понедељак, 7. новембар 2011.

APOKALIPSA u Nišu!


 Niška promocija antologije domaćih priča o smaku sveta Apokalipsa juče, danas, sutra održaće se u utorak 08. novembra 2011. godine, u 19 časova, u niškom SKC-u (Šumatovačka bb, II sprat), u organizaciji NKC-a i SKC-a. Da, to je zgrada Bunnovine, ulaz sa pijačne strane!
O knjizi će govoriti urednik Goran Skrobonja, pisac i novinar Jovan Ristić (za ovu priliku od organizatora najavljen kao "književni kritičar"), kao i trojica niških pisaca zastupljenih u knjizi: Zoran Pešić Sigma (The Cult of GRADINA) te Dejan Ognjanović i Marijan Cvetanović (gazda + saradnik sa The Cult of GHOUL), a valjda će poneku reč kazati ili barem pitanje postaviti i Goran Stanković kao inicijator ovog dešavanja. 
„Strepnja od kataklizmičnog dogadjaja koji će dovesti do uništenja ljudske rase, bio on prirodno ili veštački izazvan, duboko je ukorenjena u svima nama i stoga nimalo ne čudi mračna opčinjenost razmišljanjem o njoj... Knjiga APOKALIPSA JUČE, DANAS, SUTRA – Priče o smaku sveta donosi izbor vrhunske savremene proze iz Srbije i regiona o ovoj večno zanimljivoj temi.“
Kako god shvatili koncept apokalipse, očigledno je po sredi tema za koju je svaki pripadnik ljudske rase životno zainteresovan. U naše doba, nažalost, to interesovanje prevazilazi domen puke zabave, duhovne ili intelektualne vežbe, i iz književnih i filmskih dela preselilo se na stranice dnevne štampe i periodike, u udarne termine informativnih programa. Knjiga Apokalipsa, koja nudi 25 priča viđenja ove teme, povratak je priči o sudnjem danu gde joj je i mesto - u književnosti.
Apokalipsa juče, danas, sutra je treća tematska zbirka priča domaćih autora fantastike, koju je objavila izdavačka kuća "Paladin". Prethodno su objavljene antologija priča o televiziji Beli šum (2009) i antologije priča o urbanim legendama Istinite laži (2010). Sve ove tri zbirke već su bile detaljno predstavljene i analizirane i u sitna crevca seckane ovde na blogu, pa kome je to promaklo, uz upotrebu SEARCHA može da te tekstove potraži.
Inače, asteroid 2005 YU55 širine 400 metara, upravo 8. novembra, prema procenama astronoma, treba da prođe na svega 325.000km od Zemlje. Da li je puka slučajnost što se baš tog dana priređuje promocija "Apokalipse", ili su proradile neke mračne prekognitivne sposobnosti kod organizatora, videćemo uskoro!
Dođite na ovu promociju, jer može vam/nam biti poslednja!

субота, 5. новембар 2011.

MALIBU SHARK ATTACK (2009)




Režija: Dave Lister
Scenario: Keith Shaw

OVAJ RIVJU DJELO JE ALEKSANDRA JANJIĆA

Malibu Shark Attack je vrlo loš film - ne samo da je katastrofalan u svim mogućim kategorijama, već nimalo ne koristi ni jedini originalan idejni segment koji ima, a to je činjenica da glavnu ulogu umjesto običnih igraju nekakve rogate ajkule (ili goblin ajkule, ako ćemo baš da cjepidlačimo). Od takvog filma čovjek bi sigurno očekivao bar jednu scenu kad ajkula nekog nabija na rog i vitla njim okolo, ali jok - takvih scena nema ni od korova, kao ni bilo čega drugog  što bi i izdaleka bilo zanimljivo. (Napomena: Neke cjepidlake bi mogle da primijete da goblin ajkule zapravo nisu rogate već da samo imaju nosnu izraslinu koja podsjeća na rog. Uz puno uvažavanje i razumijevanje takvog stava, nastavićemo da koristimo termin "rogate ajkule", a pomenutim cjepidlakama s punim poštovanjem da poručimo "Get stuffed!").
 
Radnja filma je potpuno idiotska, kao i sve ostalo. Nekakav cunami je satrao plažu u Malibuu, osim jedne krhke baywatcholike spasilačke kućice koja je nekim čudom preživjela. Ekipa koja je završila u toj kućici mora da se izbori sa nadirućom vodom, rogatim ajkulama koje je oslobodio zemljotres koji je izazvao cunami in the first place, generičkim scenarijem i užasnim specijalnim efektima. Uzmimo samo te ajkule - sve su naravno kompjuterski generisane (nije vam ovo Open Water!), ali to je urađeno U-ŽA-SNO! Napravljene su svega dvije scene - jedna sa čoporom (jatom? krdom? rojem) ajkula i jedna sa jednom ajkulom koja nešto kao vijuga i onda se stušti prema gledaocu (gasp!). 

Te dvije scene se ponavljaju kod svakog  ajkulskog napada, uz eventualni horizontalni flip koji čini da ni najzlobniji nitpickeri ne mogu da primijete sličnost. Right. Još gori je cunami - čak i da zanemarimo "sitan" problem sa kontinuitetom (cunami je  sa promjenama ugla kamere naizmjenično vidljiv i nevidljiv), ostaje fakat da on mnogo više podsjeća na neki psihodelični vizuelni efekt iz WinAmpa nego na džinovski talas koji raznosi sve pred sobom. A još kad vidite sirote trećerazredne glumce koji pokušavaju da izgledaju prestravljeni tako nečim  nerealističnim (a naročito u scenama kad zure pravo u to nešto, a tog nečeg nema zbog greške u kontinuitetu), prosto ne znate da li da se smijete ili da ih žalite.
 Možda ne izgleda tako, ali ovo iza je 30 metara visok talas. Dršćite od straha!


Kad smo već kod glumaca - grupu paćenika i nesposobnjakovića predvodi neentuzijastična Peta Vilson (!). Njen  izraz lica tokom cijelog filma osciluje između potpune nezainteresovanosti i neke neodređene tuge (mind you, potpuno  nevezano za dešavanja na ekranu - ona pati zbog dubine ponora u koji joj je zapala karijera, a ne zbog nekoliko budala koje su iskasapile neke tamo loše nacrtane rogate ajkule). 
Izgleda maleno, ali izrada je kvalitetna
O ostalim potpunim anonimusima ne vrijedi trošiti ni riječ, uz napomenu da su likovi koje imaju nesreću da tumače, naravno, sve sami kliše do klišea. Glavni lik, npr., je herojski spasilac čija bivša (cura ili žena, nisam uspio da provalim) se sada viđa s nekim građevinskim radnikom i sad pokušava da je vrati nazad, pri čemu se njegova ljubav mjeri brojem pobijenih ajkula. 
 Pojavile se rogate ajkule! Kraj svijeta, kolaps, apokalipsa! Hajdemo u planine jer tamo nema zime!

Zatim, tu su Ona i On - On ju je upravo tog jutra zaprosio, ali avaj - ona je  nastradala u napadu ajkule koja je skočila kroz pod kućice i prepolovila je napola. Ironija sudbine je u tom što je ona nekakav biolog or something i žestoko se borila protiv ubijanja tih ajkula zbog njihovog značaja za nauku. Tu je i nekakva plava fufica i smotani krelac s kojim razmjenjuje simpatije, itd. itd. 
"Pod hitno telefonirajte Dejvidu Haselhofu!"

Uglavnom, raspored pogibija je prilično predvidljiv, jedino interesantno u vezi s tim je što je građevinski radnik preživio do kraja, ali Peta (jer to je upravo ona "bivša" iz sredine pasusa) se u međuvremenu smuvala sa svojim bivšim, međutim nije sasvim ostavila tog novog, već planira da ih nekako voli obojicu istovremeno. Ne, ozbiljno, obojica su imali herojske trenutke i teško je odlučiti se samo za jednog.
 "KFOR je danas demontirao barikade na sjeveru Kosova..."

Dakle, u suštini imamo napade vrlo loše urađenih ajkula na vrlo loše glumce koji izgovaraju grozne generičke replike, a sve nakon jedne potpune smijurije od cunamija. Ima li dakle bilo šta u ovoj nesreći od filma da izaziva pozitivnu reakciju? Pa, ako kopamo sa dovoljno entuzijazma, može ponešto da se pronađe. Naime, ajkule čine jedno ili dva dobra ubistva. Najbolja scena je kad neka cura skače s mola da se okupa i ajkula je smaže, pred zapanjenim pogledom njenog dragog. Iako ga jarani zovu u kafanu da se napiju, on odlučuje da ostane na molu i oplakuje svoju ljubav, ali u tome ga prekida (ona ista?) ajkula, koja u stilu Dragutina Topića iskače iz vode i grabi ga u letu. 
Takođe je lijep trenutak kad se oprostimo od one iritantne buduće doktorice biologije, mada sama smrt nije po sebi nešto memorabilna. S druge strane,  iako je srce svakog pravog gledaoca na strani ajkula, mora se priznati da ima nekoliko sekundi kvalitetno krvavog materijala u kome rogonje stradaju pod motornim testerama heroja filma.
 "Vidte me, ja mogu da padobranišem bez nogu!"


Zaključak: Ako ste išta manje od potpuno sumanutog kolekcionara svih filmova koji imaju bilo kakve veze s ajkulama, ovo u svakom slučaju preskočite. Pomenutih nekoliko sekundi krvavog materijala nije vrijedno truda.

P.S. Interesantno je da se režiser ovog filma zove Dejv Lister i da mu je IMDb stranica puna vijesti vezanih  za seriju Red Dwarf :-)
 "Narode, šta ćemo? Jel neko za bridž?"
"To se igra učetvero, konjino!"
"Okej, koga prvog pojede ajkula, ispada."

петак, 4. новембар 2011.

NAŽIVO od Kragujevca do Pariza!


U okviru akcije "Ghoul objašnjava" najavljujem: roman NAŽIVO imaće svoju promociju u gradu Kragujevcu danas – petak, 04.11.2011.


Vreme: 19h

Učestvuju: Nenad Glišić, urednik Književnog i tribinskog programa, i Dejan Ognjanović, autor romana.

            Razgovor o romanu biće praćen prigodno šokantnim vizuelnim materijalima i mračnjačkom muzikom u pozadini, prošaranoj sublimiranim porukama kao što su "Nema nade za čoveka dok poslednji kamen sa poslednje crkve ne padne na glavu poslednjeg popa" i njoj sličnim.

            A kad sam već kod toga, evo i foto izveštaja sa nedavne promocije NAŽIVOG – u Parizu. 

Nažalost, ja tom prilikom nisam bio tamo, ali je promociju, by proxy, obavila moja inostrana zastupnica, vodilja, siva eminencija i fotografkinja, špijunka Darling Lilit, koje se sećate iz mojih izveštaja iz Beča.  

Na slikama načinjenim u gradu može se videti da je roman NAŽIVO u Parizu naišao na veliko interesovanje, te je smesta našao svoje mesto u knjižarama (gde je zauzeo najelitnije pozicije u najprobranijem društvu):

na trafikama 

i u prodavnicama suvenira, kao kulturni artefakt prvog reda.
 

NAŽIVO se našlo i na ulazu hrama Naše Dame Pariške (Magna Mater de Paris).

Ipak, svoj ghoulish highlight promocija je doživela na čuvenom groblju Per Lašez.
 

Nemim odobravanjem promociju su ispratile takve veličine kao što su

Gijom Apoliner, 

Marsel Prust, 

Oskar Vajld (trenutno mu se grobnica renovira)

i Džim Morison.



Inače, odmah nakon promocije u Kragujevcu odlazim još dalje na Zapad kako bih ispitao neke prirodne, kulturno-istorijske i druge lepote u Užicu (ex-Titovo), pa eto, ako se ne survam sa zidina Starog grada ili ne upadnem u neki drugi procep ili Tamni vilajet, trebalo bi da usledi slikovit izveštaj i otuda. Ko prati, znaće, ko ne prati – neznaće!

 

четвртак, 3. новембар 2011.

Cronenberg – OBJAŠNJEN!

            U okviru akcije "Ghoul objašnjava" najavljujem: u najnovijem, novembarskom broju slovenačke revije EKRAN pet stranica zauzima moj tekst DAVID CRONENBERG – VIŠE NEGO LJUDSKI.
            Kronenberg je, sve do nedavno, bio moj najomiljeniji reditelj: decenijama sam se kleo u njega, dok nije krenuo stranputicom negde oko EXISTENZA, prvo postepeno, sa podnošljivo-nebitnim SPIDERom, a onda sve žešće i dalje u sunovrat, sa kulminacijom-dnom (za sada) u EASTERN PROMISES. 

            Kako ja to u poslednje vreme imam običaj da kažem, Dejvid Kronenberg je kao žena koju sam bezgranično voleo i bio ubeđen da je ona - TA, da ću s njom da ostvarim umetnički život udvoje, a ona me na kraju balade ostavila zbog nekog biznismena koji nije ni kontroverzan, čak nema ni džip, i sad je povremeno viđam u gradu kako mu šeta sitnu decu i tegli kese iz dragstora - a mogla je da bude MOJA! Istina, ja sam naprosto takav čovek, pa me i dalje pomalo kopka gde mi je i šta mi radi moja EX, tako da ću i METHOD da overim, čim procuri - ali ne očekujem ništa dobro.
            Kronenbergom sam se već bavio (zajedno sa Lavkraftom) u svom eseju POLITIKA TELA I ESTETIKA STRAHA, koji ste svi već čitali u mojoj zbirci eseja STUDIJA STRAVE. Međutim, ovaj esej u EKRANU, iako kraći, smatram svojom definitivnom rečju na temu opusa ovog autora, i bez trunke lažne skromnosti mogu reći da sam njime vrlo zadovoljan. Uostalom, ako ne verujete meni, evo komentara koji mi je uputio Aleksandar Radivojević, prijatelj, kolega i maltene jedina osoba u Srbiji s kojom o hororu mogu da razgovaram na najvišem nivou totalnog razumevanja poetike tog žanra. Pročitavši ovaj moj esej, napisao mi je: "Divan esej, uživao sam, verovatno najjezgrovitije što se može reći o Kroniju na ograničenom prostoru." 

            Evo početnog pasusa:
"Složeni i bogati opus Dejvida Cronenberga bio je predmet brojnih radova i čitavih studija; pa opet, nameće se utisak da se kritičari osećaju lagodnije analizirajući njegove poznije ("respektabilne") filmove, dok rane radove tretiraju kao sekundarne, videći u njima puku najavu kvaliteta koji će u punom sjaju procvati kasnije, sa većim budžetima, poznatim glumcima i festivalskim uspesima. Ovakav pristup opravdan je samo u smislu da je Cronenberg vanredno dosledan autor: može se reći da su gotovo sve ključne teme ovog reditelja nagoveštene već u njegovom prvom filmu, Stereo (1969). Međutim, očigledno je da je on u svojim ranim ("žanrovskim", SF-horror filmovima) na znatno radikalniji i originalniji način obrađivao revolucionarno smele teme čije se tek mlake parafraze nalaze u poznijim ("festivalskim") filmovima. Uz svest da se Cronenberg oduvek odlikovao oksimoronskim spojevima "nespojivog" – tj. da su njegovi rani horrori odisali za taj žanr radikalnom avangardnošću pristupa, tematike i stila, a da njegovi pozniji radovi, uprkos većoj bliskosti mejnstrimu, zadržavaju dozu provokativnosti i ekscentričnosti – ovaj tekst argumentuje tezu da je Cronenbergova poetika svoju kvintesenciju doživela u njegovim ranijim filmovima, karakterističnim po originalnoj upotrebi žanrova SF-a i horrora..."
---Ostatak čitajte u novembarskom EKRANU, koji je u prodaji od petka 04.11. širom Slovenije. 

Kao što se može naslutiti, sav moj akcenat stavljen je na Kronenbergove najranije filmove (od STEREO do SCANNERS), koji se retko analiziraju u teoriji, a naročito retko iz ugla koji sam ja odabrao, a tiče se redefinisanja ljudskosti na planu međuodnosa i varijacija pojmova pojedinac-kolektiv, sa posebnim akcentom na geštalt organizme i entitete koji prevazilaze individualno jastvo...
Nije nemoguće da srpsku verziju malo proširim i plasiram negde u Srbiji (npr. FILAŽ), ali o tom – potom. Do tada, učite slovenački, i čitajte ovo objašnjenje. 

U istom broju, kako vidim, ima i nešto na temu "Ikone filmskog nasilja", a vala i ono "Zaljubiti se v napačnega" zvuči mi hororično. U svakom slučaju, EKRAN je jedan od najboljih filmskih časopisa u regionu, pa ako ste u prilici, svakako nabavite novi broj i obrazujte se.