субота, 18. март 2017.

NAJOČEKIVANIJI NEHORORI 2017

  
Koji su NAJOČEKIVANIJI HORORI 2017? Tu listu sam već nedavno okačio OVDE.
A sad, evo da izlistam i filmove izvan horor žanra koje nestrpljivo očekujem ove godine. Ipak, imajte na umu da su neki od ovih već gotovi i bili su prikazivani na festivalima ili u redovnoj distribuciji, ali još nisu dospeli do nas, ovde; neki svoje premijere imaju u narednim mesecima; a neki nisu još ni počeli da se snimaju i pitanje je da li će biti završeni i prikazani do kraja ove godine.
Uprkos tome, evo čemu se valja nadati u 2017. godini a da nije horor.
Podelio sam ih, grubo, na žanrove.

  DRAME  


Incerta Glòria
Agustí Villaronga

Još jedna mučna drama iz perioda španskog građanskog rata u stilu BLACK BREAD.


Wicked Games
Ulrich Seidl
A narrative feature about two brothers whose past catches up with them.


Happy End
Michael Haneke
With Isabelle Huppert, Mathieu Kassovitz and Jean-Louis Trintignant.
About a bourgeois European family, set against the backdrop of the refugee crisis in Europe.



Playground
(Plac zabaw)
Bartosz M. Kowalski
Final day of school in a small Polish town. It's the very last chance for a 12 year old Gabrysia to tell her classmate that she had fallen in love with him. She sets up a secret meeting and blackmails the boy to show up. But what was supposed to be an intimate talk spins out of control and leads to an unexpected ending.




Loveless
Andrey Zvyagintsev
An estranged couple in the midst of divorce must search for their 12-year-old son when he disappears.


Luxembourg
Myroslav Slaboshpytskiy (The Tribe)
Drama about a jealous policeman working as a watchman in the area sealed off after the Chernobyl nuclear disaster.


Call Me By Your Name

Luca Guadagnino (A Bigger Splash, Suspiria)
With: Armie Hammer, Timothee Chalamet, Michael Stuhlbarg
A young American boy living in Italy in the 1980s has an affair with an older man
Above all a story of first love — one that transcends the same-sex dynamic of its central couple. Guadagnino recreates Elio’s life-changing summer with such intensity that we might as well be experiencing it first-hand.


Queen of Spades
Pavel Lungin
Alexander Pushkin (short story)
Once upon a time, the great soprano Sophia Maier conquered the world with her voice, her beauty and the legend she carefully built around herself. Now only the legend remains- the diva herself hasn't performed for years, nor been seen in the glittering circles of society she once dominated. But the woman who fascinated and thrilled the world for so long would like to crown her career with one more triumph. And she'll use every dirty trick she knows to achieve it.
(Ovo je bilo na FEST-u ali mi je promaklo jer se termin poklapao s UČENIKOM, koji mi se više gledao.)


Beach Rats
Eliza Hittman
Beautifully rendered study of repressed sexuality in un-hip Brooklyn. Frankie, the oh-so-beautiful, oh-so-confused teenage protagonist of “Beach Rats” isn’t much for answering questions. “I don’t know what I like,” he says curtly, if not dishonestly, to the various older men, sought in gay chat rooms, who want to know if they turn him on. And when a hesitantly acquired girlfriend asks him, twice, if he finds her pretty, he pointedly refuses to answer, bouncing the question back at her in a tone that’s both taunting and searching. Writer-director Eliza Hittman has a sensitive ear for the way adolescents reveal themselves through evasion: It’s a tension crucial to this anxious, tactile, profoundly sad study of a young man’s journey of sexual self-discovery and self-betrayal on the luridly faded boardwalks of Brooklyn.


  TRILERI  


Scribe
Thomas Kruithof
A timely political thriller involving a mild-mannered bookkeeper sucked into a nightmare of uncertain loyalties, told with edgy flair.
A lean, edgy drama about an outwardly bland middle-aged factotum hired to transcribe taped conversations that may or may not have been recorded by the French secret service. Set during an election clearly intended to elicit parallels with current right-wing campaigns from Marine Le Pen to Donald Trump, the film, at one time given the unwieldy English title “The Eavesdropper,” boasts the kind of skillfully crafted script that keeps audiences tensely guessing the outcome until the delicious “did that just happen?” denouement.


Eva
Benoît Jacquot
With Isabelle Huppert and Gaspard Ulliel.
A psychological thriller, “Eva” is adapted from James Hadley Chase’s novel which turns on a beautiful, yet lethal woman, to be played by Huppert.


The Beguiled
Sofia Coppola
With: Elle Fanning, Nicole Kidman, Colin Farrell, Kirsten Dunst
During the Civil War, an injured Union soldier hides out in a girls’ boarding school in Mississippi. A seductive thriller, remake of Don Siegel’s 1971 Western melodrama.


Brawl in Cell Block 99
S. Craig Zahler (Bone Tomahawk)
With Vince Vaughn, Don Johnson and Udo Kier.
A former boxer becomes a drug runner, only to end up in prison and forced to fight for his life.


We Go On
Andy Mitton and Jesse Holland (Yellowbrickroad)
A Los Angeles loner afraid of death discovers a little more about the afterlife than he wanted. A supernatural drama that will intrigue genre fans while frustrating those looking for more formulaic horror-content payoff. This uneven but watchable effort stars Clark Freeman as a man of many phobias whose terror of death leads him to find out more about the afterlife than he wanted. Given a significant boost by Annette O’Toole’s turn as the protagonist’s stubbornly protective mother.


Based on a True Story
Roman Polanski
Written by Olivier Assayas.
Eva Green and Emmanuelle Seigner
Eva Green is a writer who becomes involved with an obsessive admirer.


You Were Never Really Here
With Joaquin Phoenix
About a war veteran whose attempts to save a young girl from a sex trafficking ring go horribly wrong.


Suburbicon
George Clooney
Screenplay by Joel and Ethan Coen
With Matt Damon, Julianne Moore, Oscar Isaac, Josh Brolin, Woody Harrelson
After a home invasion results in an act of terrible violence, a suburban family in the 1950s sink into a swamp of betrayal, adultery and blackmail.


Under the Silver Lake
David Robert Mitchell (It Follows)
With Andrew Garfield
A contemporary LA noir about the kidnapping of a billionaire’s daughter.


Three Billboards Outside Of Ebbing, Missouri
Martin McDonagh (In Bruges)
With: Frances McDormand, Woody Harrelson, Sam Rockwell, Peter Dinklage
When her daughter is murdered and the local cops seem to cover up the death, a Missouri woman goes to war against the authorities.


Glass Garden
Shin Su-won (Madonna)
A brilliant artificial blood researcher retreats from the world into her special green house. Meanwhile a novelist caught in a plagiarism scandal uses her as inspiration for a novel…


V.I.P.
Park Hoon-jung (New World)
The son of a high-ranking North Korean officer is suspected of being a serial killer. Agents from the North and South, as well as Interpol, work together to track him down.


Fabricated City
Park Kwang-hyun (Welcome to Dongmakgol)
A jobless youth is an ace gamer, but when he’s framed for murder, he needs the help of a hacker to uncover the mystery behind his predicament.
---Ovo je pre neki dan procurilo, pa više nije “očekivan” nego je već privoljen na hard; ali neka ga i na ovoj listi, za putokaz drugima.---


Bad Day for the Cut
Chris Baugh
A pile of corpses paves the way to revenge for a seemingly mild-mannered but resourceful-when-roused protagonist in “Bad Day for the Cut.”  Accomplished debut feature manages to develop its own distinct flavor while fitting snugly into the general tradition of latter-day U.K. gangster pics, with their rueful humor, colorful characters and realistically nasty violence.

  
Asura: The City of Madness
Kim Sung-soo
Splattered with Korean aesthetics of troglodytic violence and blighted by irredeemable characters, Kim Sung-soo’s “Asura: The City of Madness” is a stygian crime thriller with a jaundiced eye at South Korean regional politics. The cesspool of venal humanity does exert grisly fascination, and those who can contain their moral disgust will become invested in the antihero — a crooked cop caught between the devil and the deep blue sea. In Indian mythology, Asuras are demigods consumed by negative passions, perpetually fighting each other. This couldn’t be a better allegory for the protagonists, whose thirst for money and power turn the world into a living hell.
 I ovo odavno ima da se skine, ali dostupni titl je još uvek previše mehanički i sirov da bi se s njim moglo gledati. Ako neko naleti na dobar titl, nek javi.
  

  SF  
  
Blade Runner 2049
Denis Villeneuve (Arrival)
With: Ryan Gosling, Harrison Ford, Robin Wright, Mackenzie Davis, Jared Leto
Sequel to Ridley Scott’s sci-fi classic, picking up with an older Deckard thirty years on from the events of the original. Original writer Hamilton Fancher co-writing the script with Michael Green. Villeneuve’s bringing regular collaborators Roger Deakins and Johan Johansson, so it should look and sound amazing.


High Life
Claire Denis
With Robert Pattinson, Patricia Arquette, Mia Goth
Ambitious sci-fi film written by novelist Zadie Smith and Nick Laird. A father and his daughter struggle to survive in deep space where they live in isolation.


Ghost in the Shell
Rupert Sanders
Scarlett Johansson and Takeshi Kitano
In the near future, Major is the first of her kind: A human saved from a terrible crash, who is cyber-enhanced to be a perfect soldier devoted to stopping the world's most dangerous criminals.


Valerian and the City of a Thousand Planets
Luc Besson
Dane DeHaan
Passion-filled adaptation of the 1960s-era French comic book about the titular time-traveling hero.


Life
Daniel Espinosa (“Safe House”)
With: Jake Gyllenhaal, Rebecca Ferguson, Ryan Reynolds
The crew of the International Space Station find a sample that might be the first proof of extra-terrestrial life.


Mute

Duncan Jones (Moon)
With: Alexander Skarsgard, Paul Rudd, Justin Theroux, Sam Rockwell
In near-future Berlin, a mute bartender searches for a woman, aided and abetted by a pair of sinister American surgeons. A “Blade Runner”-style near-future noir compared to “Casablanca” and the like.
  


  LUDILA  


Anti-Porno
Sion Sono
Fashion star Kioko is bored in her apartment, waiting for a meeting with Watanabe, a chief-editor who’s interviewing her. In the domination and humiliation game between her and her assistant, the roles will slowly invert. Unless it’s all fiction?
A film commissioned by Nikkatsu to relaunch its Porn Novel, which the author turned into a personal and metaphysical exercise.


JoJo’s Bizarre Adventure
Takashi Miike
Live-action, based on the manga by Hirohiko Araki, is slated for the summer. In a world where people can wield psychic avatars, a family must unite to track down a serial killer. 
  

Karaoke Crazies
Kim Sang-Chan

This debut feature is a charmingly off-beat drama about a failing karaoke bar and the band of oddballs who make it their home. First off, Sang-Chan deserves credit for executing a film which boomerangs through tones so fast it will give you whiplash. At one moment the film will have you giggling at its ridiculous nature, at others there’s an eerie intensity, but even when the film seems to throw its lot in with violence and rape, and it still swings back around to family-friendly joviality.


Vox Lux
Brady Corbet (Childhood Of A Leader)
With: Rooney Mara, Jude Law
Drama set between 1999 and the present day, following a young woman as she rises from tragedy to become a pop superstar.



The Insects
Jan Svankmajer
Svankmajer is loosely basing his latest on a 1922 play from the Čapek Brothers, From the Life of Insects, combined with Kafka’s The Metamorphosis. Six amateur thespians meet in a pub to rehearse the Čapeks’ play, while their personal stories interweave with those of the characters they are about to play. The play is intended as a backdrop in which insects behave like humans and humans like insects.

  
David Lynch: The Art Life
Jon Nguyen
Nominally focused on the celebrated filmmaker’s lesser-known dabblings in fine art, “The Art Life” emerges as a more expansive study of Lynch’s creative impulses and preoccupations, as he relates first-hand the formative experiences that spurred and shaped a most unusual imagination. Essentially a feature-length interview with the man himself, with no other on-screen contributors, the doc’s simplicity of form belies the kinks and curves of its portraiture.


King of the Belgians
Jessica Woolworth & Peter Brosens (LA CINQUIEME SAISON).
A hair-raising quintessence of European fairy tales around the last king of the Belgians lost in the Balkans.
Belgian king Nicolas III and his small retinue – including a war-correspondent-turned-documentarian – are stranded in Turkey just as Wallonia secedes from Belgium. Smuggling themselves out of Istanbul disguised as folk singers, the crew set out on an anthropological voyage across the Balkans.


Let the Bodies Sunbathe!
Helene Cattet and Bruno Forzani (Amer i The Strange Color of Your Body’s Tears)
Based on a 1971 novel by famed French crime novelist Jean-Patrick Manchette, Let the Bodies Sunbathe! (aka Corpses in the Sun) seems to center around the eccentric hostess of an isolated locale who comes in contact with stolen gold in a van as well as policemen on the trail of the perpetrators that attempted to steal it.


Rag Union
This Russian absurdist tragicomedy about a punk nihilist collective enjoyably showcases a livewire quartet of young thesps.
Not many films open in utero, with a fetus smoking a cigarette as his older self intones in voiceover, “I have a terrible memory,” but “Rag Union” isn’t like many films. A bracing tragicomic punk fable, it also features homemade bombs, beetle-eating and parkour, along with one of the sparkier and more committed no-name ensemble performances of recent memory. The brainchild of Gen-X debut scripter-helmer Mikhail Mestetskiy, this is textured firecracker filmmaking, where the stunts and surreality can’t wholly drown out a howl of rage over the political status quo in contemporary Russia. Genuine entertainment value.



понедељак, 13. март 2017.

SPLIT (2017)


            A sad – spektakl! Za film o podeljenoj ličnosti – dobijate podeljeni rivju!
            Na poziciji levog centra sa blagim zanošenjem udesno nalazi se dr Ghoul, dok je u krajnjem desnom uglu naš stari poznanik iz Rep. Srpske (poznat i kao najveći fan M. Najta Šamalana na Balkanu ako ne i šire) – Aleksandar Janjić!
            Povod ovog šizofrenog okršaja jeste najnoviji film pomenutog režisera, koji upravo razbija svetske blagajne: sa budžetom od 5 miliona već je u svetu zaradio oko 200 miliona. Prema tome, 500 milijardi muva ne mogu biti u krivu – govno mora da valja!
            Tako će barem pokušati da nas uveri Janjić. On je, naravno, kao i obično, u krivu, ali pošto je ovde gost, pustiću prvo njega da iznese svoje apsurdne stavove, pre nego što ih, odmah ispod, kao pravi domaćin, ne ismejem, izvrgem ruglu, poništim i negiram. Uživajte!

 SPLIT (2017) 
Režija i scenario: M. Night Shyamalan
 Rivju baj Aleksandar Janjić 

Da se ovo ne bi rasteglo i pretvorilo u traktat o samom M. Night Shyamalanu (koji sam godinama htio da napišem, ali nikad nisam smogao snage/volje/pameti), izostaviću skoro sve prateće detalje koji obično prate opise filmova – konkretno, neću mnogo pisati o poziciji Splita unutar konteksta stvaralaštva ovog interesantnog indijskog režisera i prijema istog kod publike. Zadovoljićemo se apsolutnim minimumom minimuma, a to je otprilike sljedeće: nakon dva opskurna filma za koja nikad niko nije čuo a kamoli gledao, Shyamalan je snimio megahit pod nazivom The Sixth Sense, toplo dočekan i kod publike i kod kritike, u čemu je veoma pomogao danas famozni plot tvist na kraju.
Nakon toga uslijedila je serija sve maštovitijih (zlobnici bi rekli – nebuloznijih) filmova koji su sve manje i manje impresionirali publiku (sa časnim izuzetkom mene i eventualno još dva-tri čovjeka), a bogme i kritiku. Sljedeću fazu činila su dva visokobudžetna spektakla koji su bili potpuna kataklizma, kako na boks ofisu, tako i kod kritičara. Od ovih sam gledao samo prvi (Ласт Аирбендер) i bio mi je odličan, a što se tiče drugog (Афтер Еартх), još uvijek nisam uspio da savladam odbojnost prema glavnom glumcu. Kad su već i Shyamalanovi kućni ljubimci izgubili povjerenje u njega i počeli iza leđa da mu dobacuju "One hit wonder!", uslijedio je neočekivan karijerni obrt i pojavio se The Visit, prilično uspješan niskobudžetni faund futidž (!) film koji je na zanimljiv način izmiješao elemente horora, trilera i komedije i donekle povratio poljuljano povjerenje zahtjevne publike. To bi bilo otprilike to. Da, rekao sam "minimum minimuma" i tako je i bilo – vjerujte, mogu ja i mnogo duže od ovoga.
Uglavnom, tu na scenu stupa Split, kao nastavak projekta Shyamalanovog "pomirenja" sa gledaocima i finansijerima. Ovo u praksi znači – niskobudžetniji film sa zanimljivom pričom, bez pretjeranih shyamalanovskih ekscesa u vidu plot tvistova. To je dobra stvar za samog Shyamalana, kao i za njegove neobožavaoce, ali za nas koji volimo upravo njegova najsumanutija ostvarenja, baš i nije. Jer, uz dužno poštovanje, nešto kao što je Split može da snimi skoro svako (žurim da dodam: ako je dovoljno dobro savladao filmski zanat), a npr. The Village baš i ne, i pri tome apsolutno ne ulazim u to koji od ta dva filma je bolji. Nada koja nama ostaje je da će nakon još jedne ili eventualne dvije ovakve ture petinga sa publikom Indijac ponovo da izbaci iz sebe neku novu Lady in the Water ili Signs i time ponovo zgrozi pošten svijet i pretvori se u najvećeg filmskog trola nakon Mihaela Hanekea. O tom potom.
(Ovu ozbiljnu tezu valja razraditi: javlja mi se da je u njoj ključ za razumevanje Šamalana - ali i Janjićeve ljubavi prema njemu! – prim. Ghoul)
Kao što sam nagovijestio u prethodnom pasusu, Split je prilično neshyamalanovski film (osim posljednje scene). To bi se, uslovno rečeno, moglo nazvati mini-spojlerom da sam trejler filma ne nagovještava o čemu se radi. Dakle, znamo da je tu Džejms Mekavoj koji ima dvadeset i kusur različitih ličnosti u sebi i da je oteo neke cure i da one treba da mu zbrišu prije nego što se pojavi posljednja (i najgadnija), sa šarmantnim nazivom The Beast. U samom filmu, ovo se sazna nakon nekih dvadeset ili trideset minuta. Svakom ko je u životu pogledao bar jedan film jasno je da će od tog trenutka očekivanja i likova u filmu i publike biti usmjerena na pojavu pomenute zvijeri i da tu nema vrdanja.

Stiven King je to lijepo opisao u Danse Macabre, to je onaj trenutak kad se lik penje uz stepenice i otvara vrata iza kojih znamo da se nalazi čudovište i tu je pisac/režiser na gadnim mukama kako da rečeno čudovište prikaže, a da ne razočara publiku (izbjegavanje prikazivanja čudovišta otpada). O tom prikazu čudovišta, ili u našem slučaju, od trenutka kad vidimo Zvijer, zavisi i kakav ćemo stav da imamo o filmu na kraju. Zbog toga, sljedeći pasus i sve što slijedi namijenjeno je isključivo onima koji su pogledali film, jer mislim da je iz ovog što sam napisao jasno da je nemoguće pisati o utisku koji je ovakav film ostavio na vas a da ne pomenete ključne (tj. završne) scene. Ono što mogu da ponudim onima koji još razmišljaju da li da ga gledaju je preporuka da se odmah tornjaju na omiljeni sajt za (legalno!) gledanje filmova, jer bez obzira šta mislili o onom što se desi na kraju (a tu će mišljenja sigurno biti podijeljena (no pun intended)), vjerujem da će ono što prethodi svakom biti dovoljno zanimljivo. Od sad pa nadalje čitate na sopstvenu odgovornost.

SPOJLERI!
A sad kad smo otjerali casual čitaoce, da se bacimo na posao. Prije nego što počnem da lamentujem nad prikazom Zvijeri, treba još da kažem, da ne ostane neevidentirano, da sam pomalo iznenađen Shyamalanovim tretmanom pojedinih dijelova priče. Glavna heroina očigledno ima neku gadnu misteriju iza sebe i ja moram da priznam da me je prilično iznenadio trenutak u kome se ta misterija otkriva. Scena u kojoj je njen ludi stric tjera da se skine i zavija ko životinja je blago rečeno uznemirujuća. Pored toga, dvije djevojčice koje heroini prave društvo, i zasluženo na kraju poginu jer su mnogo slabije glumice od nje, a i mnogo gluplje u filmu, dobar komad filma provode u donjem vešu, jedna bez majice, druga bez pantalona, što dramaturški nije baš uvjerljivo opravdano i navodi me na misao da bi Shyamalan mogao lako da se pretvori u kakvog matorog perverznjaka, možda ne reda veličine Lerija Klarka, ali sigurno nekog ko bi za recimo nekih desetak do petnaest godina mogao u nekom od svojih filmova čak i da pokaže ženske grudi (!).
Eh, da, dakle – Zvijer. Mekavoj ima 23 različite ličnosti u sebi. Dvadeset četvrta je Zvijer, koju ostale ličnosti opisuju kao prilično jezivog monstruma sa ogromnim prstima, ko od planine odvaljenog i još tako neke stvari koje sam zaboravio. Čitav film predstavlja uvod u scenu u kojoj se Mekavoj pretvara u dotičnu Zvijer. Naime, kroz film smo informisani da taj poremećaj ličnosti koji on ima može da dovede do fizičkih promjena na osobi, tako da smo, vjerujem s pravom, očekivali da će Zvijer jednom kada stupi na scenu izgledati upravo onako jezivo kako je opisana. Imali smo pravo da očekujemo da to bude jedna od onih genijalnih scena gdje su čudovišta predstavljena tako realistično da u sceni bukvalno postoji neka meta-filmska napetost.
Na primjer, u Urlikanju imamo famoznu scenu seksa pored vatre, kad likovi počnu da se pretvaraju u vukodlake i uvijek kad gledam taj film (a to je često) imam utisak kako će čudovišta prvo da zaskoče filmsku ekipu. Oću da kažem – da imate monstruma koji toliko dominira scenom, da dominira i režiserom i gledaocima i snimateljima i svim ostalim. Slično je recimo sa Gerijem Oldmenom u Drakuli, mada njegova dominacija nije na osnovu tjelesne konstitucije, već snage karaktera (i jezive šminke). Jednostavno, u scenama gdje se on pojavljuje kao matori Drakula (sa onom jezivom frizurom), meni je teško prebaciti se iz filma i konstatovati da to nije nikakav stvarni gadni Drakula već Geri Oldmen.
Pojava Zvijeri u ovom filmu trebalo je da bude takva, ali nije (vjerujem da bi bila da se sam Shyamalan pitao). Kad se Mekavoj dokopa onog vagona i počne da se previja, ono što je trebalo da uslijedi je barem petominutna scena transformacije nalik na onu iz Urlikanja (ili ako hoćete Američkog vukodlaka u Londonu), gdje bi zvijer bila kao što je već opisana, da bukvalno rastura scenu. Međutim, nakon tog previjanja on odmah đipi na nogice lagane i počne da puže po zidovima (što zvuči kul, ali nije ništa specijalno), a jedine promjene koje se dese su neki novi sjaj u očima i malo žila koje iskoče po tijelu.
Mekavoj je odličan glumac, ali nema tu veličinu i snagu da bude dominantan kao Zvijer i tu je trebalo da uskoči neki nabildani rmpalija. Od dugih prstiju i ostalih deformiteta ni traga ni glasa. Dakle, po mom mišljenju, kraj filma nije opravdao ono što nam je obećavano i s te strane on bi mogao da se smatra promašajem, ali to je ipak prejaka kvalifikacija. Prvo, zbog toga što je sve prije te scene bilo dovoljno zanimljivo da nam priušti prijatan boravak u bioskopu, a drugo, zbog samog kraja u kojem je film na divan način povezan sa univerzumom filma Unbreakable, što nagovještava da priča o Zvijeri nije završena, pa možda u nekom sljedećem filmu dobijemo zadovoljenje.
(A možda i svinje polete, jednog dana! – prim. Ghoul)


  SPLIT (2017) 
 Rivju baj dr Ghoul 
Ocena: 
**  2+

            Što se mene tiče, nakon prijatnog iznenađenja sa zabavnim filmom THE VISIT, Šamalan potpisuje sasvim misgajded fejl, kvazi-triler koji bi se mogao predavati u filmskim školama kao primer KAKO NE RADITI TRILER.
            Kao prvo, negativac je jedan veliki gimik – a očito je da rulja pada na gimike (pogledajte samo popularnost koju onaj psiho-Vučić ima u ovom debilnom narodu!). Pritom nema veze što čak i taj gimik laže: umesto „23 ličnosti“ u jednom telu, film nam pokaže jedva 5-6. Hell, pa i Vučić je lagao za „srpski Mercedes“, i za još hiljadu stvari – pa šta? Da neće možda da izgubi izbore zbog toga? Narod izgleda voli podeljene ličnosti: ništa bolje nego psiho koji čas govori jedno, čas drugo, čas je uglađen i fin, čas je besan, čas je detinjast, čas je ženskast, čas je lukavago... To je recept za uspeh na blagajnama. A možda i na izborima, videćemo.
            U svakom slučaju, koliko je Šamalan s tim mogao da se IGRA – na kraju skoro ništa zanimljivo s tim gimikom nije uradio. Njegov psiho samo laje ali ne ujeda. Baš kao i ovaj naš mikro-penisni: kad treba da se jedu govna, da se belebeće, da se kenja uprazno, tu je prvi. Kad treba da se nešto stvarno URADI, i to ne makar kako da se otalja, za slikanje nego baš kako treba, stručno– tad ga nema nigde!
            Osnovno pravilo dobrog horora ili trilera jeste da „monstrum“, odnosno psiho, treba da deluje preteće; moramo ga videti na delu, moramo prilično rano u filmu znati da je opasnost od njega realna a ne umišljena. On mora da pokaže i zube a ne samo jezik. A ovaj, filmski jezičinu ima za izvoz, ali... avaj, na jezičini sve i ostaje. Bla bla fucking blaaa.
            U svemu je isti kao i naš multi-psiho: mašina za mlaćenje prazne slame! Umesto zastrašujuće figure = patetični pajac iz Koraksove karikature! Pri tom, ovaj naš psiho barem ima zarđalu kašiku zadenutu za uvo, pa deluje kao da bi svakog časa mogao da iskoči i njome zakolje sto muslimana za jednog Srbina. A ovaj Šamalanov psiho nema čak ni tu kašiku. Samo jezik. Samo bla bla fucking blaaa.
Sve do samog kraja filma, do poslednjih 15-ak minuta u ovom mučenju koje traje malo ispod dva sata, on (SPOJLER!) ne ubije nikoga! Odnosno, možda je ubio ćaleta na samom početku, mada a) reditelj to nije našao za shodno da pokaže i b) to bi bilo izrazito glupo čak i od jednog psiha, ubiti čoveka na masovno posećenom parkingu nekakvog šoping mola. Ali Šabalan se do kraja više ne pozabavi sudbom lika kojem su oteli ćerku. Valjda bi bar bilo na vestima da je ubijen? Odnosno, ako je živ – da ga vidimo kako traži ćeru? Ali ne, na njega SVI smesta zaborave, i likinja (simpatična teen VVEŠTICA), i reditelj, i svi ostali.
            Umesto zapleta, umesto trilera, imamo dvočasovnu egzibiciju glumačkih sposobnosti Džejmsa Mekavoja kao podeljenog psiha koja mene takođe nije impresionirala: svi ti „likovi“ su karikature i ne treba naročit talenat niti veština da se „oživi“ tih 5-6 kreatura. Umesto strave i napetosti Šamalan nam je uvalio prolongirani nastup iz šoua „Ja imam talenat“. Neka, hvala! Meni je skoro sve to bilo sasvim lišeno entertejment veljua.
Ovaj triler-koktizer nam stalno maše ispred nosa dinjom zvanom triler, kao, „evo SAD ĆE“, kao „evo, čekaj malo, stiže“, „sad će uzbuđenje, samo još ovaj dijalog da prođe i još ovaj susret s doktorkom...“ Ukratko, za dve, najviše tri godine osetićete uzbuđenje i napetost. A do tada, vrtite palčevima i nadajte se. I glasajte za Šamalana na blagajnama!
Hej, kao što tužna stvarnost pokazuje, ta fora prolazi, pa onda što bi se neko mučio nečim složenijim ako rulja ovo kupuje?!
            A ako, poznajući Šabalana, očekujete neki preokret na kraju, odmah da vam kažem: twist je da nema twista, samo lejm indžouk koji bi bio glup i kao dodatna scena na samom kraju odjavne špice, tj. posle nje, kao „usršnje jaje“, a kamoli kao poslednja scena filma! Naime, nakon što se skoro ništa ne desi na kraju (a to malo što se desi prikazano je toliko konfuzno da uglavnom nije ni jasno šta se tačno desilo, ko je i kako stradao i da li je stradao-la-lo-li-le-la), na kraju tog debilnog antiklimaksa imamo još i neželjeno, netraženo „uskršnje jaje“ u vidu kameo pojave Brusa Vilisa (ne zajebavam vas!) koji najavljuje/priželjkuje nastavak Šabalanovog „superherojskog“ UNBREAKABLE.
            I tako, umesto da završi svoj film nečim što bi ličilo na KRAJ (ono, kao, kulminacija, rasplet, poenta) on nam nimalo suptilno poručuje: „Narode, dosta sam se zajebavao u low-budget areni, gladan sam blokbastera, 'oću opet da radim filmove s budžetima od bar 50 ako ne i 100 miliona zelembaća! Izbavite me odavdeeee!“
            Što je drastičan pokazatelj njegove psiho-megalomanije: umesto da se zadovolji mlaćenjem para sa jeftinim ali gimikoidnim filmićima kao poslednja mu dva, on mašta o povratku u prvu ligu gde su ulozi mnogo veći – ali su time i propasti daleko bolnije. Prosto ne znam da li da budem toliko zločest i poželim mu da se vrati tamo gde misli da pripada, u A-ligu, kako bi ponovo (neminovno) ljosnuo nazad ovde gde se ipak solidnije pokazao, u sferi niskobudžetnih zajebancija.

            Možda bi ga to naučilo da 1) triler treba da bude uzbudljiv i napet, a ne mlitav i mlak; 2) da zlikovac treba da bude preteći i strašan a ne patetičan i smešan; 3) da ono čime se sve vreme maše i preti i obećava na kraju treba da se deliveruje, i da to bude vredno čekanja; 4) da film treba da ima rasplet (poželjno sa katarzom ili tako nekim zabavnim spektaklom) a ne samo mesto gde se prekinuo nekakvom glupavom „forom“.