недеља, 13. фебруар 2022.

ZLATNI GHOUL ZA HOROR 2021



         Kucnuo je čas da STRAH (Srpska Totalno Razvaljujuća Akademija za Horor) dodeli tradicionalne nagrade Zlatni Ghoul™ za najveća postignuća u oblasti horora viđena tokom 2021. godine.

            Akademija je zasedala u stalnom sastavu: Dr Dejan Ognjanović, Dr Ghoul i Dr D. Ognjenović. Većina odluka doneta je preglasavanjem.

            Predsednik žirija, Dr Dejan Ognjanović, iskazuje zadovoljstvo činjenicom da je prošle godine, nakon nekoliko sušnih, „imalo za šta da se glasa.“ „Dapače“, kaže nam on u ekskluzivnoj izjavi za ovaj blog, „u nekim slučajevima bilo je veoma teško doneti odluku, pa smo glasali žrebom ili gledanjem u iznutrice.“

            Dr Ghoul klima glavom i dodaje: „Akademija oštro osuđuje muškomrzačke tendencije u savremenom hororu i totalno odsustvo iole pomena vrednih muških uloga u ovom žanru. U znak protesta, ove godine smo bili na ivici radikalne mere: da uopšte ne dodelimo Zlatnog Ghoula u kategoriji ZA GLAVNU MUŠKU ULOGU, pa da vidimo da li će se ove godine uzeti u pamet, ili će belosvetski scenaristi i dalje sve sočne, masne, memorabilne i zahtevne uloge pisati za decu i žene! Na kraju smo je ipak dodelili, ali preko volje, reda radi, da ne pravimo incidente. Ali ako se ovako nastavi, iduće godine nećemo imeti milosti!“

            Dr Ognjenović je samo dodao: „Žao mi je što stroge propozicije o navodnom ’sukobu interesa’ ne dopuštaju da se glasa za realno najbolju srpsku horor knjigu prošle godine, ali vi svi ionako vrlo dobro znate koja je, s nagradama ili bez nagrada za nju!“

            A sada, u uslovima striktne socijalne izolacije, evo i ceremonije dodele Zlatnih Gulova!

 


ZLATNI GHOUL

ZA NAJBOLJI HOROR


THE SADNESS



ZLATNI GHOUL

ZA NAJJEZIVIJI HOROR


THE INNOCENTS
(De uskyldige)



ZLATNI GHOUL

ZA NAJBRUTALNIJI HOROR

THE SADNESS



ZLATNI GHOUL

ZA NAJBOLJI ARTY HOROR


THE INNOCENTS
(De uskyldige)


 

ZLATNI GHOUL

ZA NAJBOLJU HOROR EKSPLOATACIJU


MALIGNANT



ZLATNI GHOUL

ZA NAJBOLJI CREATURE FEATURE


ANTLERS



ZLATNI GHOUL

ZA NAJBOLJI FOUND FOOTAGE


V H S 94



ZLATNI GHOUL

ZA NAJBOLJU HOROR KOMEDIJU 

MALIGNANT


ZLATNI GHOUL

ZA NAJBOLJI HOROR DOKUMENTARAC

///


ZLATNI GHOUL

ZA NAJBOLJI DOKUMENTARAC O HORORU


WOODLANDS DARK AND DAYS BEWITCHED

 

ZLATNI GHOUL

ZA LAVKRAFTOVSKE ZASLUGE


THE DEEP HOUSE

 

 

ZLATNI GHOUL

ZA NAJHORORIČNIJI NEHOROR


MAD GOD

 

 

ZLATNI GHOUL

ZA NAJBOLJI NEHOROR

 

LIMBO

 

ZLATNI GHOUL

ZA SRPSKI DOPRINOS HORORU


CRNA SVADBA



ZLATNI GHOUL

ZA NAJBOLJU REŽIJU

ESKIL VOGT

                                                      THE INNOCENTS

(De uskyldige)

 

 

ZLATNI GHOUL

ZA NAJBOLJI SCENARIO

BEN COLLINSLUKE PIOTROWSKI

THE NIGHT HOUSE



ZLATNI GHOUL

ZA GLAVNU MUŠKU ULOGU

BERANT ZHU

THE SADNESS

 

ZLATNI GHOUL

ZA GLAVNU ŽENSKU ULOGU

REBECCA HALL

THE NIGHT HOUSE

 

ZLATNI GHOUL

ZA DETE GLUMCA

JEREMY T. THOMAS

ANTLERS



ZLATNI GHOUL

ZA MUZIKU

JAVIER NAVARRETE


ANTLERS



ZLATNI GHOUL

ZA KAMERU

FLORIAN HOFFMEISTER

ANTLERS

 

ZLATNI GHOUL

ZA EFEKTE MASKE

VICTOR CHANG


THE SADNESS



ZLATNI GHOUL

ZA SCENOGRAFIJU

HUBERT POUILLE

STEPHAN RUBENS

THE DEEP HOUSE

 

ZLATNI GHOUL

ZA MUŠKU SPOREDNU ULOGU

TZU-CHIANG WANG

THE SADNESS



ZLATNI GHOUL

ZA ŽENSKU SPOREDNU ULOGU

ALVA BRYNSMO RAMSTAD

THE INNOCENTS

(De uskyldige)



ZLATNI GHOUL

ZA DEBI-REDITELJA KOJI OBEĆAVA

ROB JABBAZ


THE SADNESS

 

 

ZLATNI GHOUL

ZA SRPSKU HOROR KNJIGU GODINE

(PROZA)

???


ZLATNI GHOUL

ZA SRPSKU HOROR KNJIGU GODINE

(TEORIJA)

///


ZLATNI GHOUL

ZA SRPSKU HOROR KNJIGU GODINE

(NESVRSTANO)

 

ANAHORETA – Boris Stanić



ZLATNI GHOUL

ZA STRANU HOROR KNJIGU GODINE

(PROZA)

IN THAT ENDLESSNESS, OUR END

Gemma Files



ZLATNI GHOUL

ZA STRANU HOROR KNJIGU GODINE

(TEORIJA)

WEIRD MYSTICISM: PHILOSOPHICAL HORROR AND THE MYSTICAL TEXT

Brad Baumgartner

 

 

ZLATNI GHOUL

ZA STRANU HOROR KNJIGU GODINE

(NESVRSTANO)

 

THE HELLEBORE GUIDE TO OCCULT BRITAIN

- editor: Maria J. Pérez Cuervo

* * *



Zlatni Gul (TM) je figura koju je, po idejnom rešenju i nacrtu Dr Ognjanovića, izradila Tijana Jevtić.



*

Napomena: THE SADNESS *nije* procurio na net. Gledao sam ga preko veze (RUE MORGUE). Sačekajte proleće… Valjda izlazi negde u maju ili tako nešto.

 

 

субота, 5. фебруар 2022.

ŠTA GLEDATI NA FESTU 2022?

             Ako se osećate sigurno zaštićeni svojim vakcinama, preležanostima i imunitetima, a željni ste gledanja novih filmova u masi, u bioskopskim salama, evo nama novog FEST-a, od 25. februara do 6. marta.

            Ako zdravlje i prilike dozvole, i ja ću biti tamo, a evo i šta planiram da gledam. Možda se i sretnemo na nekoj od ovih projekcija.

            Preporuke sam podelio u tri kategorije, i to: 1) SIGURNO, 2) MOŽDA, i 3) KO ZNA?

 

 

1) SIGURNO

 

IZA TAMNIH NAOČARA

OCCHIALI NERI / BLACK GLASSES

REŽIJA: Dario Argento
ULOGE: Ilenia Pastorelli, Asia Argento

Dajana je prostitutka, mlada žena koja je izgubila vid. Uspeva da pronađe vodiča, Kineza po imenu Čin. Njih dvoje, udruženim snagama, kreću u potragu za opasnim ubicom u mračnim delovima Italije.

---Najnoviji horor deda Darija: odavno se nije brukao, još od nesrećnog DRAKULE pre 10 godina, pa evo prilike, ili da ga sasvim otpišemo, ili da ga zagrlimo i oprostimo mu poslednjih 25 godina karijere! Which will it be? Želim da verujem, ovo drugo! Ajmo, dekice, držim ti fige da odeš in a blaze of gory glory!!!

 

 

GRAD PROKLETIH

HINTERLAND

REŽIJA: Stefan Ruzowitzky

 

Beč 1920. Piter se vraća kući iz Velikog rata, posle godina zarobljeništva. Ali Beč u koji dolazi nije ni nalik onom mestu koje je nekada poznavao. Dok se oseća strancem u rodnom gradu, saznaje da je ubijen jedan od njegovih starih prijatelja, zbog čega odlučuje da ubicu privede pravdi.

---Horor-triler od autora ANATOMIJE 1 i 2, i još ponekih trilera. Nemačka i Austrija posle I svetskog rata, mrak, propast, serijski ubica u tom ambijentu… should be fun!

 

 

LUCIFER

LUZIFER

REŽIJA: Peter Brunner

 

Johanes, momak sa mentalnim sposobnostima deteta, živi povučeno u austrijskim Alpima sa majkom, bivšom narkomankom a sada bogobojažljivom ženom. Kada investitor počne da otkupljuje zemlju oko njih da bi izgradio žičaru, njihov svet se okreće naglavačke sa tragičnim posledicama.

---Producent Ulrich Seidl (GOODNIGHT MOMMY) sa novim komadom austrijske boleštine i mraka…

  

NEVEROVATNO, ALI ISTINITO

INCROYABLE MAIS VRAI / INCREDIBLE BUT TRUE

REŽIJA: Quentin Dupieux

 

Alen i Mari su se preselili u predgrađe, u kuću iz svojih snova. Ali agent za nekretnine ih je upozorio: ono što je u podrumu moglo bi zauvek da promeni njihove živote. Da li će se uputiti u podrum i otvoriti vrata?

---Ludi Francuz, majstor one-joke filmova koji su često na tromeđi horora, crne komedije i groteske (Guma, Jelenska koža). Njegova prethodna MUVA, ili kako se već zvaše, nije me impresionirala, ali nije ni smorila. Daću mu šansu i sa ovim.

  

HEROJI

REŽIJA: Goran Nikolić
ULOGE: Mladen Sovilj, Todor Jovanović, Žarko Laušević

Nakon Kosovskog boja 1389. ratnik se vraća kući, predstavljajući sve “male heroje“, neopevane u pesmama. Sreće maltene divljeg dečaka, samog u surovom svetu. Ova dva potpuno različita ljudska bića uspostavljaju odnos na putovanju porobljenom zemljom.

---U okviru akcije „Povratak na Kosovo“, evo filma snimljenog još pre nekoliko godina, koji posle misteriozne pauze najzad dolazi pred publiku. Ima li sa čim? Proveriću!

Reditelj ovoga je već mnogo godina nazad „Dečko koji obećava“. U međuvremenu je postao „Olinjali ćelavi bradati čiča koji obećava“, ali bolje ikad nego nikad, evo ga, najzad debituje s pravim filmom (raniji dokumentarac o nekakvom reperu ne računam).

 

 

2) MOŽDA

 

 

MRAK

(SRBIJA, DANSKA, ITALIJA, BUGARSKA, GRČKA)

DARKLING

REŽIJA: Dušan Milić
ULOGE: Danica Ćurčić, Slavko Štimac, Miona Ilov, Nikola Rakočević

 

U planinskim zabitima Kosova, na imanju okruženom gustom šumom, Milica živi sa majkom Vukicom i dedom Milutinom. Svaku noć porodica se povlači u zabarakadiranu kuću, prestravljeni terorom koji dolazi iz šume. Da li je taj užas opkoljene kuće odjek nedavno završenog rata ili samo njihova mašta, kako ih opominju zvaničnici KFOR-a? Nema materijalnih dokaza da se nešto loše događa, ali svake naredne noći njihov strah raste…

---„Povratak na Kosovo, 2. deo“: ovaj zaplet, koji zvuči kao da je na ivici horora, mnogo bi mi više obećavao da nije minulog rada tog reditelja, koji je do sada potpisao nedela kakva su Jagoda u supermarketu (2003), Guča! (2006) i Travelator (2014). Ipak, ovo ću morati da overim… Ko zna, možda iz šume i sa Prokletija silaze neki arbanaski psoglavi?!

 

 

LOVAC NA VETAR

CĂUTĂTORUL DE VÂNT / THE WINDSEEKER

REŽIJA: Mihai Sofronea

 

 

Jednog dana Radu saznaje da mu je ostalo još samo nekoliko meseci života. On bira da beži od smrti do iznemoglosti, pronalazeći utočište u malom zabačenom selu gde će se čekanje smrti pretvoriti u zaborav na nju.

            ---Sticajem okolnosti, čitao sam ovaj scenario. Ima tu potencijala za jedan solidan atmosferičan, kontemplativan film. Ali i za smaračinu…

 

 

VORTEKS

VORTEX

REŽIJA: Gaspar Noé

ULOGE: Dario Argento, Françoise Lebrun

 

Stariji muškarac i žena nazdravljaju jedno drugome na terasi svog stana. Izgleda da su srećni i zadovoljni. Ali njihove mirne jesenje dane polako razdire podmukla bolest zbog koje se Fransoaz prvo izgubi na ulicama Pariza, a ubrzo i u svom umu.

---Ne očekujem mnogo od Noeovog „sazrevanja“ i reimaginiranja Hanekeove LJUBAVI, ali pošto glavnu ulogu igra Dario, ovo ću svakako pogledati.

 

 

3) KO ZNA?

Oni najnestrpljiviji, kao i najoprezniji (dakle, oni kojima nije do udisanja istog vazduha sa nepoznatima), ove filmove mogu, već sada, pogledati i u kućnim uslovima.

 

VUK

WOLF

REŽIJA: Nathalie Biancheri
ULOGE: George MacKay, Lily-Rose Depp

Džejkob veruje da je vuk zarobljen u ljudskom telu. Kada ga porodica pošalje na lečenje, on biva podvrgnut ekstremnim oblicima terapije. Nakon što upozna misterioznu devojku, koja misli da je divlja mačka i dok njihovo prijateljstvo prerasta u zaljubljenost, Džejkob je pred izazovom: da li da se odrekne pravog sebe zbog ljubavi?

 

CRVENA RAKETA

RED ROCKET

SAD 2021

----Ovo je već bilo na onom mini-festivalu američkog nezavisnog filma jesenas, ali to FEST-u ne smeta da ga reprizira.

 

JAHAČI PRAVDE

RETFÆRDIGHEDENS RYTTERE / RIDERS OF JUSTICE

REŽIJA: Anders Thomas Jensen
ULOGE: Mads Mikkelsen, Nikolaj Lie Kaas, Nicolas Bro

            ---Vrlo dobar film (3+) koji ako do sad niste pogledali, stvarno ne znam šta ste čekali? Moj rivju? Nažalost, ne postizavam…

 

NITRAM

REŽIJA: Justin Kurzel
ULOGE: Caleb Landry Jones, Judy Davis, Anthony LaPaglia

---Triler-drama o australijskom mas-ubici…

 

TITAN

TITANE

REŽIJA: Julia Ducournau

---Mene je Džulija razočarala ovim nepravedno precenjenim i prehvaljenim i prenagrađivanim filmom – ali, ako termini dopuste, overiću ga i na velikom platnu. Oće li biti mog rivjua? Možda!

 

LITICA

THE LEDGE

---Ovaj niskobudžetni slešer možda vredi proveriti jer je sniman u mom komšiluku (u Jelašničkoj klisuri) i jer je efekte maske radio Miki Lakobrija.


понедељак, 31. јануар 2022.

THE NIGHT HOUSE (2021)

 


 

***(*)

3+

           

            Zamislite pakao: najvoljenija osoba u životu (ovde: muž) vam se, naprasno, bez vidljivog razloga, povoda, najave, pripreme – samoubije!

            Zamislite sad pakao unutar pakla: najvoljeniju osobu u životu počnete da zaista upoznajete tek posthumno!

            Tek kad vam neko toliko blizak (ali, da li je zaista bio?) umre, vi shvatite da ga niste zaista dobro poznavali! Pakao!

            Ova predivna, vanredno potresna horor drama je upravo o tom paklu.

            Kažu neki, najveća patnja je ispunjenje kletve „Dabogda imao, pa nemao!“ Ali, kako ovaj pametan film otkriva, još veća patnja je kletva: „Dabogda imao, pa nemao, pa tek onda shvatio šta si imao!“ Tj. imala…

            Da bi se nešto ovako dubokoumno prikladno prenelo, to mora da bude inteligentno napisano – što, suprajz, ovde jeste slučaj! Ono što bi u jadnijem, plitkijem filmu bio samo gimik – a koliko njih uzima GUBITAK (deteta, žene, majke…) samo kao odskočnu dasku da što pre uskoči u rutinu jadnih, otrcanih situacija i plotova – u ovom filmu je u srži stvari. To je SRCE ovog filma: veliki gubitak, i kako se nositi sa njime.

            Scenaristi, dakle, vrlo proživljeno i pametno tretiraju svoju temu i opisuju je čitavim nizom dobro promišljenih, ubedljivih, dramskih situacija i scena kojima vajaju finese i nijanse u psihološkom profilu glavne junakinje. Jadniji film bi situaciju u kojoj se ona našla predstavio na dva banalna načina: ili prologom, u kojem bismo VIDELI to samoubistvo, ili expozicijom, gde ona priča, npr. sa najboljom drugaricom, o tome. Ovaj film, međutim, detalje toga šta se i kako desilo otkriva u originalnoj, dirljivoj sceni u kojoj se njena sveža rana rovari u kontrastu sa sasvim banalnim povodom, u odličnoj sceni kad majka njenog učenika dođe da se žali zbog njegove ocene… Predivno!

            Zatim, ako se dodatna ekspozicija već izvodi kroz razgovor sa prijateljima, jadniji film bi to uradio ofrlje, kao od bede, rutinski, u dosadnoj sceni u kojoj bi svaki pametan gledalac nestrpljivo vrteo palcima, gledao na sat i pitao se: „Dokle li će ovi više da keeeenjaju, i kad će najzad nešto da se desi?!“ U ovom filmu, međutim, ta scena, u kojoj naša junakinja ode u kafić na čašicu razgovora s kolegama s posla (dakle, sa faxa), jedna je od memorabilnijih – zato što je inteligentno, životno napisana i besprekorno ubedljivo, sočno odglumljena od strane svih involviranih.  

I inače je THE NIGHT HOUSE straobalno-spektakularno odglumljen od strane čitavog ansambla, sve do poslednje epizode i kameo pojave, ali iznad svega ovu mračnu storiju na svojim snažnim ramenima nosi Rebeka Hol.

Ona je u svakoj sceni, maltene u svakom kadru, i zato je dvostruki blagoslov što je ona i lepa za gledati toliko, i što je vanredno odlična glumica koja glumi „za sve pare“ (and then some) u ovom hororu kao da nije horor, nego kao da gađa Oskara, iako za njega neće biti ni nominovana, ali bez brige, dobiće zato Zlatnog Gula!

Ovo je, prosto, jedan od najjačih ženskih likova i najbolje odglumljenih ženskih uloga u novijim hororima, i svako kome već to, po sebi, nevezano za ostale kvalitete, nije dovoljno da ovaj film uvrsti u vrh prošlogodišnje produkcije prosto ništa ovde nije video… Vidim, meću ga neki u tzv. „honorable mentions“ na svojim godišnjim listama. Čobani, budale. Bolje i da ga ne pominju; da priznaju: „Nismo gledali. Prespavali smo.“

Rebeka Hol daje dodatni šmek ulozi koja bi, u nižem, bednijem filmu, lako mogla biti kliše, ili dosadno-naporna zbog svoje tmurnosti (jer nije ovo neka Bela Tar smaračina o ljudima koji su namršteni dva sata i sve vreme smrknuti ljušte vruć krompir). Njeni usiljeni osmesi tim su bolniji, dirljiviji, njen cinizam, njena ironija, njene sarkastične neverice prilikom stalno novih otkrića očigledna su psihička odbrana jedne osobe na ivici sloma, ali previše jake i bogate da bi se svela na uplakanu cmizdravu patetičnu paćenicu koja dubokozamišljeno slinavi ceo film. Ko bre to želi da gleda, osim snobova sa FESTa i FAF-alaca?

E, sad: gledaoci zaglupljeni KONJURINZIMA i ANABELAMA zaspaće pre isteka prvih pola sata, a nažalost i mnogi članovi gornjeg doma fanova, ali istančan i zahtevan ljubitelj horora kakav dolazi na ovaj ovde gulovski blog radi pouzdane preporuke dobiće u THE NIGHT HOUSE ne samo odličnu dramu nego i prvoklasan horor u čitavom opsegu njegovih mogućnosti, od tihe jeze i zlokobnih nagoveštaja pa do niza prilično efektnih scena strave, pa čak i par odličnih, smislenih ŠOK-skokova. Jedino krv i klanicu ovde nećete dobiti, jbg, ali sve ostalo što dobar horor čini, tu je. Ko mu se otvori.

Da je samo završnica bila žešća, memorabilnija, upečatljivija (ali, da li je to zaista mogla biti, s tim i takvim negativcem?) – ovo bi bio i mnogo jači film, ali i ovako kako jeste, meni je u samom vrhu horora iz prošle godine.

THE NIGHT HOUSE je dostupan za gledanje već mesecima, i ko zna znanje dosad ga je valjda već pogledao. Ipak, za svaki slučaj, sakriću deo texta koji se bavi SPOJLERIMA, pa to nek ne čita ko nije gledo.

 

SPOJLERI: Možda će nekome smetati što THE NIGHT HOUSE u svom srcu ima otelotvorenu METAFORU. Jer, šta je „monstrum“ u ovom filmu? Ne, to nije duh samoubijenog muža. Monstrum je ovde – NIŠTA. Ništavilo. Smelo personalizovano, čak i raspričano.

Ovo je film o suočenju sa onom najstrašnijom mogućnošću: da s one strane života nije ni pakao, ni zagrobni život ma koje druge vrste, ni raj, ni čistilište, ni ne znam šta – već, da je umesto bilo čega, tamo samo NIŠTA.

Glavna junakinja dotakla je to NIŠTA prilikom jedne nesreće u mladosti, kada je bila puna 4 minuta „mrtva“. Od tada je NIŠTA osetilo privlačnost prema njoj – ili ona prema njemu? I sad NIŠTA žudi za njom, preko njenog muža, koji je slabiji, podložniji, koga je ona zarazila tim ništavilom, i on ne želi da NJU preda tom ništavilu, pa ga umesto toga hrani njenim kopijama, drugim ženama, njoj površno nalik…

U suštini, ova smela metafora koristi se ne samo za metafizička pitanja, nego i za jednu u suštini originalnu LJUBAVNU priču, kad zapravo vidite koliko je daleko taj njen muž bio spreman da ode, šta sve za svoju voljenu da uradi… I tako, ceo film je zapravo o koketiranju sa ništavilom i sa onim (jedinim?) što to ništavilo može da, bar privremeno, odloži, obesmisli, pobedi… Ljubav, što reče Barouz u svojim poslednjim zapisanim rečima.

“Love? What is it? Most natural painkiller what there is.” (William S. Burroughs, Last Words: The Final Journals)

            Inače, ova prelepa i supertalentovana glumica već je igrala u jednom odličnom, nedovoljno izvikanom filmu koji vam toplo preporučujem - THE AWAKENING (2011) - a, kako izgleda, tokom ove godine gledaćemo je u još jednom, vrlo zanimljivo-zvučećem hororu - RESURRECTION (2022) - koji je upravo imao premijeru na Sandensu!

            Takođe, valja napomenuti: isti ovaj reditelj, sa istim scenaristima, stoji iza najnovijeg reboota HELLRAISERA, što mi daje više nego nadu – daje mi ubeđenje da će to biti moćna, i te kako pažnje vredna i potencijalno odlična stvar!

Ja sam, inače, veliki mrzitelj dramurdi maskiranih u horor, a površnom gledaocu ovaj bi se film mogao učiniti kao jedan u tom nizu kojekakvih tomesličnih. Ništa dalje od istine: ovaj film je horor koji zna da je horor, i deliveruje svoja horor dobra, ali istovremeno je utemeljen u drami, i deliveruje i kao drama. Retki su takvi, malobrojni, i treba ih držati kao malo vode na dlanu, i maziti ih i paziti i zvati ih Đorđe... Jer treba imati Đoku pa osmisliti i realizovati jedan ovako hrabar, netipičan, zreo film za odraslu publiku.


четвртак, 27. јануар 2022.

SCREAM (2022)

*** 

3

 

            Peti po redu VRISAK (mada, bez rednog broja u naslovu, i dugih 11 godina posle prethodnog, četvrtog) prilično vešto izbegava mnoge zamke neizbežne jednom tako odocnelom nastavku franšize, i nudi više zadovoljstava i kvaliteta nego što bi se iz te davno isceđene drenovine očekivalo.

            Mnogo je potencijalnih problema inherentnih samom konceptu: pre svega, za VRISAK bi se moglo reći ono što je Karpenter oduvek govorio povodom NOĆI VEŠTICA – tu, posle prvog dela, nema više priče! Sve što je s tim konceptom imalo da se uradi, urađeno je, i to superiorno, u prvom delu. Kraj. Haug! Sve posle njega je čisto komercijalno-uslovljeno prežvakavanje i repriziranje. 

Karpo je očuvao deo svog ugleda i rediteljskog digniteta time što je odbio da bude režiser nastavaka, ali je ipak i priznao da voli parice dovoljno da ga ubede da sroči scenario za NV2, da komponuje muziku i još ponešto sitno tu i nadalje, dok je Krejven pristao da režira i nastavke VRISKA, iako mu je bilo jasno ono što i Karpu – ti „nastavci“ zapravo su, isto kao i „nastavci“ FINAL DESTINATIONA, strogo gledano, rimejci.

            Serijal VRISAK je, dakle, od te činjenice pokušavao da pobegne uvodeći sve više i više META momenata, sa kulminacijom u 4. delu – bacite oko na moj rivju tog filma OVDE, da se ne ponavljam sad. Peti deo shvata jednu veliku istinu: prvi VRISAK (1997) je bio uspešan zato što je pružio savršen balans 1) simpatičnih, prijemčivih likova (i odličnog kastinga), 2) živahno i nadahnuto insceniranih slešer set-pisova i 3) meta-žanrovskih, postmodernističkih, autoironijskih, citatnih momenata. 

U daljim nastavcima taj balans više nije bio moguć: delom jer su neke zabavne likove pobili u prvom delu (i nasred drugog), a delom jer ih nisu zamenili jednako zabavnim novim, u nastavcima; delom jer je i na nivou scenarija i na nivou režije bilo sve teže biti nadahnut sa tako svedenom premisom (zašto bi neki novi ludak, ili par ludaka, koristio isti kostim i masku i isti modifikator glasa, i zašto bi i dalje jurio baš Sidni?), a delom zbog vanfilmskih okolnosti (streljana u školi Kolumbajn 1999. i posledična medijska hajka na nasilje na filmu koja je izbila zube iz ugriza američkih horora tog doba); 

delom, napokon, i zato što treba biti užasno pažljiv i odmeren sa meta momentima da ne podriju žanrovski efekat i ne svedu sve na autoparodijsko samocitiranje i namigivanje publici, a nauštrb vezivanja za likove i dešavanja i udubljivanje u saspens. Jer kad ti skoro svaki lik bude zapravo hodajući kliše koji ide okolo znajući da je kliše i PRIČA sam sa sobom i sa publikom o tome šta se očekuje od takvog tipskog lika, onda ode strava i napetost kroz prozor! Zbogom hororu, zdravo eseju/tirado!

Kako je novi VRISAK popravio stvari? Kažem stvari, ne stari! Redom: 1) uveo je par ljupkih, simpatičnih novih likova; 2) vratio je dušu i prijemčivost onim starim, koje smo gledali kako rutinski, na autopilotu, idu kroz kretnje u ranijim nastavcima; 3) smanjio je napadna meta naklapanja, mada i ovde imamo obaveznu scenu u kojoj neko zaustavi radnju i kaže „E, stanite sad malo, da vam objasnim pravila“ – ovog puta se objašnjenje tiče upravo ovoga što novi VRISAK jeste, odnosno „requel“: nešto između „remake“ i „sequel“. Nit je ovo baš peti deo (nastavak), niti je zaista reboot/remake, nego i jare i pare, i staro i novo, ali ne previše starog tako da bude otrcano, i ne previše novog pa da se pobune fanovi…

U uspehe ovog filma spadaju sledeći kvaliteti: najbolja uvodna scena posle 1. dela (i najsimpatičnija akterka), solidni likovi za koje nas može biti dovoljno briga da ih ne posmatramo samo kao topovsko meso nego čak, možda, da se u ponekim scenama molimo „nee, ne njega/nju!“, solidna motivacija za povratak starih likova, nepredvidivost, neprestana intrigantnost i zabavnost, i sasvim prijatan dašak svežine u nečemu što je, ipak, budimo realni i iskreni, PODGREJANI (PRVI) VRISAK. Ali prilično dobro podgrejani!

Šta mi užitak kvari? Pa, uglavnom stvari koje su neizbežne. Npr. škripi (ne)plauzibilnost u tome da par ludaka (uvek je par!) po jebeni PETI put spopada Sidni i njeno okruženje, a škripi i motivacija za to. Veoma je to nategnuto, da to najblaže kažem. Pošto je ovo „requel“ a ne „retcon“, to znači da se ne brišu zbivanja iz ranijih delova, nego se sve to izdešavalo (čak imamo i prenet sporedni lik pajkanke iz 4. dela), a eto, dešava se i po peti put. Čujem, pošto je ovo zaradilo grne pare, da će se desiti i ŠESTI put, dogodine. Good luck with THAT!

Scene ubistava mogle su biti maštovitije: odavno je bio Kolumbajn, današnji horor je opet slobodan da proliva krv, nema potrebe za ovolikom suzdržanošću, ne samo u smislu količine krvi (ona još i prska i šiklja solidno) nego pre svega načina na koji se ona proliva. Moglo je to brže, jače, bolje, naprednije!

Oslanjanje na prvi deo se, pred kraj ovog filma, od omaža i ljupke posvete pretvara u skoro bezočno parazitiranje i prepisivanje: opet na kraju žurka, opet u istoj onoj kući iz prvog dela (!), opet dvoje ubica, opet silazak u podrum po piće, opet gledanje filma na TV uz „Gledaj iza sebe!“ meta-meta-meta, opet u kuhinji „sad ćemo da se uzajamno blago iznabadamo kako bismo, mi, ubice, delovali kao žrtve“, opet naglo vaskrsenje ubijenog ubice i još nagliji metak u čelo od strane junakinje, opet… itd.

OK, delom vam ovo otpisujem i opraštam na šarm i zabavnost, ali samo još ovaj put! Nemojte da bi vam se ponovilo! A bojim se da hoće. Evo, demantujte me dogodine, kad izađe rikvelov sikvel sa svojim „novim“ pravilima za kuvanje čaja iz kesice koju ste već pet puta stavljali u ključalu vodu…

 Za kraj, imam problem i sa nečim što se zbiva usred filma, ali to je SPOJLER, pa skrivam crnim slovima: ne gledaj ovo dok ne pogledaš film!

 

SPOJLER: Usred ovog VRISKA ima scena koja je toliko uvredljiva uvreda (sic) za pamet gledalaca, odnosno toliko LENJA, toliko neubedljiva, da mi je neverovatno da je iko ovo dopustio da prođe fazu prve ruke scenarija, a kamoli da je ovo snimio i pustio u bioskop.

Naime, neubedljivo sranje počinje još pre te scene. Prvo zagine pajkanka iz 4. dela tako što je halovinski maskirani ubica zakolje usred bela dana, napolju, ispred njene kuće, naočigled mogućih prolaznika, dok okolo već trešte sirene grdnih policijskih kola koja hitaju u pojačanje i nalaze se jedan blok dalje. Pa jbt, jedno je da si LUD, a sasvim drugo da si GLUP, da ovoliko čačkaš mečku.

Na to slabo uverljivo sranje (kolješ policajku usred dana! skoro na ulici!) dodaje se novo: otkrivamo da je, protivno svim pravilima službe i propisa, bez trunke profesionalnosti, pajkan zadužen da dežura ispred bolničke sobe sa već napadnutom likinjom, kako bi je štitio od novog napada, samoinicijativno (!) napustio svoju poziciju i došao da vidi pred kućom ubijenu koleginicu! Pa jebo te bog, to ni u Srbiji ne znam da li bi neki pajkan uradio, a kamoli u ipak uređenoj Americi!

Ali ove dve zamerke su na nivou sitničavog cepidlačenja u poređenju sa sranjem koje nas čeka u bolnici: jer, kad naši glavni likovi odu tamo, svesni da je curica od strane policije ostavljena sama samcita na nož ubicama, oni zateknu POTPUNO PRAZNU BOLNICU! Jedan čuvar leži zaklan na podu, i to je to. NIGDE dežurne sestre, nigde lekara, a kamoli pacijenata! Apokalipsa! OMEGA MAN! Ama baš nigde nikoga! NIĐE VEZE!

Ovo nije čak nije neka „how convenient“ situacija gde možeš da kažeš „OK, ovo nije baš mnogo verovatno, ali postoji 1% da se nekako ipak desi, spletom vrlo vanrednih okolnosti“. NE, bato, ne postoji taj splet okolnosti, i nema ni 1% šanse da bolnica, makar ona bila i tek skromna bolničica u nekom malom amerikanskom mestašcu, usred dana, bez ikakvih vanrednih okolnosti, bude POTPUNO JEBENO PRAZNA da tu može neki maskirani lik da upadne i jurca po hodnicima i kolje naše likove, a da nema ni sestre ni doktora ni pacijenta da odnekud iz neke sobe ili hodnika navire i podviknu: ALO, BRE, TIŠINA TAMO, IMA OVDE I DRUGI BOLESNI LJUDI!

A kao kruna tog sranja, postoji i sranje UNUTAR ovog sranja – i spojler unutar ovog spojlera!

Jer, baš u toj sceni, u bolnici, ima da zagine naš dragi stari Djui! Ne ono kao, ubodu ga u stomak, ali preživi („It’s just a flesh wound!“) – nego bude ubijen načisto, skroz, namrtvo! (Uzgred, velika je količina likova koji u ovom filmu budu izbodeni u stomak, a to ipak prežive, a neki čak i par dana potom hodaju, trčkaju okolo kao da im je neko samo kožu malko zagrebao, a ne rasekao pola utrobe!)

I usred te neubedljivo prazne bolnice, Djui pogine na jezivo neobjašnjen način: elem, on uspe da saspe jedno 5-6 metaka u maskiranog ubicu i ovaj se skljoka u neko razbijeno staklo. Djui isprati ekipu iz bolnice, ali se vrati da ovoga dokusuri. Što je sigurno – sigurno! Kad tamo, a ono međutim! Na staklu nikoga, on zvera s pravom u čudu, a ubica mu iza leđa, raspori ga od učkura do bijela grla… Dobro, ajd to i nekako, samo da nam je film, najbolje tad, ili barem kasnije, objasnio: kako je ubica preživeo te metke u svom trupu? Da nije možda nosio pancir sa sobom u sve akcije? A sve i da jeste, iz te blizine ni pancir ne pomaže!

Dakle, ubiše jednog od glavnih likova serijala („legacy character“, kako se to danas zove) u sceni ovoliko LENJO i NEUBEDLJIVO koncipiranoj! Pa, jebi ga, ako su već hteli ovoliko da jedu govna, ovoliko kvarno da varaju narod nemotivisanim, apsurdno (ne)osmišljenim scenama, trebalo je da ladno uvedu natprirodnog ubicu ili ubice: mogli su Lilard i Urlih iz grobova svojih zamrlih karijera da ustanu, kao zombi-Džejsoni, otporni na metke, na sekire, na staklo, na sve… Više bi smisla imalo nego OVO…

 

недеља, 23. јануар 2022.

Ognjanović u širem izboru za nagradu „Brem Stoker“

 

Dragi moji kultisti, da vam se pohvalim nečim stvarno velikim: možda nisam ušao u širi izbor za NINO-a, ali sam zato barem ušao u širi izbor za nagradu „Brem Stoker“!

Svako ko malo ozbiljnije prati horor zna da je „Brem Stoker“ najveća i najvažnija svetska nagrada u oblasti horora, pre svega književnog (mada dodeljuju i u kategoriji filmskog scenarija i grafičke novele).

Nagrada „Brem Stoker“ (The Bram Stoker Award) je priznanje koje svake godine dodeljuje Udruženje Pisaca Horora (Horror Writers Association, HWA) za najveće postignuće u oblasti pisanja horora. Detaljnije o ovoj nagradi imate na Vikipediji, kao i na zvaničnom sajtu.

Ja sam se našao u širem izboru u kategoriji „Vrhunsko postignuće u kratkoj esejistici“ (Superior Achievement in Short Non-Fiction), sa esejem “The Three Paradigms of Horror” (objavljen u magazinu Vastarien Vol. 4, Issue 2, izdavača Grimscribe Press). Ovde na blogu sam već pisao o tom eseju, a imate čak i link da ga čitate na srpskom, mada do sada još niko nije našao za shodno da ga pročita ili prokomentariše. No, dobro, nema veze; pročitao ga je ko treba, taaamo daaaleko, i proglasio vrednim nagrade od koje nema veće u oblasti horora.

Tačnije rečeno, i ovo moram da naglasim: ovo još uvek nije nominacija. Ovo je širi izbor, ili kako oni to zovu „Preliminary Ballot“, i njega čini deset (10) izabranika. Znači, za sada je priznato da sam ušao u top-10 u toj kategoriji za prošlu godinu. Tek ako uđem u top-5 moći ću uz svoje ime doveka da navodim titulu „Nominovan za nagradu Brem Stoker“ (Bram Stoker Award Nominee). O dobijanju nagrade ne smem ni da sanjam, mada lepo je maštati…

Šta dalje? Ukratko, glasanje traje do 15. februara, a NOMINACIJE (po pet u svakoj kategoriji) će biti obznanjene 23. februara. Tada ćemo znati da li sam ušao u top-5.

Ono što ovoj nagradi daje posebnu težinu jeste to što za nju glasaju samo i jedino članovi Udruženje Pisaca Horora (HWA), dakle nije ovo jedna od onih demokratskih nagrada u kojima svako ko poželi može da glasa preko interneta, i gde onaj koga ne mrzi može da animira svu svoju rodbinu, prijatelje, poznanike, fejsbuk frendove i ko zna koga da glasaju za njega. Po tom principu dodeljuje se, npr. Rondo Haton nagrada (Rondo Hatton Award), za koju sam dva puta do sada bio u najužem izboru („Honorable Mention“), i čije nominacije bi ovih dana trebalo da budu obznanjene. Ko zna, možda me je i tamo neko (opet) primetio…

Vi da glasate, dragi moji čitaoci, ne možete – osim ako nekim ludilom neko od vas ovde nije član HWA. Ako hoćete da pružite podršku, možete je iskazati na neki drugi način, npr. kupovinom knjiga koje pišem (KULT GULA, NAŽIVO, PROKLETIJE) i koje uređujem za Orfelin izdavaštvo...

 

            Nego, evo ko je sve u širem izboru za ovu kategoriju:

 

SUPERIOR ACHIEVEMENT IN SHORT NON-FICTION

Clasen, Mathias – “Fear Not!” (Aeon)


Cowen, David E. – “Introduction” (Victims) (Weasel Press)


Ward, Kyla Lee – “Vampire Poetry” (Penumbra No. 2 (2021)) (Hippocampus Press)


Diak, Nicholas – “Cullzathro Fhtagn! Magnifying the Carnivalesque in Lovecraft Through the Comic Book Series Vinegar Teeth” (Academia Letters)


Ognjanović, Dejan – “The Three Paradigms of Horror” (Vastarien Vol. 4, Issue 2) (Grimscribe Press)


O’Quinn, Cindy – “One and Done” (Were Tales: A Shapeshifter Anthology) (Brigids Gate Press)


Tamásfi, László – “The Devil Flew Away”(Dracula’s Death) (Strangers from Nowhere)


Verona, Emily Ruth – “A Horror Fan’s Guide to Surviving Womanhood” (thefinalgirls.co.uk)


Wetmore, Kevin J. – “Devil’s Advocates: The Conjuring” (Auteur Publishing/Liverpool University Press)


Yuriko Smith, Angela – “Horror Writers: Architects of Hope” (The Sirens Call, Halloween 2021, Issue 55) (Sirens Call Publications)

 

            Kompletnu listu, sa naj-horor romanima, zbirkama, antologijama i dr. kategorijama iz prošle godine, možete pogledati OVDE.

 

            Iskren da budem, ovome se nisam nadao ni u najluđim snovima. Ovo je, do sada, najveće priznanje mog rada koje sam dobio izvan ove zemlje. Čak i ako ostane na ovome, ovo je ozbiljna stvar.  

U Srbiji najbliže što sam prišao nekom važnom priznanju bilo je kada sam 2015. bio u najužem izboru (u top-3 naslova) za nagradu „Nikola Milošević“ za teoretsku knjigu, sa POETIKOM HORORA. Naravno, nisam je dobio. Više o tome, ovde.

 

Kad smo već kod nagrada, više ljudi me je u mejlovima i privatnim porukama pitalo da se izjasnim o ovogodišnjem izboru za NINOvu nagradu i o mom (ne)plasmanu u tom kontekstu.

Posle kraćeg razmišljanja, odlučio sam da je bespredmetno, a možda pomalo i neukusno, da nešto naširoko, u zasebnom postu, iznosim svoje mišljenje o tome, pa ću reći samo nekoliko sažetih stvari, koje smatram nespornim.

- Knjiga kao što je PROKLETIJE nikada ne bi mogla da dobije NINO-a, čak ni sa daleko boljim sastavom žirija od trenutnog. Nikada, ni u sto godina, ne bi mogla da priđe ni u top-5. To je jasno svakome ko bar malo prati šta je prethodnih godina ulazilo u „vrh“ i šta je pobeđivalo. Ne kažem da nije bilo dobrih knjiga u vrhu, dapače, jednu od njih sam snažno pohvalio i pečatirao ovde, dok sam drugu nešto suzdržanije manje-više pohvalio, ovde. Ali, opšta tendencija je da budu birane i nagrađivane knjige čija je poetika, pristup i sve ostalo toliko drastično daleka od mene da to čak nije ni smešno.

- Ako je već tomu tako, zašto sam uopće poslao knjige na natječaj? Prosto rečeno,

a) ovo je samizdat, nema nikakav marketing izvan ovog bloga, mojih frendova na fejsbuku i instagramu: dakle, ne bi joj škodilo malo besplatne reklame, mislio sam, ako je nekim čudom žiri prepozna kao vrednu da uđe u širi, a možda čak i uži izbor;

b) Imao sam 6 primeraka knjige blago čuknutih u transportu za promociju, ništa drastično oštećeno ali imale su manja ulubljenja na hrbatu zbog kojih mi je bilo bzvz da ih nudim za prodaju, pa zato rekoh, ajd greota da se bace, daj da ih dostavim žiriju, čiji portir je bio na 200-ak metara od stana drugara kod kojeg sam u BG noćivao.

- Ipak, čak i sa svim gore rečenim na umu, kazaću ovo: činjenica da NINOV žiri nije uvrstio PROKLETIJE čak ni u najširi izbor, čak ni u top-43 naslova (od oko 190 iz konkurencije) SRAMOTA je, ali za žiri, a ne za mene. Shvatite to kako hoćete, istorija će pokazati da sam u pravu. Ne tvrdim da je baš moja knjiga baš zaslužila nagradu, ali daleko bolji plasman od ovog neplasmana sasvim sigurno jeste. To što je ovi nisu stavili ni u top-43, a kamoli negde dalje, više, čini njih –naaajblaže rečeno– neozbiljnim.

- Stavljam ruku u vatru da nijedan član žirija moj roman nije pročitao do kraja, a prilično sam siguran da neki od njih teško i u ruke da su ga uzeli, makar da prelistaju. Pritom, jedini tu koji me je zaista razočarao jeste Branko Kukić: ne samo zato što sam njega, u toj petorci, smatrao potencijalno najkompetentnijim čitaocem te knjige, nego i zato što je on objavio toliko vrednih knjiga koje se najdirektnije omažiraju, pa i citiraju u mom romanu (Fulkaneli, Arto, Elijade) da sam mislio da će bar on tu nešto videti…

 

Na kraju: ne, nisam zaboravio da je juče bio rođendan ovom blogu. Jeste, 22. januara blog THE CULT OF GHOUL napunio je 13 godina postojanja i tako zvanično postao tinejdžer!

Ali, ovog puta nisam bio raspoložen za uobičajeno blog-slavlje i blog-samotapšanje po ramenima u zasebnom blog-postu. Ima važnijih poslova da se rade ovih dana. Nije vreme za slavlje. Ne još…

Ali, ostajte ovde. Ako znate šta valja, na pravom ste mestu.