четвртак, 4. март 2010.

CELEBRITIES & STARDUST ON ME


napravio sam foto-album koji beleži moje susrete sa nekim veličinama, ili bar slavnima, pre svega iz filmskog sveta, uz tek ponekog pisca ili bar piskaralo.

neka od tih imena su baš žive legende, kao što su:

DARIO ARGENTO



ROGER CORMAN



RUGGERO DEODATO




BRIAN YUZNA




JORG BUTTGEREIT




LLOYD KAUFFMAN



JAMIE DELANO




pored šireg izbora fotki sa njima, u albumu možete videti mnogo veći izbor selebritija, uključujući i neke lokalne, balkanske i srpske veličine.

pa, eto, ako hoćete, bacite pogled, OVDE...

среда, 3. март 2010.

SHUTTER ISLAND (2010)


**(*)

2+


OVAJ RIVJU SADRŽI SPOJLERE VEZANE ZA KRAJ FILMA.
ZATO GA NIJE PREPORUČLJIVO ČITATI PRE GLEDANJA.
možda je bolje što nisam nedavno stigo da za blog napišem rivju MYSTIC RIVERA, mega-nagrađivanog i precenjenog filma k. istvuda, rađenog po romanu denisa lehana, tvorca pisanija po kome je, evo, i skorseze uzeo da snimi film. sad počinjem da uviđam patern tih lehanovih ekranizacija.
oba filma imaju velike twistove pred kraj.
oba nas navode da poverujemo u jednu priču, a onda na kraju otkriju da je to sve vreme bila neka druga priča.
u oba slučaja, ta prva (na kraju otkrivena kao lažna) priča daleko je zanimljivija (i ubedljivija) od one koja se na kraju razotkrije kao prava.
oba filma sadrže besramno patetična i trivijalno melodramatska preterivanja vezana za stradanje dece i posledične porodične patnje time prouzrokovane, uz mnogo trauma, lekova, suza, košmara i dugih zamišljenih izmučenih pogleda u daljinu.
oba filma traju po 2,5 sata svaki – što je u oba slučaja barem po 30-40 minuta više nego što je zaista potrebno.
oba filma trivijalnu melodramatsku suštinu pakuju u celofan 'respektabilnosti', manje ili više uverljivo glumeći da su zapravo ozbiljni filmovi s nečim na pameti, a ne predugački tupavi sumorni mazohistički twist-driven filmići.
i, naravno, oba filma sadrže neverovatno ogavnu ideološku agendu koju ću vam ja sada po prvi put razotkriti.

kratko poređenje:
MYSTIC RIVER govori o brutalnom ubistvu tinejdžerke gde sve ukazuje da ga je počinio čovek koga su kao dečaka oteli, silovali i 4 dana mučili neki ludaci. film nas navodi da pomislimo da je on zločinac, a onda na kraju pokaže da ipak nije, nego da su curicu ubili nekakvi klinci iz potpuno neubedljivih (i jadno 'obrazloženih') razloga, odnosno da je ono što je po svemu delovalo kao planirani i sadistički izvedeni zločin zapravo jedna bezvezarija za koju se niko nije ni potrudio da je uverljivom predstavi jednom kad se otkrije da se to tako desilo.
SHUTTER ISLAND je, navodno, o dvojici federalnih maršala (sic; citiram prevod) koji dolaze na ostrvo blizu usa obale kako bi istražili misteriozni nestanak jedne pacijentkinje iz super-mega-spooky ultra-stroge ustanove za najgore, neizlečive zlikovce. na kraju ispadne da se ništa od 2 sata 'akcije' koju smo pratili nije desilo, ili bar nije tako kako je bilo prikazano, nego da su to buncanja i deluzije jednog nesrećnika (da, to je baš ovaj federalac, igra ga leo di kaprio) koga bezuspešno tu pokušavaju da izleče, ali na kraju shvate da je lobotomija za njega jedini lek.
da, lejdiz & đentlimen, ovo je još jedan od onih smaračkih 'lagali smo vas sve vreme, ništa što ste videli nije stvarno, to je sve u nečijoj glavi' filmova. na svaki dobar u tom stilu (JACOB'S LADDER, THE FIGHT CLUB, HAUTE TENSION) dolazi bar tuce bezveznih. SHUTTER ISLAND je jedan od potonjih.

pokvarenost twista u MYSTIC RIVER je u tome što sve do otkrovenja na kraju ne postoji nikakav hint za nekog drugog zlikovca i neku drugu motivaciju od one koje se čini jedinom logičnom (od prezentovanih). na kvarno, pred kraj saznamo da je sve to s tim zločinom jedna tupava šarada bez trunke smisla. GOTCHA! zajebo nas lehan jer je tako pametan! mislim, pametan da ne igra pošteno, nego krije vitalne karte koje na kraju vadi iz rukava. uuu, al nas je zajebo!
pokvarenost u SHUTTER ISLANDU je u tome što se radi o nesnosno ofucanom twistu koji bi svako s malo mozga provalio već iz opisa radnje, ako ne iz trejlera – a minimum iz prve scene filma, u kojoj vidimo lea skroz sjebanog kako se gleda u ogledalo i kaže nešto tipa 'oh, this is terrible' ili 'this can't be true' ili tako neko sranje. hint: ako glavnog junaka u filmu za koji se već priča da ima neki twist upoznajete tako što on/a u prvoj sceni vrišti (THE OTHERS), budi se iz košmara (HAUTE TENSION), gleda se u ogledalo (MACHINIST) itsl. budite sigurni da se radi o 'nepouzdanom naratoru' – osobi čija ćete bulažnjenja da gledate tokom ostatka filma, dok se na kraju to ne ispostavi kao njena deluzija.
e, baš zato što je ta fora davno provaljena, pa još zato što sada imate jednu veličinu (waaaay precenjenu ako pitate mene –srećom, niko me ne pita) kakav je martin skorseze, onda s pravom očekujete da vas u 2010. godini, nakon 2-3 tuceta A, B i C filmića sa 'it's all in his/her head' twistom jedan velikan filma neće pokušavati da vuče za nos jednom tako otrcanom forom.
e, baš oće!
ali, optimisti među čitaocima ovoga se ne predaju i već ih čujem: čekaj, ok, možda je fora davno provaljena (još u priči 'događaj na mostu kod sovine reke' embrouza birsa, tamo pred kraj 19. veka!), ali kad se velikan filma (tm) poduhvatio te priče, mora da ona u njegovim rukama dobija neke nove dubine i širine i dosad neslućene dimenzije!?
patka.
nije da mi nije prošlo kroz glavu pitanje: šta će jednom velikanu filma (tm), autoru nekolikih klasika američkog i svetskog filma, da se pača u nekakav misteri triler sa horor elementima? nakon odgledanog nedela, javlja mi se samo jedna opcija: za pare. a prvi vikend je opravdao tu ambiciju: ovo je najuspešnije otvaranje koje je marti ikada imao. čestitam. jer, ako je imao neke druge ambicije sem te, žešće je omanuo.
SHUTTER ISLAND vas, dakle, sve vreme macolom u glavu udara – od prve scene pa nadalje – da tajanstveni pacijent br. 67 mora da je leo i niko drugi (jer, zaboga, čak i ne postoji crvena haringa nit alternativno rešenje te jebene misterije! ko drugi ako ne leo?) ali vi sve vreme odbijate da poverujete jer je to, naprosto, toliko glupo da bi čak i albert pyun možda dvaput razmislio pre nego vam uvali baš tog izdrkanog đoku, a kamo li marti, velikan filma (tm).
ajde da na trenutak manemo taj twist: ono što se nikako ne može oprostiti martiju, velikanu filma (tm), je njegova bizarna opsesija da meće lea u svoje novije (loše) filmove. nije leo čovek kriv što ima bebeću facu, ali come on, kolko god mu lepili lažnih brkova, kolko god znoja i ne znam kakve šminke stavljali na njega, on i dalje izgleda kao neko od one klinčadije iz BAGZI MALOUNA. ovde bre treba glumac koji može da ubedljivo predstavi unutrašnje boli, ali i prekaljenost životnim mukama– dakle, nekoga koga život nije mazio. svileni leo to ne može. kad on kaže 'ubijao sam ljude!' (vezano za njegove ratne traume, kad je zajedno s drugim usa vojnicima oslobađao dahau konc logor), dođe mi da se nasmejem (od muke) i kažem: 'ma kog si bre ti ubijao, balavče?' a pošto je leo u svakom kadru, praktično nosi ovaj film, takav kakav je, onda nema beganja: i to malo što ima da se nosi, pada zato što ga leo nosi.
neko vreme trajanja čini se da je SHUTTER ISLAND smešten u 1950-te s nekom poentom: kako bi prikazao revolucionarni novi momenat u zloupotrebi psihijatrije u totalitarne svrhe: naime, zahvaljujući saznanjima do kojih su došli naci 'naučnici' experimentišući na bezbrojnim ljudskim zamorcima u konc logorima, tačnije, zahvaljujući gostoprimstvu koje je amerika ukazala tim istim naci 'naučnicima' po završetku rata, došlo je do velikog napretka američke nauke, pa tako i medicine i psihijatrije. u to vreme je naročito često bilo korišćenje lobotomije za smirivanje najnemirnijih, 'neizlečivih' pacijenata. dakle, hladni rat, bihejviorizam, lobotomija, stvaranje ljudi-robota/zombija, ubijanje volje, ukidanje slobode, psihijatrija u službi totalitarizma, upoznaj ljudski mozak da bi ga lakše zauzdao i kontrolisao i tako te fore...
ovo se sugeriše time što početak filma uspostavlja vrlo nesuptilnu, explicitnu paralelu između nacista i psihijatara koji rade na šiter ajlendu: kroz kasting maxa fon sidoua za glavnog psihića tu, čije istaknuto arijevsko lice i držanje sugerišu evropsko (germansko) poreklo (a sličan zlikovačko-naci imidž ima i ben kingsli, sa bradicom i lulom, pravi europejski zločinac!), kao i kroz prvu scenu u kojoj fon sidoua upoznamo: leo ulazi u sobu, s gramofona se čuje muzika, pitaju se šta je to, dal je brams il šuman il mokranjac, a taj pajkan (makar i federalni!) kaže: ne, ovo je maler. sledi flešbek na scenu kada je leo (vojničina! oslobađa dahau!) upao u kancelariju direktora na dahau, gde se vrtela ta ista ploča.
znači, paralela je jasna: nazi = američki (?) psihijatri. kasniji razvoj (lažnog) zapleta ukazuje na to da je prava svrha te zlokobne gotske građevine koja korene vuče još iz usa građanskog rata (=dodatni hint o njenoj vezi sa silama uništenja, rata, a ne mira i lečenja...) da se tu experimentiše sa ljudima i da se stvaraju programirani poslušnici koji će onda da izađu na kopno i čine zločine koje zdravi ljudi ne bi mogli...
međutim, u twistu na kraju otkrijemo – u predugim i predosadnim scenama – da je sve to leo izmaštao, i da su nacističkoizgledajući psihijatri zapravo tu za njegovo dobro, požrtvovani i fini, jedva čekaju da mu pomognu, a pošto nema druge – ostaje jedino da mu gurnu iglu kroz nos u čeoni režanj, i tako ga 'smire'. kraj.
MYSTIC RIVER je imao 2 naravoučenija:
1) pederi su koren svih zala:
a) u prošlosti, 2 pedera otela nevinog dečkića s ulice i silovala ga 4 dana, a kad im pobego – odrastao u ruinu zauvek uništenu;
b) u sadašnjosti, 2 pedera iz čistog glupiranja i sasvim slučajno i bezveze žestoko umlatila i ubila nevinu tinejdžerku (samo zato što je htela da pobegne s bratom jednog od njih);
2) žena treba da bespogovorno sluša svog muža, da mu veruje do granica pameti pa i dalje od toga, da proguta svaku njegovu priču o tome gde je bio i zašto je zakasnio i zašto se krvav vratio kući u gluvo doba noći, i da ne posumnja nimalo u njega – inače, ima žešće da najebe, za razliku od žene iz pesme STAND BY YOUR MAN, koja podupire svog mužjaka-kriminalca-ubicu svom snagom svojih vaginalnih mišića. ona koja se drzne da posumnja u svog muža, završiće odbačena od svih, pa čak i od rođenog sina (!), a ova druga, koja se potpuno poda mužu koji je sinoć ubio onog drugog, čija žena nije verovala u njegovu fejk priču, ova druga ima da uđe u pop pesmu koja zaslužuje da se citira u celosti jer u sebi oličava istu muškošovinističku falocentričnu tradicionalističku ideologiju koju i lehan dosledno sprovodi kroz svoje knjižice. dakle, STAND BY YOUR MAN:
Sometimes its hard to be a woman
Giving all your love to just one man
You'll have bad times
And he'll have good times
Doing things that you don't understand
But if you love him you'll forgive him
Even though he's hard to understand
And if you love him
Oh be proud of him
'Cause after all he's just a man
Stand by your man
Give him two arms to cling to
And something warm to come to
When nights are cold and lonely
Stand by your man
And tell the world you love him
Keep giving all the love you can
Stand by your man
Stand by your man
And show the world you love him
Keep giving all the love you can
Stand by your man

(izvođačica ove čuvene pjesme je tammy wynette – savršeno white trash ime za farbanu plavušastu fuficu iz neke američke zabiti...)
znači, to je poruka koju nam je denis lehan poslao kroz svoju mističnu, a zapravo vrlo prozračnu i ideološki ogavnu zagađenu reku.
SHUTTER ISLAND ima još ogavnije naravoučenije. ono glasi:
ne brinite, deco. ujka sem vam želi dobro. to što njegova tvrđava izgleda tako gotski jezivo i mračno, to je samo kaobajagi. to što njegovi doktori liče na naciste je samo privid. to što se čini da njegove metode teže kontroli uma je fabrikacija zločestih rusa. ako vam se učini da vam ujka sem stavlja neke droge i čuda u to što jedete i pijete – ha ha, pa to su samo deluzije manijaka: ko bi zdrav tako šta poverovao? znači, vaše paranoje nemaju osnova; zajebite teorije zavere; sve je u redu sa svetom, a ako vam se učini da nije, onda je kvar na vašoj strani. poslaćemo vam lobotomijskog tehničara čim neki bude slobodan kako bismo vas oslobodili tih napornih i dakako mučnih slutnji i tlapnji.
jednom rečju: totalitaristički plot kontrole uma je samo halucinacija. no need to worry. nothing to see here. move along, sir.
čak i ako spadate u one idiote koji ne žele i ne umeju da proziru ideologiju i od filma traže 'samo zabavu' (u kom slučaju zaista ne znam šta tražite na ovom blogu i ovako duboko unutar ovog dugačkog texta?!) – dakle, u naivčine kojima filmovi služe samo za ubijanje vremena – ili barem u one kojima je više stalo do forme nego do sadržine - SHUTTER ISLAND se može okriviti za još nekoliko neoprostivih grehova:
-dramaturški, twist je preočigledan, i besmislen, tj. bez poente (sem one koju sam gore skicirao) + ostvaren uz pomoć varanja, na kvarno;
-kasting je loš, a pre svega leo kao taj životom-šibani a ipak još uvek dečački svileni pajkan kome nijedne sekunde ne poverujete;
-režija je prilično nenadahnuta (u poznijim delovima filma), ritam se raspada u poslednjih 40ak nepotrebno predugačkih dosadnih minuta, a skorseze poseže čak i za najotrcanijim, u SIMPSONIMA davno parodiranim, režijskim zahvatima: npr. kada leo, u flešbeku, u naručje zgrabi svoje troje mrtve dece (kad je bal, nek je s decu!) – skorseze ga odzumira iz vrlo visokog ugla, dok ovaj vuče: NOOOOOOO! uostalom, i njegovi ratni flešbekovi nisu mnogo suptilniji od onih (vijetnamskih) koje ima principal skiner iz SIMPSONA.
-misterija je umereno zabavna dok se razrađuje i dok se čini da će nešto od misterije uopšte biti; ali prilično brzo postane jasno da se ovde igra prljavo, da misterija neće biti ispoštovana (bar ne ona zanimljiva) i da ćemo umesto nje dobiti jedan smrdljivi mućak.
-melodramatična scena flešbeka u kojoj se leo, na kraju, priseća kako je došao kući i zatekao svoju poludelu ženu kako je udavila sve troje njine dečice u barici kraj kuće, zaslužuje da se pored antologije dosade nađe i u svakoj antologiji KIČA; mislim da bi se čak i tvorci španskih sapunica dvaput razmislili da li da baš troje dece udave ili je možda dovoljno jedno. ali ne, ovom sirovom lehanu malo je jedno dete: ILI TRI ILI NIJEDNO! (PS: zapazi da je i ovde krivac – pošto nije bilo pedera u blizini – ŽENA! da, žena je udavila ovu dečicu jer je poludela čekajući svog muža koji je stalno na putu. ali njegova krivica ostaje implicitna: ono što vidimo i što nam se urezuje u mozak je ova LUDAČA. da je više verovala svom mužu, da ga je snažnije podržala dok nije bio kod kuće, da je bila čvršći stub porodice dok je otac na službenom putu – svega toga ne bi bilo...)
-btw: izgleda da nikome sem meni ne smeta to što se na kraju ispostavi da je leo ubio samo jednu osobu (svoju ženu) u sasvim razumljivim okolnostima (zatekavši je kraj svoje troje dece upravo udavljene), i da zbog toga nema ama baš nikakve logike da on, takav, bude smešten na SHUTTER ISLAND, za koji nam je više puta naglašeno i pokazano da sadrži samo najokorelije, najzajebanije, naj-naj-najgore zločince koji postoje! rupa u zapletu, al nema veze, lehan samo sa rupama i varanjima i ume da konkoktuje te svoje debilne twist-pričice.
-zbog sveg tog bulšita na kraju, poslednja scena ostavlja vas savršeno hladnim i utrnulim baš kao i vaše dupe nakon 2,5 sata sedenja u stolici zbog OVOGA.
ne bih mogao čiste savesti ustvrditi da bi mi umesto još jednog gledanja SHUTTER ISLANDA lobotomija više prijala, i priznaću da je to filmić OK za jedno gledanje zbog intrigantne premise, dobre kamere i scenografije i nekoliko scena (nazi vagoni iz kojih se izlivaju gomile leševa; par vizija i košmara, itsl.) – ali sasvim sigurno nikada više neću poželeti da ga gledam. za razliku od MYSTIC RIVER, koji ima 2-3 spektakularne glumačke performanse (a i nešto življu režiju deda istvuda – recimo 3-4 odlične saspens scene!), SHUTTER ISLAND te svoje obeležene karte otkrije odmah, i nema ni formalne ni sadržinske kvalitete zbog kojih bi mu se vredelo vraćati. sve je to lepo i sjajno što marti daje omaž valu lutonu i robertu vajzu (spiralno stepenište iz HAUNTINGA prebačeno u svetionik ovde) ali isprazno je to i čak i ne dobacuje do vrhunaca svojih uzora.
znači, ne dajte da vam uvaljuju ovakvu kitu, mislite svojom glavom, ne primajte se na ovo samo zato što ga skorseze potpisuje, beslovesni 'kritičari' hvale a box-ofis aminuje.
stand by your ghoul.

понедељак, 1. март 2010.

AUTORSKO VEČE ĐORĐA KADIJEVIĆA


Imam zadovoljstvo da vas obavestim o sledećem nepropustivom, nezaobilaznom, ko-ne-dođe-gorko-će-se-kajati dešavanju u DOMU OMLADINE!


Ciklus predavanja "Skrajnute teme srpske kinematografije"

Subota, 06. mart - Sala na I spratu u 19:00 h

Gost: Đorđe Kadijević

Predavač: Dejan Ognjanović



Ciklus predavanja "Skrajnute teme srpske kinematografije" ima za cilj da iz jednog do sada neuobičajenog ugla sagleda dosadašnju istoriju nacionalne kinematografije. Uz brojne goste ovu seriju predavanja moderiraju filmski teoretičari i kritičari najmlađe generacije.

Uz ovu seriju predavanja, Dom omladine Beograda će organizovati i druga, uz ilustracije u vidu filmskih projekcija, na različite teme koje bi zainteresovanoj publici približile i pojasnile nedovoljno poznate ili efemerne aspekte najrazličitijih filmskih žanrova i pravaca, različitih nacionalnih kinematografija kao i pojedinaca čije karijere nisu dovoljno poznate.

Đorđe Kadijević je jedan od najvećih srpskih reditelja, sa opusom koji podjednako krase značajna bioskopska ostvarenja (PRAZNIK, POHOD...) kao i televizijska (ČUDO, LEPTIRICA, KARAĐORĐEVA SMRT, VUK KARADŽIĆ...). Svojim osobenim autorskim rukopisom bavio se pre svega skrajnutim temama naše bliže i dalje istorije kao i mračnijim aspektima srpskog mentaliteta. Obrađivao je temu kontrarevolucije (četništva) na originalan i ideološki neutralan način u PRAZNIKU; bavio se sudbinom malog, nesvrstanog čoveka u vihoru rata u POHODU; ekranizovao je motive iz srpskih epskih pesama u TV filmovima ČUDO i ZAKLETVA; dostojanstveno je na ekran stavio neke od najvećih velikana srpske istorije (Dositej Obradović, Vuk Karadžić, Karađorđe Petrović, Miloš Obrenović...), a svojom kultnom LEPTIRICOM i drugim filmovima strave praktično je začeo bavljenje hororom u srpskoj kinematografiji.

Osnovna načela svoje poetike, svetonazora kao i tajnu istoriju nastanka svojih filmova Đorđe Kadijević otkriva u razgovoru sa filmskim kritičarem i esejistom Dejanom Ognjanovićem (autorom knjige U BRDIMA, HORORI: SRPSKI FILM STRAVE i ko-priređivačem zbornika NOVI KADROVI).

Razgovor je praćen insertima iz filmova Đorđa Kadijevića.

Đorđe Kadijević je vrhunski govornik i milina ga je slušati: ne oklevajte, ovo je retka prilika da vidite i čujete živu legendu srpskog filma, a možda i da ga lično priupitate nešto vezano za njegove kultne filmove!

Dakle, subota, 06. mart - Sala DOMA OMLADINE, BEOGRAD, na I spratu u 19:00 h!

Ulaz slobodan, odsustvo neopravdano.

недеља, 28. фебруар 2010.

VALHALLA RISING (2009)


 ****(*) 

 5
pogledao sam na FESTU najnoviji (i najbolji!) film Nicolasa Windinga Refna, VALHALLA RISING. now it's official: od refna trenutno u evropi nema nijednog srednje-mlađeg reditelja kome mogu s toliko sigurnosti da dam blanko ček. mislim, svaka čast relativnim početnicima koji za pojasom imaju tek po 2-3 filma (du welz, laugier, pa i noe...), ali među onima koji su već stvorili supstancijalniji opus, a da se još mogu nazvati mlađim, refn prosto nema konkurenciju!
paj' samo ovaj lajnap:

PUSHER (1996)
*** (3)
= kim bodnia rula levo i desno, sistematično sjebava svoj život (uz malu pomoć srpskih prijatelja!), a čovek ne može da odlepi oči od ekrana i da ne saučestvuje sa tim idiotom! kakav debi! kakav odraz! refn gazi dogmu i režira ko mator!

BLEEDER (1999)
*** (3-)
= moram priznati da mi pomalo izmiče poanta ovog filma: on jeste mega-zabavan na nivou detalja i filmofilskih omaža, ali likovi i priča ne uspevaju da prodišu i zaokupe i zainteresuje a kamo li emotivno involviraju onako kako to refn obično čini. možda je problem u tome što je bodnia ovde tako blatantno eklatantan kreten da je saučestvovanje s njegovim likom daleko teže nego u PUSHERU.

FEAR X (2003)
**(*) (3-)
= ovu nedopečenu i nedokuvanu linčovštinu spremio sam za reprizu asap u nadi da možda na prvo gledanje nisam shvatio njenu skrivenu genijalnost; forma je sjajna, ali sadržina je... uf. skoro nebitna.

PUSHER II (2004)
***(*) (4-)
= izuzetan 'nastavak' u kome jedan drugi car, mads mikelsen, pokazuje koliki je car! edipovska drama prošarana pregenijalnim crnim humorom i krunisana jednim od najlepših (i najdirljivijih) krajeva nekog filma IKADA.

PUSHER 3 (2005)
***(*) (3+)
= kako već negde rekoh, ovo je najbolji srpski film koji nisu snimili srbi (niti će), pregenijalna drama o još jednom nesrećniku koji se penje planinom pogrešnih postupaka samo kako bi glasnije pao: a opet, to srljanje je beskrajno zabavno, groteskno i grozomorno!

MARPLE: NEMESIS (2007) (TV)
** (2)
= tezga bez autorskog pečata nakon što je sa svoj 2 najbolja filma (do tada) loše prošao finansijski. ako ništa drugo, našao je uhlebljenje kod engleza, koji su mu dali pare za naredna 2 filma, koji će – u retrospektu – postati i njegova 2 najbolja (za sada)!

BRONSON (2008)
**** (4)
= ovo je toliko zabavno za gledanje da bi trebalo da ima neko upozorenje pre špice, da se ljudi ne šlogiraju ulazeći u ovo nepripremljeni! ovo je three men show:
-prvi je, naravno, refn, koji režira ko mator (iako je 1970. godište!).
-drugi je Tom Hardy u naslovnoj ulozi, koji bukvalno nosi ceo film na svojim plećima i nalazi se u skoro svakom njegovom zahtevnom i prelepo uslikanom kadru - – što me dovodi do trećeg šoumena, Larry Smitha, direktora fotografije, čiji se rad ovde nothing short of BRILLIANT – može majbolje opisati kao spoj vizuelne divote argentove OPERE i, recimo, SLUMDOG MILLIONAIRE-a.
i najzad, skoro pa savršen film,

VALHALLA RISING (2009) sa svojih ****(*) (5-).

VALHALLA RISING je visceralan, čisto-filmski doživljaj, na ivici larpurlartizma: daleko od toga da to nema priču, likove a nekmoli emociju, ali ovo pre svega pogađa u očni i ušni nerv, a mozak može ali i ne mora da se meša u tu orgiju prelepih slika i zvuka. ovo, ionako, udara pre svega u stomak.
kako i zašto – pokušao sam da kažem u svojoj kritici na POPBOKSU.
90 MINUTA ORGAZMA

BUĐENJE VALHALE - Nicolas Winding Refn

Buđenje Valhale je filmski nokaut posle koga nećete znati šta vas je snašlo. Znaćete samo da hoćete još. More, please, Mr. Refn!

Dejan Ognjanović

Ocena: 10 / 10

Originalni naslov: Valhalla Rising
Scenario: Nicolas Winding Refn, Roy Jacobsen
Uloge: Mads Mikkelson, Gary Lewis, Ewan Stewart
Žanr: istorijski metafizički spektakl
Trajanje: 90 min.
Proizvodnja: Danska / V. Britanija

 



Najnoviji film dolazi kao dvostruki nokaut posle koga nećete znati šta vas je snašlo. Znaćete samo da hoćete još.

            Ovim filmom Nikolas Vinding Refn se nadovezuje na izvanrednog Bronsona kako bi se ustoličio kao najuzbudljiviji mlađi reditelj u Evropi, sa opusom čiji se raznovrsnost i nepredvidivost nemaju sa čijim meriti. Sve njegove filmove povezuje tema provučena kroz vasceli rad: sudbina izolovanog muškarca u svetu u kome je tiran tiraninu, u svetu nasilja i nepredvidivosti, apsurda i groteske, u paklu u kome si sam kovač svoje (ne)sreće.

            Tako i ovde: svet koji Refn slika u Valhali košmarni je svet sumraka, izmaglice i neprobojnih oblaka, blata i leda, krvi i znoja, nemilosredni svet večite borbe. Uobičajeni Refnov protagonista – čovek nesposoban ili nevoljan da zaista uspostavi odnos sa ljudima oko sebe – doveden je do paroksizma u roli ćutljivog, nepobedivog ratnika koju ikonički, besprekorno oživljava Mads Mikelsen.
Da: to je isti onaj Mikelsen koji je u Dileru 2 igrao šonju kome ni uz pomoć dve kurve i pornića na TV-u ne može da se digne; u Buđenju Valhale on je više nego ubedljivo transformisan u mudovito oličenje arhetipa Čoveka Bez Imena – neshvatljivog, nerazgovorljivog ali očito duševnog mužjaka kome niko ne može da doaka. Svoje kontemplacije, kakve god one bile, "Jednooki" zadržava za sebe, ali je njihovo prisustvo sugerisano ne samo vrhunskom Mikelsenovom glumom nego i flešbekovima i flešforvardima u jarkim crvenim tonovima, koji naspram sveopšteg plavog sivila sugerišu transcendenciju blata i krvi.
BUĐENJE VALHALE je naglašeno kontemplativan film povremeno sporog ritma: međutim, ako se prepustite njegovom besprekorno oživotvorenom svetu umesto da od njega očekujete nešto što on nije, doživećete unikatno, skoro mističko iskustvo. Ovo nije holivudski akcijaš sa vikinzima već, pre, bizaran autorski art film koji pompezno zastrašujuću Maćehu Prirodu (i patuljasta koprcanja čoveka u njoj) posmatra na način blizak Hercogu, sa čijim Agireom postoje i tematske paralele kroz likove hrišćanskih misionara u divljim šumetinama, pa donekle čak i u anti-Tarkovski ključu koji je Refnov zemljak, fon Trir, eksplicirao u Antihristu. Nimalo slučajno, upravo trio Hercog-fon Trir-Refn pružio je, za sada, ubedljivo najbolje filmove FEST-a 2010. 
Buđenje Valhale nudi filmofilsko sladostrašće mračne vizuelnosti i oporih zvučnih i muzičkih dronova koji su zaista onostrani. Ovo nije r'n'r, ovo je vrhunski dark ambient.


ono što mi naročito imponuje – pored predvidivih stvari (kao što su upečatljivo uslikani wasteland pejsaži blatno-maglovitih tmušom obavijenih planinčina i šuma, magluština, i sl. gotskih prizora) jeste refnov sve veći odmak ka apstraktnom, nenarativnom (dakle, čistom) filmu, što je tendencija jasna već od BRONSONA. i BRONSON a sada i VALHALLA imaju zaplet samo koliko moraju, ali su pre svega i nadasve apstraktne slike i zvuci koji objektivizuju korelat neopipljivih i rečima neizrecivih misli, stanja svesti i svetova. ono što je kod bedastih laprdala, pričam-ti-priču reditelja, samo dekor, kod refna postaje glavni junak, tj. njegov produžetak, objektivni korelat (zatvor u BRONSONU, planine i šume i magle i oblaci u VALHALI). ono što je za idiote kakav je, recimo, markus nispel i slični videospotovci, samo kulisa, kod refna je centralni činilac filma, neraskidivi deo karaktera, esencija filma.
to se ne mora mnogo svideti onima kojima je prvo pitanje o nekom filmu 'o čemu se tu RADI?' ali će zato biti mnogo bliže onima koji pitaju 'na šta to LIČI?' tj. 'kako to IZGLEDA?'
refn takes his sweet time. ne žuri se. ne zanima ga akcija ni spektakl u površnom holivudskom smislu (mada sam ja u kritici za POPBOKS žanr filma okarakterisao kao 'istorijski metafizički spektakl'; naravno, ovu moju extravaganciju skratili su samo na 'istorijski'). iako tu ima nekoliko fascinantnih scena akcije, klanja, krvoprolića i zaginuća, ovo je pre svega jedan kontemplativan film koji nenametljivo zadire u metafiziku, i po radikalnosti svog zahvata u odabrani žanr i njegovim dovođenjem do ivice avangardnog, experimentalnog art filma može se, recimo, uporediti sa VINYANOM. eto lakog i kratkog testa: ko se smorio remek delom kakvo je VINYAN, može slobodno da zaobiđe i VALHALU. za takve gledaoce pravljen je 13TH WARRIOR ili recimo PATHFINDER.
VALHALA je pravljena s guštom, za one koji umeju pažljivo i s guštom da gledaju (i slušaju). kao što već rekoh na POPBOKSU, ovo nije rokenrol, ovo je dark ambient. ali, dark ambient koji roka koliko je mističan, mračan i dubok. ako mu se prepustite.
meni je zadivljujuće koliko je refn smelo zašao iza konvencionalnog narativnog filma, a opet u okvirima nečega što pretenduje da bude komercijalan film. jer, ovo je nešto između VINYANA, AGUIRREA i APOCALYPTA. gde ćeš bolje od tih referenci?
s najvećim nestrpljenjem čekam vesti o narednom refnovom projektu, a naročito se molim da najzad napravi horor scenario koji već neko vreme najavljuje. u VALHALI, sporadično, ima više jeze i horora nego u većini kvazihororčića koje sam video prošle godine. a refn je, očito, dovoljno izbrusio svoja koplja da najzad može da nabode jedan žestok, čist horor!
PS: ovo je toliko dobar film da priliku za njegovu reprizu čekam nestrpljivije nego za mnoge ovogodišnje premijere!

субота, 27. фебруар 2010.

THE THING FROM ANOTHER WORLD (1951)

**(*)
3-

repriziro sam hawksovog (?) STVORA.

prošlo je 10 godina otkad sam ga poslednji put gledao na nekom skrnavom vhs snimku sa tv politika (koja se u nišu nije mogla videti, pa zato snimak na kazeti); velim, daj da mu pružim još jednu šansu, budući da nikada zaista nisam voleo taj film, i svaki put kad bih u filmskim enciklopedijama i vodičima naišao na hvalospeve ovome pitao sam se: da li sam ja gledao isti ovaj film kome ovi ovde pletu lovorike?


da skratim: na žalost, ni ovo gledanje nije me pomerilo ni za jotu u mom ranijem stavu da se radi o veoma slabom filmu koji je marginalno zanimljiv zbog svoje hoksovštine (grupa muškaraca u prilično harmoničnoj, ženom blago-uzburkanoj zajednici - sređuje stvar; usamljeni neženja podleže pritiscima i skućuje se uz ženicu, itsl.) ali je kao sf-horror potpuno bezvredan i traljav.


znači, da filmu prilazim kao neki nadobudni teoretičar koga zabavlja učitavanje kojekakih gender-teorija, ovo bi svakako bilo plodno tlo za gajenje toga, jer postoji evidentna i vrlo rečita paralela između a) harmonije grupe muškaraca koji sasvim lagodno i neopterećeno opstaju u uzajamnom društvu (ni nalik otuđenim cabin-fever freakovima iz carpenterove pregenijalne nadgradnje ovog filma!) i b) intruzije koju istovremeno donese 1) Žena i 2) Stvar sa Drugog Sveta.

reklo bi se da je hoksova poenta da su muškarci sa marsa a žene sa venere, ali da se njihove prividne nesuglasice na kraju mogu razrešiti uslovnim hepi-endom koji je – bar za moj zločesti um- relativizovan naravoučenijem 'keep watching the sky'.


iako se to zloglasno naravoučenije obično tumači politički (čuvaj se rusa!), ja ga tumačim potpuno sexistički, i –u svetlu paralele koju hox uspostavlja između Žene i Stvora – shvatam u značenju: 'OK, kapetane, sad si se priženio, skućio, sve je to lepo… ali ipak, pazi se. Žena je to. Pazi šta radi(š)! Keep watching her!'

istina, moguće je i nešto benignije tumačenje, koje bi glasilo: 'OK, kapetane, sad si se priženio, skućio, zadobio si novi mikrokosmos u koji možeš da utapaš svoju samoću. Ali ipak, pazi se. Mogla bi da naiđe Neka Druga Žena (kao ova što je došla) i da razbije tu mukotrpno stečenu (kratkotrajnu?) harmoniju...'

eto, odoh nevoljno u teoriju koju sam ovde samo skicirao a koja bi se zaista mogla ilustrovati brojnim primerima iz filma.


umesto toga, reći ću samo da je film slab kao sf-horror baš zato što on UOPŠTE nije o sf-horroru već je isključivo o tome da Every Man Needs a Woman – pa čak i na severnom polu!

zbog toga je atmosfera nesnosno prozaična, vedra, razdragana, veseljačka, opuštena;

scene 'akcije' su ili indirektne (radio-drama u stilu: reko mi jedan čoek!) ili jedva skicirane, prebrze, bez efekta, otaljane;

Stvor je u ikonografskom smislu potpuno banalno 'zamišljen' tj. prikazan kao tamo neki bezvezni krupajlija (malo mršaviji tor džonson!);

a o reakcionarnim ideološkim momentima (pre svega kroz prikaz lika Naučnika – koji bi da pregovara sa Zlom i zauzda ga za svoje potrebe) neću ni da govorim – sem da ipak skiciram da su sasvim u skladu sa trivijalnom, romantičarskom holivudskom tradicijom koja je oduvek prednost pridavala Emociji a negirala i podsmevala se Razumu (i njegovim predstavnicima: naučnicima, nerdovima, čitaocima mudrijaških knjiga, okultistima, i svima koji čačkaju dalje i dublje od uobičajenih u-se-na-se-i-poda-se 'ambicija'), što je i logično budući da je ta imperija zasnovana na manipulisanju Emocijama, a Razum je tome glavni neprijatelj, te im igru najviše kvari onaj ko suviše Budno i suviše Razumno prilazi tim manipulatornim tvorevinama.

sve u svemu: carpenterov THING je svetlosnim godinama daleko bolji od ovog staromodnog, detinjastog, vulgarnog, traljavog, vremenom-pregaženog uratka.

amin.