среда, 23. новембар 2011.

PIERCING – Ryu Murakami

             Već sam ovde pisao o Murakamijevom romanu IN THE MISO SOUP, koji je u međuvremenu, misteriozno, preveden čak i na srpski (ja ga kupio/čitao u hrvatosrpskoj verziji). Još misterioznije – onaj patetično-smarački drkoš Wim Wenders radi film po tome! Anyway, pošto se radi o izvanrednoj knjizi, smesta mi je postalo jasno da se moraju istražiti i ostala srodna dela ovog autora. Namerno ne kažem "sabrana", jer mene lično ne zanimaju njegove poluautobiografske priče o rokenrol danima u Japanu 1960-ih (69), a iz pouzdanih izvora mi je nagovešteno da mi možda ni COIN LOCKER BABIES ne bi sasvim legao, iako svakako zvuči dovoljno intrigantno da ga barem pozajmim pre nego što odlučim vredi li kupovine (višestrukog čitanja). U svakom slučaju, za kraj sam ostavio AUDITION, pošto mi je on – zbog vrsnog Miikeovog filma – na neki način poznat; uskoro ću proveriti da li i koliko film odstupa od knjige. Do tada, evo par reči o romanu PIERCING.
            U pitanju je još jedan vrstan egzistencijalistički, psihološki horor-triler roman sa ponekim nadahnutim i žestokim scenama krvoprolića. Ovaj opis, rekao bih, savršeno pokriva romane AUDITION, PIERCING i IN THE MISO SOUP, pa od njih svakako treba početi.

            PIERCING me je zgrabio već u prvih 10-ak strana, na kojima glavni junak usred noći prilazi kolevci svoje bebe, ćerčice, na čiji obraz prislanja oštricu šiljka za led, i pokušava, kao i tolikih noći ranije, da suzbije poriv da je proburazi u snu, dok mama/žena takođe nesluteći drema. Ali nije fora u pukoj dosetci ili u manipulaciji najbazičnijim osećanjima – baby in danger i slično – mislim, okej, JESTE donekle i to, jer je izvanredno izvedeno, ali poenta nije toliko u tome koliko u umešnosti pisca da me: a) minimalnim sredstvima uvuče u tu situaciju; b) približi mi likove kao žive i složene; c) ubedi me u realnost over-the-top psihe i stanja i scene; i d) natera me da me bude briga za sve to – i sve to u prvih 10 strana!
            Moram da priznam da nisam čitao, niti u skorijoj budućnosti planiram, onog izvikanog (Haruki) Murakamija za devojčice i/ili pozere; ne sviđaju mi se ljudi kojima se on sviđa, ne dopada mi se što je toliko popularan kod populistički nastrojene publike (o kojoj mislim sve najgore), opisi njegovih knjiga ne zvuče mi dovoljno zanimljivo da pokušavam da proverim svoje slutnje; ukratko, javlja mi se da to nije moja šolja čaja. Međutim, ovaj horor-Murakami definitivno JESTE moja vrsta pisca, kako zbog tematike (sjebani ljudi u otuđenom, predapokaliptičnom svetu bore se sa svojim i tuđim psiho-demonima) tako i zbog načina njene obrade.

            Što se tiče tematike, Murakami kao malo ko uspeva da uđe u cipele raznih otakua, frikova, psihopata ili naprosto životom (a posebno detinjstvom) sjebanih ljudi i žena, i da plastično opiše njihovu neuklopljenost u miljeu koji je tiran tiraninu a kamo li duši blagorodnoj. U konvencionalnom horor-triler romanu, ovaj naš baja bio bi zlikovac koga ganja glavni junak, neki pajkan ili novinar ili bivša nedokusurena žrtva čije bi simpatije trebalo da delimo. Murakami, međutim, uspeva da nam od ovakvog lika napravi protagonistu, slojevitog, izmučenog, potpuno ljudskog, takvog s kojim je teško ne osetiti neke dodirne tačke. Jer, ko od posetilaca ovog bloga nikada nije osetio poriv da makar recne ako ne i probuši neku bebu neka se prvi baci kamenom prema svom monitoru!

            Dakle, kako bi iživeo svoj poriv koji mu ne da mira, naš "junak" odluči da ode na kraći odmor u jedan hotel, da iznajmi kurvu-maserku, i da nju istranžira šiljkom za led – bolje nju nego bebu, je li. Istom prilikom namerava da proveri glasinu da, navodno, kada se preseče Ahilova tetiva – nastaje vrlo glasan prasak. (Hm, čudno: nisam to čuo, a video sam takvu scenu u bar 4-5 horora, nedavno. Da li je moguće da su horor filmovi lagali?!) I taman kad uđemo u njegovu glavu, i sažalimo se nad torturom koju je istrpeo od strane svoje majke kad je bio mali, i kad već počnemo da navijamo za njega i iščekujemo katarzični masakr – nastaje twist!

            Umesto tupave fufice za pod nož – dobijemo još jedan 3-D lik, složen, zanimljiv, i skoro isto tako sjeban kao ovaj naš "junak". Oh, ne – neće valjda nju...? I tu Murakami pokazuje da je majstor prvog reda. Naime, postoje dve glavne vrste slešer-horora (govorim o dobrima, uopšte neću da rangiram one bezveznjačke). U jednima uživate u saspensu i navijate za žrtvu, ali vala i za psiha, jer ako on samo laje a ne ujeda – gde je onda zabava? Dakle, priznali to sebi ili ne, ali u ovim slešerima navijate i za ubicu: "To! Drži je! Kolji!" E, ali postoji i druga, retka ali ipak tim vrednija sorta, u kojoj vam likovi postanu toliko dragi da ne želite NIŠTA da im se dogodi – iako ste došli radi horora, zapravo navijate da nikakvog horora ne bude, dosta vam je ta drama; odnosno, da neko napravi dramu, romantičnu komediju ili tako nešto, sa tim istim likovima, i to biste rado pogledali – radije nego horor. E, PIERCING spada u potonju kategoriju.

            Međutim, jasno vam je da su ova dva lika suviše sjebana a da bi običan pirsing na nosu ili bradavici mogao da bude dovoljan. Ne, moraće ovde da se bocne i probuši mnogo dublje... Očigledno je da njihov susret neće moći da prođe bez krvi – ali ČIJE krvi, i KAKO prolivene, i s kojim tačno posledicama...? To nisam, čitajući, mogao da pogodim ni ja, niti želim da spojlujem vama; reći ću samo da je to sve, za mene barem, razrešeno vrlo zadovoljavajuće (iako nekonvencionalno) i da sam na ovom kondenzovanom prostoru, na manje od 200 stranica, dobio više za svoje pare (više simpatije, više saspensa, više ludila, više horora, više splattera, više pametnih uvida) nego u prosečnom američkom horor-trileru na svojih 500 strana.
            Ovo je vrhunsko pisanje, ali nenametljivo, glatko, nerazmetljivo: i samo ako ste dovoljno hladnokrvni da zastanete i pogledate sa kakvim jednostavnim sredstvima, i kako ekonomično, ovaj autor uspeva da postigne tako složene efekte, shvatićete da je ovo ozbiljnija i dublja i slojevitija stvar nego što na prvi pogled, usred te rollercoaster vožnje, izgleda. Drugim rečima, ovo je odlična književnost, pre svega, pa tek onda odličan horor roman. Otud nedvosmisleni Ghoul's Seal of Approval.

уторак, 22. новембар 2011.

HELLDRIVER (2010)


**(*)          2+
             Ako volite Nišimurine klinačke splatter fazone, onda vam ne treba ništa drugo nego obavijest: najnovija njegova orgija neumerenosti, u trajanju od DVA SATA, može se skinuti sa neta.

Neka po'itaju svi koji vole infantilno glupiranje sa konceptima preambicioznim za prejeftine efekte maske i napadno lošeg green screena i CGI-ja, a sve to uglavnom šusterski režirano, s tek ponekim štucanjem nadahnuća, kao poor Japanese man's very poor & early Peter Jackson on LSD.

Zbog toga ova grdna buka i bes imaju nesrazmerno malu vrstu impakta, i sva halabuka više podseća na prolongirani, preeeedugački promo-reel za sumanute ideje izvučene direktno iz malog mozga svog tvorca.  

Sve je tu: zombiji (sa rogovima!), mutanti, gejziri crvene farbe, gumeni delovi tela, iracionalna akcija, tela presečena uzduž i popreko, cool poziranje sa katanama...
...motorne testere, harmonike, sisodgrižene bradavice iz kojih šikljaju mlazevi crvenila, automobili i avioni načinjeni od zombi-telesina, japanski predsednik sa hitlerovskim brčićima itd. itd. 

Mene ova vrsta japanskog kalkulisanog 'kulta' nikad nije naročito zabavljala, još u vreme BATTLEFIELD BASEBALL, a danas još i manje. Kritika HELLDRIVERa je izlišna, jer ovde se nema šta kritikovati, analizirati, tumačiti. 

Ovo je u startu koncipirano kao anything goes, so bad it's good, low budget bad taste trashy extravaganza: nesavršenstvo je deo koncepta a perfekcija čak i sirovog, prvog EVIL DEADa, recimo, za Nishimuru je u nedostižnim, kjubrikovskim visinama.

Ali, očito postoje trešoljubi kojima ovo leži ko budali šamar, pa zato - ko voli, nek izvoli! 

PS: Veoma je loša odluka da prelepotica Eiho Shiina (AUDITION) tokom najvećeg dela filma nosi mutant-masku, jer to jedan ozbiljan adut (za gledanje) baca u aut. Dobro, ne izgleda ona sasvim nesexy ni kao zombi-mutant, ali opet, gre'ota je kvariti jednu od retkih zaista lepih Japanki ovim lateksima i farbama i čudima…

понедељак, 21. новембар 2011.

Promocija APOKALIPSE u Nišu (audio)


            Kao što je ovde već bilo uredno najavljeno, niška promocija antologije domaćih priča o smaku sveta Apokalipsa juče, danas, sutra održana je u utorak 08. novembra 2011. godine, u 19 časova, u niškom SKC-u, u organizaciji NKC-a i SKC-a. Na podijumu su bili, i o knjizi govorili: Goran Skrobonja, pisac i izdavač; Jovan Ristić, novinar (za ovu priliku od organizatora najavljen kao "književni kritičar"), kao i trojica niških pisaca zastupljenih u knjizi: Zoran Pešić Sigma, Dejan Ognjanović i Marijan Cvetanović.
            U publici je bilo duplo više ljudi nego za mikrofonima: čak desetoro njih je došlo na ovo zbitije, iako je u isto vreme bila nekakva slava (Mitrovdan, ili tako nešto; ne pitajte mene)!
            E, baš zbog tih kojima je slava bila preča, a Niš predalek, evo prilike da čujete o čemu se tu govorilo, jer – odmah da kažem – svi učesnici su pričali kao da je pred njima najmanje 50 zainteresovanih posetilaca, tako da zaista vredi poslušati ovo što je moj verni diktafon usnimio a što sam sada, ekskluzivno za The Cult of Ghoul, okačio na Mediafire kako bi narod to mogao bez problema da skida, sluša i edukuje se.
            Uverite se: SKC-ova najavljivačica predstavlja Dejana OgnjEnovića. Saznajte: zašto je Skrobonja odabrao baš Apokalipsu? Koje su naredne tematske antologije? Počujte, pravo iz BETA-e: kakve su nas sve apokalipse snašle u 2011-oj? Otkrijte: kako i zašto su baš ovi nazočni pisci napisali baš ove priče? Nasmejte se: iako malobrojna, publika je sadržala najmanje jednog frikšou-kripšou posetioca – počujte njegovo pitanje i komentare, i divite se!
            Dakle, kliknite OVDE i skidajte – Ghoul časti!

недеља, 20. новембар 2011.

Užice gothic (2): Stari Grad

U prethodnom delu ove uzbudljive sage prikazao sam neke spektakularne jesenje pejsaže iz grada Užica i njegove bliže okoline (park, brana, groblje...) koje je uslikao moj domaćin i vodič, T. Jevtić.

Za kraj sam ostavio ono najslađe: fotke načinjene na glavnom užičkom landmarku, ruševinama tvrđave maštovito zvane - Stari Grad.

Kada se iznad bedema tih ruševina ukazao svetleći znak Cthulhu Upomoć, bilo je jasno da se Ghoul, kao njegov PR, odazvati mora!

Namerno nisam guglao Stari Grad niti se drugačije spremao za ovu posetu, očekujući direktne uvide od strane domoroca. 

Kad ja tamo, a ono ispade da ovaj konkretni domorodac ne zna ni ko je ovo gradio, ni kada, ni za čije babe zdravlje, a kamo li da me snabde uobičajenom dozom lokalnih horor legendi kakve inače zapisujem u svoju beležnicu za sakupljanje narodnih umotvorina. 

Stoga sam morao da čitam između kamenja, da slutim – i da se prisećam redova iz nedavno reprizirane Zlatne knjige Dragana R-rated Filipovića.

No, ono što je tog dana ispušteno u edukaciji, nadoknađeno je u umjetničkom dojmu i imaginativnom golicanju. 

Usledilo je uobičajeno ghoulish blesavljenje kraj ovih ruševina i zidina, 

te sasvim karakteristično čačkanje mečke na ivici pozamašnog, kod samoubica popularnog ponora 

(jedan od ovakvih dana biće mi poslednji!)

i muvanja po tunelima, jamama i drugim grobolikim rupama.
Ono što malkice odudara od klasičnog ghoulish repertoara jesu poze načinjene sa maskama pozajmljenim iz EYES WIDE SHUT – a za inscenaciju poznatog Monti Pajton skeča "Spot the looney(s)".

Začudo, poneki slučajni prolaznici (uključujući jednog popa!) nisu u ovome našli nešto naročito bogohulno niti uvrnuto: valjda smo izgledali suviše blentavo, pa time i bezazleno.

Tu se zatekla i jedna od lobanja neidentifikovanog mega-crnog stvorenja koje je locirao/la/lo T. Jevtić, što je spontano izazvalo tipične ghoul-hamletovske poze.

Sve u svemu, memorabilan beše taj vikend: horror poze na ukletoj tvrđavi načinjene su pre tačno dve sedmice – u nedelju 06.11.'11.
Copyright za sve fotke: Ecclectic Eel for The Cult of Ghoul, Inc.
Klikni na fotku da je vidiš veću i detaljniju.

субота, 19. новембар 2011.

JOŠ JEDNO BUĐENJE, Dejan Ognjanović


            Evo jedne moje stare, prastare priče, odnosno minijature. Zapravo, od svega što sam napisao, ovo je prva (najstarija) koju mogu da pokažem javnosti bez mnogo stida. Ono pre nje, na svu sreću, ostaje u rukopisima, neobjavljenim, i od vrlo malo parova očiju viđenim.
            Napisao sam je sa svojih 18 godina, 19. IX 1991, neposredno po okončanju jednog vrlo srećnog perioda, i na početku najmračnijeg u kome sam ikada bio, do tada, a i šire. Sumorna je, melanholična, neko bi je nazvao i patetičnom – ali, rekao bih da unutar svojih skromnih, neambicioznih granica nije tako loša, i da prilično dobro hvata moje tadašnje stanje.
            Do sada nije nigde objavljivana, tako da je ova ekskluziva za blog istovremeno i svetska premijera.
            Ako vas smore ovaj čemer, jad i beznađe, ili ako vam ovo bude previše kratko i nesupstancijalno, podsećam da u kategoriji PRIČE na ovom blogu možete pročitati i neke moje radove nastale kasnije, kad sam naučio da se smejem beznađu i tmini.


JOŠ JEDNO BUĐENJE
(c) Dejan Ognjanović 
                                       
            Budiš se, dečače, u hladnom krevetu hladne sobe, ali ne primećuješ to odmah. Još te drži toplina sna iz kojeg upravo izranjaš.
            Buljiš u tmurno svitanje što prodire kroz prozor, iako ga ne primećuješ. Tvoje misli još su u snovima i ti si na trenutak zbunjen, ne znaš gde si.
            Dok se dosadno poznate konture još uvek mračne sobe polako ocrtavaju u tvom umu, i dok postaješ svestan da ti je hladno, znaš da se paučinaste niti kidaju i da se nešto veliko ponovo udaljava od tebe. Ne, ne – želiš da vrištiš, dok čvrsto stežeš svoje pesnice – to nije pravo, to nije pravo! Ali vrištanje ne pomaže. Ponovo zatvaraš oči i uranjaš u jastuk, i vidiš sebe kako pružaš ruke, najdalje što možeš. Iza tvojih kapaka je sada samo tama, i sve što osećaš je negostoljubiva hladnoća jastuka, kreveta, pokrivača. Ponovo otvaraš oči, svoje duboke, plave oči, i u njima je samo tuga.
            Uspravljaš se u krevetu i posmatraš prste svojih ruku, proveravaš da li su znojni, klizavi: čini ti se da su oni krivi što ti je Ono opet umaklo. Ali oni su suvi, i hladni, i sanjivi.
            O čemu je to bilo ovoga puta?  Gde si to sada bio?
            Baš ničega se ne sećaš?
            O, sve je dalje i dalje, tone poput davljenika kome si prekasno pružio ruku, i koji se spušta nazad u mračne dubine što ga lagano gutaju. Njegova silueta je sve mutnija, sve manja, sve dalja: samo tačka koja se rastapa u tami i ništavilu.
            Ne vredi, ne vredi, i ovoga puta je umakao, i ponovo u sebi osećaš prazninu, dečače, prazninu kojoj je na trenutak bilo obećano ispunjenje, u koju je na tren prodrlo nešto – bojažljivo i oprezno, samo načas – nešto dovoljno veliko i snažno da te potpuno prožme -čini ti se- ali sada se to nešto uplašilo prodorom druge realnosti i pobeglo, ostavivši još jednom prazninu da odjekuje sumornim jutrom.
            Tvoja svest je sada čista, snovi su otišli i ostao je samo razum. Svestan si da je toplota tvoga tela otišla na sanjanje, i da ti je zbog toga sada hladno – kao i zbog zahladnelog jutra koje viri kroz zamagljeni prozor, mutno i bezlično oktobarsko jutro koje ne želiš, ali koje svejedno redovno dolazi i budi te.
            Ustaješ iz kreveta i prilaziš prozoru. Ulična svetiljka još uvek gori i meša svoju nepotrebnu svetlost sa bledom izmaglicom oktobra. Jutro se monotono uvlači u uske uličice. Uskoro će u sivim zgradama zazvoniti budilnici, kao i svih prethodnih, kao i svih budućih jutara. Uskoro će živi mrtvaci početi da se teturaju pločnicima.
            Prolaziš prstima kroz svoju snom umršenu kosu.
            Navlačiš papuče i odlaziš u kupatilo. Oko tebe su vlažni peškiri, lavori s vešom, i WC šolja koja očekuje da je zaliješ svojom toplinom. Pošto si to obavio, prolaziš pored ogledala ne usuđujući se da ga pogledaš, ovlaš pereš ruke i izlaziš iz tesne prostorije dok te prati šum vodokotlića. Bezvoljno se teturaš natrag u sobu.
            Ponovo si kraj kreveta. Stavljaš dvostruko preklopljeno ćebe preko jorgana i nestrpljivo se uvlačiš ispod. Otežali jorgan sada se čvršće priljubljuje uz tebe i ne dozvoljava da tvoja toplota otiče van. Polagano prikupljaš energiju za novi san. Toplina, da, to je ono što ti je potrebno. Ali nisi siguran da li ti se spava, ne znaš da li to ima nekog smisla – vraćati se, ponovo pokušavati: spavati, možda sanjati...
            Hajde, savij se u klupko dečače, i spavaj. Spavaj, jer to je jedino što ti preostaje u ovom tmurnom jutru što se steže oko tebe i preti da se pretvori u novi dan.