субота, 19. новембар 2022.

TERRIFIER 2 (2022)

***(*) 

4-

Veći, bolji, ambiciozniji ultra-mega-slešer – od skromnih početaka u kratkim filmovima (skrpljenim u omnibus ALL HALLOW’S EVE) preko iznenađujuće solidnog prvog TERIFAJERA došli smo do fucking fenomena, malog excentričnog nezavisnog horora nastalog u srcu horor fana i namenjenog, bez kalkulacije, za prave horor fanove, koji je uspeo da preskoči Indigogo geto i dobaci do multipleksa, i s budžetom od 250.000 $ prebaci 10 miliona u bioskopima, a na strimingu i dvd-u ko će to još izbrojati?

gledajte ga u domaćim bioskopima!

I to se ne može dovoljno naglasiti: živimo u vreme kada horore prave ili bezdušne korporacije, studiji i profiteri (od KONJURINGA do HELOVINA) ili kvazi-umetnici koji se stide reči „horor“ i koji svoje hororoide i hemoroide nude festivalima, artsy-fartsy pozerima i „angažovanim“ seratorima sa njihovim „elevated“ idejama o „hororu“ u kojima ima svega, samo ne horora.

Ideja ZABAVE skoro je potpuno ubijena u hororu danas, sve se svodi na prenošenje „poruka“, čak i ono govno HELOVINU NIKAD KRAJA je glumatalo da ima nešto strašno važno da nam poruči između dva klanja i kasapljenja – pa je tim više osveženje videti najzad horor koji, kako izgleda, nije imao na pameti ništa više i dublje od čiste žanrovske horor-slešer zabave! I ne samo da je to HTEO, nego je to i UMEO, i PRUŽIO! I pokazalo se da još uvek IMA publike koja to želi, i ume da ceni!

Prvi TERIFAJER je, kao i prvi (i jedini!) HELOVIN, veći deo filma koketirao sa misterijom prirode i motivacije svog maskiranog ubice – i, sledeći svoj uzor, tek je na samom kraju nepobitno otkrio svoje karte i ogolio da se ne radi samo o ludaku s maskom, nego o nekoj nedokučivoj natprirodnoj sili koju metak i nož ne zaustavljaju. 

I mada je, naravno, Karpo kao uzor nedostižan, mora se reći da u tom prvom delu, iza sveg tog klanja (kakvo, u tom crvenom obliku, nismo imali 1978, jer Karpu je uzor bio Hičkok a ne H. G. Luis), postoji i mestimično uspelo proizvođenje jeze – kao, recimo, u antologijskoj sceni u piceriji posle ponoći.

Drugi TERIFAJER, sad kad su karte otkrivene, prigrljuje natprirodno do koske, i meni lično to tako još više prija: klovn-ubica je sad neskriveno natprirodno demonsko biće, sličniji Frediju nego Majklu Majersu, pa je logično umesto Karpa sada očigledniji uzor Krejven – ali i Huper, sa njegovim dijaboličnim anarhičnim „ne kočim ni za koga“ humorom. 

I mada je, u svojoj suštini, ovaj film derivativan, u smislu da ima očigledne uzore na koje se naslanja i koje omažira – ipak treba reći da je ovo najinovativnija i najuspešnija reciklaža/reimaginacija klasičnog slešera koju smo imali zadovoljstvo videti još od remek-dela HAUTE TENSION!

Art klovn je još bolji u ovom nastavku: ima veću minutažu, veću koljažu, više toga da radi i facom i telom i rukama/oružjem, i sve je to besprekorno izvedeno: hvalio sam to još onomad, a sad i podvlačim, ponavljam i naglašavam: Dejvid Hauard Tornton je već sada sasvim zaslužio da stoji rame uz rame sa Dagom Bredlijem, Robertom Englundom i Bilom Mozlijem kao prvorazredna horor-ikona i živa horor legenda modernog doba.

Bez njegovih pantomimičarskih umeća, govora celog tela i ludačkog sjaja u oku Art klovn bi bio samo domišljata šminkerska zamisao, skica, beživotna maska. On joj je udahnuo ŽIVOT. Njegov Art je na istom nivou, ako ne (po meni) i bolji nego Penivajz u izvedbi Tima Karija (koji je hendikepiran time što je taj lik fundamentalno bezveznjački Kingozamišljen, i nalazi se u srednje-žalosnom TV filmu koji je bio passe još u 1990-im, a danas je doslovno negledljiv) i najjeziviji klovn još od Viktora Salve.

Ono što se nedovoljno hvali vezano za T2 jeste prinova, u vidu „Male blede devojčice“ (Ameli Meklejn), tajanstvenog entiteta koji Arta prati (i navodi?). Dizajn te maske je ingeniozno zastrašujuć, jer malo je maski u sebi spojilo detinju nevinost i detinju iracionalnost-histeriju-ludilo kao zamrznuti izraz te starmale face koja oličava, još i više nego Art, ideju nekontrolisanog, nesputanog, praiskonskog ludila, bezumlja s kojim nema pregovora i dogovora, bezumlja koje je polu-animalno a polu-božansko-demonsko. Izvedba animacije te maske i te figure takođe je vrhunska i zadivljujuća, tim pre što dolazi od devojčice na samom pragu karijere.

Takođe, prva scena u kojoj se ona javlja, u perionici (!), ujedno je i najbolja u filmu, ili svakako jedna od vrhunskih – pandan onoj iz picerije u T1. Sve je tu genijalno: posleponoćni ambijent, jeza, apsurd, iracionalnost, bliskost stvarnom životu, nadrealizam, crni humor, splater… Tek sa ovom scenom, srećom vrlo blizu početka, film se penje jednu krupnu stepenicu više, i nastavlja da se penje ka spektakularnom kraju (koji je, ipak, više razuđen, razbacan, nego što je fokusirano klimaktičan).

Dok sam još kod dece, da pohvalim i klinca, mlađeg brata glavne junakinje, koji je redak primer interesantnog lika tinejdžera u novijem hororu, a da nije emo (kao onaj u BLACK PHONE), nego je otkačen i excentričan na neki svoj način (verovatno refleksija reditelja na sopstvenu mladost).

Zaluđenik za serijske ubice i true crime, kao i za horor uopšte, simpatičan je zato što ga igra Eliot Fulam, bizarni mladunac koji, kako upravo otkrih, još od svoje 9. godine intervjuiše razne selebritije, pretežno metalce (Hetfild! Anselmo! Ghost!), a u novije vreme sve više i horordžije: imate na Jutjubu njegove razgovore sa legendama tipa Dag Bredli, na kanalu „Little punk people“ koji toplo preporučujem – to posto zrači od mladalačkog šarma, fanatizma, posvećenosti, ali i pameti (očito, uz navođenje od strane ćaleta-metalca s kojim to sve snima).

Ističe se i neobičnom fizionomijom i facom (nije tipični teen junak poput onih iz STRANGER THINGS ili pomenutog TELEFONA), dakle više je čisti geek nego jock-u-nastajanju, i daje dozu humanosti liku koji je mogao biti tek još jedna karikatura i kliše, ali ovde to nije. Jedina zamerka: ceo film nam ga namešta kao neku vrstu naslednika Artovog, potencira se njegov potencijal za Psiha (interesovanje za serijske ubice; neka vrsta skoro telepatske veze s Artom; opsesija Artom, u kojega hoće da se maskira i kostimira; porodična trauma – mrtvi otac i majka koja ga smara; veza sa mrtvim oposumom koja kao da nagoveštava Damera u nastajanju).

Avaj, na kraju od svih tih nagoveštaja ne dobijemo NIŠTA, nikakav payoff svega toga, pa se upita čovek da li je to sve, toliko mnogo, moralo da se trpa – sve te puške i pištolji nakačeni na zid u 1. činu, koji u 3. uopšte ne opale… (OK, očito je u planu barem još jedan nastavak, MOŽDA će nešto tamo da opali, ali izvin’te me što bih voleo da je ipak bar jedna kapisla, ako ne metak, opalila u OVOM ovde filmu.)

Naravno, svi hvale Sijenu, našu novu „Finalnu Đevojku“, odnosno glumicu Loren La Veru, i to s pravom: lepa je, šarmantna, ali i ubedljiva kad treba da pokaže zube – ili mač. Možda je njen kostim malko previše otkrivajući za jedan barely legal devojčurak, 

ali ako smo se već pomirili sa seksualizacijom devojčica od najranijeg doba, ako je to ta nova normalnost koju smo prihvatili, valjda je ok da i ovu polugolu skoro-tinejdžerku prihvatimo u tom helovinskom kostimu koji joj, how convenient, ogoljava poprilično od butina i grudi.

Spec. efekti klanja i masakriranja su još zahtevniji, složeniji i bolji nego u T1 i stvarno se ima u čemu uživati ovde u tom smislu: ovakav splatter odavno nije viđen nigde, a u bioskopima svakako ne. Mada, moram reći da DP nije baš najbolji, da su neke scene preosvetljene, i da to važi i za scene klanja, u kojima estetska dimenzija krvi ne dolazi uvek do punog izražaja. 

Zapravo, mutnjikavim presvetlom i bledunjavom fakturom slike koja često crvenu dovodi do nivoa narandžaste ponegde se čak i zatomi očigledno odlično zamišljen i izveden, ali ne 100% odlično uslikan efekat. Ovo nije stvar budžeta, nego znanja i umenja – videti vrhunski primer besprekorno savršeno nedostižno genijalno uslikanog low budget splatera u bilo kojem Fulčijevom filmu koji je slikao DP Serđo Salvati (ultimativno u THE BEYOND i CITY…), gde je krv nikad lepše crvenija i sjajnija, gde su rane jasne i oštre i mekane i sočne...

Što se tiče dramaturgije i značenja (if any) svega ovoga, teško je o tome sada, gledano iz ugla T2, iz ugla srednjeg dela planirane trilogije (pominje se čak da će 3. deo možda biti podeljen u dva dela): svašta se nešto tu nabacalo, nagovestilo, ali nije još jasno povezano. Ni ko je i šta je i zašto je Art, ni ko-šta mu dođe mala devojčica (tj. vidimo u filmu da je ona bila ŽRTVA nekakvog zločina u luna parku, da je bila masakrirana u njemu, ali ko je nju zaklao, Art ili neko drugi, i kako i zašto je od zaklane devojčice postala demonica, psihopomp, anđeo čuvar ili šta već?), 

ni kakve veze sa Artom ima mrtvi tatko naših teen junaka, a očito je da NEKAKVU vezu ima, jer je prorokovao (stvorio?) Arta i Malu Bledu crtajući ih u svom blokčetu… Plus, kakvu tačno vezu sa Artom ima Viktorija, preživela iz T1, i zašto se (u sceni na samom kraju: ne prekidajte odjavnu špicu!) ona naprasno na velika vrata vraća u mitologiju ovog filma?

Kao što dobro znate ako me pažljivo čitate, jer stalno to ponavljam: jedno od većih problematičnih spoticanja u hororu sastoji se u DEMONIZOVANJU ŽRTVE – ono kad neko bude nateran da još za života postane monstrum (KERI), ili kad nekoga ubiju-u smrt oteraju- pa on ili ona-ono iz zagrobnog života dođe kao neka vrsta demona radi osvete itsl. 

U T1 imali smo Final Girl koja u prologu/epilogu postaje psiho-ubica. U T2 imamo zaklanu devojčicu/demonicu, plus ne-sasvim-realizovani preobražaj geeka u psihoa, plus nejasni status mrtvog tatka (proroka ili Zlo-tvorca?) – i tek kad vidimo šta se s time htelo u 3. delu moći ćemo da ocenimo koliko to sve ima smisla i šta znači.

Do tada, T2 je zaista odličan komad nesvakidašnje, skoro zaboravljene horor zabave koji je, istina, mogao biti i 10-ak minuta kraći, ali nije baš ugušen tim svojim ambicioznim trajanjem od dva i po sata, i rekao bih da je upravo eksces, u svakom smislu i na svim nivoima (ne samo u pogledu klanja), ono što izdavaja T2 i daje mu dodatnu vrednost. 

Zato, ne kenjkajte oko sitnica ovde-onde koje su možda mogle bolje, nego uživajte u filmu kakav se retko viđa, koji ne liči ni na šta trenutno u konkurenciji, i koji je na velika vrata u panteon horora uveo ne samo Arta nego i njegovog tvorca, Demijana Leonea (scenarista, reditelj, montažer, majstor za efekte maske, zvučni dizajn), nesumnjivo pametnog i talentovanog lika koji zna šta radi i od kojega ćemo tek gledati sjajne stvari. 

 

13 коментара:

  1. Potpisujem i endorsujem sve napisano, kao i visoku ocenu. Po meni je moglo i plus umesto minusa. Ali tebi izgleda Azatot ne dozvoljava da PRIMETIS, kako junakinja nosi kostim naseg Arandjela Miajla, te se sukob sa Artom odvija u maniru metafizicke borbe dobra i zla, gde ona VOSKRESNE, da bi spasila brata. Ovo je krajnje bizaran endorsement hriscanskih vrednota u zanru koji obicno pledira da se istima naruga do nihilizma i satanizma ne bi li na kraju proglasio smrt Boga. Film takodje vresi niz anti-woke operacija, kao sto su na primer ona zaklana decica ispred zastave duginih boja na pocetku; nemilosrdno klanje malogradjanskih zenturaca koje su ODBILE da Artu daju trick or treat (jer, u zapadnoj demokratiji Halloween fungira kao PARODIJA milosrdja), pa onda naglaseno Artovo uzivanje u meni mozda najomiljenijoj sceni - ubijanje Crnje... i na kraju, a to je stvarno bio vrh, slika zenske zrtve koja u stvari RADJA demona, sto bi bila kao marksisticka Devica Marija. Ja svim ovim ne zelim da kazem da Leone obavezno, da je on vernik, ili da politicki podrzava desnicu, mada to je sve moguce; vise hocu da naglasim, da Terrifier 2 govori istinu, da TRANSGRESIJA nije vise transgresivna, nije subverzivna, nego je to hriscanstvo (ili apstraktnije gledano, UZDRZAVANJE od greha, pre nego perverzno uzivanje, u njemu.

    ОдговориИзбриши
  2. I jos nesto bih naglasio sto slabo ko vidim primecuje, a nasao sam ingenioznim. Naime u ELM STREET koji je ovde glavni meta - tekst imamo scenu gde Nensi slucajno skine Fredijvu kozu s lica mu, i onda - da li zbog budzetskog deficita ili NAMERNO - mi vidimo da se ispod maske demona krije animatronicka lutka. Leone je vrlo telegentno razradio taj motiv, tako da ma koliko realisticne scene krvopljusa bile, on stalno naglasava da su to animatronicke lutke. U tome onda imamo TRECI nivo ispod sna i realnosti, jos jednu unheimliche dimenziju, u kojoj smo mi ljudi, u stvari, animatronicke lutke. Nije toliko desensitizacija ono sto nas cini neosetljivim na nasilje, koliko je to cinjenica da smo postali junaci u crtanom filmu, pa otuda i Leonovo prizivanje of the Looney Tunes.

    ОдговориИзбриши
  3. ni kakve veze sa Artom ima mrtvi tatko naših teen junaka, a očito je da NEKAKVU vezu ima, jer je prorokovao (stvorio?) -- to je jasno, on je ostavio kceri u amanet da kao Sv Giorgina ubije Azdahu, a Azdaha je najocitije perverzni tatko (Fredi) koji se oslobodio nakon sto je onaj tradicionalni dig'o ruke.

    Zapravo, mutnjikavim presvetlom i bledunjavom fakturom slike koja često crvenu - au contraire! art direction je u ovom filmu through and through sjajan. ta NAMERNA ''ispranost'', on hoce da, ehm, de-spektakularizuje, da pokaze kako je svet postao malogradjanska kicerica. meni je apsolutno naj-naj John Waters momenat, kad tokom onog kljucnog kasapljenja, Leone sece na detalje njenog bolesno ruzicastog protestantskog apartmana, koji je prepun plasticnih govana i bizuterije iz 1 dollar shopa, sto ukljucuje naslove tipa ''love & faith'', sve tako nekih jeftinih i vulgarnih simulacija vere, ljubavi i vecnajega zivota, SMINKE, koju ona stavlja da bi sama sebi sakrila da je totalno prazna, u stvari, da je i ONA deo te burzoaske bljuvotine, sto kasnije i vidimo, jer ona se improbably vraca iz mrtvih, kao animatronicka lutka, i on je pokazuje burzoaskoj mami u fazonu, vidi, tvoje dete je jeftina lutka iz izloga. kasnije u zavrsnim apokalipticnim scenama, taj bledunjavi kolorit zmenjuju zaista prelepe apstraktne, ikonicke kompozicije, koje bi se mogle porediti s nekim tarkovskim, a film odjednom menja tonalnost od splatter na nesto sto bismo videli i u evropskom art cinema, i ta njegova namera da spoji trash i visokoparno u nadrealnu celinu, dokaz je leoneove autorske velicine, vestine, i potencijala, i uzbudljivosti, ukratko dobili smo novog karpentera i krejvena - U JEDNOM. sta hoces vise??? claridges for christmas?

    ОдговориИзбриши
  4. i slusaj vrati se na zavrsne scene u cirkusu, pa primeti one CELE KULE u pozadini, pa onu katolicku satanisticku crkvu gde se Art pojavljuje iz fratarske mantije, HP Lovecraftove skulpture, pa onda primeti kako se Spektralna Mama *Devica Marija pojavljuje da utesi kosovsku devojku, ali to ne vredi, jer ta Djevica je PREVARA, prevara Novog sveckog poretka, plasticnog, animatronicnog 'matrijarhata'

    ОдговориИзбриши
  5. Одговори
    1. jeste. ali to nije razlog da se najbolji horor godine ne overi kako priliči i dolikuje. da se tako podrži nešto što nije konvencionalno kakvo nam najčešće dolazi (helovin endz, smajl itsl).

      Избриши
  6. pa dobro da li je moguce da i ovde, u ovoj arhetipskoj satanistickoj crkvi, genijalnost poput TERRIFIERA ne izaziva neke sire dublje komentare, impresije i premisljanja? zapadni komentari su toliko glupi, da nemam reci, ali sta me bole k, ja sam ovde pronasao novu horor Bibliju, nacin da SPOJIM satanizam i hriscanstvo u dosad nevidjenu nadrealnu celinu. danasnji komentar ima veze s tim kako ona ''alternativna kobila'' sipa 'najboljoj drugarici' drogu u pice zato sto ona zeli da 'POMOGNE' drugarici i izvadi je iz depresivnog raspolozenja, a u stvari je zanima samo njena zabava, cime deklarise ne samo svoju amoralnost, nego i to kako je njena alternativnost, njen bunt protiv burzoaskog kica, u stvari JOS GORA, od tog burzoaskog kica, mimikrija je bolja, sminka je bolja, teze se PRIMECUJE, koje je to govno od coveka, i da ona onda zaluzuje da onako umre u nekom zapisanom i usranom enterijeru i da joj on pojede SRCE jer to je u stvari srce svinje, a ne coveka.

    ОдговориИзбриши
  7. i rekao bih da je upravo eksces, u svakom smislu i na svim nivoima (ne samo u pogledu klanja), ono što izdavaja T2 i daje mu dodatnu vrednost. -- ali ovo nis preciziro, a tu mu je sustastvo sustastva. Dok bi za ranije 'ekscesivne' napore - pa tu ukljucujem i SRPSKI FILM - moglo da se kaze da oni pomeraju granice dozovoljenog, i da pritom publici draze kurac, pa onda i puritansku savest, ne bi li na kraju razotrkili nj hipokriziju. Medjutim ovde se ne dogadja nikakvo pomeranje granica NITI IMA SEKSA, zato sto GRANICE VISE NE POSTOJE. nema sta da se ogranici. I Bog, i Tata, su otisli negde, niko ne zna gde.

    ОдговориИзбриши
  8. ---„junakinja nosi kostim naseg Arandjela Miajla“ = da, a art je dizajniran u skladu sa tradicionalnom predstavom Đavola. suptilno, nema šta.
    ---„sukob sa Artom odvija u maniru metafizicke borbe dobra i zla, gde ona VOSKRESNE, da bi spasila brata.“ = to je opšte mesto horora, to ’vaskrsavanje’, često kroz prolaz kroz blato pa i doslovno govna, kroz kanalizaciju, septičku jamu – arhetip viđen milion puta do sada.---
    ---„ on stalno naglasava da su to animatronicke lutke“ = nigde u filmu nisu korišćene anim. lutke; umesto toga radio je CGI integraciju faca i delova tela glumaca na mrtve lutke.
    ---„nemilosrdno klanje malogradjanskih zenturaca koje su ODBILE da Artu daju trick or treat
    meni mozda najomiljenijoj sceni - ubijanje Crnje“ = pravoslavno, nema šta!
    ---„zaluzuje da onako umre u nekom zapisanom i usranom enterijeru i da joj on pojede SRCE jer to je u stvari srce svinje, a ne coveka.“ = pravoslavno, nema šta!

    ОдговориИзбриши
  9. ---„junakinja nosi kostim naseg Arandjela Miajla“ = da, a art je dizajniran u skladu sa tradicionalnom predstavom Đavola. suptilno, nema šta. -- nije rec o suptilnosti nego je rec o tome da se hriscanski klisei npr u originalnom halloween koriste da kazne decu za PRESTUP, transgresiju, GREH, dok to ovde nije slucaj, jer je transgresija odsutna (=nema Boga) a ovde kao da je otac ostavio kceri misiju da Boga (Oca) VRATI, iz mrtvih, sta znaci ime Jonathan naposletku: God given name.

    - on stalno naglasava da su to animatronicke lutke“ = nigde u filmu nisu korišćene anim. lutke; umesto toga radio je CGI integraciju faca i delova tela glumaca na mrtve lutke. ne znam sta s' sa ovim hteo da kazes, ja sam hteo da kazem da ona potpuno nelogicno i nerealno se vrati iz mrtvih KAO ZOMBI iako je prethodno detaljno iskasapljena, dakle kao LUTKA, i on skrece pzanju *ZAPAZI DA MAJKA prethodno gleda Romerov Night of the Living Dead da je ona zombi, lutka-zombi (mi kasnije te lutka zombije vidimo u cirkusu)

    --„nemilosrdno klanje malogradjanskih zenturaca koje su ODBILE da Artu daju trick or treat
    meni mozda najomiljenijoj sceni - ubijanje Crnje“ = pravoslavno, nema šta! -- ne to sve nije pravoslavno po sebi, pravoslavlje se ne sveti gresniku, nego ima veze sa SATIROM, milosrdja i zrtve, shvacenog kao nesto fejk, nesto sto se prodaje, s cim se trguje, na primer u Noci Vestica, kao ZABAVI, klovn zrtve kaznjava ZA TO, a ne za transgresije zakona, kao sto bi to bilo u vecini slashera. I sad tebi mozda se ne svidja sto je to sve anti-woke, ali jebiga ja taj eksces uzivanju u klanju crnje, vidim kao desnicarski, a ne levicarski BLACK LIVES MATTER stav.

    ОдговориИзбриши
  10. to je opšte mesto horora, to ’vaskrsavanje’, često kroz prolaz kroz blato pa i doslovno govna, kroz kanalizaciju, septičku jamu – arhetip viđen milion puta do sada. da medjutim skoro nikada se ne pojavljuje, ovako, kao PRIZIVANJE Boga, nego najcesce konstatuje da zlo vlada i pobedjuje itd

    ОдговориИзбриши
  11. konacno, kraj me je podsetio na chainsaw massacre 2, koji je mozda jos jeidni film gde je doslo do tako ubedljive fuzije horora i humora, kao ovde, gde final girl, u procesu obracuna sa patrijarhlnom testerom, na kraju sama postaje zena s kurotesterom, te da je njena dubiozna emancipacija u tom smislu takodje i dubiozna emancipacija americke levice, zena se u stvari NIJE oslobodila, a ovde idu jos dalje, zena radja novog Fredija-Djavola-Arta novo zlo, tako da ni matrijarhat, na zalost, nije protivotrov za patrijarhat.

    ОдговориИзбриши
  12. Kao što dobro znate ako me pažljivo čitate, jer stalno to ponavljam: jedno od većih problematičnih spoticanja u hororu sastoji se u DEMONIZOVANJU ŽRTVE – ono kad neko bude nateran da još za života postane monstrum (KERI), ili kad nekoga ubiju-u smrt oteraju- pa on ili ona-ono iz zagrobnog života dođe kao neka vrsta demona radi osvete itsl. -- HM, to je interesantno pitanje, to je u stvari centralno pitanje psihoanalize: uzivanje u poziciji zrtve (mazohisticki jouissance). TERRIFIER stalno skrece paznju, na genijalan nacin, preko te pantomime humoristicke, da mi u stvari UZIVAMO u poziciji zrtve, da nam to sluzi kao izgovor, da ne uradimo nista, da bi promenili svet (oko sebe).

    ОдговориИзбриши