уторак, 5. јун 2018.

Pećina Magura (Bugarska)


            Nedavnu promociju knjige VIŠE OD ISTINE u Negotinu iskoristio sam za druženje sa drugarima iz tog grada, a pre svega sa Sinišom, mojim starim saučesnikom i saputnikom stazama slikovitih lokacija u bližoj i daljoj okolini njegovog grada. 
Siniša, idejni tvorac ove ekskurzije

Pošto smo zabavna mesta s ove strane granice maltene apsolvirali u dosadašnjim našim ekskurzijama, njemu je ingeniozno sinulo da bismo mogli da malo prošetamo do EU, odnosno – Bugarske, koja je Negotinu udaljena samo par desetina kilometara.
            Šta tamo ima? Osim vrhunaca zapadne civilizacije smeštenih, paradoxalno (?) istočno od nas, ima i relikata daleke prošlosti – a to je mene, naravno, mnogo više zanimalo.
            Obišli smo, ovom prilikom, tri lokacije koje mi je Siniša preporučio a ja, nakon elementarne provere (jer za njih dotad nisam bio čuo) – odobrio. Prva stanica na našoj ekskurziji kroz praistoriju EU bila je ogromna pećina Magura – stara 15 MILIONA godina (!), a dugačka oko 2,5 km.
            Fascinantno mesto, na samo sat vremena vožnje iz Negotina, neuporedivo s bilo kojom pećinom koju sam do danas video. Odlično mi je došla za plastičniji doživljaj masterpisa U PLANINAMA LUDILA koji upravo ovih dana prevodim, a koji se takođe jednim delom dešava u pećinama i podzemnim jamama mrtvog sveta.
          Namerno u ovom blog-izveštaju neću da dužim sa svojim impresijama i opservacijama, jer njih čuvam za blisku budućnost i za neko drugo mesto. Naime, gigerovski ugođaj i ambijent koji sam upio ovom prilikom dobiće svoju horor obradu u mom romanu PROKLETIJE, jednom kad najzad sednem da ga napišem.

            Do tada, uživajte u slikama: neke od ovih načinio sam ja, neke Siniša, a poneke su škljocnula dva njegova drugara koji su pošli sa nama. Svima pomenutima hvala na druženju, zezanju i slikama, a kao i uvek - za sve fotke copyright (c) The Cult of Ghoul. 

Ulaz u pećinu

 




  














четвртак, 31. мај 2018.

Festival fantastične književnosti Art-Anima 2018




            Neumorni i neuništivi Draža Igrošanac izgurao je, tj. tek što nije, već i jubilarni peti po redu Festival fantastične književnosti Art-Anima!
I ove godine to čini zajedno sa ljudima iz Kontrast izdavaštva, udruženja SKAZ i časopisa Armaturgija.
Festival traje tri dana. Počinje 01. juna u Svečanoj sali Opštine Vračar (Njegoševa 77), a nastavlja se 02. i 03. juna u klubu galeriji Polet (Cetinjska 15, Beograd).
Preko 30 sjajnih pojedinaca, koji dolaze iz sveta filmske umetnosti, književnosti i nauke govoriće o fantastičnoj književnosti i njenom značaju, sagledavajući literarna dela klasičnih, savremenih, stranih i domaćih pisaca.

I ove godine dr Ognjanović će učestvovati na ovom – zaista najboljem domaćem zbitiju ove vrste. Mislim, svaka čast onim maskaradama i vašarima Tolkinoljubaca, na paradama elfova i čarobnjaka i princeza sa šiljatim ušima, itsl. ali Dražin festival je, za sada, jedina zaista ozbiljna domaća manifestacija za popularisanje onog najkvalitetnijeg u svim (pod)žanrovima fantastike, od epske preko horora do SF-a.
Ove godine ja ću – i to u nedelju 3. juna u 19h, u Poletu – publici predstaviti pisca Vilijama Houpa Hodžsona i moj izbor najboljih njegovih priča GLAS U NOĆI koji baš ovih dana izdaje Orfelin. Ova knjiga će, ako se bogovi štamparstva slože, imati svoju 3-D premijeru upravo na ovom festivalu, gde će najnestrpljiviji moći da je kupe po pretplatnoj ceni (900 din).
Moja poduža govorancija o Hodžsonu i sadržaju ove knjige nalazi se OVDE, a za potrebe festivala evo moje kratke najave suštine:




Pre tačno sto godina junački je u I svetskom ratu poginuo veliki, a do sada na srpskom neobjavljivani klasični pisac strave, Vilijam Houp Hodžson. Izbor njegovih najboljih priča pod naslovom GLAS U NOĆI objavio je Orfelin kao deseti naslov u ediciji „Poetika strave“. Ovo je odlična prilika da se ljubiteljima mračne fantastike predstavi nepravedno skrajnuti autor kojem se Lavkraft divio i o kojem je pisao: „Hodžson je, uz Blekvuda, možda jedini pisac koji se veoma ozbiljno bavi nestvarnošću.“ Hodžson je najslavniji po svojim pričama smeštenim na okean, gde u nepreglednim morskim prostranstvima ljudi dolaze u dodir sa raznoraznim čudima i čudovištima, kao i po serijalu o okultnom detektivu, Karnakiju koji istražuje slučajeve ukletih kuća i paklenih pohodilaca. Dođite da od urednika ove edicije saznate nešto o ovom zanimljivom čoveku i da premijerno nabavite ovu nezaobilaznu knjigu.

Ulaz na sva dešavanja je slobodan, a šta je sve Draža sa svojim timom pripremio, pogledajte dole. Svako dešavanje je linkovano ka detaljnijoj najavi na sajtu. Klikćite, čitajte, DOĐITE!


Petak, 01. jun 2018.
– Opština Vračar

prof. dr Milan Ćirković

Nađa Bobičić, Artea Panajotović, Jelena Jokanović

Slobodan Bubnjević, dr Nataša Tučev, moderator: Marija Milosavljević

Dimitrije Vojnov, Zoran Nešković, Zoran Janković, moderator: Đorđe Bajić


Subota, 02. jun 2018.
– Polet

mr Dragić Rabrenović, Goran Skrobonja, Tihomir Jovanović, Šeki Musić

prof. dr Milan Ćirković, dr Mladen Jakovljević, Danilo Lučić

18.00    Predstavljanje časopisa Književna fantastika 5
dr Mladen Jakovljević, Dragoljub Igrošanac

prof. dr Sava Damjanov, Miloš Jocić

Dejan Atanacković, Aleksandra Aksentijević


Nedelja, 03. jun 2018.
– Polet

Dušan Kocoljevac, Darjan Kubik, moderatorka: Tatjana Ristić

ma Igor Vujčić, Mihajlo Vitezović, moderatorka: Anđelka Đukić

Tamara Krstić, Aleksandar Šurbatović, moderatorka: Milica Ulemek

dr Dejan Ognjanović



Mladen Milosavljević, Aleksandar Tešić, Ivan Nešić

Napomena: program festivala podložan je promenama


понедељак, 28. мај 2018.

VIŠE OD ISTINE u Negotinu

  


            Imam veliko zadovoljstvo da najavim promociju knjige VIŠE OD ISTINE: KADIJEVIĆ O KADIJEVIĆU u Negotinu, u sredu 30. maja.
            Kao što znate, to je knjiga razgovora sa rediteljem Đorđem Kadijevićem koje je vodio i priredio Dejan Ognjanović – tj. ja. Razgovori sa ovim velikanom srpskog filma pokrivaju njegov celokupan opus, i to hronološki, od filma Praznik (1967) pa do, za sada, poslednjeg – dokumentarnog TV filma Tito i umetnost (2014) iz serijala „Titova soba tajni“.
Knjiga sa podjednakom pažnjom govori i o TV projektima Đorđa Kadijevića: serijalima „Fantastika“ (Leptirica!) i „Beogradske priče“, kao i o velikoj TV seriji „Vuk Karadžić“.
Vreme:
Sreda, 30. maj 2018. godine,
u 19 časova

Mesto:
Narodna biblioteka „Dositej Novaković“, Negotin
(promotivna sala, dečje odeljenje)

Učesnici:
Đorđe Kadijević, reditelj
Dejan Ognjanović, autor
Milorad Grbović, direktor biblioteke i moderator razgovora

Više detalja o ovoj unikatnoj knjizi imate OVDE.


Inače, Negotin je meni naročito prijatan i voljen grad u kojem imam drage prijatelje i vernu publiku, pa verujem da se ni ovog puta neće obrukati kao što nikad do sada nisu, kad god sam tamo nešto promovisao.

Ovom prilikom podsećam na moje putopise otuda, iz serijala NEGOTIN GOTHIC.
Pre svega, tu je izveštaj o mom ludovanju u Negotinu iz 2010. godine od kojeg je sve počelo, a kojem su alibi bili nekakva

...a zatim je usledila nekrofilija:

Kasnije sam se, ipak, posvetio zdravom životu i bacio se u planinarenje i obilazak okolnih prirodnih lepota i slikovitih znamenitosti:








            Bilo je toga još, ali ko će sve popamtiti i linkovati? I ovo je sasvim dosta, za početak... Kome je malo negotinskih putopisa, nek istražuje blog do mile volje, mislim da ima toga još.

Takođe, Negotin je grad za koji i g. Kadijevića vezuju velike i važne uspomene, jer u njemu i njegovoj okolini snimao je brojne scene iz VUKA KARADŽIĆA vezane za Timočku bunu – podsećam, Hajduk Veljka igrao je tamo Branislav Lečić.
Pored toga, u ovoj knjizi Kadijević govori i o svojim nerealizovanim projektima, a jedan od njih bio je upravo film o Hajduk Veljku. Dakle, dođite, iskoristite ovu unikatnu priliku da porazgovarate sa ovom živom legendom, i da na promociji nabavite ovu knjigu sa potpisima autora i aktera.

Neće biti previše primeraka jer knjiga je velika, obimna i teška (tvrd povez, 500 strana, veliki format), pa zato požurite da je sebi obezbedite na vreme.

Vidimo se!

петак, 25. мај 2018.

VAMPIRE CLAY (2017)




***
3-

Vrlo dražestan blast from the past ugođaj pružio mi je ovaj film: evo jednog japanskog horora koji se, vrlo osvežavajuće, ponaša kao da se J-horor pomama nikad nije desila. Naime, kao što to često u istoriji biva, jedno remek-delo (ovde: RINGU, 1998) skrivilo je (nenamerno, nesluteći) čitav niz bedastih epigona koji su razvodnili i oskrnavili sve što je u originalu bilo dobro, trivijalizovali i banalizovali njegove kvalitete i učinili ga ničim-izazvanim krivcem za gomilu treša koja je usledila.
To smo imali, npr. u brdu ALIEN-klonova, u čitavom napornom brdu slešera posle HALLOWEENA, u desetinama otrcanih horor-trilera o serijskim ubicama posle SILENCE OF THE LAMBS (a onda, novi još sumanutiji nalet posle SE7EN!), itd. Ali da vam kaže doktor, J-horor je predugo bila etiketa iza koje se skrivao niz kvazihororčića ZA CURICE: debilne PG-13 bljuvotine sa recikliranim Sadakama i njenim sestrama, za lagano golicanje tinejdžerki, koje se izdavalo za horor, a zapravo je bilo lažno kao zidarska salama koja bi da je smatraju za pravu dimljenu šunku.
Ali, ono što poklonici trendova i utabanih staza ne znaju, Japanci su pravili horore i *pre* RINGU-a (suprajz!), a tokom 1980-ih i 1990-ih, to su bili mahom horori ZA DEČAKE.


Njihova ciljna grupa bili su tinejdžeri (muški, jelte), pa su zato teme bile prilagođene njihovim interesovanjima (i hormonima): golicava golotinja, obilje silovanja (kao jedinog pojmljivog oblika sexa), sadomazohizam kao izraz bojažljive fascinacije neokušanim a priželjkivanim strašno-privlačnim gadno-napaljivim koitusom, a naročito teme koje se tiču telesnog horora, odnosno fantastične metafore za tinejdžerske transformacije: sluzava nabubrela bubuljičavo-bradavičava mehurasta čudovišta, erektilni pipci što štrcaju na sve strane, protagonisti mahom nerdovi i geekovi („ludi naučnici“), povučeni otaku, itd. 
U tim filmovima meso se kidalo isto tako lako kao majice i brushalteri i gaćice devojčica u školskim uniformama, krv je šikljala na sve strane kao metonimija drugih tekućina i sluzi, tela su se preobražavala u fascinantne kreature uz izobilje praktičnih efekata maske, a sve je to bilo duboko iracionalno i (baš zato) košmarno. I neodoljivo dražesno.
Nisu to bili filmovi koje možete gledati i sa svojom sestrom, i kevom, i babom kao sve one post-RINGU priče o duhovima; nego, eventualno s ćaletom, ako mu trčanje u trci pacova za snabdevanje familije nije sasvim ubilo dečački duh od nekada, i ako je još u stanju da se kikoće na ovo ludilo, na jednu od onih japanskih trejd mark „Pa šta ako je besmisleno?!“ premisa.
E, ova VAMPIRSKA GLINA je povratak na taj i takav horor: niskobudžetno je to, kao i nekad davno; direct to video, pa šta – ali vrca od etitjuda i ikonografije koji su mi bili tako slatki, nekada, početkom 2000. godine, kada su do mene počeli da dolaze neki opskurni japanski hororčići na VHS-u i DVD-u.
Ako niste ispratili japanski horor pomno, što će reći ako niste zagrebali ispod površine najizvikanijih, svuda-dostupnih naslova, nego samo vikendaški, onda ste verovatno pretežno gledali pomodarski J-horor za rulju i curice. U tom slučaju, potrebno je da detaljno proučite Dr Ghoulovu listu Najboljih modernih japanskih horora!
Tu ćete, pored nekih neizbežnih J-H naslova, naći i mnogo širi izbor filmova koji nemaju blage veze sa dugokosim curicama što lebde, pužu po zidovima i tavanima i golicaju vam pete dok spavate a onda iščeznu čim se probudite.
Zaplet u VA-GLINI? Ma to je samo izgovor za neke superiorno nadrealne, sumanute scene od kojih najbolje kao da su (nesvesno?) pozajmljene od velikog češkog genija, Jana Švankmajera! Tela se tope i rastaču, mese i mešaju, savijaju i izvijaju kao u zlatnim danima Skriming Med Džordža (ali sa manje para i ambicija, avaj) – meso je tretirano kao testo, odnosno plastelin, tj. glina – sve je ogoljeno do daske, nema dalje...
I mada je premisa mogla još više da se mesi, i nikad-zadovoljnom gledaocu (meni!) može da zafali JOŠ Švankmajerisanja i još još joooš Skriming Med Džordžovanja, na ovu sušu i ovoliko koliko imamo u ovom filmu je došlo kao melem na ranu, i hvala im na tome!
I baš kao u zlatnim danima vintage japanskog horora, kraj je preteran, i baš kao onda, nagoveštaj apokalipse je sine qua non (jebeš japanski horor ako makar ne nagoveštava apokalipsu, ili u najgorem neko masovno razaranje!), i skroz kao onda, budžet je daleko niži od ambicije, ali to (pravom gledaocu) neće smetati ako mu je srce na pravom mestu, kao što je filmadžijama bilo.
Bolje da gledam makete i monster-puppets i praktične make-up efx, pa makar bili pomalo i trapavi, grubi, sirovi, ne sasvim realistični, nego solidno budžetirana CGI piksel govna, „hiperrealistična“ ko neki Tapijev kič. Jeste, ja sam „old school“ – uvek bio! i ponosan na to! – i radije ću da gledam glina-animaciju nego kompjutersku animaciju. I zbog toga ovoj GLINI opraštam i slabe glumce i nepostojeće likove i apsurdnu „dramaturgiju“, pa čak i pomalo ravnu, nedovoljno nadahnutu režiju – sve je to deo PAKETA, i ja ga u celosti prihvatam i aminujem.

PS: Ja ga gledo na FEST-u, a sad ga ima i na netu.