome u stvari je trebala da bude moderna verzija Lord of the Flies, samo sa odraslim akterima. U mnogo intervjua King ističe Goldingov uticaj na njegovo pisanje/razmišljanje, a prvobitno ukazuje na Gospodara muva, jedan od omiljenih mu romana, koji inače pominje i u svojem posljednjem djelu. King, kao i Golding, piše o krivici, odgovornosti i spasenju; takođe piše i o tenzijama između individualne propasti i socijalnog napretka pred naletom nemjerljive i neindentifikovane pošasti – stvarajući poligon gdje je najlakše prikazati prevagu životinjskog instinka u ljudskoj svijesti. U stvari, ako želite da sagledate Kinga kao Goldinga, najbolji primjer za to je roman The Long Walk (1979), koji čak nije ni potpisao svojim imenom.
Kingovi romani su u stvari puke Amerikane – najvećma jednostavne pričice unutar neke ograđene lokacije gdje je akcenat najvećma stavljen na protagoniste; s te strane, Kingove teme su osuđene da obično govore o malim i disfunkcionalnim mjestima gdje u pokušaju skrivanja najprostije tajne od strane nekog marginalnog pojedinca vreba i te kako krupna tragedija. Drugim riječima, ovakvoj tipično američkoj literarnoj tropi King je podredio zaboravljene motive strave i od toga, počevši od sredine 70-ih prošloga vijeka, sebi sagradio nimalo nezanemarljivu karijeru i jedan zamrli literarni žanr za svega nekoliko godina izdigao na pijedestal popularnosti.
Koliko je sav taj uspjeh o njegovim djelima urbanog – ja bih prije rekao ruralnog – horora imao svojih prednosti, garantovano je izrodio više negativnih strana, što se isto desilo sa SF-om tokom tridesetih godina prošlog vijeka; odnosno, čini se da danas, baš zahvaljujući Kingu, svako umije i može napisati jedan horor roman, zbog čega je inače taj žanr, valjda zbog zamora materijala, osuđen da sve rapidnije tone u literarnu idiotiju.
Štaviše, Tata Stiven, uzdanica i svojevrsni guru ove vrste literature kao i žanra uopšte – danas već okićen sa par veoma prestižnih i ozbiljnih američkih književnih priznanja – začudo, još uvijek uzgaja iste te misli. Ili dozvolite da preformulišem: King je toliko nekada bio autoritativan i inteligentan pisac da je sada već mogao da piše šta mu se prohtje: krimiće i trilere (veliki je ljubitelj ovakvih romana); književne kritike i eseje o popularnoj kulturi (poput Apdajka i svoje zbirke Danse Macabre iz 1979); mejnstrim (koji je već pisao i koji mu nipošto nije nepoznanica); kuvare (Aleksandar Dima je pisao kuvare; Kingsli Ejmis je pisao o alkoholnim napicima za Penthaus kao i za mnoge druge časopise); mogao je da piše i o baštenstvu poput istoričara i autora Robina Lejna Foksa odnosno Džona Foulsa; mogao je i nastaviti sa memoarima (On Writing je bio izvrstan početak); mogao je pisati i horor-parodije, što se toga tiče, ili socijalne satire, kao Maks Bruks ili raniji Džejms Morou; Džon Sladek; Vonegat. Zašto da ne? Budimo iskreni, posljednju stvar koju je King konsekutivno trebao pisati jeste – horor.
Takođe onaj problem sa njegovim novijim opusom u vidu konstantnog ponavljanja uopšte više nije ni problem; sada je nevolja već zarasla u sveopšto poznatu amalgamaciju. Dreamcatcher (2003) i Cell (2006) njegovi su najotvoreniji i najmonotoniji best of-ovi, kojima se lako može pripojiti i Under the Dome; u pitanju su romani sastavljeni od brojnih literarnih tehnika i tema koje je King nesebično cijedio do iznemoglosti u prve dvije decenije svojega pisanja.
I u Under the Dome zbivanja idu dalje od tek priproste repeticije, jer ono što upada u oči dok čitamo jeste prevashodno evolucija sekvenci identična nekadašnjoj iz njegovih starijih romana. Likovi, iako graciozno uobličeni, počinju da djeluju nerealno i usiljeno, a kingovski univerzum lagano da puca po perforaciji od prenatrpanosti neoriginalnog materijala.
Recimo, žena u poznijim godinama koja je tek izgubila svojeg supruga već sjutradan, u konverzaciji, pravi zanimljive igre riječima kojima su više vični mlađi stanovnici Česters Mila i pritom još citira Rikija Rikarda ("…in the words of Ricky Ricardo, James Rennie will have some splainin to do."). U dijalozima ćemo zatim često zateći objašnjenja za nešto što je neko prethodno kazao – ali ne putem didaskalije, već kroz još jedan dijalog. Likovi se ponašaju kao da više komuniciraju sa čitaocem a ne međusobno. Svejedno bi ovakve stvari manje smiješno izgledale da su eventualno potrpane u fusnote.
S druge strane, pozitivni likovi su pretjerano pozitivni, možda i pozitivniji od kartonskih morona kod Dina Kunca (on je, za razliku od Kinga, desničar i hrišćanin); za loše likove podrazumijevamo da su loši i da će eventualno postati još gori. Kad se sve uzme, dobri likovi su ljevičari, ateisti ili relativno racionalni hrišćani, dok su loši ljudi orijentisani ekstremno desno i urolani u oblandu fanatičnog super-hrišćanstva. Što je najgore, ovako raspoređene šahovske figure, zajedno sa njihovom svrhom, nimalo nisu benigne, i djeluju i te kako vjerodostojno same po sebi (voljan sam da mislim da realnost nikada nije bila bliža od one iz Kingovih romana, ma koliko izopačena), međutim smeta kada zaključite da se upravo taj njihov karakter drastično mijenja samo da bi udovoljio i usmjerio ionako simplifikovanu radnju romana; ni zbog čega više. Paradoksalno je što u ovom romanu King više propovijeda nego što prikazuje.
Recimo, sin glavnoga negativca, već na početku romana, u napadu migrene, ubija jednu curu iz čista mira. A potom i drugu. Mada ćemo tek mnogo kasnije saznati njegov legitimni razlog za ovakvim porivom (tumor), više od dvije trećine romana taj lik se ponaša i zvuči kao da je dopisan od strane nekog tinejdžera. Njegov otac, Džim Reni, inače super-hrišćanin i primarni gradski odbornik koji redovno komunicira sa Isusom a iza evanđelijske crkve drži fabriku metamfetamina, takođe ne preza od ubijanja pastora sa kojim je skoro do juče bio u zagrljaju – i to prvo svoje ubistvo obavlja bez ikakve griže savjesti. Eskalacija njegove manijakalnosti bezmalo da nema nikakvu vjerodostojnu emotivnu ili psihološku potporu, što će docnije biti zajedničko velikoj većini likova i njihovim postupcima u
Under the Dome.
Ma koliko potpisnik ovih redova ne poštovao sve ono što bilo koja crkva treba da predstavlja na ovoj planeti, sumnjam da bih ikada mogao povjerovati u takav slijed događaja (bez obzira što iza svega navodno stoji unosni narkomanski dil), pa i da sam drastično mlađi i triput naivniji. Suspenzija nevjerice kod Kingovog starosjedioca ima tendenciju strelovitije da jenjava nego kod Kingovog neofita koji bi danas garantovano odabrao u mnogome kraći roman za svoje prvo ili drugo čitalačko krštenje.
Vrijedi spomenuti još i onu Kingovu potku 'došljaka/stranca', kada je riječ o ljudima u njegovim romanima. U naslovima 'Salem's Lot (1978), Needful Things (1991) i The Storm of the Century (1998), sigurno njegovim najparadigmačnijim primjerima, došljak je taj koji kvari prividni mir među ljudima – u prvom je to vampir, u drugom stari dobri Lucifer, a u trećem je to svojevrsni demon. Jedno od najboljih Kingovih tekstova sa tom temom ostaje baš publikovani scenario za mini-seriju, The Storm of the Century, i sa romanom Bag of Bones (1998) sigurno je njegovo posljednje djelo uopšte vrijedno pomena iz pre-1998 faze.
Temu o strancu koji naizgled nehatno podiže buru među pohlepnim stanovništvom malog grada imamo razrađenu još kod Tvejna u mračnim djelima kao što su "The Man That Corrupted Hadleyburg" i The Mysterious Stranger, međutim neću ovdje još nabrajati sve poznate naslove gdje se ljudi magično nađu zatočeni ispod nevidljive kupole. To je nebitno u ovom slučaju i ne bi trebalo da bude sastojak bilo čije kritike; Kingu uvijek treba 'razlog' da svoj Gradić Pejton ubaci pod kupolu i potom izdegeneriše ljude, a pozajmljeni razlozi se obično opraštaju, pošto pisac, ako je vjerovati Dimi, osvaja – pisac nikada ne krade.
Nije nepoznato da Kingovu fabulu s vremena na vrijeme zarobi sjećanje na neko mnogo starije literarno ili filmsko iskustvo; na primjer, njegov roman The Running Man (1982) duguje toliko toga priči Roberta Šeklija "The Prize of Peril", Christine (1983) je revizija Kit Robertsove priče "The Scarlet Lady", a The Tommyknockers (1987) duguje svoj život filmu Quatermas and the Pit. Prirodno je pozajmljivati i podređivati svojoj perspektivi ono što je već napisano – svi autori to sistematski praktikuju – ponajviše nesvjesno, jer se slični akti rijetko kad odrađuju s predumišljajem, valjda zato što se naročito danas lako otkrivaju. Druge očiglednije uticaje na neke svoje romane (kao, recimo, Misery, 1987) King je, pak, javno obznanjivao kroz epigrafe i kroz njihovo citiranje u datom tekstu.
Aforističar Olin Miler napisao je da je, ipak, od svih lažljivica, najubjedljivije i najlukavije upravo sjećanje.
Ono što iznenađuje jeste što je Česters Mil – gradić nedaleko od Kesl Roka – u stvari tipični Kesl Rok, nešto što je King odavno odlučio zaboraviti i što je pošto-poto spalio na kraju romana Needful Things, raskrstivši valjda sa tim dijelom sebe. Konačno, primarna vatrogasna brigada za taj rejon Zapadnog Mejna nalazi se upravo u Kesl Roku – saznajemo mi – i ona, na žalost, nije u stanju pomoći sa periodičnim požarima oko grada pod kupolom. Izgleda da je Kesl Rok, ma šta mi mislili, još uvijek prilično živahan gradić. I, najzad, čini se da bi bilo uzbudljivije čitati o istim pobrojanim zbivanjima u Kesl Roku nego u gradiću nalik/bliskog njemu, iako se time i dalje ništa ne bi dobilo na kvalitetu teksta.
U drugim Kingovim radovima, kao što je danas Under the Dome, spomenuti došljak jeste najjednostavniji mogući junak koji stvari nemilo preuzima u svoje ruke - isto kao u generičkim vesternima Zejna Greja. I to je obično mladi luzer, u ovom slučaju bivši načitani vojnik sa kojim se svi mi pacifisti i geekovi možemo identifikovati, sada samo kuvar, kome vojska želi pošto-poto da prepusti komandu čitavog gradića, jer ona sama ne može uticati na njene kupolom okovane žitelje. Pored ex-military Junaka Luzera imamo i drčnu novinarku koja je načinjena da impresionira sve ženske čitaoce. Te ljubavna romansa skoro da je neminovna.
Po onome što je napisano u Under the Dome, relativno je lako zaključiti da je Dejl Barbara, glavni protagonista, Kingovo izvinjenje za sve ono što je američka vojska trebala da bude u katastrofi pod imenom Dreamcatcher; u Under the Dome glavni negativci su ipak, hvala bogu, hrišćani. No, u pojedinim trenucima čak i trinaestogodišnji kompjuterski genije i geek svako malo uspije da se ugrize za jezik kada uvidi da će da izgovori psovku pred starijom osobom i razlog za to je kristalno jasan: on naginje onoj grupi ulijevo i, iako nema oca, očevidno je da je perfektno vaspitan.
A drugi geekovi – oni nama s desne strane – ne libe se da upadaju u kuće i siluju, biju i vrijeđaju ljude. Naime, osvježenje je vidjeti kako King, inače teista, udara na crkvenjake i iako su svi njegovi ludaci generalno bili religiozni ekstremisti, ova kritika doseže svojevrsni vrhunac u Under the Dome. Čak i pastorka prve kongregacionalne crkve, interesantno je, više ne vjeruje u Gospoda i u svojim učestalim obraćanjima njemu oslovljava ga sa Not-There. U stvari, Isus Hrist – tako makar izgleda – podbada toliko ljudi u zločin u ovom romanu da je King, umjesto fikcije, slobodno mogao iskazati svoje negodovanje i kroz nešto satiričniju esejistiku, gdje bi ovakvu jednu situaciju iz romana mogao uzeti kao osnovu za daleko ozbiljniji rad, kao što je to uostalom Tvejn uradio u Christian Science, a Apton Sinkler u The Profits of Religion. Ja i dalje tvrdim da se ne može reći da čovjek nije imao izbora u svojoj kasnijoj karijeri.
Kingove namjere, što se vidi iz priloženog, više nimalo nisu seduktivne; prije će biti da se radi o rant-ovima jednog zagriženog starkelje punog energije. Dostina stvari je naprosto bačena pred vas, htjeli vi to ili ne; one nisu postepeno nikle iz tla i isprsile se kako bi ih što bolje mogli obuhvatiti svim čulima, i možda im se divili. Štaviše, Kingova politička korektnost među 'dobrom' populacijom nikada nije bila nametljivija, isto kao što nasilje kod njega nikada nije bilo nihilističkije, što u mome viđenju prodornog socijalnog horora ne ide ruku pod ruku. Populistički likovi na taj način postaju apsolutno neprirodni, a ne neko s kime se rado možemo identifikovati. Podsjećaju na one leptire rođene da žive samo dvadeset četiri časa - odnosno od prve do posljednje stranice, koliko mukotrpno čitanje obično i traje.
Jer ako se već odvažite da čitate 1,000 strana o mikro-apokalipsi i odvojite sedmicu-dvije od svojeg života u tome naporu, onda ste zbilja zaslužili da i prisustvujete jednoj. U Grofu od Monte Krista, kvintesencijalnom romanu o zlobi i ljudskom stanju, vrlo ćete rijetko zateći sebe kako naprosto uživate čitajući žovijalna podbadanja među protagonistima. U Kingovom posljednjem 'mejnstrim' romanu, eksperimentalnom Lisey's Story (2006), njemu jednom od bespogovorno omiljenih, umjesto mejnstrima najposlije sam dobio jalovi amaterski trilerčić čija se nedorečenost može rastegnuti dužinom čitave rijeke Misisipi.
Negdje sam i napisao da je do stranice br.250 toga romana Stiven King uspio da opiše zbivanja koja bi kod Kinga iz 1988. stala na 60, odnosno: podstaknut/osuđen da skoro nimalo ne uzima iz prethodnih svojih romana i napiše djelo tzv. književnosti glavnog toka, autor je, u nedostatku boljih rješenja, nesvjesno doveden u situaciju da polako konstruiše nepovezan, nepodesan zaplet tamo gdje ne bi trebalo ni da ga ima. Dok već, u Under the Dome, kroz svoj stil i pristup materijalu, King kao da napominje: "Znate, djeco, The Dome je veoma mračan i pun krvi i uistinu, iako nema nimalo seksa kao što ga nikada i nema kod mene, na kraju krajeva znajte da je to ipak jedan obični izmišljeni roman." I jeste tako. Nebrojeno puta sam se osjetio, suočen sa onim što čitam, kao tinejdžer koji se druži sa svojim prvim Young Adult naslovom.
Kako god bilo, mnogi od nas ne vole da čitaju obične romane, a ponajmanje kada je žanr u pitanju.
Probijajući se kroz generalno sterilni Under the Dome i rasplinuta zbivanja, shvatio sam koliko mi je, na primjer, The Tommyknockers, Kingov sasvim osrednji roman, iznenada dobio na značenju i koliko zavrijeđuje ponovno iščitavanje. U Tominokerima je 'kupola' odnosno 'stranac' u malom gradu u stvari jedan zakopani NLO koji zrači nečim što među žiteljima fiktivnog Hejvna – takođe u ekonomski zaostalom Mejnu – izaziva groteskne transformacije.
U "The Mist" (1985) je to izmaglica. U The Shining (1977) je to prazni, gargantuanski hotel. U Pet Sematary (1984) je to groblje kućnih ljubimaca. U Cujo (1981) je to bijesni bernandinac. U romanu It (1985) je to praiskonsko vanzemaljsko čudovište koje boravi u kanalizaciji. U Kristini je to bio Plimut Fjuri iz 1958. U Mizeri je to Eni Vilks. U The Stand (1978/1990) to je virus Kapetan Trips. U From a Buick 8 (2002) – za sada jedinom solidnom Kingovom romanu iz post-1998 faze, ako njoj pridružim i zbirku novela Hearts in Atlantis iz 1999. - to je neindentifikovani automobil. Itd.
Osim socijalnih pitanja o kojima je King diskutovao u romanima Gerald's Game (1992), Dolores Clairborn (1993) i Rose Madder (1995), između ostalih, druga najbitnija Kingova tema jeste "poremećena/nadarena individua" prisutna u djelima Carrie (1974), The Dead Zone (1979), Firestarter (1980), The Green Mile (1996). Ovdje toga, na svu sreću, uopšte nema izraženog u tolikim mjerama valjda zato što se i time King nedavno bavio u na mahove izvrsno napisanom mada takođe izanđalom i neinventivnom romanu Duma Key (2008), koji jedva da opslužuje petinu likova.
Kao britanski SF/horor roman The Midwich Cuckoos, Under the Dome upošljava ne samo standardne Kingove i Goldingove matrice koliko i Vindemovu ideju iz spomenutog djela: samo mlađa djeca su ta koja reaguju na kupolu oko Česters Mila i u nečemu nalik epileptičnim napadima mrmljaju rečenice koje se eventualno obistinjuju, dajući nam naznaku da razlog svemu tome leži možda baš u Česters Milu; na momenat-dva King time čak i pokreće fabulu s mrtve tačke. Ovaj tenzični umetak najposlije ispadne samo to: nimalo simetričan pokušaj da se nađe svrha, premda i tekstualni saspens. Većina glavne konfrontacije je, makar do prve njegove polovine, svedena na suprotstavljanje između dvije frakcije u kontroli sredstava za život u gradu i budalasto zaokruženi likovi, kao iz romana Dina Kunca, gradualno postaju pretjerano drečavo iscrtani.
Prodavac polovnih automobila, Džim Reni, odbornik i negativac koga sam spominjao (čak i fizički neprijatan lik), naprosto naredi svojem potčinjenom šerifu da na par dana zatvori glavni supermarket inače pun hrane – u čemu King, iako bez nekog velikog razloga, nasluti velike gradske nemire. Te se tako i dogodi. Stanovnici na rubu nerava ne gube vrijeme već odmah počinju da se šaketaju i međusobno kamenuju i da kradu sve što stignu.
King je ovakav off-the-cuff postupak preuzeo iz romana The Stand kada je trebao da se liši nekolicine likova i polumrtvu motivaciju izvuče iz živog blata – najedanput se sjetio da ih sve treba dići u vazduh, no takav kukavički tretman nije odmogao nezanemarljivoj spektakularnosti romana The Stand. Ali glavna antiklimaktička eksplozija u Under the Dome, koja će da potamani 95% stanovništva, tek treba da uslijedi. "Dolazilo je vrijeme kada sam zaista aktivno prezirao The Stand", napisao je King u Danse Macabre, "međutim, ni u jednom momentu nisam osjetio potrebu da dignem ruke od njega."
Intergralna verzija romana The Stand će vam garantovano biti dobar prijatelj, možda najbolji kojeg ćete ikada poželjeti da imate, ili će vam se to samo ponekad pričinjavati. Na prvu loptu, divljački je adiktivan, no istovremeno je suštinski razočaravajući, jer sa sobom dovodi neizbježni mamurluk. Ipak, radi se o nešto blažem mamurluku, ako uzmemo u obzir koliko smo solidnih časova proveli zajedno. Danas bi se ovo mišljenje vjerovatno promijenilo. Ako malo porazmislim, The Stand bi vjerovatno zadobio obrise slične arhitektonski nestabilnijeg Under the Dome.
Na stranicama od 500 do 850 glavnom junaku podmeću se recetna ubistva dvije djevojke i desničari, koji inače imaju čitavu nekompetentnu policiju na svojoj strani, hapse ga i bacaju u zatvor. Da ne zaboravim, naravno, i na obligatorni buš-čejnijevski vaterbording – koji se ovdje, valjda zbog trivijalizacije događaja, ne praktikuje, no zato dobijemo polovinu jedne stranice posvećenu Kingovim ponderacijama o tome vidu mučenja. Za to vrijeme, ljevičari pokušavaju pronaći izvor nastanka kupole i istovremeno izvući Junaka Luzera iz zatvora.
Ono što prati ovaj dio romana jeste gacanje kroz jadne ideje do još jadnijih, do tvorbe savršeno infantilnog slijeda scena koje se više čitaju kao scenario dramaturškog početnika nego kao djelo ispraksiranog žanrovca. Neću nabrajati primjere baš zato što su očigledni, ali ću napomenuti da većina razloga koje King nabraja u ime raznih konsekvenci u romanu – uopšte ne drži vodu. Na kraju knjige svakako saznajemo da je urednik romana imao primjedbe bezmalo za svakoj strani, nukajući Kinga da piše "Brže! Brže! i Brže!", ne bi li ovaj još više poskočio i još više pošenuo ovu mrtvu ragu sa puta. U tolikoj gunguli likova i konzistentnih dinamičnih zbivanja prirodno je da čitava motorika romana u nekom trenutku popusti na logici i svrsishodnosti. Za razliku od Duma Key ovdje, na žalost, osjetno prije izgubimo stisak koji držimo oko suspenzije nevjerice.
Ljudi koji su očiti balast u tekstu izvršavaju samoubistvo dok drugi pojedinci, prije nego što pištolj okrenu na sebe, prvo upucaju sve one koji su im prethodno naudili ("Because suicide gets in the air sometimes. Like a cold germ", kaže neko). I sve to u – sedam dana! Jer toliko u stvari traje opsada Česters Mila: sedam dana; dakle, ona ne traje godinu ili dvije, kao što možda izgleda.
Potom su tu ti stripovski negativci u sukobu sa ništa manje stripovskim pozitivcima. U jednom takvom duelu, negativci izvrše sabotažu u ljevičarskom dijelu grada i potkrijepe to kvazi-dokazima da su to pozitivci sami sebi pričinili, pokušavajući na taj način da naprave razdor u ljevičarskom taboru. Ovo neosporno podsjeća na najkompleksniju moguću imaginaciju buš-čejnijevske politike, ali u zvaničnom romanu Stivena Kinga djeluje nadasve pretenciozno da se graniči sa djetinjastim, baš zato što se od autora očekuje da makar pokuša da nađe smisla i opravdanja u sličnim ljudskim glupostima i pritom nas prosvijetli da zli ljudi nisu već do te mjere predvidljivi.
Dodajte tome Kingove beskrajne manerizme, kolokvijalizme i ponavljanja u dijalozima (koji u dobroj priči dobro i zvuče), kao i iznenađujući anti-talenat za dramatični govor ("That's right, you loathsome little fuckpuppet, I sure did" / i, "Where'd you get your license, you old fuck? Sears and Roebuck?" – "Walmart! Everything's cheaper at Wally World!" )
i dobićete ovakve robertladlamovske unutrašnje monologe u najnovijem tekstu čovjeka koji je do sada napisao pedesetak romana manje-više slične sadržine:
(str. 871) This is a dream. All of it. The Dome, the crazyness in Dinsmore's field, the food riot; this young man, too. When he pulls the trigger the dream will end and I'll wake up in my own bed, on a cool and crisp fall morning. I'll turn to Linda and say, "What a nightmare I had", you won't believe it.
i
(str. 963) It's all a nightmare. I'll wake up soon in my own bed and I'll go to the window and stand there looking out at the beautiful crisp fall day.
I tome slično.
Poruka romana, da je valjano izvedena, uopšte nije morala biti efemerna: ljudi su samo nemoćni, nejaki insekti, jedva razumne životinje koje nipošto nisu u mogućnosti da se suoče pred nepoznatom silom, a kamoli da je shvate: ništa više osim gomile mrava pod cipelom, ili mikroskopom, nekog diva.
Međutim, spasenje ovdje, kao i kod Gospodara muva, ne ostaje problematično i dvojako. U Under the Dome, kao u svakoj popularnoj žanrovskoj Amerikani, dobićemo šamar u vidu srećnog ne završetka koliko razriješenja – i to kakvog razriješenja! Šteta je bila velika, kaže King, no ubrzo će izrasti u mit da bi eventualno poslužila kao nauk svima nama nesložnim ljudima. Odnosno, svima osim možda starosjediocima koji, pored Kinga, imaju još štošta na svojem čitalačkom repertoaru.
I da sumiram: Under the Dome je prije svega sramni amalgam dva Kingova romana, The Tommyknockers i Needful Things. I računica je prilično jednostavna. Under the Dome sadrži 1074 strane, a spomenuta dva zajedno imaju 1250 strana. Mnogo ćete se bolje provesti ako pročitate potonja dva.
