CACHÉ (2005)

Rivju: Aleksandar Janjić

Režija i scenario: Michael Haneke

1. Prolog

Moram priznati da sam umalo tresnuo sa stolice od iznenađenja kad se ispostavilo da je Mihael Haneke napravio dobar film. Odnosno, tresnuo bih sigurno da sam kojim slučajem film gledao sa stolice, ali pošto sam bio udobno smješten na podu, to se nije desilo (jer s poda ne možeš pasti).

2. Mihael Haneke i ja

Haneke i ja nikako nismo u najboljim odnosima. Doduše, moj urođeni dobar ukus mi svakako ne dozvoljava da budem u dobrim odnosima sa nesposobnim luzerima koji ne znaju first thing o filmmejkingu, međutim problem je što Haneke apsolutno ne spada u tu kategoriju. Čak i ako ne podnosite njegove filmove, nije teško vidjeti da je u pitanju vrlo talentovan čiča, pritom (ili pri tom?) snabdjeven izuzetnom maštom. U čemu je onda problem?

Prije Caché (koji ćemo u nastavku teksta oslovljavati njegovim engleskim nazivom Hidden, da ne bih morao stalno da kopiram ono „e“ s akcentom, pri čemu treba imati u vidu razliku između ovog Hiddena i onog sa Kajlom MekLaklanom) gledao sam dva Hanekeova filma – The Piano Teacher i Funny Games (američku verziju). Ovaj prvi mi je bio vrlo naporan i nezanimljiv i uopšte mu nisam posvetio neku pažnju, čak sam i ton stišao. Krivica za to naravno nije moja već Hanekeova. Funny Games, s druge strane, počinje kao odličan home invasion film, međutim vrlo brzo se pokazalo da Haneke ne daje ni pacovsko dupe na pravljenje normalnog filma, već da pokušava da napravi nekakav meta-film u kome će da se iživljava nad jednom prosječnom porodicom, a i nad gledaocima tako što će negativci (inače produžena ruka olmajti režisera) da probijaju četvrti zid i da nam non-stop naturaju na nos kako je u pitanju film. A pošto je režiser (u ovom slučaju i scenarista) apsolutni i potpuni gazda, onda se tamo sve odvija upravo onako kako on hoće, a ne onako kako bi bilo normalno.

Kulminacija ovakvog pristupa jeste naravno ona nebulozna, retardirana i idiotska scena sa daljinskim upravljačem, poslije koje sam izgubio svaki interes za dalja „dešavanja“ u „filmu“. Možete vi da smatrate kako je to jedan supergenijalan i nesvakidašnji potez i kako iza njega čudi trista čuda i raznorodnih genijalnosti, kako je u pitanju vanvremenski komentar na ne-znam-ni-ja-šta i kako je Haneke genije, itd. – sve to možda i stoji, međutim ja kad gledam film, onda hoću da gledam film, a ne mentalnu masturbaciju nekog manijaka koji bi da se igra Boga. Scena sa daljinskim upravljačem pretvara film u ne-film i to je neosporna činjenica. Činjenica da je to namjerno izvedeno tako da bude očigledno i da bode oči što se mene tiče nimalo ne pomaže. A osim toga i negativci u tom filmu su toliko iritantni da se ne zna da li veću torturu trpe Naomi Vots i Tim Rot ili mi koji moramo da slušamo i gledamo te imbecile (na čelu sa onim šonjom i beskičmenjakom Majklom Pitom, od koga apsolutno nikad neće postati ljudsko biće).

Ukratko, što se mene tiče – Funny Games je obično iživljavanje koje nema nikakve veze sa filmom i zato sam nakon toga proglasio Hanekea za potpunog idiota i obećao samom sebi da ću da se držim podalje od svega što je snimio ili treba da snimi. Međutim, u svoje srce sam pohranio neke pozitivne strane – npr. Haneke očigledno zna da režira dramu, a bogme i da stvori napetost, a njegova očigledna sklonost ka poigravanju sa filmskom formom možda i ne mora da bude nužno loša, samo kad bi se kanalisala kako treba.

3. Nepotrebno i besciljno laprdanje

Kasnije sam odlučio da mu pružim još jednu šansu jer sam naletio na neki film čija je premisa zvučala zanimljivo. Riječ je o filmu Time of the Wolf, koji je, koliko mi se učinilo, opet nekakav home invasion film. Međutim, onda mi je Ghoul rekao da mu je to još i najslabiji film i tu sam onda pomislio e dođavola ako je slabiji od Funny Games, zašto uopšte i da se trudim i na kraju balade ga nisam pogledao. Prerovio sam nešto detaljnije njegovu filmografiju i skoro sve mi je izgledalo vrlo dosadno, osim White Ribbon i Hidden, filma o porodici kojoj neko na pragu ostavlja misteriozne video kasete. Upravo taj Hidden je i tema ovog teksta.

Zapravo, pošteno govoreći, ja se uopšte ne sjećam što li sam rovio po Hanekeovoj filmografiji, ali eto to na kraju krajeva nije toliko bitno. Uglavnom, skinuo sam ilegalni DVD rip, sa kojeg je neko nažalost eliminisao dodatke. Znam, nije lijepo od mene što sam orobio čovjeka, ali on svakako izgleda kao pustinjak i pretpostavljam da mu pare ne trebaju.

4. Hidden!

Dakle da konačno prestanem da gnjavim i pređem na stvar: Pristupio sam gledanju Hiddena, koji je kao i Funny Games počeo odlično, ali sam u svakom trenutku bio spreman na to da će taj prokleti serijski ubica (pogledajte njegovu facu i recite mi da ne liči na serijskog ubicu!) odjednom da potegne neki imbecilni fazon i nasmije mi se u lice i po drugi put me prevesla. E pa u tom slučaju bih angažovao plaćenog ubicu da ga pronađe tamo u Sahari ili gdje li se već druži s ostalim beduinima i da mu raznese glavu. Srećom, to ne samo da se nije dogodilo, nego je film postajao sve zanimljiviji i kompleksniji i vjerujte da sam na kraju ladno poželio da ga momentalno ponovo pogledam (uporedite npr. sa filmom Retarded Games, koji je svakom svojom scenom vrištao „Ne gledajte me, smeće sam!“).

Make no mistake – Hidden svakako nije normalan film. In fact, primijetio sam da su neki komentatori na IMDb-u nakon gledanja imali reakcije identične mojoj nakon gledanja Funny Games – i.e. nazivali su Hanekea raznoraznim pogrdnim imenima i htjeli da mu se napiju krvi. I istina je da ovaj film ima sličnosti sa Crappy Games, pri čemu je ona osnovna preplitanje filmske i realne realnosti.

Elaboracija slijedi, onoliko koliko to omogućavaju moje vrlo skromne filmskoanalitičke sposobnosti (sjetimo se da je moja uža naučna oblast ipak B-horor i da nisam stručan za ove inteligentne filmove): U Laughable Games imali smo likove koji se obraćaju publici u nekoliko scena, a generalno stalno nešto kenjaju o filmskoj realnosti i sličnim budalaštinama, tako da je jasno da su oni svjesni da su zapravo likovi u filmu. Međutim, ja mislim da ovo ne može da se posmatra kao generičko prvoloptaško probijanje četvrtog zida s „one“ strane. Stvar zapravo ide u suprotnom smjeru – ta dvojica krelaca zapravo su uljezi koji u filmski svijet upadaju iz našeg svijeta. Pošto su u rođačkim vezama sa Dodikom, pardon, Hanekeom, oni pravila filmskog svijeta ne bendaju ni za suvu šljivu, što im omogućava da se izvuku iz mase situacija u kojima bi trebalo da učine svijetu uslugu i odapnu (da se opet vratimo na čuveni daljinski upravljač). Većina ljudi u ovom filmu pronalazi društveni komentar, o nasilju, o uticaju televizije na mladež i slično. Ovo je naravno sasvim legitimno i možda ispravno tumačenje, mada ja mnogo više volim da ga posmatram kao film o filmu. Dakle, kako i na koji način se tročlana porodica suočava sa Sadističkim Režiserom.

Hidden takođe posjeduje širok dijapazon mogućnosti za tumačenje u smislu društvenog... čekaj malo, pobatalio sam strukturu rečenice. Htjedoh da kažem – Hidden takođe pruža razne mogućnosti da se protumači kao društveni ili politički ili tome sličan komentar. Npr. tu su opet scene u kojima dominiraju televizori. Zatim, glavni likovi su povezani sa nekakvim Alžircima, tako da nije teško učitati i komentar o kolonijalnim odnosima (hehe, bilo bi strašno zabavno da jedan Švabo usred Francuske utrljava na nos Sarkozijevim sljedbenicima kolonijalnu prošlost). Opet – ja ne znam šta se Hanekeu motalo po glavi tokom snimanja i vjerovatno da bar neka od ovih čitanja piju vodu, međutim smatram da i ovo može da se posmatra kao film o filmu. Odnosno, preciznije, kao film o likovima u filmu.

Kao što rekoh – porodica, koja se sastoji od Daniela Auteuila, Juliette Binoche i nekog balavca, terorisana je misterioznim video snimcima koji prikazuju njihovu kuću. Dakle, neko ih ladno snima i ostavlja im to pred vrata. Kasnije snimci postaju konkretniji, ličniji, a tu su i neki misteriozni crteži (za koje će se ispostaviti da predstavljaju najavu nečega, neću vam reći čega). Pojavljuje se tajna iz daleke prošlosti i porodicu počinju da razdiru sumnje, međusobno nepovjerenje i tome slično. Prije nego što nastavimo sa analizom, primijetimo da je opet u pitanju tročlana porodica, a Haneke čak koristi isto ime za glavnog muškog lika u svim svojim filmovima, što nam pokazuje kolko je lud. A osim toga i izgleda kao Gandalf.

E sad, šta htjedoh da kažem: Sjetite se filma Dead End. Tu smo imali naizgled prosječnu američku porodicu – oni putuju kod neke rodbine na proslavu Božića ili Hanuke ili Bajrama ili tako nečega i sve je lijepo i idilično dok se negdje ne skrhaju i onda se pojave neke prikaze i razna ubistva i jezive stvari se izdešavaju, a to je sve iskorišteno da se malo zagrebe po površini te idilične slike porodice i pokaže koliko je ona zapravo trula iznutra. U Hidden imamo nešto vrlo slično, samo potpuno različito. Dakle, ovde ne dolazi do totalnog raspada sistema (gdje će recimo mama i tata međusobno da se poubijaju zato što je tata šarao okolo, a mama šarala okolo, a sinčić se igrao doktora sa klincem iz komšiluka) – u pitanju je jednostavno preispitivanje povjerenja i bolje upoznavanje bračnog druga and stuff. Sličnost je dakle što se grebe po površini i što iskače jedna malo drukčija slika međusobnih odnosa, a razlika je što nema monstruma, začaranih šuma i slično.

Naime, dok u Dead Endu imamo taj neki očigledno horor momenat sa natprirodnim događajima, Haneke u Hidden kao mistriju kojom struže po onoj spoljašnjoj slici koristi, neki bi rekli apsolutno genijalno, činjenicu da dotičnu porodicu neko posmatra.

Osnovno pitanje je, naravno, ko je dođavola snimio te silne trake i ko ih je poslao i zašto i oko toga se na Internetu vodi gomila diskusija – sigurno nije veliki spojler ako vam kažem da to definitivno nećete saznati na kraju filma. Moje mišljenje je sljedeće, iako bi se sigurno prvi Haneke grohotom nasmijao na to: Trake nije snimio niko. One jednostavno predstavljaju fragmente filma (kao u Spaceballs, scena sa instant kasetom) koji mi gledamo, a likovi proživljavaju. Ko ih je poslao? Pa, to nije bitno, pa ne mora ni da ima odgovor. Jednostavno su tu jer treba da budu tu, a možemo opet da smatramo da je prste umiješao režiser, kao neko vrhovno božanstvo. Znači slika koju sam ja otprilike dobio je da je ovo film o tome kako se likovi u filmu bore sa činjenicom da ih publika posmatra. Mind you, nisu oni svjesni da je to neka tamo publika koja gleda film, baš kao što ni u Boring Games nisu svjesni da se bore protiv svemoćnog sadističkog režisera. Dakle, Haneke publiku (to jest nas) pretvara u neku vrstu voajera, koja samim svojim voajerisanjem utiče na svijet unutar filma.

Da ne bude da se ja sad pravim nešto pametan – ovo svakako nije originalna niti pretjerano inteligentna teorija. Jednostavno, pripadam jednom od dva prilično jasno definisana tabora (drugi tabor se kune da je autor i pošiljalac kaseta sin onog Alžirca) i drugi su to obrazložili mnogo bolje od mene. Ono što je mene nagnalo na mišljenje da ovde opet imamo neku suludu hanekeovsku igrariju jeste to što su trake snimljene potpuno istom kamerom kao i sam film i što ima dosta scena u filmu za koje nije jasno da li predstavljaju normalan tok radnje ili su upravo surveillance tapes. Kad se uzme u obzir da se ta, da je tako nazovem, posmatračka perspektiva javlja i u nekim scenama koje se dešavaju u davnoj prošlosti, mislim da je vrlo smislena pretpostavka da je u pitanju zapravo film koji upada u samog sebe.

Možda je ovo potpuno pogrešno i možda sam glup, ali mene ovakvo tumačenje u tolikoj mjeri oduševljava da sam spreman da Hanekeu oprostim i Silly Games i svaku drugu budalaštinu koju je snimio ili koju će da snimi. Jednostavno, ovako nešto teško da je ikad izvedeno, mislim bar na ovako profesionalnom nivou (ne računam kratkometražne crtiće i sl.)

Ovo gore je zapravo potpuno sporedno. Rekosmo već da je ovo ipak film koji se bavi nekim likovima. Znači to vam je kao da hoćete da pišete o događajima u nekoj sobi i onda potrošite četiri strane u Wordu opisujući prozor kroz koji gledate. Sve te igrarije oko forme su lijepe i krasne (i još više: naprosto fenomenalne), ali to ipak ne može da drži film ako sama drama nije urađena kako treba. Sa zadovoljstvom mogu da konstatujem da i što se toga tiče Haneke pogađa u centar sredine suštine esencije. To je jednostavno tako predobro napisano i snimljeno da skoro da ne može da se razlikuje od stvarnog života (mislim, MOŽE, jer ipak stvarni život je u 3D, a ovaj film nije). Dijalozi su životni i nepretenciozni, konkretni i to-the-point, a gluma tako dobra da sam iščašio vilicu jer sam u nekoliko scena široko razjapio usta, diveći se u strahopoštovanju. Francuski glumci su jednostavno fenomenalni, ja ne mogu da zamislim ljude koji se prirodnije ponašaju pred kamerom. Eto i ta nesretna Žilijet Binoš, inače je ne volim, ali gledajući ovaj film čovjek jednostavno mora da je poštuje. Neke scene su toliko nabijene dramom da vam tačno nije dobro, npr. suočavanje Alžirčevog sina sa Danijelom Auteuilom (kako god da se to izgovara) negdje tamo pred kraj. Čista poezija. Ja mislim da bi ovaj Haneke, samo kad bi htio, ladno mogao da snimi ultimativnu dramurdu koja bi osvojila bar 13 Oskara i bila jedan od najboljih filmova na svijetu.

Pored ovog što sam nabrojao gore, moram da spomenem i onu scenu. Ko je gledao film, zna o kojoj sceni je riječ, a ko planira da ga gleda – ona slijedi nakon što Alžirac kaže „želio sam da budeš prisutan“. Dotična scena pogađa pravo u bubrege i u stomak i u glavu i u nos istovremeno i mislim da neću pretjerati ako kažem da je jedna od najupečatljivijih scena u bilo kom filmu u bilo kom žanru u posljednjih... pa, mnoooogo godina. Želja da ne spojlujem sprječava me da nešto detaljnije pišem o tome (a i sad nakon ovoga vi ćete sigurno očekivati ko zna šta i onda ćete se razočarati i ispsovati me i reći „Šta, TO??? Pa to nije ništa!“), međutim moram da naglasim svoje oduševljenje tom scenom.

Hidden je film koji kao rijetko koji čini da vam moždane vijuge rade punom parom i kad se tome doda njegova vanserijska originalnost i skoro pa savršena egzekucija, može se reći da imamo jedno prilično solidno ostvarenje. Lijepo je i što Haneke ne tretira gledaoce kao idiote, tako da ćete morati vrrrrrrrrrrrrlo pažljivo da pratite svaku scenu, a vjerovatno ćete osjetiti snažnu želju da film pogledate još jednom da biste pokušali da prokljuvite zašto se dođavola nešto desilo (npr. što se malac odjednom razbjesnio na majku). Moguće je sasvim da sam se ja propisno nalupetao i da to što sam ispisao nema veze sa filmom, međutim činjenica je da je ovaj film vrlo smislen, koliko god bio komplikovan. Šta tačno je taj smisao, to je već podložno interpretaciji. Valjda.

Da sve ne bude divno i krasno, pobrinula se Hanekeova mračna strana. Apparently, taj prokleti ludak ima običaj da u svakom filmu rokne po jednu domaću životinju for real. Ovde je stradao jedan pijetao. Dakle, G. Haneke, iako sam došao do zaključka da vas poštujem kao autora, moram da vam prenesem da ste jedan običan krelac i da prekinete već jednom, a siguran sam da bi PETA (Vilson) odmah potpisala ovaj moj apel. Vampir!