субота, 24. април 2021.

BPRD - NAJEZDA ŽABA

  

Br. strana: 404 / Kolor
Povez: Meki

Format: 180 x 260 mm
Puna cena: 3.000 din

 

            Baš lepo od izdavača 300 ČUDA što je najzad počeo da na srpskom objavljuje HELBOJA kako valja – o tome sam nedavno već pisao i preporučivao OVDE.

            Podjednako lepo od njih što su, paralelno sa Paklenim Momkom, krenuli i sa avanturama njegovih bivših/budućih drugara iz firme koja se na engleskom krije iza skraćenice BPRD (Bureau for Paranormal Research and Defense). Ko čini tu ekipicu? Da vas podsetim:

 

            Šta veli zvanična najava? Evo.

„Biro za paranormalne pojave i odbranu prvi put se pojavio u nagradama ovenčanom serijalu Majka Minjole, a sad se pojavljuje zasebno u kolekciji početnih avantura. Ovaj omnibus otkriva i početke epskog rata protiv žaba (desetogodišnja saga) i priču o poreklu Ejba Sapijena. Predstavljen u luksuznoj ediciji koja sadrži prva tri albuma mekih korica i nov i proširen deo sa skicama, uz stvaralačke talente Džefa Džounsa, Kamerona Stjuarta i Skota Kolinsa i debitovanje laureata nagrade Ajzner Gaja Dejvisa u svetu BPRD-a.“

 

Šta veli dr Ghoul? Evo.

Ako bismo hteli da budemo strogi i cinični, mogli bismo reći da je ceo ovaj serijal drugorazredan, u smislu da prati kompanjone, sajdkikove, a ne glavnu zvezdu, Helboja, pod čijim okriljem, u čijem stripu, su se rodili i formirali. Iz te vizure, ovo bi bio ekvivalent onih grdnih ČIKOVO DETINJSTVO, INDIJANAC ČIKO, ČIKO ŠERIF, FANTA ČIKO itd. spec. izdanja, u kojima pratimo avanture Zagorovog sajdkika, a bez Zagora (ili sa minimalnim, sporednim, kameo prisustvom Zagora).

Međutim, u slučaju BPRD serijala nema potrebe da budemo cinični: već sudeći prema epizodama sabranim u ovaj pozamašni prvi tom, on je opravdao svoje postojanje kao nešto što ima pravo i smisao samo za sebe, nezavisno od direktne veze sa Helbojem kao likom, mada i dalja spada u njegov univerzum, a povremeno i njega samog vidimo, u flešbeku ili usputnoj pojavi.

Za razliku od gorepomenutih Čiko-avantura, koje iskaču iz duha originala i donose promenu žanra (komedija-parodija-groteska), BPRD ne izlazi iz uspostavljenog spoja palp horora, avanture, arheologije, mitologije i fantastike (i SF i fantasy) koji je proslavio HELBOJA. Očuvano je, praktično, sve što je valjalo i bilo popularno u HELBOJ serijalu, što znači – ako ste voleli, tj. volite HELBOJA, obavezno sebi nabavite i BPRD, jer volećete i njega.

Atmosfera je ta ista, ugođaj je taj: na tankoj liniji između groteske i palp zezanja u stilu drečavih magazina iz 1930-ih, storije na razmeđi Lavkrafta, Roberta E. Hauarda i Klarka Eštona Smita, sa naglaskom na akciji i makljaži s monstrumima i ludim naučnicima i drevnim silama koje nisu sasvim mrtve, nego bi htele da osvajaju svet. Još konkretnije – šta imamo ovde?

 

Drevna oružja bogova u Himalajima, probuđena za nove zle namere (zajedno s njihovim demonsko-majmunskim služiteljima); vampire i zombije u Veneciji i Moldaviji; fantomske vozove; oživele zle igračke; podvodne duhove udavljenih, nesmirenih crnih robova; i iznad svega, naslovnu mega-avanturu, koja se nastavlja na SEME UNIŠTENJA i koja, pored raznih lepih stvari, donosi i ponovni susret sa ljudima-žabama otuda.

Dakle, tematski je to sve sasvim u duhu onoga što volimo i očekujemo od Helboja, a moram da naglasim da su sve ove epizode, u velikoj meri, u većini slučajeva, i na vizuelnom planu sasvim na nivou Minjolinih crteža, ili dovoljno blizu njima da budemo srećni i zadovoljni pruženim bombonicama za oči. Neki od ovih crtača (jezivo uspešno!) oponašaju Minjolin stil u odličnim avanturama u Himalajima (Rajan Suk) i Veneciji (Majkl Ejvon Eming), vrlo retki odstupaju drastično (meni su to i najslabije priče, srećom – kratke: o vešticama i živom blatu, i o zlim igračkama), dok je naslovna, najduža priča i najređi zver: crtač Gaj Dejvis nije oponašao Minjolu, crtao je nekim svojim stilom, a opet je uspeo da sačuva intonaciju, duh, ugođaj, tako da su hororičnost i monstruoznost na vrhunskom nivou!

Za mene je u stripu uvek crtež bio važniji od priče, odnosno, ako baš mora, može priča i da bude drugorazredna, dokle god je crtež izuzetan i oku primamljiv. U slučaju BPRD, na sreću, priče nisu slabe, uglavno msu dobre, a većinom i više od toga, dok crtež, u 4/5 slučajeva, zaista pleni pažnju i nudi predivne, spektakularne prizore nad kojima ćete dugo meditirati, zagledati ih i – što da ne, sanjati (otvorenih očiju).

Sad, jeste, istina je: ovo su Helboj stripovi – bez Helboja. Neko i nešto tako veće od života tu sigurno fali, i ova grupica horor X-menova i X-vimenova nije TOLIKO zabavna sama po sebi, koliko po onome sa čime se suočava: prosto, nemaju ovi iz Biroa tu harizmu koju Dečkonja ima, niti se rvu sa tako kosmičkim dilemama kao on – ali to ne znači da nemaju nikakvu harizmu ili dileme.

Ipak, rekoh već, ova grupica se izborila za svoje pravo da postoji, i ima šta da ponudi, i narativno, i vizuelno, te stoga preporučujem da se s njom upoznaju svi koje zanimaju horor, fantastika, monstrumi, strip i uopšte mračna umetnost. Prevod je odličan, kao i štampa, papir, povez, tako da ovo svakako vredi imati!

Najpovoljnije je naručiti direktno od izdavača OVDE.

            Ako vam moje reči nisu bile dovoljne (!), možete i da Zavirite u biro (prvih 20-ak strana).

            A ako ste zbunjeni vezama ovog serijala sa Helbojem, i pitate se kojim redom to sad čitati, evo imate ovde: Hellboy Universe Reading Order.

 

            A ako mislite: „Dobro, sve je to lepo i krasno, nego – kad će PROKLETIJE?“ – odgovor na to goruće pitanje glasi: „Pretplata za PROKLETIJE raspisuje se, na ovom mestu, u ponedeljak, 26. aprila!“


среда, 21. април 2021.

22 AMERIČKE HOROR PRIČE

  

Priredila, a većim delom i prevela: Dina Hrecak

Izdavač: Tanesi, 2020

456 strana

Mek povez

 

            Već sam vam na blogu prikazivao i preporučivao dve Tanesijeve horor knjige, i to GOTIKA i 15 - ANTOLOGIJA SAVREMENE JAPANSKE HOROR PRIČE. Najzad je kucnuo čas da kažem koju i o ovoj njihovoj antologiji AMERIČKE HOROR PRIČE.

            Zvanična najava izdavača kaže:

 

„Tradicija koju je I. K. Tanesi uspostavila sa antologijama savremenih japanskih priča, 13, 15 (horor), 14 (naučna- fantastika), 25 i 26, i nakon dve Antologije američkih priča XX veka 27 i 28, nastavlja se knjigom koja je pred vama – Antologija američke horor priče 22. Okrećemo se žanru horora i izboru dvadeset dve priče od istog broja pisaca, poređanih po godinama rođenja. Od Vašingtona Irvinga, autora čuvene Legende o Uspavanoj dolini, nezaobilaznog Edgara Alana Poa, preko nekih od najpopularnijih pisaca XX veka kao što su H. F. Lavkraft i Stiven King, pa sve do novih mladih nada ovog veoma popularnog žanra, poput Brajana Evensona i Džoa Hila, ova zbirka predstavlja i pregled istorije i razvoja tematike strave i užasa kroz više od dva veka američkog stvaralaštva.“

 

A ja vam kažem sledeće: ako vas horor zanima, u ovoj knjizi naći ćete dovoljno dobrih stvari za čitanje, u solidnim prevodima (s tek ponekim kiksom) i sa prosečnom srpskom lekturom (znači, ima poneki typo ponegde, ali ništa dramatično, na šta već niste navikli u domaćim knjigama).

Izbor je osrednji, u smislu da je moglo to i daleko bolje, i deluje prilično nasumično, ili barem nedovoljno opravdano u skromnom predgovoru. Ali, kažem, potkralo se tu nekoliko odličnih i vrlodobrih priča, pa zato – uzmite svoja sita i rešeta, i bacite se na ovaj sadržaj.

Evo čega tu ima, sa mojim ocenama.

Što se tiče ocena, moj rejting je užasno strog: 9 i 10 imaju samo antologijski genijalna dela. Ocena 5 je za prosečnu priču, a 6 za jedva malo natprosečnu, ali okej, čitljivu, solidnu ali zaboravljivu. Ocene 7 i 8 su sasvim dobre, vrlo dobre priče. Ono ispod 5 nije vredno čitanja.

 

Sadržaj:

Predgovor, Dina Hrecak, 4-

 

Vašington Irving – „Duhovi sa Ostrva leševa“, 6

Natanijel Hotorn – „Mladi Gudman Braun“, 10

Edgar Alan Po – „Maska crvene smrti“, 10

Henri Džejms – „Romantika neke stare odeće“, 6+

Šarlot Perkins Gilman – „Žute tapete“, 10

Frensis Stivens – „Ne vidiš – ne plaši te“, 7-

Hauard Filips Lavkraft – „Reanimator“, 7+

Siburi Kvin – „Prokletstvo Everarda Mandija“, 6

Robert I. Hauard – „Crni kamen“, 9

Džulijus Long – „Bledi čovek, 7

Robert A. Bloh – „Ogrtač“, 3

Džerom Bigzbi – „Što je dobar život“, 8

Filip K. Dik – „Obešeni stranac“, 4

Harlan Elison – „Nemam usta, a moram da vrištim“, 4-

Tomas Tesier – „Pohvala ludosti“, 6+

Stiven King – „Lik smrti“, 6+

Tomas Ligoti – „Beleške o pisanju horora: Priča“, 7

Dejvid Dž. Šau – „Neočekivani obrt“, 6+

Džordž Sonders – „Morski hrast“, 7+

Majkl Šejbon – „Bog mračnog smeha“, 10

Brajan Evenson – „Telo“, !!!

Džo Hil – „Duh dvadesetog veka“ 7

 

            Konkretnije…

 

            Izlišno je da detaljnije govorim o klasicima koje svi znaju:

Edgar Alan Po – „Maska crvene smrti“ je remek delo, pesma u prozi o karantinu usred pošasti (dakle, vrlo aktuelna danas).

Natanijel Hotorn – „Mladi Gudman Braun“ je takođe prvorazredno seciranje puritanske paranoje u Novom Svetu, gde u okolnim šumama caruje Đavo – ali i njegovi vrlo ljudski štovaoci.

Vašington Irving – „Duhovi sa Ostrva leševa“, verovatno u želji da se ne ide sa njegovim poznatijim i boljim pričama, odabrana je jedna nešto slabija, ali i dalje irvingovski simpatična, mračno-vickasta;

Šarlot Perkins Gilman – „Žute tapete“, pionirka feminističkog horora predstavljena je u ovoj odličnoj priči psihološkog, paranoičnog horora, o histeričnoj ženi na tavanu kojoj se nešto priviđa u šarama tapeta sobe. Istina, ovu priču, i druge Gilmenkine, već imate u zbirci Žuti tapet, kod Službenog glasnika.

Henri Džejms – „Romantika neke stare odeće“, ovo je zapravo jedna od najslabijih Džejmsovih priča o duhovima, najranija njegova takva, melodramatična, sa malo „horora“ ostavljenog tek za poslednji pasus. Uzgred, naslov je loše preveden – „Romance“ ovde nije u smislu nikakve romantike, nego u smislu „romanse“ kao književnog žanra, odnosno kao naziv za fantastičnu a možda i jezovitu pripovest.

(Prijateljski savet: svako ko reši da piše i priređuje nešto o hororu bio bi mudar ako se o ovom žanru upozna na relevantnom mestu, npr. u mojoj POETICI HORORA, gde se govori i o romansi u značenju koje je Džejms imao na umu. A da priređivačica tu knjigu nije čitala vidi se i po nekim njenim faktografski netačnim, veoma promašenim tvrdnjama u kojima se brkaju vekovi i autori, bez jasne svesti o istorijskom razvoju žanra. Npr. ona tvrdi da se „gotički horor javlja u Engleskoj sredinom XVII veka“ – a tačno je čitav vek kasnije; pa nastavlja: „a popularnost dobija u XIX, kroz dela pisaca kao što su H. Valpol, En Redklif, V. T. Bekford…“ – a tačno je da su svi ovi autori svoja glavna gotska dela objavili u XVIII veku…)

Sledi nekoliko solidnih, zabavnih pričica sa početka veka, ništa spektakularno, ništa za antologiju (mada je, eto, zalutalo u ovu), ali okej, čitljivo. U tom društvu se ističe čak i jedna od slabijih Lavkraftovih priča, „Reanimator“ (bizarno da je baš ovaj palp odabran kao reprezentativan za najboljeg američkog horor pisca XX veka). Pritom, Robert E. Hauard – „Crni kamen“ već imate na srpskom, kao „Crna stena“, u zbirci Deca noći koju sam priredio za I.K. Filip Višnjić.

Od Bloha se zaista moglo odabrati i nešto bolje od vrlo loše ostarelog, otrcanog „Ogrtača“; Dikova priča je predvidiva i plitka studija iz paranoje, a što se tiče Elisonove – pa, ja sam verovatno jedina osoba u univerzumu koja nimalo ne ceni njegovu prehvaljenu, ovde prisutnu priču o anything goes torturi grupice preživelih u podzemnom skloništu, nad kojima se iživljava pametni kompjuter… Kad smo kod razočarenja, to se može reći i za Evensonovu priču: iako tog pisca cenim, ovo što je ovde odabrano da ga predstavi meni je bilo doslovno nečitljivo – uninvolving još više nego kod prenadrkanog Elisona.

Džerom Bigzbi – „Što je dobar život“ je super crnohumorno-apokaliptična klasična priča, obrađena i u Zoni sumraka (seriji, ne časopisu!),

Tomas Tesier – „Pohvala ludosti“ = izvanredna, atmosferična, jeziva priča o istraživaču čudnih lokacija koji nabasa na opustelo minijaturno seoce i oko njega jezive figure ljudi – pokvarena prilično glupim, proizvoljnim, nekonsekventnim krajem;

King je prisutan kroz jednu svoju ispraznu zajebanciju (neko ko bi uzeo ovu antologiju sa željom da se upozna s najvrednijim u hororu, teško da bi posle ove skroz prosečne pričice uskliknuo: „Wow, kakva majstorija, ovako nešto je mogao da napiše samo Kralj Horora!“), a slično važi i za njegovog sina, Džoa Hila: okej priča o duhu u bioskopu, čak i nešto bolja nego tatkova ovde. Najzad, Ligoti ima bar 20 priča boljih od ove ovde, eksperimentalno-poluesejističke, ali ipak vredna je pažnje, kad je već tu.

Dve najbolje priče u ovom izboru, a da nisu prastari klasici, jesu

Džordž Sonders – „Morski hrast“ – smehotresno brutalna satira na savremenu ameriku, o familiji jednog stripera (ne stripadžije, nego čoveka koji se skida go za pare) gde iz mrtvih oživi tetka, i peripetijama koje iz toga nastanu,

i Majkl Šejbon – „Bog mračnog smeha“ o kojoj ću reći samo da se radi o jednoj od najboljih savremenih horora priča UOPŠTE, čistom remek-delu koje kao da nudi omaž Ligotiju kroz nešto malo prijemčiviju, zaplet-prozu nego što je poetizovana Ligotijeva.

 

Na kraju, valja reći i ovo: ako poželite da saznate kako se neka od ovih priča zove u originalu, i kada je tačno objavljena, pa okrenete copyright stranu ove knjige – te podatke nećete naći. Kao ni podatke o kopirajtu. Nikakve. To je ili neverovatan propust, da se tako nešto ne stavi, ili – pokazatelj da su priče u ovoj antologiji objavljene bez podmirivanja autorskih prava novijih pisaca, koji svakako nisu u „javnom domenu“.

U svakom slučaju, propust ili pravilo, na to vam mogu reći samo ovo: „Eeeh, deco moja, kakve bih vam tek ja antologije savremenog horora priređivao, i američkog i engleskog i kakvog god hoćete, sa vrhunskim, stručno biranim pričama, svake godine po tri komada, samo da Orfelin i ja nismo ograničeni tim prevaziđenim, u Srbiji nepopularnim skrupulama vezanim za autorska prava…“

No, šta da se radi. Tu smo gde smo, s kim smo s tim smo, a većini čitalaca ovakve finese ionako ne smetaju, samo nek se nešto čita, a o pravima nek brine ko je za to nadležan (agenti, agencije, sudovi, uvek gladni pisci itd). Ja, ipak, rekoh radi mira duše moje, a vi kako hoćete.


понедељак, 19. април 2021.

PORODICA (TV, 2021)

***

3

 

            S popriličnim interesovanjem, pa čak i mestimičnim uživanjem, ispratio sam nedavno prikazanu seriju PORODICA o hapšenju Slobodana Miloševića od strane DOS-ove vlasti. Dobio sam više nego što sam očekivao, pa zato hoću s vama da podelim nekoliko impresija. Ovca mi se jagnji, i zato ću probati da budem maximalno sažet.

            Pre svega, što sam stariji to sam nestrpljiviji: nemam, bre, živaca za tupljavine, smaranja, trla baba lan itsl. Naročito nemam živaca za domaće serije: počeo sam, nedavno, MOČVARU (kao, brutalno nasilan i crn krimić), i smorio se pre kraja prve epizode prepoznatljivim „autorskim“ dodirom njenih tvorova, ovaj tvoraca; počeo sam, pre neki dan, KALKANSKE KRUGOVE (kao, folk horor, selo, ZAVODNIK, ovo ono), i ugnjavio se užasno iritirajućim likovima i krindž-dijalozima te presporim, nedovoljno uzbudljivim ili bar zanimljivim dešavanjima (ili nagoveštajem dešavanja), a naročito transferom blama pred „ulogom“ odnosno nepodnošljivim glumatanjem Žarka Lauševića: možda će do kraha da se tu i pojave neke karakondžule, ali ja ne mogu da izdržim do njih od kojekakvih žvakača scenografije (uklj. Mimu Karadžića). Ukratko, hoću reći da mi novije srpske TV serije uglavnom predstavljaju ozbiljan test za živce, i užasno retko me neka zaokupi dovoljno da je ispratim celu.

            PORODICU sam odgledao, i to sa velikim zanimanjem, uvučen, zabavljen, zaintrigiran, najbrže što sam – u kontekstu ostalih prioriteta – mogao; dakle, na baš na bindž, ali tih 5 epizoda overio sam u razmaku od jedno tri dana. Već to je dovoljna preporuka.

            Šta je ovde dobro?

            Sama potka je mega-zabavna, i morala bi biti svakome ko je dovoljno mator da pamti i uspon Slobe, a kamoli (jedva dočekani) njegov pad. (Uzgred, iako sam pravo glasa stekao s punoletstvom, 1991. godine, prvi izbori na kojima sam to pravo upotrebio bili su oni 2000. kada sam izašao da glasam PROTIV njega. Ne za Koštunicu, pa ni za DOS, nego PROTIV Slobe. Sloba i Slobini su mi se aktivno posrali u ono što je trebalo da budu najbolje godine mog života (18-28) te sam stoga itekako emotivno i svakako drugačije involviran u ovu priču. Ipak, ne koristim Slobu kao alibi za životne neuspehe: u tom smislu, baci oko na moju tiradu „Slobodan Milošević i ja“.)

            Serija vadi poprilično iz potencijala te potke za jednu dinamičnu, uzbudljivu i relativno napetu priču – kažem, relativno, jer ipak svakom dobronamernom (i obaveštenom) građaninu poznato je kako se to sve završilo, SPOJLER: da niko nije stradao, pa čak ni ozbiljnije ranjen bio, a da su Slobu posle malo povuci-potegni, priveli i odveli u apsu. Ipak, zabavno je gledati intrigantne likove u intrigantnim situacijama koje su napisane, glumljene i režirane sa dinamikom koja fali većini srpskih „baba se češlja na pjenu od mora rođaka sa sela“ serija.

            Osim toga, glavni glumački dvojac je izuzetan: Boris Isaković – nedavno viđen kao takođe vrlo dobar Ratko Mladić u AIDI – još bolji je, ubedljiviji, složeniji kao Sloba. Povremeno je jezivo uverljiv, ali ne mislim time samo na aspekt imitacije (koji jeste pogođen, ali to može i Mićko) nego i na aspekt interpretacije i dramatizacije. Ukratko, uhvatio je i Čoveka (oca, supruga, propalog, poraženog političara koji se s porazom još nije pomirio) i Monstruma (bahatog, tvrdoglavog, osionog, samoglavog, ali i izgubljenog u prostoru i vremenu, ozbiljno poljuljanog smisla za realnost i na mikroplanu, u svom bunkeru, i na makroplanu Nove Srbije i Novog Svetskog Poretka).

            Mira Karanović je, takođe, prilično ubedljiva kao Mira Marković, Slobina žena, barem u glumačkom smislu – mada, nisam baš siguran oko koncepcije njenog lika na nivou scenarija. Nju u ovoj seriji previše guraju u stranu, ko neku polusenilnu babu: „Ajde, Miro, idi ti u sobu“, „Ajde, skloni se da ne smetaš dok ja tu rešavam stvari“ itsl. a ona to sve uglavnom poslušno izvršava. Mnogo je ona tu slaba i krhka i jadna i izgubljena, a nedovoljno je jaka i zla i involvirana. Priznajem da im nisam lično držao sveću u bunkeru tih dana, a ni ranije, ali ta mi koncepcija lika, na osnovu onoga što znam i slutim o njoj, deluje prilično fejk. Ne kažem ja da je ona, utegnuta u kožu s nitnama, bičem komandovala Slobi šta da radi i kako, niti da je bila Zli Mastermajnd i Papetmaster – ali pomalo svakako i jeste, od čega se u seriji ne vidi skoro ništa, a sve što se vidi je ta histerična, pogubljena baba koju stalno guraju u stranu da ne smeta…

 

            Prosto rečeno, serija ima dva nesumnjiva kvaliteta: 1) GLEDLJIVOST (intrigantna je, zanimljiva i dinamična, vuče na gledanje) i 2) ODLIČNU GLUMU (barem po pitanju dvoje glavnih likova, dok što se tiče ostalih – to je mešano meso, više o tome dalje u textu). Međutim, ono najintrigantnije u vezi sa njom krije se u SIVOJ ZONI stvari koje i jesu i nisu kvaliteti, odnosno koje se ne mogu tako lako i jednoznačno ni hvaliti ni kuditi, jer zaslužuju i jedno i drugo. Napipane su neke vredne i potentne stvari, ali nisu izvučene do kraja…

            Kako sad pa to? Šta to tačno znači? Pokušaću da objasnim, mada nije lako.

            Jedno od čestih pitanja, vezanih za ovu seriju, koja vidim na internetu jeste: zašto je odabran baš ovaj događaj, finalna epizoda, odlazak s pozornice jednog autokrate (neki bi rekli i tiranina)? Zašto ne gledamo njegov uspon, dolazak na vlast, Godine Raspleta (tj. Raspada SFRJ, ratova na ex-Yu prostoru, Dejton, Rambuje, bombardovanje, izbori-protesti-priznanje poraza)?

            Pa, dobro, naravno da sve to vredi istraživanja i obrade, i možda ćemo to i dobiti u nekom od nekoliko Slobexploitation projekata koji se krčkaju i spremaju istovremeno, dok ovo kucam. (Uzgred, za jedan od njih umalo ja da prevodim scenario na engleski, ali su producenti ipak ispali stipse, pa rešili da umesto iskusnog dipl. filologa i filmofila i profesionalca, koji bi radio po sniženojprofi ceni, ipak angažuju nekog gladnog studenta koji će im to odraditi za šaku kikirikija.) Šta god da ispadne s tim drugim SM serijama i filmovima, po meni je sasvim legitiman baš ovaj izbor, da se obradi baš ova, finalna epizoda, i autor nema potrebe da se pravda što je krenuo od KRAJA, umesto da je išao redom, A B V G D Đ E, dokurca…  

            Koju je to znakovitost autor našao baš u ovoj (poslednjoj) epizodi? Šta nam govori baš ova priča, baš o ovom događaju, iz baš ovog ugla? Javlja mi se da je stvar u sledećem: bavljenje „godinama raspleta“ jeste itekako validno, bitno, potencijalno znakovito, i mora se desiti; ali, ono je, nekako, udaljenije od nas, više se tiče ISTORIJE (evo kako je i zašto nešto bilo, tamo sredinom 1980-ih, početkom 1990-ih…). To je pluskvamperfekat. Ima u njemu mnogo vrednih priča, i daj bože da ih neko pametno i prodorno obradi, ali te su priče pomalo „drevna istorija“. Nasuprot tome, ugao koji donosi PORODICA je svežiji, aktuelniji – jer to je serija kroz čije aktere i dešavanaj se prelamaju pitanja o tome gde smo i zašto smo DANAS.

Da nacrtam: priča o Slobinom USPONU bila bi priča o RASPADU JUGOSLAVIJE. Legitimna, velika tema, koja traži svog velikog autora… Ali, priča o Slobinom PADU je priča o (neslavnom) „usponu“ SRBIJE koja je došla posle njega i u kojoj živimo i SADA.

Vidim internet pun papagaja koji tvrde da je ova serija apologija Slobe i Mire. Nije to sasvim bez đavla, ali mislim da se taj učinak nekako nametnuo, protiv volje autora. Što se mene tiče, Sloba i Mira su ovde „crvene haringe“ – prava priča i prava tema je drugde, OKOLO njih. Prava priča tiče se novih, „demokratskih“ vlasti i toga kakvi su i zašto su ONI, i kakvu Srbiju grade na ruševinama koje im je (nevoljno) ostavio Sloba.

Da, istina je da je taj efekat donekle neizbežan: kad god imaš storiju u kojoj pratiš lika koji je u manjini, sam ili sa šačicom oko sebe (uključujući ženu i dete), a oko njega trista nekih dobro naoružanih progonitelja, policajaca, vojnika, specijalaca, krimosa u službi Službe, itd. po automatizmu navijaš za onoga koga jure i proganjaju (makar znao da je to zaslužio). Kad njega vidiš u papučama, slabog, opkoljenog, bez ikakve poželjne opcije (praktično, ili da se samoubije, ili da prihvati da ide u apsu, nema treće) – struktura storije nameće jednu dozu empatije, saživljavanja, čak i sa monstrumom. To je, prosto, tako: isto kao kad navijaš za Normana Bejtsa, iako znaš/slutiš da je ubica, i strepiš dal’ će neka kapljica krvi u kupatilu da mu ostane neobrisana, dal’ će neko da naiđe dok sklanja ženski leš, wrapped in plastic, itd. A tako je još više tim pre što sve ostale, njegove protivnike, vidiš samo kao bezlične apartčike u odelima, službenike sistema, a ne ljude od krvi i mesa (iako, možda, oni u ovoj storiji predstavljaju „Dobre momke“). Sloba je, u ovom narativu, samotna individua (makar i grešna), dok su ostali Aparat.

Ali, stvari su mnogo složenije od toga. Jeste, vidimo „Balkanskog kasapina“ kao živog čoveka koji brine za ženu i ćerku, ali i za sebe. Ali vidimo ga i kao tvrdoglavu i izgubljenu jedinku koja ne ume da prizna poraz, koja je celog svog političkog života stvari radila ili pogrešno, ili prekasno – ili nedostojanstveno. Npr. kao što nije umeo da KAO ČOVEK prizna poraz na izborima, nego je morao silom da bude prinuđen na to, 5. oktobra (dovevši pritom zemlju na ivicu krvavog građanskog rata), isto tako nije umeo da KAO ČOVEK prizna poraz i prihvati sudski poziv, nego se pravio blesav, odbijao, ignorisao, zabarikadirao se i kao lujka očekivao da „narod“ ustane da ga brani, danima se ko jadnik natežući, dok ga nisu naterali da popusti.

Poenta je sledeća: oko toga da je Sloba (zajedno s Mirom) u ovoj priči „Loš Momak“ ne bi trebalo da imamo dileme; ali, serija tom Lošem Momku daje dimenzije da ga bolje razumemo kao čoveka – čime ga uopšte ne abolira od odgovornosti. Čak, reditelj, nesiguran neće li možda sugerisati baš to, pomalo i preteruje u montažama dokumentarnog materijala, kad s vremena na vreme tendenciozno trpa razne slike ratnih razaranja a naročito NATO bombardovanja, skoro prozelitski osuđujući Slobu u tim jukstapozicijama kao krivca za to – što je ne samo krajnje nesuptilno izvedeno, nego je i ne baš sasvim tačno.

Ovo je previše složena tema da bih je natenane obrazlagao, ali suština je u tome da,

a) NIJE Sloba jedini krivac za raspad SFRJ: pitanje je i da li je glavni (jedan od glavnih svakako jeste). Prilično je jasno, danas, da ta federacija, i bez njega, ne bi opstala, i malo je verovatno da bi se, čak i bez njega, mirno i sporazumno raspala na šačicu državica u svojim AVNOJ-evskim granicama. Odnosno, SM jeste bio pogrešan, loš čovek na lošem mestu u loše vreme, i svakako je tom Raspadu zapaprio, ali ja nisam ubeđen da bismo MNOGO bolje prošli da je, npr, na čelu Srbije bio Stambolić, a ne Sloba, u to vreme dok sve glasnije zveckaju i laju razni Tuđmani, Alije, Azemi, itd. Ne bi, možda, bilo tako loše kao pod Slobom, ali verujem da bi krvi i nevolja sigurno bilo ma s kim na tom mestu, u to vreme, i možda se tu radi samo o nijansama...

b) Što se tiče NATO bombardovanja, jasno je bilo i tada a još jasnije je danas, da je Sloba tu bio jedan nesnađeni čovečuljak koji, u datom kontekstu, nije nikako mogao da spreči Behemota koji se bio zainatio da pokaže zube, osim da doslovno skine gaće i naguzi se pred njim. Odnosno, svakome ko nije potpuno retardiran jasno je da su „povodi“ za to NATO zločinstvo (pozorišna predstava u selu Račak, sa nekoliko presvučenih leševa, i navodna „humanitarna katastrofa na Kosovu“, navodno „etničko čišćenje“) samo još jedna od tipičnih, klasičnih, uobičajenih, tradicionalnih američkih INSCENACIJA, kakve su radili tokom cele svoje istorije, kad god su hteli da krenu u neko osvajanje, bombardovanje, ratovanje… UVEK ti kauboji rade po istom scenariju: preobuku par svojih u Indijance, crnce, Vijetnamce, Arape ili ko god im trenutno smeta, pa insceniraju nekakav zločin, „teroristički napad“ kao povod za ono što su naumili. Hej, pa i Hitler je takvom jadnom predstavom započeo Drugi Svetski Rat u Poljskoj; a konja koji pobeđuje ne treba menjati, pa je zato ista jeftina fora, v sodelovanju z Šqiptari, primenjena i u navodnom zločinu u Račku…

Dakle, bombardovanje Srbije je bilo rešena stvar još u jesen 1998., još tad su bombe spremljene, uglancane, a ciljevi naciljani, a ni Račak ni Rambuje nisu stvarni razlog niti povod za to tromesečno iživljavanje… Slobina krivica za bombardovanje nije u tome šta je radio na Kosovu - jer sprovodio je legitimnu i, u datom kontekstu, vrlo suzdržanu vojno-policijsku akciju protiv terorista i separatista, kakvu bi svaka normalna, suverena zemlja u sličnim okolnostima MORALA da uradi. Njegova tragična krivica je u tome što je mislio da može da prkosi Zlikovcima (USA/NATO) oslanjajući se na fantome „međunarodne zajednice“, UN, Rusije, Kine i ostalih pomoćnika (imaginary friends!), ne uvidevši da su oni nemoćni/nevoljni. I oni su se, naravno, izmakli i prepustili ga neminovnoj sudbini, da ga zgazi Behemot.

Da se, iz ove nužne digresije, vratim na poentu: možda je Sloba (zajedno s Mirom) u ovoj priči „Loš Momak“, ali njena srž i zaloga aktuelnosti za nas, ovde, danas, leži u „Dobrim Momcima“ koji njega hapse. I ova serija je najzanimljivija, ali i ponegde najklimavija, u njihovom prikazu – u seciranju DOS-ovske vlasti. Sloba je mrtav konj, i njegovo „bičevanje“ je otrcano opšte mesto, umnogome zaludan posao. Seriji čak treba čestitati na hrabrosti da ga prikaže kao Čoveka a ne kao Monstruma iz, recimo, filma Jasmile Žbanić. Međutim, daleko potentnije i pregnantnije jeste bičevati „demokratske“ konjine koje su tada preuzele vlast. Naposletku, u seriji su posebno rečite i neke elipse i glasna izostavljanja izvesnih pipavih aktera koji su u to vreme bili „u senci“.

U poslednjoj epizodi ima onaj nesuptilni, ali svejedno sveto-jednostavan momenat kad DOS-ovci okončaju direktivu nametnutu spolja, iz Amerike (mada serija, nažalost, ne potencira dovoljno zašto oni MORAJU da uapse Slobu, i baš tada, i baš tako, i baš u Hag da ga šalju, umesto pred domaće, „demokratske“ sudove). Elem, kad počnu da slave što su priveli bivšeg predsednika svoje zemlje i što ga s-kartom-u-jednom-pravcu pakuju za tuđinu (Hag), ovi veselnici odjednom shvate da Đinđića nema, nestao je negde, pa počnu da ga dozivaju: „Zorane? Zorane! Zorane…“ Umesto njega, odgovara im to odsustvo, ta zlokobna praznina zaostala iza njega, taj eho iz bliske budućnosti kad će on doslovno nestati (uz malu pomoć Legije, važnog aktera cele ove epizode, gde ga tunjavo oživljava Jugodrvuk Kostić).

Međutim, ova serija, i kroz tu scenu, ali i inače, takođe jednako glasno odzvanja neizrečenim, ali između redova impliciranim dozivanjima: „Šešelju? Vučiću? Dačiću?...“

Lepo je što PORODICA pokazuje DOS-ovce kao skoro isto toliko kao i Sloba nesnađene likove, koji uz svu svoju gromopucatelnu „demokratičnost“, moraju da posežu za Lažima i Prljavim trikovima, da zaobilaze procedure i da manipulišu medijima i svime kime stignu, kako bi obavili Posao (stranoplaćenički). Vidimo ih kao nešto glomazno, trapavo, nekoordinisano, nešto na ivici nesposobnosti i nefunkcionalnosti, nešto što ne može da potraje. Nešto što, u svom glavnom štabu, ima Personifikaciju Zla u vidu Bebe Popovića, koji tada nije bio percipiran kao zao jer je, zaboga, radio za „nas“, za razliku od novije istorije, u kojoj je radio za „njih“, zlikovce poput Mila i Psiha. Pritom, u toj ulozi je odličan Radovan Vujović, kojeg sam pohvalio još pre 4 godine, kada sam pišući o filmu IZGREDNICI, kazao da je on „dobar i povremeno baš creepy (voleo bih da ga vidim u nekom psiho-trileru ili hororu, kao zlikovca)“. To smo donekle doživeli sada, jer je minimalnim sredstvima, pretežno pojavom, telesnim držanjem i mimikom, oživeo jednog zlikovca. (Čak bih dodao, nakon ove uloge javlja mi se da bi Radovan bio odličan kao Herbert Vest, Reanimator, u nekoj srpskoj reimaginaciji…)

Najveći fejl, u tom kontekstu, jeste Đinđić – delom (1/3) scenaristički nedokuvan, a još većim delom (2/3) ubijen antologijski lošim kastingom. Uliks Fehmiju je, govorka se, tek treći, ako ne i peti izbor za tu ulogu, pošto su jednoga prethodno najurili kad se prerano izlanuo o tome, a drugi se razboleo pred snimanje. Kako god, on je najpogrešniji mogući izbor… za taj lik… jer lik Đikija traži harizmu... energiju… rešenost… a ne smotanog, bezličnog, čak i šminkom i perikom očajno neubedljivo fejk izgledajućeg lika… koji na svake tri reči… pravi nekakve… pauze u govoru… što samo… usporava i… dodaje… izveštačenosti svega… Znači, u svim budućim udžbenicima glume nadalje ima da stoji slika Uliksova tamo gde se govori o LOŠEM KASTINGU.

Glumac njegovog usporenog habitusa bio bi savršen za Koštunicu (tim pre što i fizički na njega daleko više liči nego na Đikija). A kad smo kod njega, i Koštunica je slabo prikazan: kao prvo, pozoveš glumačku veličinu, Cveleta, za ulogu koju svedeš na kameo sa tri replike (od čega je jedna, neizbežno, o tome da „nije obavešten“). Ovo je, odmah iza koncepcije Mire, najveći fejl ovog scenarija i koncepta: kao što je ona u stvarnosti bila daleko veća Zlikovka nego što je serija prikazuje, isto tako je i Koštunjavi bio mnogo veći gad od –kako ga ovde vidimo- Mrtvog Puvala, Smarača, Kuvane Noge, svedenog na jednu frazu, na karikaturu. Bio je taj, po svemu sudeći, mnogo veći i opakiji igrač iz senke od ove kameo pojave, ne samo u ovoj epizodi, nego i u docnijoj, koja za ovom sledi, vezanoj za „Zorane? Zorane! Zorane…“

Najzad, prikaz Čede je previše našminkan, doteran: on je ovde čisto pozitivan, neupitno dobar, iako je i taj lik bio i ostao daleko senovitiji, sumnjiviji, i u datoj epizodi, i šire od toga. PORODICA ga prikazuje kao jednoznačno posvećenog, maltene junaka najčistijih namera, požrtvovanog heroja koji ide zmiji na legalo, što takođe glasno škripi u sudaru s poznatim stvarima i o tom liku i o tom događaju. Milan Marić je odličan glumac, i on je OK odigrao to što mu je dato – nemam ja problem sa njegovom glumom kao takvom, nego sa scenarističko-rediteljskom koncepcijom Goody Two Shoes Čede.

Možemo samo nagađati o korenima ovih propusta: možda se radi o pokušaju kompromisa sa Zlom Imperijom RTS-a i Psihovog režima, jer se u ovoj seriji ponajviše kritikuju Sloba (mrtav konj, izanđao od bičevanja i stranog i domaćeg) i DOS-ovci (Psihovi zakleti neprijatelji), dok se aktuelni na vlasti, vaskrsnuti Zlikovci iz 1990-ih, ignorišu („Vučiću? Dačiću?...“) a njihovi agenti i saučesnici se metu pod tepih (Šešelj) ili šminkaju i ulepšavaju (Čeda).

Međutim, svesno ili ne, s namerom ili bez nje, rekao bih da ova serija, čak i ovakva, sa svojim kompromisima i ulepšavanjima i promašajima i izostavljanjima, dovoljno dobro i upečatljivo govori o Vlasti i Mehanizmima vlasti da, ipak, JESTE i o ovoj aktuelnoj vlasti – o njenim manipulacijama i lažima (preko medijskog servisa, preko medijskih mastermajndova preuzetih od nominalnih suparnika/prethodnika), o nojevskim skrivanjima glave u pesak i nesvesti o svojoj nesvesti, o činjenici da i aktuelna sekta vlada kao PORODICA (u smislu koji ta reč ima u kontekstu MAFIJE), te da se stoga ovde prikazano nikako ne može pomesti pod tepih i reći: „Nekad bilo, sad se pripoveda.“ Izdaja, prodaja, predaja, lažni patriotizam, pritisak stranog faktora, nesposobna vlast, vladari iz senke itd itd… sve je to i dalje naša stvarnost. I sudbina?

Pošto PORODICA, iako pomalo klimavo i nedosledno i u kompromisima, baca nešto svetla na tu stvarnost, i navodi na njeno preispitivanje, a to čini na dinamičan, uzbudljiv, zanimljiv i gledljiv način, ja tu čašu žuči smatram polupunom, a ne polupraznom, i uz navedene ograde – preporučujem je za (kritičko, budno!) gledanje i preispitivanje.


петак, 16. април 2021.

Borislav Pekić o brutalnim hororima



            Dok ne stavim i par završnih tačaka na PROKLETIJE (coming soon! biće gotovo za koji dan...), i dok se najzad ne oslobodim i vremenski i mentalno za obećana i neobećana blogovska pisanija, evo jedne exkluzivne bizarnosti koju mogu i sa pola mozga da podelim sa vama. Bora BESNILO Pekić, dok je živeo u Londonu, 1980-ih, nije mogao da ne naleti na zloglasne horore na video kasetama, tzv. ’video nasties’.  

Ko prati horor, zna za taj termin, ko ne zna nek progugla – ukratko, engleski fašistički cenzori ostrvili su se tada na horore nasilnije prirode, i u jedan džak natrpali i italijanske kanibale i zombije i američke slešere i serijske ubice i erotske gadniće i svašta nešto, i to zabranili da se drži u video-klubovima – samo da bi ti naslovi postali još traženiji na crnom tržištu, kako to UVEK biva kad se pokuša sa prohibicijom bilo koje vrste…

            E, sad, ta priča o nestijima je opštepoznata, ali neobičan ugao joj pruža naš čika Bora. Da vidimo, dakle, kako naš čovek u tuđini kapira te zapadnjačke dekadentne tvorevine. Da vidimo kako je on to, onih dana, zapisao i dokumentovao. Kao što ćete videti, ne može mu se baš sasvim verovati – u svojoj spisateljskoj potrebi za hiperbolom (a ja ga u tome, kao kolegu, odlično razumem!) pionir horora u našoj savremenoj književnosti si je tu malo dao mašti na volju i ponešto je izmislio, ponešto ukrasio, a ponešto loše upamtio. Ipak, mora mu se čestitati što se nije poveo za trendom i modom, nego je pogledom iskosa malo pronicljivije osmotrio (i univerzalizovao) tu halabuku i hajku koja je u to vreme zaglupljivala Engleze…

            Bacite oko na taj tekst, vredan je i zabavan.

Inače, potiče iz knjige Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, a ja sam ga preneo sa njegovog sajta, gde stoji pod naslovom:

 

 

Dnevnik besnila XXVI deo

 

 Video-nasties  



Pod videom poznajemo novo čudo naše prometejske civilizacije, pomoću koga rđave i zaglupljujuće filmove možete gledati kod kuće, umesto da, zbog njih, odlazite u bioskop. Izraz „nasty“ – u naslovu upotrebljen u množini – znači „gnusan, gadan, odvratan“. Sintagma se, dakle, s engleskog može prevesti kao „video-gnusobe“ ili „gnusobe za gledanje“ (jer, u drugom delu ovog Besnila, saznaćemo i za gnusobe, koje se, zasad, samo mogu slušati).

Na ekranu, u vašem građanskom domu, punom alfijski nežnih odblesaka građanski urednih misli, građanskih vrlina i građanske uzdržljivosti, odvija se scena kojom vaš televizor napaja tek unajmljena video-kaseta. Scena je, optimistički, kratak kurs seksualnih izopačenosti, protiv kojih, barem delimično, pisac nema ništa kad se obavljaju, ali ih se većine stidi kad u tom poslu gleda druge, bez obzira što zna da su za to plaćeni.

Za kraj sekvence ostavlja se – tako je naime režija zamislila – silovanje, po izvođenju gotovo obredno, jedne nevine devojke kroz sve otvore na telu, odjednom. Reditelju, međutim, ni to nije dovoljno. Sceni, očevidno, kako je govorio moj filmski učitelj, nezaboravni Ratko Đurović – nedostaje „kapa“.



Zato u trenutku opšteg orgazma – možda i vašeg – kroz vrata na desnom zidu ulazi dečak u beloj togi anđela, sa anđeoskim krilima pozajmljenim iz depoa crkvenih misterija, i izvežbanim pokretima seče devojku u komade. Najpre krupne, zatim sitne. 


(Gasite li televizor, prelazeći na vesti? Ne verujem. Na vestima se, uostalom, takođe govori uglavnom o ubistvima, a sve češće ona se i vide. Možda okrećete neki broj telefona. Ali činite to tek kad se film završi, a broj koji okrećete nije video-kompanije, od koje ste film iznajmili, da biste ga gledali, koji, mnogo verovatnije, pripada prijatelju, kome žurite da date dobar savet.)

Hoće li vam smetati ako scena, uključivši i kasapljenje, nije fingirana? Reditelj je, naime, bio nepopravivi realista. Prezirao je pozorišne laži. Jedina umetnost bila je za njega stvarnost. Tako je stvarnošću njegove umetnosti postalo sečenje jednog ljudskog bića. (Vlada mišljenje da „živa umetnost“ ovog novog filmsko-grobarskog talasa objašnjava bar poneki od onih 4.000 leševa što godišnje pune američke jarke.)



Pisac se seća jednog slavnog italijanskog filmskog hibrida između Boscha i Daumiera, koji je, snimajući značajan dokument u Africi, odugovlačio streljanje grupe pobunjenika. Sve dok nije našao načina da ih spase? Naravno – ne. Sve dok nije dobio pogodnu svetlost za snimanje. Onda smo bili užasnuti i umetnika smo izložili besu javnog mnjenja.

Samo je malo poznavalaca naše prirode i istine da se, u Nauci i Umetnosti, ono što se može učiniti, kad-tad i mora učiniti, shvatalo tada da na takva ograničenja čovečnosti moramo na vreme pristati, jer ćemo se ubrzo suočiti sa još većim. I zaista, u svetlosti umetničkog tranžiranja jedne device od strane desetogodišnjeg anđelčeta, insistiranje na boljem osvetljenju masovne egzekucije izgleda sasvim prirodno i opravdano.


No, savet pameti još jednom moramo prihvatiti i ponovo se od besa uzdržati. Moramo ga, očevidno, sačuvati za neki, još neotkriven, umetnički postupak budućnosti, prema kome će opisana kasapnica izgledati kao ugodna zabava i estetički nužno prekoračenje moralnih i legalnih obzira. Preda mnom su, dok ovo pišem, tri video kasete. Naslov prvog filma je Pljunuću na vaše grobove. (Bora je ipak pomešao naslov noar romana Borisa Vijana, koji je u futuru, i naslov filma o kojem govori, koji je u prezentu: I SPIT ON YOUR GRAVE – prim. Ghoul)

Na reklamnoj slici jedna gola pljuvačica, s ašovom u desnoj ruci, prolazi grobljem, obasjanim lunarnim sjajem. Prividna tema je kolektivno silovanje jedne njujorške spisateljice, koja se povukla u šumsku usamljenost, da bi, inspirisana prirodnom prirodom, što dublje pisala o našoj – ljudskoj. (Pravo joj budi kad noću lunja sama. Napali bi je čak i vukovi, a nekmoli ljudi.)

groblje, obasjano lunarnim sjajem



No, prava je tema njena bestijalno nežna osveta nad sedmoricom narečenih muškaraca, od kojih, pre ubistva, poslednjeg kastrira u kupatilu. (Zapravo, ta kastrirana žrtva nije poslednja – posle tog nesrećnika, do kraja stradaju još dvojica – prim. Ghoul)

 

Naslov drugog je Bušač (THE DRILLER KILLER – prim. Ghoul). Na reklamnom omotu je krupni plan čovečijeg lica, koje iskrivljuje urlik, dok mu bušilica probija čelo. Da bi njegov problem bio jasan, u uglu piše: „A bušilica nastavlja da buši kroz meso i kosti!“ Tema je jednostavna.



Raznim ljudima se, iz nepoznatih razloga – ako rediteljevu maštu ne smatramo dovoljnom za svaki – električnim bušilicama probijaju razni delovi mesa i kostiju.

 

Treći se zove Teksaški masakr (tačnije rečeno, jer Bora je iz naslova zaboravio najlepši, najdistinktivniji deo, Teksaški masakr MOTORNOM TESTEROM  prim. Ghoul). Slikom, jedan krupan čovek pod maskom klovna – radi olakšanja scene, jamačno – i ogromnom testerom na baterije – jer šnur se nigde ne vidi – juri neku devojku, o čijoj se nevinosti, ovog puta, ništa ne govori. (Lederfejs nema masku klovna, nego masku od kože tuđih lica; njegova testera je na gorivo, u filmu se vidim dim iz nje… – prim. Ghoul).

U samom filmu ima još pola tuceta testerisanja uživo. Na slici, takođe, piše da je opisan događaj koji se u Teksasu zaista zbio. Upozorenje nije nužno. Posle saznanja da se kasapljenje device od strane desetogodišnjeg anđela takođe zbilo, ova se istinitost podrazumeva. (Niti ima ’pola tuceta’ žrtava ukupno, niti su sve pretesterisane, a još manje se to vidi ’uživo’... – prim. Ghoul).



(Moram učiniti jedno priznanje. Poslednja tri filma uspeo sam da dobavim pre nego što je policija upala kod mog video-snabdevača i njegove najbolje teme zaplenila, pa ih sada samo ona može gledati. Za prvim sam tek u potrazi. S nekoliko strana mi je obećano da ću ga – uz crnoberzijansku cenu – uskoro dobiti. Taj film mi je neophodan. Ne, razume se, zbog perverznog uzbuđenja, s kojim biste ga možda vi gledali, već da bih imao nad nečim da se zgražam.)

U svakom slučaju, dok ste taj film gledali, imali ste jednu utehu. Srećnim vas je činilo saznanje da je vaše dete u krevetu i da uveliko sanja snove, u kojima se ljudima ne buše čela i device ne komadaju sekirom. U pravu ste. Vaše dete nema potrebe o tome da sanja. Ono će, budite sa 60% sigurni, kopiju tog istog filma gledati sutra posle podne u kući svoga druga, čiji su roditelji u gostima, gde, sa 90% sigurnosti, gledaju neki još „bolji“.



(Prvi procenat, približno odgovara statističkoj činjenici da u Velikoj Britaniji, od desetoro dece, između sedam i petnaest godina, barem šestoro regularno gleda video-nasties.) Ne tvrdim, u međuvremenu, da svaki od ovih filmova nije simuliran, i da su svi „umetnički dokumenat“, ali kakvu to razliku čini za dete od sedam godina? Razumem, zato, tekuću kampanju, koja će uskoro kroz Parlament ozakoniti zabranu proizvodnje i distribucije ovakvih filmova.

(Moram, dakle, požuriti sa svojim nabavkama.) Ali, ne razumem motive. Ona se tera zbog straha da Pljunuću na vaše grobove ne razvije kod naše dece naklonost prema nasilju. A stvar je upravo obrnuta. Naša naklonost prema nasilju kod te dece razvija ljubav prema takvim filmovima. Jer, pravi i najuspeliji video-nasty je onaj što ga na gledanje, i ugledanje, deci dajemo našim brutalnim životima i našom nasilnom i veštačkom civilizacijom.



Kopanje očiju kralju Liru, ljudožderska gozba Titusa Andronikusa, davljenje Dezdemone, trovanja i probadanja u Hamletu, politička umorstva u Makbetu, i orgija nasilja u Ričardu III – samo Shakespearea da uzmemo – nije samo velika umetnost pozorišne scene, već i one ljudske. To je tek scenski sumarijum humane istorije i humane prirode.

Homo-nasties, a ne video-nasties. Kako, inače, objasniti popularnu igru „Nuclear escalation“, sličnu „Mono-polu“, u kojoj se, uz pomoć naklone kockice – iste one s kojom smo mi igrali „Čoveče ne ljuti se“ – mogu nuklearno kremirati populacije čitavih zemalja? Lako. Istim amoralnim mehanizmom, koji je, u javnosti, okrivljenu kompaniju- -proizvođača naveo da, u odbranu sebe i „nuklearne eskalacije“, tvrdi kako je ona namenjena „osobama sa smislom za humor“.



Mister Bruce George MP, koji je stvar pokrenuo, očevidno je toga lišen, a to je nedostatak koji se u Engleskoj oprašta samo strancima. Kad izvlačenje zadovoljstva iz smrti miliona može podrazumevati i „smisao za humor“, dete koje suptilno kasapi devicu postaje nešto sasvim prirodno, pa i nužno, o humoru da i ne govorimo.

(Zato iz ovih stopa idem da požurim svoje video-dobavljače.) I zato mi izgleda krajnje nedotupavan odgovor, što ga je sudija Old Baileyja dao filmskom ekspertu pozvanom da veštači na procesu oko zabrane nezaboravnog nasty-bisera, filma More oštećenog mozga (NIGHTMARES IN A DAMAGED BRAIN prim. Ghoul). Veštak je bio u prvom redu esteta. Izjavio je da je film „sjajno izveden“.



Sudija je, pojma nemam zašto, s kakvom glupošću u vezi, odgovorio: „I nemački napad na Poljsku je sjajno izveden, pa hoćemo li ga nazvati dobrim?“ Film je, nažalost, zabranjen. (Ali ja sam ga na vreme kupio.)

 

(Ne, Borin film o tranžiranja jedne device od strane desetogodišnjeg anđelčeta – ne postoji. Uzalud ćete ga tražiti po svetlim i tamnim strana interneta. Ili ga je Bora izmislio za potrebe svog teksta, ili je lakoverno poverovao tlapnjama svojim engleskih poznanika usred moralne panike oko video nasties filmova i snuffa prim. Ghoul).