среда, 7. март 2012.

Tijana Jevtić: Rani (horor) radovi

             Ovu fantastičnu umetnicu već samo videli ovde na blogu u kolor-fanta-horor izdanju kao i u fanta-tree-hugging verziji. To su bili njeni zreli radovi, mahom objavljivani i javno prezentovani, ako nigde drugde a ono na njenom sajtu.
            Ovog puta, ekskluzivno za The Cult of Ghoul, napravio sam izbor njenih do sada nigde javno predstavljenih crteža i skica iz doba kad je bila zelenija (dakle, iz rane, barely legal mladosti). Istina, nekoliko njih kasnije je obradila u koloru, ali ove prve, c/b verzije sada se prvi put obznanjuju – zato što sam ja tako tražio! Velim, gre'ota da ove lepotinje čuče skrivene u njenim fijokama i elektro-fajlovima kad bi lako mogle prouzročiti uživanje i radost prefinjenijim slojevima čitalaca ovog bloga.
            Meni lično draži su ovi njeni crteži, nastali pre nego što je otkrila Fotošop i previše se zaigrala njime. Ovde nema laži a ni prevare: sve je nacrtano golom rukom na goloj 'artiji golim talentom, bez naknadnog doktorovanja. Odnosno, doktorovanje na ovome što sada predstavljam sastoji se samo a) u mom (doktorskom) izboru, koji je iz mase raznoraznih devojačkih, ljupkih, vedro-fantastičnih radova izdvojio samo one morbidno-mračnije i hororičnije (neki od ovih njenih mračnjaka i ćelavaca nesvesno prejudiciraju sektaše iz mog Bratstva iz NAŽIVOG!),  
i b) u tome što sam neke od njih malkice isekao i fragmentirao gde sam mislio da treba i da je tako bolje za crtež (u slučajevima gde se taj rad nalazi na istom papiru sa drugim švrljotinama).
            Klikni na sliku da je vidiš veću i detaljniju.
            Copyright: Eclectic Eel Inc. for The Cult of Ghoul (TM)

 
 
 
 

понедељак, 5. март 2012.

HOROR FILMOVI 2011/2012


            Ostadoh dužan osvrta na neke hororčiće s kraja prošle godine koji bi nekoga možda mogli zanimati, pa evo mojih presuda, a zajedno s njima su i osvrti na par osrednjih horora procurelih u prvim mesecima 2012. Jedan izrazito slab (THEATRE BIZARRE) i jedan prilično dobar (THE WOMAN IN BLACK) zaslužuju detaljno tranžiranje odnosno pohvalu, pa ću njih obraditi zasebno – a do tada, evo ovako na gomili nekih, pretežno srednjačkih.


KILL LIST
UK, 11
**(*)         2+
            Precenjena, prehvaljena koještarija nastala tako što su uzeli 2/3 jednog ne naročito zanimljivog engleskog trilera o plaćenim ubicama (rađenog dosadno realistički, naturalistički, mrdoskakajućom kamerom, snimanje glumaca sleđa i u potiljak i sl.) pa na njega nalepili završnu trećinu nekog ne preterano smislenog horora o paganolikim sektašima sa smešnim maskama i ritualima. Posle mnogo buke i besa sledi kulminacija besramno slična onoj u SRPSKOM FILMU, samo što joj fali i konotativna i emotivna rezonanca. Pojedini američki kreteni se oduševljavaju brutalnošću nasilja, kao da je to neki kvalitet po sebi: sorry, ali ono ovde nema impakt niti nužnost niti smisao. Ti isti kreteni svršavaju na to koliko je završnica neočekivana; pa naravno da jeste, kad je silom nalepljena iz nekog desetog filma koji s ovim nema veze, a ovde mu stoji ko piletu sise. Frustrirajuće prazan i kretenski film čiji je maltene jedini saving grace to što ima nešto malo živopisnog, energičnog nasilja – pretežno od krimi-akcija sorte, ali pred kraj padne i nešto malo hororolike krvi.

PARANORMAL ACTIVITY 3
USA, 11
**(*)   2+
&
PARANORMAL ACTIVITY 2; TOKYO NIGHT
JAP, 10
**(*)        2+
            Ovi filmovi konceptualno predstavljaju trend koji prezirem: ćiftinsko vatanje sirotinje na jeftine fore i fazone tim hinjenim "dokumentarizmom". Ipak, ne mogu da poreknem da se u svakome od njih, ipak, može naći barem po jedna ako ne i 2-3 sekvence koje izazivaju nešto malo jeze, a pošto je to sve ređi i pomalo zaboravljeni kvalitet u današnjem hororu, moram da ga makar donekle nagradim i pohvalim.

YELLOWBRICKROAD
USA, 11
**(*)         2+
            Još jedan "darling" neprobirljivih kritičara kojima je dovoljan originalan koncept da ne moraju da se bave takvim finesama kao što je egzekucija (osrednja i neupečatljiva). Početak obećava blervičovsku misteriju u amerikanskim šumama i gorama u kojima ljudi tajanstveno nestaju; ali ovo je put koji vodi u NIŠTA, i postaje dosadan još negde oko polovine, mnogo pre razotkrivanja Čarobnjaka iz Oza (otud je referenca u naslovu, ali to ste sigurno već znali) u tom bezveznjačkom, isprazno-mistifikatorskom omažu (?) Kjubrikovom ISIJAVANJU.

LA CASA MUDA
SPA, 11
**(*)         2+
            Evo još jednog ne previše zanimljivog pokušaja "stvarni život" pristupa: kamera u real time prati glavnu junakinju dok se sat i po mota po praznoj, a možda i ne tako praznoj kući. Najveći gimmick je u tome da se takvim stilom – kome se po difoltu veruje – publici snažnije nego inače izvlači tlo ispod nogu kada na kraju otkriju da se stvari nisu zbile baš tako kako su nam prikazane (kamera je lagala!) i da je naša 'žrtva' zapravo – svetoga mi Aže – ubica! Šteta samo što to otkrovenje ne nosi nikakav impakt, nego je puki BU!-efekat, sirovo "ha ha, to niste očekivali! ala sam vas prešao!" Pitam se da li će predstojeći američki rimejk (SILENT HOUSE) da nešto ovde unapredi. Ako ništa drugo, u njemu igra odlična glumica Elizabet Olsen, pa ću ga zbog nje svakako overiti prvom prilikom.

TERRITORIES
CAN, 11
**         2-
            Ovo zapravo NIJE horor, ali se kao takav reklamira, pa ću ga ukratko opisati ovde. Ispod maske torture porna krije se zapravo krajnje naivan, plitak i dramaturški neubedljiv antiamerički pamflet. Grupicu Amera na povratku iz Kanade na nekom zabitom šumskom graničnom (?) prelazu zaustave dva poremećena bivša graničara, a kad im nađu malo trave i jednog Amera iranskog porekla – to postaje dovoljno za iživljavanje prema njima – i gledaocima. Ovi bivaju zatvoreni u kaveze, usred šume, i ova smaračina sve do kraja ne nudi nikakav entertainment value u toj situaciji, a kamo li pak ideološku ili kakvu drugu žvaku za mozak. Pobiju ih sve na kraju, offscreen, i to je sve. Zlo živi!

CHRISTOPHER ROTH
ITA/BEL/ROM, 11
**(*)   2+
            Italijanski horor film sa pristojnim budžetom i izgledom (slikao ga DP koji je ovekovečio HAUTE TENSION a maske i klanja proizvela živa legenda, Đaneto de Rosi, takođe zaslužan za krv u Ažinom masterpisu). Nažalost, scenario je izrazito bezveznjačko prežvakavanje Arđentove TENEBRE i King-Romerovog DARK HALFa bar donekle, s tim što se ovde ne radi o dvojniku, već je zlikovac na vrlo kilav i nebitan način povezan sa horor piscem koji se sa ženom povuče u šumu da napiše svoj novi roman, pre nego što neko počne da ubija po uzoru na njegova dela. Negde u dubini ovog apsurda postoji izvesna doza starog dilandogovskog vajba, u smislu oslanjanja na old-school 1980s horor trope, ali to je izvedeno vrlo nemušto i poludupasto, kao da se previše babica previše trudilo da ovu bebu siluje u previše nekongruentnih, uzajamno poništavajućih pravaca.  
Na stranu apsurd motivacije i veze između svega toga, ali najviše boli protraćena šansa za vizuelnu gozbu – iako to sve lepo izgleda, u celom filmu postoji samo jedan jedini upečatljiv set-piece (klanje u kupatilu: reklo bi se da deda-Đaneto danas može da rezanje grkljana obavi u snu), a čak ni on se zapravo ne dešava zaista nego... nejasno je gde (u nečijoj mašti?). 
Likovi su nesnosno drveni a dijalozi su najotrcanije replike koje kao da su uzete iz scenarija napisanog na italijanskom pa gugl-translejtom prebačene na rumunski a onda takođe gugl-translejtom na francuski, pa sa njega na engleski. Zadrti hororisti mogu ovome dati šansu zbog rudimentarnog šmeka, ali ne očekujte previše od ove uglancane, šuplje i dosadnjikave tirade o "mračnoj strani" s kojom se horor pisac, kao, upušta tokom kreacije.

ROSEWOOD LANE
USA, 12
**        2-
            Naš omiljeni pedofil, Viktor Salva, vraća se sa novim horor-trilerom. U njemu, istina, nema golišavih tinejdžera i dece, ali je zato glavni zlikovac – suprajz! – teen paperboy koji se iz nejasnih razloga okomi na ulicu iz naslova a naročito na Rouz Mek Govan, tek doseljenu u kuću u čijem se podrumu njen otac nedavno nasmrt strmeknuo niz stepenice. Njena glavna muka je u tome što je njen nemezis maloletan, pa je niko ne uzima za ozbiljno kada pokušava da policiju ubedi u to da je ona dobra, a dečačić – zao (autobiografska fantazija V. Salve? "Nisam ja ništa kriv, on me spopada!"). Nažalost, premisa je neverovatno besmislena, a njena imbecilnost nije iskupljena nikakvim pomena vrednim scenama saspensa koje je Salva do sada pouzdano umeo da proizvede. Demonizacija tog dečaka izvedena je toliko tragikomično i jadno da je zaista teško u ovoj nakaradnosti prepoznati rukopis čoveka koji je ipak potpisao neke vredne i zanimljive horore (CLOWNHOUSE, JEEPERS CREEPERS pa i solidan triler NATURE OF THE BEAST). Patetična smejurija! A tek twist u poslednjem minutu što nema veze s mozgom... Jaooo...

ABSENTIA

USA, 12
**(*)   3-
            Taman kad je njen naglo nestali muž postao i zakonski mrtav, on se niotkuda pojavi, ne ume da objasni gde je dotad bio, ali čini se da su zajedno sa njim, za njegovim petama, došla i nekakva demonska bića (?) kojima je umakao. Zato sada žena, njena sestra i krajnje neprofesionalni pajkan koji je istraživao rečeni nestanak pa se usput smuvao sa ožalošćenom ženom (!!!) imaju da razreše tajnu vezanu za mračni prolaz u kome je, kako izgleda, portal ka drugoj dimenziji. Likovi su življi i ubedljiviji nego što smo u hororima ovog (B) nivoa navikli, misterija je intrigantna i nepredvidiva, ima tu povremeno solidnih creepy scena, a naročito je za pohvalu (nenamerni?) helrejzerovski ugođaj – ne u smislu slikovitih SM monstruma (nema ovde ničeg takvog) i splatera (sorry: samo jedna scena s nešto malo krvi), nego kroz temu nestalog a onda povraćenog ali ne baš sasvim istog kao pre nestanka, za kojim ubrzo stižu još neke paklene sile da ga vrate nazad – njega, i svakog ko im se nađe na putu, samo bez kuka, lanaca, kidanja kože i ostaloga. Sasvim simpatičan hororčić, ima tu nešto fine jeze i napetosti, i šteta je što se prećeralo sa anderstejtmentom i dvosmislicama, što ta misterija nije malo konkretnija i MESNATIJA, i što kraj nema jači impakt. Ipak, ovo vredi pogledati.

недеља, 4. март 2012.

LA HERENCIA VALDEMAR II; LA SOMBRA PROHIBIDA (2011)


**(*)          
2+
            O prvom delu VALDEMARA pisao sam na blogu; ovo je direktni nastavak, drugi deo na sreću ipak dovršene priče, samo ovog puta izveden malko pompeznije (u granicama srednjeg budžeta).  
Više akcije, više apsurda, više pulpe (!), više CGI-ja, više sektaša u slikovitim odorama koji jedu žive paukove i čitaju iz Nekronomikona da bi prizvali Ktulua (uz malu pomoć bebe spremne za pod nož)...
U nizu kameo-pojava (u prvom delu imali smo karikaturu Kroulija, pored ostalih!) javlja se tu čak i Lavkraft lično, kako bi izbacio par generičkih upozorenja o tome da nije mudro čačkati Stare Bogove i Knjigu Mrtvih Imena.
Avaj, njega niko ne sluša, kako to obično biva, a ne pomaže čak ni to što izvodi trik (?) sa levitiranjem Nekronomikona. Ko bi rekao da je Veliki Starac imao nadnaravne moći?! No, ovo je ionako pisano po anything goes principu.
Na kraju, kako i priliči, Ktulu se uredno odaziva na pozive, iako ga Španci izgovaraju ČULTU.
On ustaje, urla levo i desno iz svoje vagine posred lica ukrašene pipcima...
... i naravno, kreće da gazi sve pred sobom tim vrlo čovekolikim nogama, kao u nekoj video-igrici.
Nema to mnogo smisla, a CGI crtež definitivno sve svodi na jedan benigni crtić za tinejdžere koji tek otkrivaju RPG i video igre tipa "Call of Cthulhu", pa ne očekujte mnogo kosmičke strave, filozofije i metafizike.
LA HERENCIA VALDEMAR II je naivan i i infantilan filmčić, ali on si i ne umišlja da je ozbiljan, pa ga zadrti hororfili i Lavkraftofili sa jezikom u obrazu mogu pogledati kao relativno simpatičan B-movie za odmaranje mozga i ubijanje vremena.
 

субота, 3. март 2012.

THE OTHERS (2001)


Scenario i režija: Alehandro Amenabar
Uloge: Nikol Kidmen, Fionula Flanagan, Džejms Bentli, Alakina Man...

***(*)
4-

            Američki horor film je trenutno u stanju blage hibernacije nakon što je njegov uspon od pre nekoliko godina naglo zaustavljen tragedijom u Columbine srednjoj školi koja je dovela do kreativne kastracije svih koji bi da prikazuju ovaj ili onaj vid nasilja na filmu. Politička korektnost, nametnuta (auto)cenzura i dominacija teen- ili triler-horora (PG-13 rejting na uštrb žešćih i beskompromisnijih R ili NC-17) nikako nisu prava atmosfera za razvoj žanra koji ne trpi nikakve granice, a naročito ne one koje se tiču ''dobrog ukusa''. Ili možda stvari i nisu tako crne?
            Da PG-13 ne mora nužno da bude poguban po horor dovoljan dokaz je remek-delo ŠESTO ČULO. Drugi dokaz ove tvrdnje je upravo povod ovog teksta, DUHOVI U NAMA (idiotski prepev naslova na svu sreću jedina je idiotska stvar u vezi celog filma). Uostalom, u filmu o duhovima logično je da naglasak bude na jezi i suptilnoj sugestiji, a DUHOVI se sasvim lagodno smeštaju u tradiciju takvih horor klasika kakvi su CURSE OF THE CAT PEOPLE (1945), THE INNOCENTS (1961), THE HAUNTING (1963) ili THE CHANGELING (1978). Pa makar DUHOVI i ne bili na nivou prva tri navedena remek dela, radi se ipak o filmu koji znatno odskače od proseka (bliži je, možda, CHANGELINGU mada nešto zanimljiviji i slojevitiji od njega).
            Film počinje vriskom pri buđenju glavne junakinje, Grejs (Nikol Kidmen, nikad bolja; njeno ime je omaž Grejs Keli, na koju Kidmenova, ovde sa plavom kosom, veoma podseća.) a ostatak filma predstavlja njen put do realizacije pravih razloga za taj vrisak, odnosno sastoji se iz etapa u njenom spiritualnom i moralnom buđenju. Te etape čine dolazak troje tajanstvenih slugu u njenu ogromnu kuću obavijenu maglom na engleskom ostrvu Džersi, pokušaji da zaštiti svoje dvoje dece od ''alergije na svetlost'', ''povratak'' njenog muža iz rata i, naravno, manifestacije ''onih drugih'' iz naslova – uslovno rečeno, duhova, mada na kraju ona (i manje pažljivi gledaoci) otkriva pravi razlog koji je našeg distributera naveo na rečeni prepev naslova...
            Odmah moram da se ogradim od prizemnih gledalaca koji ovaj i slične filmove svode na taj ''twist ending'' kao da se ovako slojevit i kvalitetan film može svesti na jevtinu krimi-pričicu iz enigmatskih časopisa čija je jedina svrha otkriti ubicu, motiv, metod zločina ili nešto slično. Sasvim je nebitno da li ste, i u kom trenutku filma ''prokljuvili'' preokret na kraju, jer kvaliteti i lepota ovog filma čine ga zahvalnim za višestruko gledanje, nevezano za ''zagonetku'' čije rešenje već znamo. Naravno, ako je standardna holivudska žanrovska ponuda ono na šta otkidate, jedan ovakav film –po tradiciji bliži evropskom filmu, ili klasičnim pričama o duhovima iz XIX veka- smoriće vas već na prvo gledanje. Ovo je film koji poštuje svoju publiku čije strpljenje na kraju biva nagrađeno jednim vrednim filmofilskim iskustvom.
            DUHOVI su film koji je uspeo ono što nije čak ni Kjubrikov EYES WIDE SHUT – da počnem da poštujem glumački talenat Nikol Kidmen: ona prosto briljira u ulozi represivne, zadrto religiozne majke koja je jednako ubedljiva kada je stroga ili brižna. Nijanse mikroglume kojima dočarava izvesnu ''pomerenost'' psihe lika koji tumači čine otkrovenje na kraju više nego ubedljivim, i u emotivnom smislu snažnim i potresnim. Visoki standard glume podrazumeva se u filmu gde (izuzev Kidmenove) glumačku ekipu čine Englezi: svo troje slugu, sa svojim specifičnim idiosinkrazijama, deluju istovremeno tajanstveno i ironično (a na kraju i nezaboravno zastrašujuće), a dečak i devojčica su živi i ubedljivi utoliko što nisu tipična slatka, duhovita i prepametna dečica iz holivudskih klišea. Odlična fotografija ispranih boja kao da je omaž crno belim klasicima žanra; gotski ugođaj je postignut bez greške a uglovi snimanja čine da ambijent filma koji se čitav dešava u jednoj te istoj (mada ogromnoj) kući ne postane dosadan. Muzika (koju je, kao i u svim svojim prethodnim filmovima, komponovao sam Amenabar) suptilan je i nenametljiv, ali primetan doprinos atmosferi filma.
            Amenabar je, istovremeno, dokaz uvodne tvrdnje o trenutnoj hibernaciji američkog horora, jer trenutno najvredniji tamošnji autori dolaze sa strane: Španija (Amenabar, Haume Balaguero), Meksiko (Giljermo del Toro), Indija (M. Najt Šamalan)... Amenabar je debitovao u Španiji horor trilerom TEZA (Tesis, 1996) o devojci koja istražuje snuff film do koga dolazi, a onda briljirao sa SF trilerom OTVORI OČI (Abre los ojos, 1998) koji smo mogli videti i u našim bioskopima. Ovo ostvarenje je privuklo pažnju Toma Kruza, koji je kupio prava za američki rimejk (bezvezni, sasvim nepotrebni VANILLA SKY) te preuzeo ulogu producenta za THE OTHERS, pri čemu je glavnu ulogu (slučajno) dobila upravo njegova (tadašnja) žena, Nikol Kidmen. Time su konačno otvorena vrata uspeha ovom režiseru (THE OTHERS je imao iznenađujuće velikog finansijskog uspeha, sa svetskom zaradom od preko 150 miliona $), pa možemo s nestrpljenjem čekati na njegove naredne projekte. Sa pokazanom veštinom da balansira artističku i komercijalnu dimenziju (film je bio zapažen na nekoliko ne-žanrovskih festivala širom sveta) možemo biti sigurni da ga (američke) pare neće iskvariti već mu samo omogućiti da se još više razmahne svojim nesumnjivim talentom.

            Ovaj tekst je izašao u magazinu ZNAK SAGITE 2003. godine.

петак, 2. март 2012.

Doktor za stravu u "Večernjim novostima"

            U četvrtak 1. marta 2012. VEČERNJE NOVOSTI su posvetile ¼ svoje kulturne strane mom doktoratu o horor žanru u tekstu pod naslovom Dejan Ognjanović prvi doktor strave. Sa njima sam imao solidnu saradnju jedno vreme, dok su imali (i plaćali) honorarne saradnike, a naročito kroz niz tekstova za Kulturni dodatak sredom, pa je nekako i logično da je ovaj list bio prvi koji je pridao pažnju mom doktoriranju. Šteta samo što su autori teksta propustili da pomenu ime mentora na doktoratu, prof. dr Zorana Paunovića...
Evo kako to izgleda na delu (klikni na sliku da vidiš veću i čitkiju): 
            Isti ovaj tekst možete (na latinici!) videti ako odete OVDE, sa jednim bonus-dodatkom: naime, ispod ovog teksta možete videti jedan solidan presek tipičnih srpskih komentara i komentatora koji ljubiteljima treša može biti zabavan. Naravno, u Srbiji svi sve znaju bolje čak i od osvedočenih eksperata, u sve se bolje razumeju nego u svoj sopstveni posao (if any), pa tako i pojedini genijalci među ovim komentatorima (naglašavam: pojedini, jer ima i nekoliko sasvim razumnih, koji znaju o čemu govore). Dakle, uobičajena srpska zabava... Baš zbog stoke poput nekih od komentatora i VREDI doktorirati – kako bi se namamile te kratkovido-neuke i zavidne bubašvabe da izmile iz mraka i memle svoje anonimnosti kako bi lakše bile zgažene ili spljeskane težinom mog rada!