недеља, 26. јануар 2020.

NAJOČEKIVANIJI HOROR FILMOVI 2020

  

Kao što sam to radio i svake prethodne godine, i ove sam kopao po opskurnijim, manje žanrom-zatrovanim mestima kako bih našao potencijalno zanimljive horor najave za ovu godinu. Ko prati samo američke horor sajtove, videće pretežno najave američkih mejnstrim horor govana, KONJURINGA, ANABELA, nastavaka i rimejaka. Ko prati malo dalje, dublje i šire od žanra, naći će najave nekih potencijalno zabavnih, uglavnom neameričkih (ili barem USA, ali low-budget), manje izvikanih naslova. Evo čemu se ja najviše nadam ove godine, po redosledu očekivanja, od najnadežnijih („mora biti super!“) na početku pa do malo manje obećavajućih („ko-zna-mož-da-bude-al-ne-mora-da-znači“) niže na listi.
Ako mi je nešto promaklo – a sigurno jeste jer nisam imao vremena da baš pomno pretražujem – kažite u komentarima!


Kandisha
Alexandre Bustillo and Julien Maury 
French horror duo are set to return with a vengeance in 2020, potentially premiering two features.
In the suburbs one summer, three young women accidentally invoke the spirit of Kandisha, a hateful spirit from Moroccan folklore. As their relatives begin to die, the women must figure out a way to defeat the entity before it’s too late.
Release Date/Prediction: Shot in June/July of 2019, we expect Maury & Bustillo to return to TIFF in 2020, likely in Midnight Madness (which programmed Inside and Livid).


Gretel & Hansel
Oz Perkins
Expected release January 31, 2020
A girl and her younger brother unwittingly stumble upon the house of an evil witch in the dark woods.
*** Sophia Lillis (pirgava curica iz IT) i uvek jeziva Alice Krige!
Deluje kao horor bombonica za oči!


Antlers
Scott Cooper
Expected release April 17, 2020
A mysterious creature escapes from its confines to wreak bloody havoc in a small Oregon town.
Keri Russell and Jesse Plemons star in this Guillermo del Toro- and David Goyer-produced supernatural film about a small-town teacher, her sheriff brother, and a creepy local boy (Jeremy T. Thomas) who has something dangerous locked away in his home.
Directed by Scott Cooper ("Crazy Heart," "Hostiles").


The Deep House
Alexandre Bustillo & Julien Maury
Hip young couple Tina and Ben travel to France as YouTube photojournalists, who dive into an obscure lake to photograph a submerged house. However, they awaken a nasty spirit residing in the house.
Release Date/Prediction: With footage revealed during 2019 AFM, it would appear The Deep House is completed. As their other feature Kandisha will also be seeking a premiere, Maury and Bustillo will likely have at least one of their new features in TIFF 2020 in Midnight Madness (where both Inside and Livid premiered). However, their relationship with SXSW and Cannes could also see a return to either platform.


Prisoners of the Ghostland
Sion Sono
English language debut, a Japanese/US co-production headlined by Nicolas Cage (which Cage himself has defined as ‘the wildest movie he’s made to date’)
Cage is Hero, a notorious criminal dispatched to save a young woman who has disappeared into a dark, supernatural universe. Together, they must ‘break the curse that binds them’ to escape the insidious ghosts there (with Cage donning what sounds like a military version of Musidora outfit).
Release Date/Prediction: TIFF’s Midnight Madness program, 2020.


Possessor
Brandon Cronenberg
Eight years after his 2012 debut Antiviral, Brandon Cronenberg returns with Possessor, a sci-fi thriller with a stellar cast, featuring Jennifer Jason Leigh (who starred in David Cronenberg’s 1999 film eXistenZ), Andrea Riseborough, Sean Bean, Christopher Abbott and Tuppence Middleton. Lensed by Karim Hussein (Hobo with a Shotgun).
From Cronenberg’s own script, Possessor follows an agent who works for a secret organization using brain-implant tech which allows people to inhabit the body of another and commit assassinations.
Release Date/Prediction: World Dramatic Comp at the 2020 Sundance Film Festival.


The Lodge
Severin Fiala and Veronika Franz
Release Date: February 7
Snowed in at an isolated cabin with her fiancé's children, Grace (Riley Keough) has to find a way to navigate the tricky new relationships while also facing off with threats from her dark past in "The Lodge."
Directed by Severin Fiala and Veronika Franz ("Goodnight Mommy"), the film originally premiered at Sundance.
***Ovo ćemo gledati na FEST-u u Beogradu!


Akelarre
Pablo Agüero 
For his fifth feature, Argentinean director Pablo Agüero recreates a 1609 witchcraft trial for Akelarre, co-written by Katell Guillou (loosely based on Pierre de Lancre’s On the Inconstancy of Witches: Tableau de l’inconstance des mauvais anges et demons).
Basque Country, 1609. When all the men have gone off to sea, Ana is involved with the other village girls in a party in the woods. But they’re apprehended by Judge Rostegli, who has been charged with purifying the area. Extreme measures are taken to secure confessions from the girls about the Akelarre, or Witches’ Sabbath, a ritual wherein the devil mates with his proteges to make them servants.
Release Date/Prediction: Agüero completed principal photography on Akelarre in July of 2019, which makes him a potential contender for Berlin 2020.


Saint Maud
 Rose Glass
A psychological horror about a devout Christian nurse and her cancer-afflicted charge, "Saint Maud" premiered at the Toronto International Film Festival on September 8, 2019, and made its US debut at Fantastic Fest down in Austin, Texas, a week later.
It is the feature-length film debut for Rose Glass and it stars Morfydd Clark as the titular Maud and Jennifer Ehle as the woman in her care that is in need of "saving."
Reactions from festivalgoers were positive, with several reviewers applauding the "unsettling" possession film for its "creeping dread" and its slow-paced, disturbing tone.


DISAPPEARANCE AT CLIFTON HILL
Albert Shin
 STARRING DAVID CRONENBERG

The legendary David Cronenberg steps out from behind the camera to take a lead role in DISAPPEARANCE AT CLIFTON HILL, a hallucinatory thriller that has now landed a release date.
IFC Midnight has announced that DISAPPEARANCE will appear in theaters and on VOD February 28. Directed by Albert Shin from a script he wrote with James Schultz, the movie also stars Tuppence Middleton, Hannah Gross, Eric Johnson and Marie Josée-Croze.
Following the death of her mother, Abby [Middleton], a troubled young woman with a checkered past, returns to her hometown of Niagara Falls and the dilapidated motel her family used to run. While there, she finds herself drawn once again into a mystery that has haunted her since childhood: what happened to the young boy she saw being violently abducted in the woods 25 years ago? As Abby sets out to find out the truth, she must confront both a shocking, long-buried conspiracy that runs as deep as the falls themselves as well as her own inner demons.


COME TO DADDY
Ant Timpson

Saban Films will release COME TO DADDY, the directorial debut of noted genre producer Timpson, in select theaters and on VOD and digital platforms February 7.
Toby Harvard scripted, and the cast is headed by Elijah Wood, Stephen McHattie, Martin Donovan, Michael Smiley, Madeleine Sami and Simon Chin.
Norval Greenwood [Wood], a privileged man-child, arrives at the beautiful and remote coastal cabin of his estranged father [McHattie]. He quickly discovers that not only is dad a jerk, but he also has a shady past that is rushing to catch up with both of them. Now, hundreds of miles from his cushy comfort zone, Norval must battle with demons, both real and perceived, in order to reconnect with a father he barely knows.


Distancia de rescate
Peru’s Claudia Llosa 
Shot in Chile by Oscar Faura (who has lensed all of J.A. Bayona’s titles to date)
Based on the novel Distancia de Rescate by Samanta Schweblin, a ghost story about a woman named Amanda lies dying in a sleepy Argentinean town she had been vacationing in. A child named David questions her on the events leading up to her sickness.
Release Date/Prediction: Currently in post-production, we expect Llosa to compete for the third time in Berlin.
*** Ovaj roman imamo na srpskom - Spasonosna razdaljina. Još ga ne overih iako mi leži na gomili, ali eto, moraću da to učinim pre filma!


The Turning
Release January 24, 2020
U srpskim bioskopima od 30.01.
A young governess is hired by a man who has become responsible for his young nephew and niece after the deaths of their parents. A modern take on Henry James’ novella “The Turn of the Screw”.
Henry James’ classic horror story The Turn of the Screw gets re-imagined as a 1990s period piece!
This spooky-house movie stars Mackenzie Davis, Brooklynn Prince and Finn Wolfhard
***Ovu novelu i još neke Džejmsove priče objavljuje Orfelin za oko mesec dana: overite film u bioskopu sada, a knjigu čitajte posle, natenane. Najava knjige i pretplate – za koji dan... Bilo bi mi ovo još više pri vrhu delu liste, ali prvi rivjui nisu baš obećavajući. Ipak, overiću ga možda već 30-og!


Antebellum
Gerard Bush and Christopher Renz

Expected release April 24, 2020
A successful author finds herself in a horrifying reality and must figure out the mystery behind it before it is too late.
Janelle Monáe will star in a horror film that reaches back to the Civil War era. It looks hauntingly beautiful!
From the producers of hit films "Us" and "Get Out".


Last Night in Soho
Edgar Wright
Expected release September 25, 2020
A young girl, passionate in fashion design, is mysteriously able to enter the 1960s where she encounters her idol, a dazzling wannabe singer. But 1960s London is not what it seems, and time seems to fall apart with shady consequences.
Chung Chung-hoon, best known for his collaborations with Park Chan-wook (Oldboy and Lady Vengeance) is the cinematographer. This film stars Anya Taylor-Joy and Thomasin McKenzie.
In an interview with Empire magazine, "Shaun of the Dead" director Edgar Wright said his upcoming psychological horror film "Last Night in Soho" will have some elements of time travel.
The characters share a mysterious link inspired by Wright's obsession with the decade. "Imagine if you knew everything you know now, and went back," Wright said. "I'm taking a premise whereby you have a character who, in a sort of abstract way, gets to travel in time. And the reality of the decade is maybe not what she imagines."


Morbius
Daniel Espinosa

Building on their cinematic universe of Spider-Man characters that began last year with the Tom Hardy-starring Venom, Sony is making a movie about Morbius the Living Vampire. Jared Leto has been cast to play the title role, with the actor promising to bring the same “intensity” to Morbius that he brought to the Joker.
Daniel Espinosa, the director of Ryan Reynolds and Jake Gyllenhaal’s 2017 alien attack movie Life, is behind the cameras on this one, with shooting taking place in Manchester, England, disguised as New York via movie magic. This will be more of a comic book movie than a horror movie, but come on, it’s about a vampire.


The Banishing
Christopher Smith

Christopher Smith is one of the most consistent and underappreciated directors working in the genre, so any movie that he oversees deserves a spot on every horror fan’s radar. The Banishing tells the 1930’s-set story of the most haunted house in England and the reverend and his family forced to contend with its horrifying secrets. On paper, this sounds like another generic supernatural spookfest, but Smith’s a filmmaker who is more than capable of turning familiar concepts into movies that stand out from the pack.


Terrifier 2
Damien Leone

After being resurrected by a sinister entity, Art the Clown returns to Miles County where he must hunt down and destroy a teenage girl and her younger brother on Halloween night.



Cosmogonie
Vincent Paronnaud
French director Vincent Paronnaud is best known as an animator, having co-directed two films with Marjane Satrapi. The two parted ways following 2011’s Chicken with Plums and Paronnaud returns with his solo, live-action effort, Cosmogony.
Paronnaud’s latest, co-written by Léa Pernollet, is a thriller wherein a woman flees two serial killers in a forest who are hot on her heels.
Release Date/Prediction: Currently in post-production, we expect Cosmogony to land at Cannes, potentially in Un Certain Regard or Directors’ Fortnight.


The Reckoning
Neil Marshall
Co-written by lead Charlotte Kirk and Edward Evers-Swindell, the 1665 New England set horror film stars Kirk as Evelyn Haverstock, whose husband (Anderson) commits suicide, finding herself falsely accused of witchcraft after rejecting the advances of her landlord.
Release Date/Prediction: With production taking place in Hungary back in August, the first photos from the completed project were released in September, 2019. The Reckoning seems a likely candidate for Midnight Madness at TIFF 2020.


 AFTER MIDNIGHT
Jeremy Gardner and Christian Stella
AFTER MIDNIGHT, which Gardner also wrote, is coming to theaters and VOD February 14 from Cranked Up Films.
Gardner stars alongside Brea Grant, Henry Zabrowski and Justin Benson, the latter of whom produced with his SPRING/THE ENDLESS partner Aaron Moorhead and David Lawson.
Dealing with a girlfriend suddenly leaving is tough enough. But for Hank [Gardner], heartbreak couldn’t have come at a worse time. There’s also a monster trying to break through his front door every night.


The Night House
David Bruckner 
David Bruckner has been a presence in the horror genre for years, and his short-form work in films like V/H/S (2012) and Southbound (2015) marked him as a director to watch. His debut feature, The Ritual (2017), saw that early promise pay off with a solidly creepy tale of cults, creatures, and paranoia, and now he’s back with a sophomore effort that looks every bit as good. The great Rebecca Hall plays a widow who discovers dark truths about her dead husband.


Candyman
Nia DaCosta
Expected release June 12, 2020
A “spiritual sequel” to the 1992 horror film ‘Candyman’ that returns to the now-gentrified Chicago neighborhood where the legend began.
As you may already know, the original film from 1992 is based on Clive Barker’s story The Forbidden, where Tony Todd starred as Candyman, a former slave who was brutally murdered for his relations with a white woman.
Director Nia DaCosta blessed us with the drama thriller Little Woods. According to this filmmaker on the rise, she wants to capture the American life we rarely see on screen.


A Quiet Place 2
John Krasinski
Release Date: March 20
After the first film exceeded expectations at the box office, "A Quiet Place" screenwriters and director John Krasinski decided to return to the silent but deadly world.
Krasinski is back to direct and Emily Blunt is also returning to reprise her role as Evelyn Abbott, a mother trying to protect her family in a world overrun by large creatures with hypersensitive hearing.
Others reportedly joining the cast include Cillian Murphy and Djimon Hounsou. Krasinski has teased that the threat in "A Quiet Place" probably extended well beyond the borders of the Abbott family's property, but we'll have to wait and see just how widespread the chaos is.


The Vast of Night 
March 13

The Vast of Night feels like a quaint old Twilight Zone episode about an alien presence in small-town America, but the gorgeous cinematography and art direction place it among the most stunning of prestige horror films. A teenage phone operator and a local radio DJ in 1950s New Mexico set out to solve the mystery of a strange frequency that’s invading the airwaves in their town. After playing festivals through the end of last year, Amazon will release Vast of Night .


THE DEEPER YOU DIG
Toby Poster & John Adams
Fourteen-year-old Echo and her mother Ivy, a tarot card reader, live a quiet life in a rural area. When reclusive Kurt moves down the road to restore an abandoned farmhouse, an accident leads to Echo’s murder, and suddenly three lives collide in wicked ways. Kurt assumes he can hide his secret under the ground, but Echo burrows into his head until he can feel her in his bones. As she haunts his every move, trying to reach her mother from beyond, Ivy must dig deep to see the signs and prove that love won’t stay buried.


ROCK PAPER SCISSORS
Macarena García Lenzi & Martín Blousson
Argentina, 2019
The routine of eccentric, maladjusted siblings is disrupted when their half-sister arrives looking for her share of the inheritance, resulting in a series of sick games to see who is the rock, who is the paper, and who is the scissor. 


The Empty Man

Writer Cullen Bunn is one of the most exciting comics creators working right now, particularly in the realm of horror comics thanks to acclaimed series like Harrow County. This year, one of his comics will make the leap to the screen, with hopefully terrifying results. The Empty Man, written by Bunn with art by Vanesa R. Del Rey, follows an ex-cop with a tragic past who's on the hunt for a missing girl. As his search deepens, he realizes something far worse than a missing persons case is afoot, and discovers a terrifying group of people who are trying to raise a monster. The film adaptation is set to star James Badge Dale, Samantha Logan, Stephen Root, Joel Courtney, and more. Sadly, we haven't yet seen any trailers for the film, but if it can capture the creepy spirit put forth by Bunn and Del Rey's comic (which got a sequel in 2018), it's bound to be a horror film worth checking out. 
The Empty Man is slated to hit theaters August 7, 2020.


False Positive
John Lee
Jordan Peele made it fashionable for comedians – sketch, improv, stand-up, what have you – to turn to horror when they make that major step from television to film. Ilana Glazer gave us five seasons of doped up mad cap antics on Broad City and seeing her… peel off into the horror realm feels so logical I can’t believe I never saw it before. False Positive, about a couple (Glazer, Justin Theroux) who visit a fertility clinic run by the presumably evil Pierce Brosnan, looks to potentially be a Rosemary’s Baby riff with a touch of “ripped from the headlines” melodrama. This movie is going to be weird, creepy, and if it’s anything like Glazer or Lee’s other work, super duper divisive.


Dead & Beautiful
David Verbeek
For his seventh narrative feature, Dutch director David Verbeek continues to pursue his unique cultural and co-production infusions with Dead & Beautiful, a Taiwan set vampire tale.
A group of decadent and spoiled teenagers in Taiwan awaken to find they’ve turned into vampires after a night of revelry. Eventually, despite their embrace of their immortal new trappings, friendships become tested.
Release Date/Prediction: Promos for the title were unveiled at AFM in 2019, and we’re thinking Verbeek has the potential to return to Cannes, likely in Director’s Fortnight or Un Certain Regard, in 2020.


Swallow 
March 6

Swallow is one of the calmest body-horror movies you’ll ever see, but that doesn’t stop it from twisting every nerve. Haley Bennett stars as Hunter, a prim newlywed whose domestic malaise leads her to start … eating things … to break up her dull routine and preplanned life. And we don’t mean just soft things. We mean batteries. Marbles. Thumbtacks. And more. But trying to digest sharp objects is a bad idea, and when Hunter’s secret addiction is discovered, she has to either confront the roots of her compulsion or bury herself behind the guise of a pretty housewife.


Underwater 

Underwater isolation. A sea monster. Claustrophobic peril. Kristen Stewart with gay hair.
***Ovo je već nezapaženo prošlo kroz USA bioskope, ali tek treba da dođe do naših malih ekrana i monitora. Javlja mi se da je bolji nego što mu box office govori – možda čak bude ovogodišnji LIFE!


The Other Lamb
Małgorzata Szumowska

Attack of the Australians! The Other Lamb is from screenwriter Catherine S. McMullen, and it appeared on the Black List and the BloodList (basically the Black List for horror scripts) back in 2017. It centers on an isolated religious community called the Flock that is made up of all-female subordinates with one male leader (yikes!). When a member named Selah participates in the “sacred ritual of the birthing of the lambs,” it leads to a “transformative experience” that will probably be frightening! IFC will release The Other Lamb in 2020.


Sea Fever
Neasa Hardiman

Irish filmmakers really know their way around moody suspense, and this movie stars Hermione Corfield (Rust Creek) as a marine-biology student who gets stranded at sea with a crew people on the boat she’s hitched a ride on. That’s already bad enough, but then there’s a “bioluminescent force” that starts overtaking the vessel. Sea Fever is expected to drop sometime this spring.


The Platform


This one looks disturbing. This Spanish film is set in a vertical prison where inmates live two to a cell and they only get to eat when a platform passes through their level and pauses for two minutes while they feast. 
The horror of it all is that the table starts full at the top, and those near the bottom only get to eat what is left by the end — and hunger makes monsters of us all. The Platform will debut on Netflix.


Atarrabi & Mikelats
Eugène Green
US born French filmmaker Eugène Green’s eighth feature will be Atarrabi & Mikelats, produced by Julien Naveau (Evolution, 2015)
Green’s latest is a fable about the Goddess Mari and her two sons, born of a mortal father, whom she entrusts to the devil for their education. Mikelats decides to stay with his master but Atarrabi flees—but the devil manages to hold onto his shadow.
Release Date/Prediction: Green is in post-production, completed in September. We expect him to compete for a fourth time in Locarno.


I’m Thinking of Ending Things
Charlie Kaufman

This road-trip movie is advertising “palpable tension, psychological frailty, and sheer terror” from writer and director. Stars on board include Jesse Plemons, Jessie Buckley, Toni Collette, and David Thewlis, and the story centers on a woman who starts to reexamine her whole life as she tries to break up with her boyfriend. Ending Things will debut on Netflix later this year.


Shut In
Jason Bateman
Tight, self-contained horror/thriller that sees people pushed to the limits to survive. This one focuses on a woman and her two children held captive by a deranged ex, and it’s directed by Jason Bateman. He’s not exactly the first name you think of for the genre, but his comedy has always held a mean streak and he’s shown himself to be a solid filmmaker (Bad Words, 2013; The Family Fang, 2015) as well. He’s also starring in HBO’s new Stephen King adaptation of The Outsider.


Vivarium 
March 27

What if you got stuck in a distressingly uniform suburban housing development called Yonder? That’s the broad premise of Vivarium, in which Imogen Poots and Jesse Eisenberg co-star as a couple searching for just the right starter home. (A vivarium, it’s worth noting, is a typically enclosed area used for raising and observing plants or animals.)


Army of the Dead
 Zack and Deborah Snyder
The film is set to debut on Netflix. 
Release Date: Winter 2020
Zack Snyder ("Justice League") is back in the director's chair after taking a short break from Hollywood in 2017.
A Las Vegas-based zombie-apocalypse film for Netflix called "Army of the Dead." The film stars Dave Bautista, Ana de la Reguera, and Ella Purnell.


Rebecca
Ben Wheatley
Ben Wheatley directs this adaptation of the gothic horror classic based on Daphne du Maurier’s novel. Armie Hammer stars as Maxim de Winter, with Lily James as his new bride, the one who moves into his grand home, Manderley, and is haunted by the looming presence of his beautiful deceased wife, Rebecca. Rebecca will debut on Netflix.


Halloween Kills
David Gordon Green
Expected release October 16, 2020
The saga of Michael Myers and Laurie Strode continues in the next thrilling chapter of the Halloween series.
Jamie Lee Curtis, Judy Greer, Andi Matichak, and others are reprising their roles from the 2018 film.
It has also been announced that Anthony Michael Hall is joining the cast as Tommy Doyle.


Blood Quantum
Jeff Barnaby

Mi’gmaq filmmaker Jeff Barnaby wrote and directed this movie about a First Nations tribe (his own, in fact) dealing with a siege by the undead on their Red Crow reserve. The Mi’gmaq, however, are immune to whatever is causing this zombie contagion, which means they have to fend off a bunch of white walking dead. Quantum will arrive on Shudder later this year.


*** 

The Haunting of Bly MANOR

The Haunting of Hill House set social media on fire when it was released in October 2018. Its sequel, The Haunting of Bly Manor, will follow an entirely new storyline with new characters, and it'll be based on The Turn of the Screw by Henry James.
The horror novella tells the story of a governess hired to look after a pair of siblings. However, several ghosts around their manor house exhibit a supernatural hold over the children. A release date for Bly Manor hasn't been announced yet, but fans are expecting an October drop.
Dobro, ovo nije film nego serija, ali neka je ovde: biće vam ovo dodatni razlog da sebi nabavite ultimativno izdanje Džejmsove novele koje uskoro izdaje Orfelin!


PS: Na listi mi nije IL SIGNOR DIAVOLO, novi Avatijev horor, jer sam ga „preko veze“ već pogledao. Odlična, potencijalno jaka priča slikana je, režirana i glumljena nepojmljivo amaterski: 2+ u najboljem, mega-dobronamernom slučaju.

среда, 22. јануар 2020.

Kult Gula puni 11 godina: AKCIJA!




            Narode, ovca mi se jagnji i nemam vremena za dugačka razglabanja o tome kako je ovaj blog predivan i božanstven i mnogoobožavan i koliko su njegovi čitaoci najbolji na svetu i sva ta sranja.  
To smo što smo, taki smo kaki smo već punih 11 godina – kome se sviđa, dobrodošo, kome se ne sviđa, bolje mu ušo!
Ovo su slavljenički dani i u širem smislu, jer je izdavačka kuća Orfelin (za koju radim, ako niste primetili, već 5 godina) objavila roman koji je pre par dana dobio NIN-ovu nagradu za roman godine, a u najužem izboru od 5 naslova bio je i odličan roman vlasnika Orfelina – moj prikaz te knjige je OVDE.
Dakle, Orfelin je priznat od strane književnog mejnstrim, istina ne zahvaljujući hororu (jer to bi bila naučna fantastika!), a to valjda znači da će naše zajedničke horor akcije planirane za ovu godinu stajati na čvršćim, stabilnijim nogama.
U tom smislu, ja ovih dana privodim kraju rad na čak dve nove knjige edicije „Poetika strave“, i zato nemam mnogo vremena za tupljenje: ukratko, blog ide svojim tokom, ima svoju publiku, svoj fidbek, svoje posete koje su u okvirima ranijih godina, a ja ću se njime baviti onoliko koliko mi druge horor aktivnosti dopuste.
Kao što znate, prošlogodišnji jubilej proslavili smo RADNO, objavljivanjem knjige KULT GULA: PRVIH 10 GODINA, u kojoj je stručni žiri odabrao najbolje dotadašnje tekstove sa bloga. Zahvaljujući vašoj pretplati, ali i daljem interesovanju, na promocijama i drugačije, to se pokazao kao uspešan poduhvat.
Otišlo je nešto preko 400 primeraka (od 500) za prvih godinu dana, što je sasvim OK. Not great, not terrible. 
Naravno, prava jagma će da krene tek kad se ovo rasproda – ali za sada budite mirni, imam još nekih 80-ak komada sigurno. Valjda. Nisam skoro proveravao...
Anyway – da zasladimo ovu proslavu 11. godine bloga, evo nove AKCIJE koja traje od 22.01. u podne do 24.01. u minut do ponoć: 


svako ko to poželi u ova dva dana može knjigu KULT GULA kupiti po specijalnoj rođendanskoj ceni od samo 700 dinara (+ ptt). Njena redovna cena je 900 (+ ptt).

A ako nekim slučajem još sebi niste pribavili moj roman NAŽIVO (čija je cena 800 din + ptt), to znači da samo u ova dva dana te dve knjige – KULT + NAŽIVO – možete imati za smešnih 1.500 din (+ptt).
Ko želi da se proveseli, neka se javi na moj mejl dogstar666 at yahoo dot com radi dogovora oko načina slanja i plaćanja.
Važno: akcija važi za sve koji mi se JAVE MEJLOM u rečenom vremenskom periodu. Uplata može da se sačeka do 1. februara, ako je neko preterao sa januarskim slavljima i troškovima pa čeka sledeću platu. Ali javljanje na moj mejl mora biti obavljena u ova dva dana, ne posle toga.
Eto. Ko čita Kult Gula – taj nije ljudska nula! Ko Kult Gula čita – velika mu... plata, dabogda!
Uzdravlje!

недеља, 19. јануар 2020.

PO ŠUMAMA I GORAMA – Milenko Bodirogić

  

Oba romana iz Orfelinove nove edicije „Noć Republike“, premijerno predstavljena na Sajmu knjiga (Pas i kontrabas Saše Ilića i PO ŠUMAMA I GORAMA Milenka Bodirogića), ušla su u najuži izbor od pet naslova za NINovu nagradu za najbolji roman godine. Odluku o tome koji će od njih postati „Roman godine“ žiri će saopštiti u ponedeljak 20. januara oko podneva.
Roman Po šumama i gorama Milenka Bodirogića našao se, takođe, i u najužem izboru za nagradu „Zlatni suncokret“, neformalno poznatu kao „Vitalova nagrada“. Ovaj odličan roman pročitao sam s uživanjem još prošle jeseni, u rukopisu; a sada, kada sam najzad našao vremena da ga pročitam ponovo, u prelepo dizajniranom izdanju (po kojima je izdavač Orfelin poznat), krajnje je vreme da se na njega osvrnem detaljnije nego što sam to učinio, ukratko, uoči prošlog Sajma knjiga.


UPDATE:
Nažalost, moj favorit za NIN-ovu nagradu nije nagrađen, ali nagradu je dobio  drugi Orfelinov autor, Saša Ilić, i ovo je svakako velika i lepa stvar za Orfelin kao izdavača.
Nadam se da će moj favorit napisati i objaviti još nešto što će se u narednim godinama zakititi ninom.
I dalje navijam da barem 'Zlatni sunockret' ovih dana padne u njegove ruke!

Pre svega, mislim da je na mestu iskazati jednu vrstu ograde, odnosno upozorenja na ovaj blog slučajno zalutalom čitaocu koji ovo možda ne zna: Milenko Bodirogić je vlasnik izdavačke kuće Orfelin, sa kojom uspešno sarađujem zadnjih 6 godina, otkako je objavio moju Poetiku horora (2014) pa naovamo, kroz ediciju „Poetika strave“ koju zajedno uređujemo – 16 do sada objavljenih naslova, dva su u zadnjoj fazi pripreme i u štampu ulaze do kraja ovog meseca, itd. Pored toga, Milenka smatram i prijateljem, i imam razloga da verujem da je osećanje uzajamno.
Ovde će poneki čitalac zastati, a mnogi možda i smesta odustati, jer jasno je (?) da nekakve objektivnosti ne može biti u kritici koju potpisuje „kritičar“ koji je sa autorom em prijatelj em, uh, kako to nazvati, poslovni saradnik, ili zaposleni? I to nije bez vraga; razumem takve, jer i sam najviše mrzim kad ortaci jedni drugima pišu hvalospeve – mada oni nikad u svojim tekstovima ne priznaju da su ortaci sa hvaljenim autorom. Iz pomenutog razloga svoju kritiku ovog romana neću pisati za neki ovdašnji književni časopis, kao što bih inače možda učinio, nego za sopstveni blog – jer blog, kao medijum, sam po sebi podrazumeva subjektivnost. Ipak, podsetiću čitaoce bloga da sam, svojim ovde objavljivanim kritikama knjiga domaćih pisaca, ja tokom prethodnih 11 godina sebe svesno lišio prijateljstva nekolicine „kolega“ kojima sam napisao ne-baš-stelarne prikaze; dakle, onima koji duže prate ovaj blog je poznato da se do sada nisam bavio kalkulacijama te vrste, i da nisam hvalio knjige poznanika i prijatelja samo zato što se znamo.
Da budem potpuno iskren, kada mi je Milenko najavio pisanje ovog romana, njegova tematika nije mi zvučala ama baš nimalo zanimljivo ni blisko: kaže on, to je roman koji se bavi formiranjem prvih partizanskih odreda na prostorima bivše Jugoslavije, paralelno sa umnogome autobiografskom pričom o dvojici prijatelja koji hodaju (planinskim) stazama kojima su, početkom II svetskog rata, hodali prvi partizani. „Lost me at Hello,“ što bi reko naš narod. I bio sam spreman za eventualiju da mi se taj roman ne dopadne, da ga možda čak i ne pročitam do kraja, da me prosto „izgubi“ nakon 10-20 stranica – u kom slučaju bih se Milenku izvinio, pravdajući se drugim (sasvim realnim) obavezama, pored ostalog i oko knjiga edicije „Poetika strave“, a ovu knjigu bih učtivo ignorisao na blogu (ili je usput pomenuo, na nekoj gomili), ne osećajući razlog da se njome detaljnije bavim.
Na svu sreću, ispostavilo se: a) da Milenkov opis nije bio baš najtačniji – taj čovek, naime, uz sve svoje vrline, ima i tu manu da je operisan od smisla za marketing, i njegov opis sopstvene knjige bio je odbijajući a ne primamljujući, a tačan je bio samo u nekom najuopštenijem, najnebitnijem smislu, jer b) ta knjiga uopšte nije o tome (a o čemu je, reći ću odmah, malo niže); c) dobio sam, pre svega, tematiku s kojom sam mogao itekako da korespondiram i rezoniram, da se u nju udubim, da je prihvatim i intelektualno i emocionalno; d) a dobio sam, što me je već manje iznenadilo (jer čitao sam i ranije Bodirogićeve tekstove, npr. u knjigama kao što je BUNTOVNICI), nenametljivo sofisticiranu, pitku ali kondenzovanu prozu osobenog, gorkoslatko-sumornog ugođaja; e) a rezultat svega toga ispostavio se, za mene, kao redak primer novije srpske proze koji mi je bio ne samo bezbolan (postignuće već po sebi!) nego i vanredno prijatan!
Ukratko, s najvećim zadovoljstvom sam pročitao ovaj roman (do sada već dvaput u razmaku od četiri meseca), i najpunijeg srca i najčistije savesti mu dajem snažan Gulov Pečat Preporuke – priznanje koje, istina, nema tako veliki društveni i medijski ugled kao NIN-ova i Vitalova nagrada, a naravno da nema ni finansijsku dimenziju pomenutih, ali ipak je to Pečat koji se retko na ovom blogu dodeljuje, i daje se samo najzaslužnijima. Nije Gul tamo neki Toma Grobar pa da deli ordenje i levo i desno. Ko zna, znaće...
PO ŠUMAMA I GORAMA je kratak (164 strane) ali raznovrsnim blagodetima nabijen roman u kojem se na neočekivan, originalan način stapaju autsajderstvo, dobrovoljno otpadništvo glavnih junaka od rugobe današnjeg sveta (ne samo Srbije kakva danas jeste, nego i zapadnog sveta uopšte), tiha melanholija i sveprožimajući osećaj gubitka (gubitka prijatelja, domovine, azila... ali ne i ideala), a sve to iskazano dirljivo poetičnom prozom u kojoj se, iznenađujuće, a opet prirodno i harmonično, susreću Tomas Bernhard i Emil Sioran.
Glavni junaci ovog romana (obojica rodom Izbosne, ali nastanjeni u Novom Sadu) tumaraju šumama i gorama Balkana, od geografski im najbliže Fruške Gore pa do kilometrima mereno najdaljeg, ali duhovno bliskog Triglava, koji je za njih „mitska tačka, vrh Jugoslavije, punktum u kojem se sažimala ta jedina zaista stvarna zemlja“.
Dežurni teoretičari literarnih zavera su, videvši najuži izbor za NIN-a, u kojem barem 3 od izabranih 5 romana tematizuju Jugoslaviju, to već proglasili za ,,izbor za jugoslovensko-partizanski roman 2019. godine“. Grupa pisaca i kulturnih delatnika, među kojima su Dexa Pantalejski, Kusta Nemanja Nacionale i njima srodni frikšou-kripšoui, ali i jedan Sava Damjanov (!), upravo je obznanila svoj bojkot NIN-ove nagrade (vidi OVDE) smatrajući ovogodišnji izbor idejno-ideološki i naci-onalno problematičnim, kao i sastav žirija koji je taj izbor načinio. Ne znam, nisam čitao ni Ilićev Pas i kontrabas ni Yugoslav Ane Vučković, pa se o njima ne mogu izjašnjavati; ali što se tiče Bodirogićevog romana, njega samo najpovršnije osobe – oni koji o knjizi ne sude čak ni po koricama (koje su u ovom slučaju prelepe, ali i prilično fotografski neuhvatljive, ne daju se slikati, poput kakvog vampira!) nego samo po naslovu – mogu otpisati kao „jugoslovensko-partizanski roman“, odnosno smatrati da su takvom floskulom išta smisleno i tačno o tome šta ta knjiga jeste rekli.
Jugoslavija, kojom se u izvesnom smislu ovaj roman bavi, manje je istorijska aktuelizacija jedne ideje, a više njen koren – utopijska ideja o slobodi koju su ovdašnji mali, istorijom nemilosrdno šibani narodi, u jednom trenutku svojih postojanja, nakon dugog maštanja, uspeli da sebi izdejstvuju spletom istorijskih okolnosti, samo da bi, jedva pola veka kasnije, uz izdašnu pomoć spoljašnjeg faktora postojećim tinjajućim unutrašnjim trvenjima, svojeručno zatrli tu utopiju na najkrvaviji, najprljaviji i najhororičniji mogući način, u bratoubilačkom građanskom ratu kojim su se uneredili po nekadašnjim idealima i regredirali, retardirali na primitivnije oblike nacionalističko-ksenofobno-sebičnog kvazipostojanja.
Dakle, ovaj roman nije „jugonostalgičan“ – u vreme koje njega najviše zanima (1941-43) Jugoslavija, „jedina prava“, dakle republika a ne kraljevina, nije još ni postojala, pa zato nema ni nostalgije prema njoj; ali, čak i onde gde se dotiče Jugoslavije kao aktuelnosti a ne kao ideje, roman se ne zanosi naročitim iluzijama, ne boluje od samozavaravanja ili idealizacije države SFRJ, i realno opisuje i brojne probleme sa kojima se u tu zajednicu ušlo, kao i oblike ograničenosti i kompromisa uzvišenog ideala jednom kada je dospeo u praktičnu primenu. Svejedno, uz svu svest o tome, za autora, to je više nego jasno, Jugoslavija oličava najuzvišeniju, utopističku ideju poniklu na ovim prostorima.
I ako se čita kao roman o UTOPIJI, roman PO ŠUMAMA I GORAMA je neodoljivo dirljiv, čak potresan, i sa njime bi morao da korespondira svaki čitalac, bez obzira kakvo mišljenje i lični stav imao o stvarno realizovanoj društvenoj zajednici koja je svoju istorijsku emanaciju, a na osnovu te utopije, na ovdašnjim prostorima imala u periodu 1945-1991.
Mislim da bi bilo pošteno, kao što na početku podsetih na ličnu povezanost sa autorom ovog romana, ovde ukazati na još jednu ličnu dimenziju – naime, na činjenicu da ja ne delim njegovu skoro bespogovornu ljubav prema Jugoslaviji. Odnosno, ukratko bih svoj stav o Jugoslaviji sažeo ovim rečima: Jugoslavija zaista jeste velika ideja, ali narodi koji su imali da je realizuju bili su suviše mali, u svakom smislu reči, da bi na svojim nejakim plećima izneli takvu jednu grdosiju, te stoga nije ni čudo što im je ona ubrzo iskliznula iz slabašnog stiska i umalo ih smrvila svojim padom. U tom padu, nastavljam ja, nimalo iznenađujuće, najviše su stradali oni koji su u Jugoslaviju najviše verovali – Srbi i Bosanci, a najveći ćar izvukli su oni koji su je najviše mrzeli, Slovenci, Hrvati i Albanci na Kosovu i Metohiji. Jugoslavija je, u teoriji, trebalo da bude majka svima; u praksi, bila je nekom majka (za kratkoročnu upotrebu) a nekom maćeha...
Znači, isto kao što je i komunizam, u teoriji, divna altruistička i optimistička ideja o slobodi i ravnopravnosti, ali u praksi neizvodiva jer ljudi su kao vrsta (homo narcissus) većinski sebična, uskogruda, nealtruistička stoka, tako je, za mene, i Jugoslavija jedna divna i lepa ideja koja je opasna ako se shvati kao politički program, kao strategija koju sad treba realizovati na terenu zvanom Balkan sa akterima nastanjenim ovde. Mislim, ne zaboravite da je ta zemlja uspela da propadne pre četvrt veka, kada je ovde živelo daleko više pametnih i hrabrih ljudi; na ovoj deponiji danas, u ovom talogu preteklom posle ratova, gde su pametni ili izginuli ili se odselili, i gde već decenijama i u nominalnom „miru“ vlada straobalan „odliv mozgova“, sa ovim patrljcima „slobodarskih“ naroda nema više ni tračak smisla pokušavati u 3-D sa nekakvom utopističkom idejom. Ovde je utopija svedena na – preživljavanje; utopija je imati posao, ma koliko ponižavajuć i besmislen, za ma koliko ponižavajuće novce, jer ovde, danas, žive narodi i narodnosti robova, poslušnika, kukavica, jadnika i bednika, poniženih i uvređenih, spremnih da dušu prodaju za sendvič i za kliktanje minusa na svaku pametnu misao; ovde, danas, žive robovi koji možda nisu sasvim srećni, ali svakako nisu ni blizu dovoljno nezadovoljni da svoje ropstvo zamene nečim dostojanstvenijim. Jer, dostojanstvo je ovde umrlo odavno. Zajedno sa istinom. Zajedno sa stidom. Ove patrljke i patuljke, danas, ovde, oslobađati, njima pevati o slobodi, o plemenitosti, o dostojanstvu, o jednakosti, o slobodi... zaludan je posao.
Ali, umetnost i jeste plemenita zato što je, suštinski, zaludna.
Bodirogić se, dakle, bavi tim zaludnim poslom, svestan da je verovatno tako, ali on drugačije ne ume. Indikativno je da ni njegovi antijunaci (neimenovani narator i njegov prijatelj, Rajić) nisu nimalo idealizovani: oni su, poput Bernhardovih junaka, i poput Sioranove persone, manekeni propasti, raspadanja, unutarnjih kontradiktornosti, oni su manekeni bolesti (u oba slučaja, tj. kod obojice, indirektno se ukazuje da je ona psihosomatska, da su i telo i duša nagriženi, i pitanje je ko je tu „prvi počeo“ sa raspadom). Oni su jalovi i besplodni poput mula: „Ponekad bi mula na čelu povorke zastala, tužna, sama i besplodna, i sve bi stalo, jer mula nije znala šta bi sa sobom i nije znala šta bi sa svetom oko sebe i sa tom strminom koja se uzdiže ispred nje.“ S mulama su i eksplicitno upoređeni: „Stajao sam na Partizanskom putu, ukipljen kao mula, tek svestan činjenice da ne želim da se vratim u grad i tamo sretnem sebe, valjda jedinog čoveka kojeg sam istinski mrzeo...“
Oni su, obojica, „zagledani u vlastiti jad“. Oni su „šamani posrtanja“, teturanja i padanja – i ima nečeg neodoljivo sioranovskog u ovoj dirljivo tragikomičnoj deonici:
„Ta je stabla trebalo preskakati, ili se ispod njih s mukom provlačiti i Rajić je sve češće padao. Noć koja se spustila i pramenje magle što se pojavilo dodatno su mu otežavali kretanje. On je sada padao na bok, najčešće desni, padao je na kolena, padao je na leđa i to što je Rajić činio više se nije moglo zvati hodanjem već pre bauljanjem, ali nije gubio prisebnost, bio je savršeno miran i nije mi dopuštao da mu pomognem. Podigao bi desnu ruku prema meni, sa otvorenim dlanom, poručujući mi da mu ne prilazim. Činio je to na neverovatno dostojanstven način, kao da je bio šaman posrtanja, spoticanja i saplitanja, žrec sinkopiranog hoda, kao da se još jedino tako može hodati, kao da je to istina u hodanju, otkrivanje istine, i mene je obuzimao stid što stojim iza njega, u potoku, čvrsto na svojim nogama i sasvim nedostojan posmatram to veličanstveno padanje.“
Oni su nesposobni za život u ovom i ovakvom svetu, nevoljni da mu se prilagode, iako svesni da ipak, donekle, saučestvuju sa njim, pa zato, tim pre, žude za bekstvom iz njega, u prirodu, u planinu, gde pronalaze zaostale pramičke ideala ugušene u gradovima. Iako su ti likovi donekle ironizovani, naročito kroz njihovo nesnalaženje u današnjici i ovdašnjici, oštrica mizantropije ponajviše je usmerena ka kreaturama koje te lutalice susreću na svojim stazama – šupljim ljudima bez ikakvih ideala, ili u ropstvu laganih simulakruma „ideala“ (od turizma do religije, i dalje). „Jugoslavije više nije bilo i čitav svet se izmenio, propao sa njom, a on u taj izmenjeni, propali svet, u njegova stremljenja, težnje i proizvode nije imao poverenja.“ U planinama se oni prisećaju prvih partizana, ljudi koji su slobodu cenili više od sopstvenih života: „Ti ljudi, na ovom istom mestu, u avgustu pre sedamdeset i pet godina, njihove sudbine, odjednom su mi se učinili kao čvrsta tačka oslonca za koju ću moći da se uhvatim, koja će sprečiti moje rastakanje u polumraku.“
A ni ti, pređašnji, nisu bili superheroji iz partizanskih filmova i srodne Mirko&Slavko propagande: Bodirogić sa gorkom setom i smislom za crnohumornu grotesku opisuje i nesnalaženje tih prvih boraca, nateranih na otpor – njihove trapave, nevešte akcije, njihova bauljanja, greške koje bi bile smešne da nisu tragične: podmetanje eksploziva pod pogrešan kolosek, glupiranje nekoga ko na kraju kolone vikne „Zaseda!“ i izazove haos i bežaniju i pucnjavu s nekoliko mrtvih... „Njega to, kazao je Rajić, gane, ta nespretnost za svet u kojem si se našao, a u kom moraš da opstaneš, čak ne ni zbog sebe koliko zbog drugih za koje slutiš da su mnogo nespretniji od tebe.“
Pa opet, ti ljudi bili su, za autora i naratora (vrlo maglovito razlučenih, ako i uopšte), istinski heroji, jer njihova nesebičnost bila je LUDILO u preovlađujućem „zdravom razumu“ sveta koji ćuti i trpi, ne talasa, i poput sitnog zverinja, šćućuren, čeka da Oluja prođe, nadajući da će njegov prag nekako biti pošteđen. To su bili Ljudi sa velikim LJ, i njihovom „ludilu“ ovaj je roman posvećen.
„S druge strane, kazao je Rajić, možda je od avgusta  ‘41. do avgusta  ‘42. Fruška gora, kao i uvek uzdignuta iznad Srema i Bačke, zaista postala planina ludaka, ludaka čije se ludilo širilo poput zaraze i spuštalo u ravnice i tamo palilo žita, rušilo mostove, pruge, telefonske stubove, pravilo zasede i prepade, spaljivalo arhive, slavilo Oktobarsku revoluciju i njene crvene đavle, urlalo, vrištalo i zavijalo, bože me prosti, misleći da peva neke svoje pesme. Protiv takvog su ludila uređene i uljuđene zemlje, kao što je bio Treći Rajh, kao što je bila NDH, kao što je bila Hortijeva Mađarska, morale ustati i 25. avgusta trinaest je hiljada njihovih vojnika opkolilo ovu planinu ludila. Neki od tih vojnika već su imali iskustva sa izludelim planinama jer su mesec-dva  pre ovoga na Kozari pobili sve što se miče, uključujući i pse i krave.“
Njihovim stazama hodaju ovi peripatetičari, tvrdoglavo kao mule izbegavajući asfalt kad god mogu, skrećući sa utabanih staza, kloneći se ljudi:
„Naš cilj je bio na istoku a mi smo se kretali ka severu, onako kako je to Rajić zahtevao jer njegove su mape bile iscrtane drugačijim uzusima od onih geografskih, jer on nije želeo da sledi, da ponavlja beščasne pravce kretanja. Rajić se, činilo mi se, kretao i kroz prostor i kroz vreme, onako kako to čine hodočasnici obilazeći sveta mesta a čeznući za svetim vremenom epifanije, s tim što je Rajić bio nevernik, ateista, bogohulitelj, hodočasnik revolucije, kojemu bogojavljanja i ukazanja nisu bila potrebna, već procepi i surduci u narastajućem zlu sveta.“
            Neke od najsnažnijih, najlepših i najtužnijih (po nas, danas) deonica iskazuju nesrazmeru između onog što je nekada bilo (jedino stvarno i veliko), i ovoga današnjeg (sitnog, lažnog, bezvrednog):
            „Ovaj je toranj na Iriškom vencu, kazao je Rajić, građen za neko drugo vreme, za neke druge ljude i prilike, ne za kotlokrpe koje će ga pokrivati najlonima. On sada stoji kao mastodont, neprimereno velik, uvredljivo velik, kao neugodna opomena i zato ga možda prepuštaju propadanju i zaboravu. Šta bi ovaj naraštaj sitnih duša mogao pred njim osim da se stidi, da pogruženo pogne glavu i zato ga šićardžijski gube iz sećanja. A on umire polako, kao što to čine grandiozne životinje, slonovi i nosorozi, on ih i u smrti, kazao je Rajić, ne pušta na miru.“
            A život u prošlosti je, jasno, neživot – svesno odabran kao prihvatljivija alternativa ovome savremenom „životu“:
„Uništili su ga svi ti prizori, te slike koje je viđao krećući se kao arheolog jučerašnjice negdašnjim našim prostorima, svojim prostorima, ti ljudi koji se nisu sećali dojučerašnjih stavova, emocija, vrednosti, koji su sve obrnuli naglavce, koji su svoje gradove pretvorili u licemerne religijske brloge u kojima ne može da se diše, koji su nitkove i ubice proglašavali za svetitelje i velikomučenike. Pa, ako je sve to stvarno i živo, pomislio sam da je pomislio Rajić, onda on mora da je mrtav, ili da umire i sve ono što gleda i nije ništa drugo doli jedna neprekidna agonija, samrtni ropac u kojem se gasi i guši preplavljen bezmernim okeanima laži i pretvorstva.“
Ako više nema onog „jedino stvarnog“, onda posvećenici toga postaju – nestvarni:
„Bugojno u kom je on živeo, u kojem je rođen, nastalo je 25. avgusta ’43. i na žalost nije živelo dugo, ni pola veka. Ono je sada imaginarni grad, o kojem bi mogle da se pripovedaju priče, kao o potonuloj Atlantidi, samo što su njegove ulice, kuće, mostovi, Vrbas, još uvek tu i neki se ljudi kreću tim ulicama i žive u tim kućama i tvrde da su stvarni, da postoje, i njemu ne preostaje ništa drugo nego da im veruje. Iz toga, kazao je, proizilazi da je on, Rajić, nestvaran i da živi u imaginarnom Bugojnu, da je jedini stanovnik tog izmaštanog grada, koji nikada i nigde nije ni postojao, koji je plod njegove mašte, da ne kaže, kazao je, ludila.“ 
            Gradovi su pervertirani, oskrnavljeni, degradirani...
„U tim je gradovima izronilo sve ono što se decenijama potuljeno krilo i lizalo svoje sramne rane, što je mrzelo i od mržnje živelo, što je zaziralo od slobode kao što oboleli od rabijesa zaziru od vode. Propast naših gradova, kazao je, kolosalnih je razmera, tolika da se oni gradovima i ne mogu više zvati, već plemenskim brlozima po obodima tržnih centara i stadiona, brlozima po kojima jednorodne horde divljaju. Tržni centri i stadioni, crkve i džamije, sačuvali su pervertiranu energiju polisa, oni su iskrivljeno, monstruzno lice agore u kom su opstali najniži porivi a mišljenje je iščezlo. Samo su psi i mačke, kazao je, dostojanstveni stanovnici tih gradova.“
A krupnu ulogu u tome ima vaskrsnuta uloga „religije“ kao načina zaglupljivanja i, paralelno s tim, širenja mržnje:
„Ti tornjevi, minareti i zvonici koji sad niču, kazao je, nisu to nikakve bogomolje već skladišta, spremišta mržnje u kojima se ona čuva i revnosno podgreva, ustrajno, svakog dana, naročito petkom i nedeljom, kazao je,  a ako se u njima nekakav bog i zaziva onda je to skučeni, jarosni bog odvratnosti i klanja, nekakav nakazni, užasavajući fantom, fantazma isfrustriranih vjerujućih što se hrani njihovim gnevnim dahom  i raste u njihovim molitvama pod novim svodovima. Ti tornjevi, minareti i zvonici i zvonjava i ezani sve je to, kazao je, atavistička mržnja i strah od drugoga koji već, eno tamo, na puškomet, obeležava svoj teritorij, svoje vlasništvo i suludo zvoni, klepeta i arlauče.“
Krstače i polumeseci zamenili su petokrake; i ne samo oni – jednako ogavni su i oblici svetovnog zatiranja svega što je petokraka simbolisala, čak i na planinarskim stazama:
„Kora tog drveća bila je palimpsest. Na njoj su najprije bile iscrtane petokrake da bi ih se devedesetih nastojalo prikriti, uglavnom grebanjem, i ponad njih, u visini ljudskih očiju, postaviti standardne planinarske markacije – bijelu točku u crvenom krugu. I svugdje je bilo tako, ne samo na Pohorju, već i na Fruškoj gori, Kalinu, Crepoljskom, Kalniku… Zakrvljeni su se pigmejski narodi bar u nečemu slagali, u zatiranju zvijezde črlene, tog paklenskog signuma pod kojim su, u prokletoj jednakosti, roptali pola stoljeća. Sreća se krila u predzvjezdanim vremenima kamo se trebalo vratiti kao u topli smrad plemena.“
Bodirogić je i u svojim ranijim delima jasno iskazivao svoju izraženu, bespogovornu, nepokolebivu ljubav prema prirodi i životinjama; otud ne treba da čudi i njegova strastvena mržnja prema lovcima, ne samo zbog onoga što oni doslovno čine, nego i onoga što simbolizuju i, na izvestan način, najavljuju, odnosno sa čime šuruju: „Lovci su za njega bili predšasnici, pijani, veseli vesnici zla koje će doći.“ Zato on o njima kaže sledeće divne redove:
„(Lovački) Savez broji pedeset dve hiljade članova, a njima treba pridodati, kazao je, još desetak tisuća iz Herceg-Bosne i preko dvadeset hiljada iz Republike Srpske. Osamdeset i nešto hiljada tisuća naoružanih, legitimnih ubica koji poseduju članske karte svoje ubilačke organizacije. Njihovo sedište je ta u žuto ofarbana kuća sa ukrasnim gredama pod krovom, u Petrakijinoj 24. Ali ona nije bitna, ona je krinka, kao što nije bitno ni ono mnogobrojno članstvo, uglavnom priglupih, nemaštovitih ljudi, osakaćenih nemogućnošću empatije kao što i priliči patološkim krvnicima. Ono što je bitno, kazao je Rajić, očuvanje je duha krvosledništva, progona, zasede, hajke i krvoprolića. Oni su, kazao je, čuvari vatre opravdanog zločina, oni su so skrivenog, tinjajućeg zla na koje zajednica polaže pravo.“
Oni su bliski srodnici koljača, kasapina, a tu ulogu i sami, ponekad, doslovno igraju: „Kasapin, sasvim izvesno, kazao je Rajić, zna nešto o jagnjetu, poznaje, ako ništa drugo, bar njegovu anatomiju, ali šta je to u usporedbi sa kosmosom jagnjetovog života.“ Jedna od desetina nezaboravnih scena ovog romana je i ona u kojoj dvojica šetača na Fruškoj Gori naiđu na krvave tragove u snegu ostale od ustreljene srne, a zatim i mesto gde su je lovci sustigli i dokrajčili.
            Otud mizantropija koja nije uslovljena samo dnevnopolitički, sociološki, istorijski, ideološki – otud mizantropija koja je, zapravo, metafizička: „... setio se jedne rečenice iz neke od verzija priče o Međedoviću. Majka medvedica savetuje sina da ne ide od kuće, kazao je, i kaže mu da u svijetu ima zlijeh zvjerova koji se zovu ljudi, pak će ga ubiti. Njemu se tada, dok je stajao sam u lepoj pustoši, tamo gde su nekada ubijali mrke medvede, a ubijali bi ih i sad, samo da ih ima, da nisu iščezli, njemu se učinilo da je ta rečenica koju izgovara medvedica najbolja definicija čoveka: čovek je – zla zver. Sva ostala tobožnja posebna svojstva, inteligencija, društvenost, empatija, svest o vlastitoj smrtnosti, kazao je Rajić, mogu se, u većoj ili manjoj meri, naći i kod životinja, kod delfina, majmuma, pčela i mrava, kod svinja i krava koje vode na klanje, ali ne i zlo. Samo je zlo čovečije.“
            Nasuprot njima, nasuprot masi, većini, stoje manjinski, izolovani pojedinci, hrabri, ludački hrabri da iskorače iz „zdravog razuma“ svoje „ćuti i trpi i čekaj“ okoline, i da doslovno stave svoje živote na kocku zarad – ideala:
„Tu, u magli i kiši, na putu za Crepoljsko, kazao je Rajić, odigrao se prvi čin inicijacije u novi život Hasana Brkića, Slaviše Vajnera, Slobodana Principa i Oskara Danona. U jednom trenutku oni se više nisu zvali onako kako su se zvali i nisu bili inženjeri, pravnici i kompozitori, to što su bili, već komandanti, komesari i vojni zapovednici. Njemu se to, kazao je, čini nemogućim, apsurdnim, njemu to liči na dečju igru koju igraju odrasli, zreli ljudi i u kojoj je ulog vlastiti život i iznad koje lebdi duh slobode, jer ko su ta četvorica, u magli i kiši, da bi se odvažila na takav čin i zašto bi njihovi novoproklamovani identiteti bili išta više od somnambulnih snatrenja osećajnih individua? Mi danas, kazao je, ne možemo zamisliti tu slobodu. Nas sloboda plaši. Svi smo danas, kazao je, potkupljeni.“
            Ti heroji kakvima nema ravnih sada su denuncirani, blaćeni, zaboravljeni, oskrnavljeni, prefarbani, preimenovani, zatrti u sećanju, zatrti kao uzori: „Transverzala Put kalničkih partizana nije više postojala, ne samo zato što su partizani sada svugde bili crni vrazi i nikome nije na pamet padalo da se kreće njihovim stopama, već pre zbog toga što su staze kojima je Rajić nekada hodao pretvorene u asfaltne ceste. Sada je bilo puteva, ali nije bilo ljudi.“
            Govoreći o planini Kalnik, koji zbog buntovnika na njemu postaje „očajnička, izludela planina u ravnodušnom, denuncijantskom moru koje čeka“, narator načas ironijski zauzima perspektivu ondašnjih ustaša, iz čije vizure to ovako izgleda: „Još jedna planina u lijepoj i uređenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je izludjela, ovaj put u najhrvatskijoj Hrvatskoj, virus komunizma je, avaj, napao samo srce, pa ako se ludilo Kozare, Fruške gore i Romanije još i nekako moglo razumjeti – tamo su živjela divlja, doseljenička, nearijska plemena koja su zaposjela vjekovno hrvatsko tle – ovo na Kalniku bilo je nepojmljivo.“
            Ali sve vreme, govoreći o svemu tome, Rajić i njegov prijatelj-narator, svesni su zaludnosti svoje misije, sluteći za sebe da nisu nikakvi pioniri ili nosioci ognjene štafete čiji će plam (ponovo) zapaliti rulju prezrenim idealima slobode i jednakosti – oni su, rekoh već, manekeni propasti, zaljubljeni u ono propalo kao i sami što su propali, urušeni, obesmišljeni – i ponosni zbog plemenitosti beznadežnosti svojih misli i dela, ponosni što nisu „zdravi“ i „normalni“ i vremena nezdrava i nenormalna:
„Rajić je, kazala je gospođa Bartulo, mogao da zavoli, i to strasno, samo ono što je osuđeno na propast. Kao one kečige o kojima mi je pričala. I njegovo zanimanje za partizane počelo je tek onda kada su ih se svi odricali. Dok su ih unisono slavili njega je baš bilo briga za nekakvog drvoseču Simelu Šolaju, ili za Ratka Pavlovića Ćićka i Nikodija Stojanovića Tatka.“
            Baš kao i Sioran, i oni paradiraju svojom nesavremenošću; time da nisu „u trendu“, nisu „in“, ne pevaju u horu „pravoslavlja“, „tradicije“, „srbovanja“; paradiraju, čak, svojom bolešću, svojim sasvim ne-zdravim, protiv-životnim, za-smrt-ne-hajućim idealima – a u jasno ocrtanom kontrastu sa pomodnim „pobornicima zdravog života“ koje na svojim planinskim stazama povremeno susreću. A čisto da ne pomisli neko da je njihova mizantropija lokalna ili, daleko bilo, autošovinistička (što nikako nije!), ovaj kontrast se još bolje ocrtava naspram inostranog „zdravlja“, koje je iz „razumne“, „uređene“, „zdrave“, „civilizovane“ tzv. Evropske Unije, došlo u bespuća Triglava po malo autentičnosti koja im, tamo, u srcu EU, fali:
„On se ne čudi, kazao je, ovim ljudima što dolaze ovamo u svojoj skupoj, tankoj, pripijenoj odjeći, izatkanoj nano tehnologijom, u svom samodišućem rublju, u svojim gojzericama za koje bi u Srbiji, ili u Bosni, trebalo dva mjeseca raditi, snabdjeveni štapovima, kacigama, i egzotičnim, seksepilnim napravama za via ferata, mada su za uspon na Triglav odavde potrebne samo pouzdane cipele.
„Neka se devojka, sa gornjeg kreveta naspram mog, pridigla i prosiktala Ruhe! Ruhe!, ali Rajić se nije obazirao. Govorio je i dalje monotonim glasom astmatičara.
„Oni vole, kazao je, da im ovdje ležaj u šupi naplaćuju poput apartmana na Egejskom moru, bocu vode kao buteljku vrhunskog vina i svaku šnitu kruha, oni vole ujutru, njih pedesetak, čekati u redu pred tri kužna poljska nužnika, čučavca, jer to je autentično. Oni čeznu za vjerodostojnošću, za istinom koje više u svijetu nema, i vjeruju da je ovdje pronalaze. Oni trpe zlostavljanje, oni ne vide zlostavljanje, jer žele biti ljudi, istinski ljudi, ono što već odavno nisu, biti ono čega više nema, ljudi nazbilj a ne ljudi nahvao. Najčudnije je, kazao je, i zbog toga ga ophrva tuga, što su to zapravo dobri ljudi, jer da nisu takvi ne bi ni slutili razliku. Ali tu se onda sve završava. Dalje se ne može. Njima je zabranjeno misliti utopiju, a to je isto kao da im je zabranjeno misliti. Mišljenje je utopijski poduhvat.“
A u ovim rečima, iskazanim negde pred kraj romana, krije se, po meni, njegova srž i poenta: ona je meni bila jasna od samog početka, i zato sam s uživanjem čitao nadalje, sve do kraja, gde je ovako eksplicirana. PO ŠUMAMA I GORAMA je, sad i ja da nacrtam, roman o vremenu i ljudima kojima je – ne dekretom, ne cenzurom, ne nekim direktnim totalitarnim metodama, nego podmuklo, potajno, na kvarno, ustrojstvom proklamovanih vrednosti i poželjnih načina života, i prihvatljivih cena koje se imaju, ćutke, neupitno, platiti zarad takvog života i takvih vrednosti – zabranjeno misliti utopiju. A naročito, i iznad svega, utopiju slobode i jednakosti. Ko misli da misli, a zapravo ne misli o tome, ko ne promišlja slobodu, i cenu slobode, taj ne misli, zaista, ni o čemu, nego samo uprazno napreže svoje moždane klipove.
Veličina ovog romana je u tome što uspeva, pre svega, da nas natera da promislimo ovu nadasve važnu (životno važnu!) problematiku, zatim u tome što nalazi originalne, živopisne, životne, sočne, ubedljive, dirljive načine (misli, slike, događaje, epizode) kojima to čini, i najzad, što sve to obavlja na jezgrovit, ekonomičan način, bez nepotrebnog lutanja, bez ikakvih viškova, i jezikom suptilnim, poetičnim, lirskim, koji budi i misao i emociju, koji izaziva saosećanje i sa ljudima, životinjama i stvarima sa kojima, hvatajući ovu knjigu u ruke, to možda niste ni očekivali da ćete osetiti. Njena je humanost autentična, nepatvorena, iz življenja i mišljenja a ne iz knjiga i proračuna crpena; nekalkulisana, nepozerska, čak često i provokativna, jer pored svega preispituje i pojedine veličine kojima se rulja klanja (npr. „Mika Antić“!) koje ćete, posle ove knjige, u drugačijem svetlu gledati.
Da li sve gore izrečeno znači da nemam baš nikakve zamerke, ili rezerve, prema ovoj knjizi?
Ne znači, mada, nijedna od mojih rezervi nije fundamentalne prirode, i spada više u subjektivne preferencije negoli u nešto što bih, da sada pišem kao „objektivni“ književni kritičar, zamerao.
1) Pre svega, moglo bi se iz najviših, apsolutističkih sfera zameriti da knjiga nije višeznačna, u smislu – da ne predstavlja tajanstvo, enigmu i izazov za višestruka tumačenja onako kako to, npr. čine vrhunci književnosti, od Poa preko Kafke do Ejkmana. Njena idejnost je prilično jasno izrečena. Divnim jezikom, prelepim, nezaboravnim slikama, nikako suvoparno, nikako esejistički, ali, u suštini, ovo je knjiga u kojoj će to „šta je pisac hteo da kaže“ biti sasvim jasno svakom njenom iole pismenom čitaocu. „Okretaj zavrtnja“ ovo nije. Niti „Srce tame“. Niti „Preobražaj“. Ali – koliko se, i kojih to, tačno, srpskih knjiga uopšte može meriti s pomenutim, i srodnim, inostranim delima? Srpski pisac se, valjda baš zato što se obraća srpskom čitaocu, po difoltu, čak i nesvesno, izražava deklarativno, prozelitski, što-na-um-to-na-drumativno, sa ironijom koja ili ne postoji, ili ako je ima, sasvim je jasno ka kome ili čemu je usmerena, tako da nema skoro nimalo prostora za višestruka, možda čak i uzajamno suprotstavljena tumačenja. Ne, ovaj roman je o tome i tome (rekoh gore o čemu), i to je to; nema tu mnogo mesta za dileme.
Navodno neuslikljivu sliku uslikala je Tijana Jevtić!
Jedino neslaganje u njegovoj recepciji i kritici može poticati od evaluacije, ali to je nešto sasvim drugo. Naime, i obični čitaoci i tzv. književni kritičari, neće se slagati oko vrednovanja ovog dela, a to će zavisiti od njihovih sopstvenih, privatnih, nazora o pitanjima kojih se on dotiče (ili NE dotiče), kao što su: Jugoslavija, partizani, NOB, Srbija i srpstvo, religija (hrišćanstvo, pravoslavlje), komunizam i socijalizam, itd. Možda se nekim kratkovidijim čitaocima iz regiona neće dopasti nimalo zašećerene reference na NDH, i na to kakav je bio većinski hrvatski i slovenački stav prema partizanima i otporu fašizmu tokom II sv. rata. Ljubiteljima „Mike Antića“ i još ponekih ovdašnjih književnih i kulturnih veličina neće se svideti kako su njihovi heroji prikazani. Itsl. I zavisno od toga kome taboru, kojoj ideologiji, kojoj naciji pripadaju, nekim čitaocima će se određene stvari manje ili više svideti; odnosno, te stvari nekima mogu zamagliti ili sasvim zakloniti ono što sam gore pokušao da definišem kao glavnu temu romana.
Uzgred, digresija: jedan zabavan aspekt ovog romana je i činjenica da njega čak i gorepomenuti "nacionalno svesni" pisci i piskarala, kojima je svaki pomen Jugoslavije mrzak, mogu slobodno čitati - jer on kao da ilustruje nemogućnost Jugoslavije, njenu fantazmagoričnost, eteričnost, nestvarnost, kao i činjenicu da su nosioci te ideje, bar u ovoj knjizi, bolesni, za život nesposobni ljudi, smotani, bauljajući, izgubljeni, oni koji ne umeju "da se snađu" onako kako su se ovim vremenima prilagodili i snašli se jedan Deksa, Kusta, Bazdulj i slični. Njima će ovaj roman biti dokaz da su u pravu sve što su mislili i govorili: da samo "srpstvo" i srbovanje spasava, a da jugoslovenstvo vodi u ćorsokak i propast...
Jugoslavija živi! U Dosijeu X!
2) Zatim, i ova knjiga baštini tekovine „istorijskog romana“, iako strogo, žanrovski, ona to nije; ali ona, ipak, u svom središtu ima tematizaciju ovdašnje recentne i nešto dalje istorije, i stoga spada u ono što sam, pišući pre par godina o NINO-pomazanoj Luzitaniji, definisao kao preovlađujući, maltene jedini, pristup romanopisanju kod nas, odnosno jedinoj temi koju naši pisci, pod ovom ili onom krinkom, obrađuju, a to je – ISTORIJA.
            Da citiram šta tamo rekoh:
„I kao što ovaj narod, kako neki rekoše, ima više istorije nego što može da svari, to isto važi i za književnost ovog naroda, koja od tolike istorije ne postiže kakvim drugim temama da se bavi. Jedna jedina tema svekolike ovdašnje književnosti je ISTORIJA. Kod nas postoji samo jedan književni žanr: ISTORIJSKI ROMAN. Svaki roman ovde napisan je – ISTORIJSKI. Nažalost, najčešće ne po značaju i učinku (u smislu „vredan da uđe u istoriju“) nego po tematici kojom se bavi. Teret nesagledive, nepojmljive, mučne i tužne i ružne istorije koja nas vekovima, otkad znamo za sebe, zatrpava, toliki je da jedino o tome, ovde, i umemo da grcamo. Sve drugo što nas, eventualno, tišti – pre ili kasnije se svede na istorijski usud, pa su nam zato čak i ljubavne priče (if any) drečavo obojene time ko smo i gde smo (da li je Romeo obrezan, da li je Julija komunistkinja, itsl) – praktično, metafore za kurentni društveno-istorijski trenutak.“
U tom smislu, i Bodirogićev roman je istorijski, mada, mora se priznati, veoma originalno srođen i modifikovan autorovim lirsko-mizantropsko-prirodoljubivim tekstovima kao što su BUNTOVNICI ili O BILJKAMA, ŽIVOTINJAMA, PREDELIMA – dakle sa snažnim intimnim, autorskim pečatom i pristupom kakav nema nijedan ovdašnji pisac. I po kvalitetu visoko, visoko iznad Luzitanije, ako ih uopšte ima smisla porediti.
            3) Koliko god ja lično obožavao Bernharda, moram reći da mi je konstantno i dosledno, vrlo često, korišćenje, u ovom romanu, onog postupka dupliranog ili umnoženog prenošenja tuđih reči koji je Bernhard učinio svojim ličnim pečatom – ponavljanje i stalno umetanje fraza kao što je „kazao je Rajić“, pa i njihovo dupliranje, u stilu „to i to kazao je Petar, kazao je Rajić“ itsl. – bile istovremeno dražesne i pomalo disonantne, jer su me, usred ovog, sasvim dobrog romana, podsećale na nečiji tuđi rukopis i neke tuđe idiosinkrazije. Ovo je, možda, cepidlačenje, ali eto, kad nemam velikih zamerki, moram da pomenem neke male.
            4) Moj je utisak da je pripovedač pomalo problematičan, i to dvojako.
a) Koliko god Rajić bio više nego plastično, živopisno, ubedljivo, 3-D portretisan, toliko je narator skoro frustrirajuće samozatajan: njemu ne znamo ni ime, ni profesiju, ni bračni status, ni poreklo, familiju, skoro ništa takvo; jasno je da je za priču i temu važniji Rajić, da se preko njega i kroz njega sprovodi tema i ideja romana, a da je narator, maltene, nužno zlo, zapisničar, kako se ne bi posezalo za mrskim, prevaziđenim „sveznajućim naratorom“; ali, čak i ako je tako, mislim da je trebalo i njega, makar u nagoveštaju, dati malo konkretnije – isto kao što se i u Bernhardovim romanima narator često razotkriva, uglavnom nenamerno, dok govori o drugima i dok prenosi šta su mu drugi rekli, kazao je.
b) Povrh toga, narator u nekoliko navrata, uzgred, šturo, kazuje neke toliko ekstremne stvari o sebi – npr. „ne želim da se vratim u grad i tamo sretnem sebe, valjda jedinog čoveka kojeg sam istinski mrzeo“ – da se to, prosto, ne može ostaviti na tome, tek tako. Tim pre što baš ništa u karakterizaciji tog čoveka, ama baš ništa u njegovom ponašanju, u njegovim rečima, u njegovim delima (veoma nesebičnim, požrtvovanim, humanim – npr. kad svoju poslednju vodu ustupi slučajnom namerniku na Triglavu koji je žedan, ne hajući za sebe i svoje potrebe), u vrednostima koje implicitno poseduje (kroz slaganje sa Rajićem), ne pruža ni najmanjeg povoda za toliku samomržnju, pa stoga ja, kao čitalac, njoj ne verujem, jer mi tekst ne daje ni senku nagoveštaja razloga za nju, a takva karakterizacija tog lika čini mi se nedostatnom, kontradiktornom, nedorađenom.
Budući, međutim, da je ovo Roman O Rajiću, da je on njegov glavni lik, ova zamerka takođe spada u relativno cepidlačenje, kojim ovaj roman nije bitnije okrnjen; ali, eto, čini mi se da je narator samo neznatno malo više, bolje, doslednije skiciran, roman bi bio za nijansu bolji, jači.
To bi bilo sve što, za sada, u ovom ionako podugačkom tekstu, želim reći o ovom romanu. Nadam se da su vas, ako ne moje reči, a onda svakako obilati citati iz romana, za njega zaintrigirali, zagolicali, privukli, i da ćete poželeti da ga pročitate, nevezano za to da li će ga NIN-ov i Vitalov žiri prepoznati kao ono što ja prepoznajem – kao ne samo domaći roman godine, nego i kao jedan od najboljih novijih romana na srpskohrvatskom jeziku (ovo poslednje namerno tako kažem, zato što se u romanu, svesno i sa određenim ciljem, koriste i hrvatske inačice srpskog jezika).
Roman možete naručiti od Orfelina, dakle direktno od autora (slobodno zatražite potpis-posvetu); mislim da je cena 800 dinara. Pišite na orfelinns@gmail.com i dobićete instrukcije za plaćanje.

P.S: Danas je Poov rođendan. Tradicionalno se na blogu rodni dan rodonačelnika horora obeležavao drugačije... ali ovog puta first things first! Biće vremena i za Zlatne Gulove... uskoro...